Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 45/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1169/05, rješavajući apelaciju Ostoje Ivančevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Ivančevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-4/05 od 15. februara 2005. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj K-38/00 od 15. septembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ostoja Ivančević (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je 13. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-4/05 od 15. februara 2005. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-38/00 od 15. septembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 27. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud dostavio je odgovor 10. augusta 2005. godine, a Okružno tužilaštvo 20. jula 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljen je apelantu 14. decembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Okružnog suda broj K-38/00 od 15. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-4/05 od 15. februara 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva više lica u pokušaju iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske-posebni dio ("Službeni list SRBiH", br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 i 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelant je krivično djelo ubistva u pokušaju izvršio tako što je 4. aprila 1994. godine, u mjestu Donji Rakovac, općina Maglaj, pucao u pravcu drugog lica ispalivši više metaka i nanijevši mu teške povrede u vidu prostrelina lijeve strane tijela. Nakon toga je sa krova vlastite kuće bacio četiri ručne bombe M-75 koje su određenom broju okupljenih lica nanijele teže i lakše tjelesne povrede.

IV. Relevantni propisi

  • 7.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske-opći dio ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/93, 19/93, 14/94 i 3/96, u daljnjem tekstu: Krivični zakon-opći dio), relevantne odredbe glase:

"Pokušaj

Član 19.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti."

  • 8.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske-posebni dio ("Službeni list SRBiH", br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 i 33/89, 2/90 i 24/91 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96, u daljnjem tekstu: Krivični zakon-posebni dio), relevantne odredbe glase:

"Krivična djela protiv života i tijela

Ubistvo

Član 36.

(1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

(2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se:

Š...Ć

  • 6)
    ko učini sa umišljajem dva ili više ubistava, osim onih koja su predviđena u čl. 37. i 39. ovog zakona."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je izreka presude nerazumljiva, da je proturječna datim razlozima i da razlozi o odlučnim činjenicama nisu dati. Apelant smatra da su oba suda zanemarila objektivne dokaze koji idu njemu u prilog i da su navedeni samo dokazi koji ga terete. Apelant posebno naglašava nedostatke i propuste u početnoj fazi krivičnog postupka, pristranost lica koja su utvrđivala činjenično stanje kao i na izmjenu nalaza vještaka medicinske struke. S obzirom na sve izneseno, apelant predlaže da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je krivični postupak protiv apelanta proveden prema važećim procesnim i materijalnim propisima i da osporenom presudom nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije.
  • 11.
    Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu, s obzirom da su sudski postupci u konkretnom predmetu provedeni uz poštovanje svih zakonskih odredbi u koje su inkorporirana i sva načela Evropske konvencije. Navodi apelacije da su zanemareni objektivni dokazi u toku postupka su paušalno dati, pa se ne može utvrditi na koje dokaze se apelant poziva. Apelant ničim nije potkrijepio pristranost lica koja su vodila postupak po službenoj dužnosti i utvrđivala činjenično stanje. Sud je procijenio iskaze oštećenih same za sebe i u sklopu ostalih provedenih dokaza, pa je ocjena tih dokaza stvar slobodne sudske ocjene kojom se ne dira ni u jedno pravo osuđenog u postupku.

VI. Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-4/05 od 15. februara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 13. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 18.
    Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 19.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 20.
    U vezi s općim zahtjevom člana 6. stav 1. Evropske konvencije za primjenu načela pravičnosti, Ustavni sud ističe da je najvažniji od svih neformuliranih načela iz člana 6. ravnopravnost stranaka, tj. postavka da svaka strana u postupku treba imati iste mogućnosti da izloži svoje argumente i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu prednost u odnosu na svog protivnika. Načelo ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvatanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti da odgovori drugoj. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je u svojim prijašnjim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatirao da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li prema optuženom primijenjen pravičan postupak mora se, kako je ranije istaknuto, riješiti na osnovu cjelokupnog postupka.
  • 21.
    Apelant se posebno žali na nedostatke u početnoj fazi izvođenja dokaza, navodnu pristranost lica koja su po službenoj dužnosti utvrđivali činjenice i okolnosti izvršenja krivičnog djela koje je navodno rezultiralo davanjem nerazumljivih i proturječnih razloga u prvostepenoj presudi. Apelant posebno ističe da su oštećeni dobrim djelom izmijenili svoje iskaze s ciljem da mu se osvete i naplate štetu i da je izmijenjen nalaz vještaka medicinske struke. On smatra da je razlog ovakvog ponašanja oštećenih činjenica da apelant nije htio ići u Vojsku Republike Srpske. Vrhovni sud se, kako navodi apelant, nije uopće upuštao u ocjenu žalbenih razloga, već je u svemu prihvatio argumentaciju i pravno shvatanje prvostepenog suda.
  • 22.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižestepenih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 23.
    Međutim, sudovi su sa dovoljno jasnoće i preciznom argumentacijom dokazali da je nesporno izvršen pokušaj ubistva više lice iz člana 36. Krivičnog zakona-posebni dio. Navodi da je bilo propusta u početnoj fazi krivičnog postupka nisu ničim dokazani, niti su činjenice i okolnosti izvršenja krivičnog djela u pokušaju opovrgnute. Sud je saslušao sve svjedoke za koje je smatrao da je neophodno da se, zbog utvrđivanja istine, očituju pred sudom. Provedeno je vještačenje vještaka medicinske struke koji nije utvrdio nikakve promjene apelantovog zdravstvenog stanja, koje bi isključivale ili umanjile njegovu krivičnu odgovornost. Sud je utvrdio da je optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv te da je u vrijeme prvog i drugog dijela događaja bio sposoban da shvati značaj svoga djela s tim što je za vrijeme prvog dijela događaja bio sposoban da upravlja svojim postupcima, dok je u vrijeme drugog dijela događaja bio smanjene (ali ne bitno smanjene) sposobnosti da upravlja svojim postupcima. Proveden je glavni pretres prema odredbama krivično-procesnog zakona. To što sud nije prihvatio neke navode okrivljenog i njegovog branioca nikako ne znači da okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti nisu detaljno ispitane.
  • 24.
    Osim navedenog Ustavni sud smatra da, čak i ako su učinjene povrede prava na koje se apelant žali u toku istrage, te povrede su ispravljene u toku prvostepenog i drugostepenog krivičnog postupka. Naime, postojanje povrede prava na koje se apelant žali mora se utvrditi na osnovu krivičnog postupka kao cjeline, a iz samog toka suđenja i obrazloženja presuda evidentno je da su prvostepeni i drugostepeni sud u potpunosti osigurali apelantu pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Naposljetku, Ustavni sud uočava da su u postupcima pred sudovima poštivane i sve druge garancije pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije. Naime, data je razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe, apelant je tokom cijelog postupka imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka i da se ne može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 25.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a navodi iz apelacije o pristranosti suda paušalni, bez datih činjenica i dokaza za ove tvrdnje.
  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.