USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 66/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1234/05, rješavajući apelaciju Željka Kocijančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Kocijančića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-16/03 od 2. marta 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-234/01 od 30. septembra 2002. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/3-23-537/00 od 3. jula 2001. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/3-23-1469/98 od 18. aprila 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Željko Kocijančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, koga zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-16/03 od 2. marta 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-234/01 od 30. septembra 2002. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/3-23-537/00 od 3. jula 2001. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 05-02/3-23-1469/98 od 18. aprila 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Ministarstva i preduzeća "Vodovod i kanalizacija" iz Tuzle, kao vlasnika i davaoca stana na korištenje (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), zatraženo je 8. jula i 15. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. jula 2005. godine, Ministarstvo 22. jula 2005. godine, a vlasnik stana 17. februara 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Ministarstva i vlasnika stana na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. februara 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-1469/98 od 31. januara 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-06/2-23-537/00 od 20. aprila 2000. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat stana u posjed koji se nalazi u Tuzli, u ulici Pere Kosorića broj 10, na kome je nosilac stanarskog prava bila njegova majka Elizabeta Kocijančić.
- 7.Presudom Kantonalnog suda broj U-144/00 od 16. oktobra 2000. godine poništeno je i prvostepeno i drugostepeno rješenje i predmet vraćen organu uprave na ponovno rješavanje, uz obrazloženje da je u ponovnom postupku potrebno na nesumnjiv način utvrditi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99), i da li je apelant, kao član porodičnog domaćinstva, sa nosiocem stanarskog prava živio i stanovao do momenta napuštanja predmetnog stana.
- 8.Rješenjem Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-1469/98 od 18. aprila 2001. godine, donesenim u ponovljenom postupku, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-06/3-23-537/00 od 3. jula 2001. godine, utvrđeno je da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke i da, prema tome, ne potpada pod kategoriju člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, pa stoga nema aktivnu legitimaciju da podnese zahtjev za povrat stana u posjed, u smislu odredaba člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kao dokaz za ovakvo odlučivanje, upravni organi su naveli da je apelant, nakon zaključenja braka, prestao koristiti predmetni stan sa nosiocem stanarskog prava i prijavio se na drugu adresu stanovanja, čime je izrazio svoj lični i unutrašnji stav, odnosno namjeru da svoje stambene potrebe zadovoljava izvan predmetnog spornog stana čiji je povrat tražio. Pri tome nije bila značajna činjenica da je apelant povremeno navraćao u stan radi posjete majci ili čak obavljanja profesionalne stomatološke prakse.
- 9.Kantonalni sud je Presudom broj U-234/01 od 30. septembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-16/03 od 2. marta 2005. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv navedenog konačnog upravnog akta. U obrazloženju presude se navodi da je Kantonalni sud, na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, zaključio da je apelant sa svojom porodicom napustio sporni stan i da je više puta mijenjao adrese stanovanja, te da do 21. marta 1995. godine, tj. do datuma majčine smrti, nije živio u spornom stanu. Obrazlažući svoju presudu Vrhovni sud je naveo da je na osnovu dokaza iz upravnog spisa i spisa Kantonalnog suda zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbio i na taj način osporeni upravni akt ocijenio kao pravilan i na zakonu zasnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 11.Prema apelantovom mišljenju, sporni stan predstavlja njegov dom, jer je u njemu stanovao sve dok nije bio prisiljen, 16. aprila 1992. godine, da ga napusti zbog ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini. On smatra da posjeduje podatke koji potkrepljuju njegove tvrdnje, a izjave svjedoka koji su svjedočili suprotno, pogrešno i nepravilno su uzete u obzir dok iskazi svjedoka koji su potvrdili da je u kritičnom momentu živio u stanu nisu bili razmatrani.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem.
- 13.U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da nije bilo kršenja ustavnih prava i sloboda na koja ukazuje apelant. Odlučujući o apelantovoj žalbi Ministarstvo je postupalo u skladu sa pozitivno-pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke u granicama svoje nadležnosti, ocjenjujući dokumentaciju koju je uz žalbu dostavio prvostepeni organ.
- 14.Vlasnik stana u odgovoru na apelaciju navodi da on ne posjeduje odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda, pa stoga nije u mogućnosti da se izjasni o navodima iz apelacije.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99)
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-16/03 od 2. marta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;
- k)Pravo na imovinu;"
Pravo na pravično suđenje
- 22.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakon ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Apelant tvrdi da su osporene presude Vrhovnog i Kantonalnog suda donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S obzirom na to da se radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.
- 24.Pravo na pravično suđenje pretpostavlja, inter alia, obavezu da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
- 25.Apelant tvrdi da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak zbog toga što redovni sudovi nisu obrazložili zbog čega su neke dokaze, prema kojima on nije član porodičnog domaćinstva, prihvatili, a druge odbili i u vezi s tim pozivaju se na obrazloženja organa uprave. Također, apelant navodi da je glavni propust sudova u tome što su poklonili vjeru iskazima nekih svjedoka a navode drugih, čiji iskazi idu u apelantovu korist, da je u spornom periodu živio u predmetnom stanu, zanemarili su i nisu uzeli u obzir. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, u pogledu svjedoka i drugih dokaza, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim za zakonito odlučivanje. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ova diskrecija, koju ima svaki sud, postoji radi djelotvornosti vođenja postupka. Inače, redovni sud ispituje sve dokaze, navode i činjenice koji mu mogu pomoći da donese pravilnu i odluku zasnovanu na zakonu.
- 26.Također, Ustavni sud naglašava da je, u principu, u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije da redovni sudovi u upravnim sporovima odluke donose na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, jer su apelantu u upravnom postupku bile na raspolaganju mogućnosti da brani svoja prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. maja 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/00). U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženja presuda Kantonalnog suda broj U-234/01 od 30. septembra 2002. godine i Vrhovnog suda broj Už-16/03 od 2. marta 2005. godine, neupitno je da sve presude sadrže obrazloženja o činjenicama koje sudovi smatraju bitnim. Iz navoda koje su redovni sudovi dali u obrazloženjima svojih presuda ne može se tvrditi da je apelant bio izložen diskriminaciji, niti da su utvrđenim činjenicama povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 27.Ustavni sud podsjeća da on nije redovni sud, pa, stoga, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko osporeno rješenje krši ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud ne smatra da postoji ijedan od navedenih slučajeva kršenja ustavnih prava.
- 28.Apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak time što su redovni sudovi donijeli presude kojima su potvrđene pravilnost i zakonitost osporenog rješenja ne mogu se prihvatiti kao osnovani, jer su presude zasnovane na činjenicama, dokazima i dokumentaciji iz spisa upravnih organa i primjeni odgovarajućih materijalno-pravnih propisa. Štaviše, Kantonalni sud je prvobitno naredio da se ponovi postupak pred organima uprave s ciljem definitivnog utvrđivanja činjenica značajnih za apelantov zahtjev. Kad je riječ o ostalim dijelovima navoda iz apelacije, o njima se nije moglo odlučivati jer nisu imali nikakvog utjecaja na konačno rješavanje ove upravne stvari. Konačno, Ustavni sud smatra da je cjelokupan postupak pred redovnim sudovima vođen prema odredbama relevantnih zakona, te da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju činjenica i dokaza, niti ima dokaza da je na drugi način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
- 29.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da organi uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu povrijedili apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
- 30.Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 31.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 32.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelant poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 33.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako to uplitanje u apelantovo pravo na dom nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu neophodno znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 34.Ustavni sud je prijašnjim odlukama proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 35.U postupcima u kojima su donesene osporene odluke utvrđeno je da apelant nije imao status člana porodičnog domaćinstva svoje majke u trenutku njene smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja je uvjet za stjecanje statusa člana porodičnog domaćinstva (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04, broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02, i broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). Za razliku od navedenog stava, apelant tvrdi da je do 1992. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa majkom u spornom stanu i da je zbog ratnih djelovanja napustio sporni stan. Dalje navodi da je nakon rata često boravio kod bolesne majke, ali da se nije mogao vratiti jer je bio nezaposlen, kao i njegova supruga, a da je u Splitu imao status izbjeglice, pa je tako mogao da preživi. Apelant smatra da je odlazak u izbjeglištvo opravdan prekid zajednice stanovanja s majkom. Činjenica je da on vezu sa stanom, odnosno boravak u stanu u spornom periodu nije uspio da dokaže ni pred upravnim ni pred sudskim organima. Koja su dokazna sredstva pri dokazivanju korištena, šta su upravni i sudski organi konkretno utvrdili, čijim iskazima je poklonjena vjera, a koji nalazi su odbačeni, stvar je upravne i sudske procedure predviđene pozitivnim propisima u koje se Ustavni sud ne može upuštati.
- 36.Iz navedenog proizlazi da tokom cijelog svog boravka van Tuzle apelant nije ostvario dovoljno jaku vezu sa stanom svoje majke, kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da u konkretnom slučaju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 37.U okviru zaključka u pogledu postojanja kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupcima koji su okončani osporenim presudama, kada redovni sudovi daju jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te, stoga, što Ustavni sud ne ulazi u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ukoliko nema očigledne proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, kao što u konkretnom slučaju Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
- 39.Nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer nije utvrđeno da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja iz navedenih odredaba.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.