Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 57/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Valerija Galić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Mate Pejaka, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-219/04 od 14. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj RS-871/02 od 29. januara 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mate Pejak (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnio je 19. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj RSŽ-219/04 od 14. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-871/02 od 29. januara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda te Kantonalne bolnice "Dr. Irfan Ljubijankić" iz Bihaća zatraženo je 9. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju dostavili su Općinski i Kantonalni sud 15. i 16. decembra 2005. godine, a Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" iz Bihaća 19. decembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 3. marta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je Općinskom sudu 20. maja 2002. godine podnio tužbu protiv Kantonalne bolnice "Dr. Irfan Ljubijankić" iz Bihaća (u daljnjem tekstu: tuženi) sa postavljenim tužbenim zahtjevom kako slijedi: "Tuženi je dužan isplatiti tužitelju plaće za novembar i decembar 1993. godine po 105,00 KM, za septembar 1994. godine iznos od 143,00 KM, za oktobar, novembar i decembar 1994. godine iznos po 162,00 KM mjesečno, te za period od 1. januara 1995. godine zaključno sa 31. decembrom 1995. godine po 162,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom i to za svaku mjesečnu plaću od petog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 420 KM, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude."
  • 7.
    U toku postupka tuženi je istakao prigovor apsolutne zastare potraživanja iz radnog odnosa prema članu 106. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00) navodeći da je protekao rok od tri godine, s obzirom da su potraživanja nastala 1993, 1994. i 1995. godine, a tužba je podnesena 20. maja 2005. godine.
  • 8.
    Apelant je osporio prigovor zastare potraživanja, pozivajući se na opći zastarni rok od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list Republike BiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94), istovremeno naglašavajući da je došlo do prekida zastare potraživanja priznanjem duga iz člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima s obzirom da mu je tuženi izdao potvrdu 10. aprila 1998. godine o visini neisplaćenih plaća.
  • 9.
    Općinski sud je smatrao neosnovanim prigovor da je došlo do prekida zastare potraživanja izdavanjem potvrde tuženog o visini neisplaćenih plaća, smatrajući da izdavanje navedene potvrde ne predstavlja prekid zastare potraživanja odnosno priznavanja duga, jer priznanje duga mora biti kvalificirano priznanje neposredno učinjeno, te konkretizirano i u pismenom obliku. Osim toga, Općinski sud je smatrao osnovanim prigovor zastare potraživanja naglašavajući da je nastupila apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa iz člana 106. Zakona o radu protekom roka od tri godine, s obzirom da je apelant podnio tužbu 20. maja 2002. godine, a zadnje potraživanje dospjelo je 1. januara 1996. godine. Iz navedenog razloga Općinski sud je Presudom broj RS-871/02 od 29. januara 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
  • 10.
    Kantonalni sud je Presudom broj RSŽ-219/04 od 14. februara 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, te potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naglasio da potvrda tuženog od 10. aprila 1998. godine ne znači i priznanje duga, s obzirom da je takvu potvrdu tuženi bio dužan izdati na temelju propisa o računovodstvu, kojom je naznačeno kolika je visina apelantovih neisplaćenih plaća, ali njom nije rečeno da je te plaće dužan isplatiti tuženi. Kantonalni sud je napomenuo da se prvostepeni sud prilikom obrazlaganja zastare potraživanja trebao pozvati na zastarni rok od tri godine iz člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, međutim činjenica da se sud pozvao na odredbu člana 106. Zakona o radu ne čini predmetnu presudu nezakonitom, s obzirom da je nesporno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da su redovni sudovi počinili bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, te pogrešno primijenili materijalni propis na njegovu štetu, onemogućivši ga da naplati plaće za svoj rad. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, te da je došlo do njenog prekida priznanjem duga tuženog. Apelant navodi da su u identičnim situacijama sudovi udovoljavali tužbenim zahtjevima za isplatu ratnih plaća kada su tužbe podnosili zaposlenici u organima pravosuđa Unsko-sanskog kantona. Apelant ne prilaže presude redovnih sudova kojima je udovoljeno predmetnim tužbenim zahtjevima, ali navodi da je nesporna činjenica te da ih može lako pribaviti. Iz svega navedenog može se smatrati da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud i Općinski sud smatraju da je apelacija neosnovana te da ju treba odbiti, a u svojim navodima ostaju kod onoga što je iznijeto u njihovim presudama koje se osporavaju ovom apelacijom. Tuženi navodi da je morao istaći prigovor zastare potraživanja, jer bi u suprotnom presuda bila na njegovu štetu, što bi, usljed velikog broja ovakvih zahtijeva, ugrozilo njegov rad, pri tome navodeći da prvenstvenu obavezu za isplate ratnih plaća ima Unsko-sanski kanton na čiji račun su doznačavana sredstva za isplatu plaća, ali on ta sredstva nije distribuirao daljnjim budžetskim korisnicima uključujući i domove zdravlja.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list Republike BiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

"Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Član 372.

Potraživanja povremenih potraživanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Član 387.

Zastarijevanje se prekida kad dužnik prizna dug.

Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja."

  • 14.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00)

"Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj RSŽ-219/04 od 14. februara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 14. februara 2005. godine a apelacija je podnesena 19. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi :

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 21.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 22.
    Ustavni sud konstatira da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju, s obzirom da se u predmetnom postupku radilo o sporu u kojem su utvrđivana građanska prava i obaveze, s obzirom da je spor vođen radi potraživanja po osnovu zarađene plaće iz radnog odnosa, u kojim slučajevima je navedeni član Evropske konvencije uvijek primjenjiv.
  • 23.
    Suština apelantovih navoda jeste da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, smatrajući da je tužbeni zahtjev zastario i da nije došlo do prekida zastare, te da se nisu držali svoje ranije prakse u ovakvim slučajevima.
  • 24.
    U vezi sa navedenim apelantovim prigovorima na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu: "Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl." (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03)."
  • 25.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju primjena materijalnog i procesnog prava nije bila proizvoljna i da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje. S obzirom da iz spisa apelacije nesporno proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev zastario u smislu odredaba člana 106. Zakona o radu i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, te primjena tih zakonskih odredbi redovnih sudova u ovom slučaju za Ustavni sud nije na bilo koji način proizvoljna, kao što se ne može smatrati proizvoljnim ni zaključak redovnih sudova o neprihvatanju potvrde tuženog od 10. aprila 1998. godine o visini neisplaćenih plaća apelantu, kao čin tuženog kojim on priznaje predmetni dug te time prekida zastaru potraživanja u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima. Navodi apelanta da se redovni sudovi u njegovom slučaju nisu držali svoje ranije prakse u pogledu ovakvih tužbenih zahtijeva, sami po sebi, ne pokreću pitanja kršenja prava na pravično suđenje, te se kao takvi ne mogu dalje razmatrati.
  • 26.
    Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena materijalnog i procesnog prava nije bila proizvoljna i da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom da iz spisa apelacije nesporno proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev zastario u smislu odredaba člana 106. Zakona o radu i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, te primjena tih zakonskih odredbi redovnih sudova u ovom slučaju za Ustavni sud nije na bilo koji način proizvoljna, kao što se ne može smatrati proizvoljnim ni zaključak redovnih sudova u pogledu neprihvatanja potvrde tuženog od 10. aprila 1998. godine o visini neisplaćenih plaća apelantu, kao čin tuženog kojim on priznaje predmetni dug te time prekida zastaru potraživanja u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima. Navodi apelanta da se redovni sudovi u njegovom slučaju nisu držali svoje ranije prakse u pogledu ovakvih tužbenih zahtijeva, sami po sebi, ne pokreću pitanja kršenja prava na pravično suđenje, te se kao takvi ne mogu dalje razmatrati.
  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.