Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 66/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2345/05, rješavajući apelaciju Hilmije Garibovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Hilmije Garibovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-380/05 od 6. oktobra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-105/03 od 4. aprila 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Hilmija Garibović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-380/05 od 6. oktobra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-105/03 od 4. aprila 2005. godine. Apelant je, pored navedenog, tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenim presudama do donošenja odluke o apelaciji. Dopunu apelacije podnio je 7. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo zatraženo je 2. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore dostavili 23. decembra 2005. godine, Federalno tužilaštvo 20. decembra 2005. godine i Kantonalno tužilaštvo 19. decembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. januara 2006. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 2345/05 od 20. decembra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Optužnicom Kantonalnog tužilaštva broj KT-287/01 od 10. oktobra 2001. godine apelant je optužen zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99 i 15/99), jer je djelujući kao napadač 1. augusta 2001. godine, u ul. Hiseta broj 7 u Sarajevu, s namjerom da Mirsada Terzu liši života, ispalio više hitaca iz pištolja u njegovom pravcu, nanijevši mu prostrelne rane u predjelu desnog dijela stražnjice i lijeve natkoljenice.
  • 8.
    Kantonalni sud je u toku postupka proveo dokaze saslušanjem svjedoka, uz saglasnost sa strankama i braniocima, čitanjem iskaza drugih svjedoka i zaštićenog svjedoka, vještačenjem vještaka balističara, vještaka hemijske struke, vještaka sudske medicine i vještaka neuropsihijatra, izvršio uvid u potvrde o privremeno oduzetim stvarima, obdukcioni zapisnik i kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu, skice silikonskih rukavica, nalaz vještačenja alkohola, skicu mjesta događaja, zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciju i izvod iz kaznene evidencije. Drugih dokaznih prijedloga nije bilo, pa je Kantonalni sud donio Presudu broj K-105/03 od 4. aprila 2005. godine kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantovo djelo ostalo u pokušaju zbog čega je primijenio odredbe o ublažavanju kazne.
  • 9.
    Apelant je na navedenu presudu Vrhovnom sudu izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predložio da se presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili da se preinači i apelant oslobodi optužbe, ili da se preinači u pravnoj ocjeni djela tako da njegove radnje budu ocijenjene kao krivično djelo teške tjelesne povrede opasne po život nanesene iz nehata iz člana 172. stav 6. u vezi sa članom 172. stav 3. KZFBiH i izrekne mu se adekvatna kazna, ili da se preinači u odluci o kazni tako da mu se izrekne kraća zatvorska kazna.
  • 10.
    Vrhovni sud je Presudom broj KŽ-380/05 od 6. oktobra 2005. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu tako što je u odluci o kazni preinačio presudu Kantonalnog suda, smanjivši je sa dvije godine i šest mjeseci na dvije godine zatvora, a u ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da žalbeni navodi, u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu osnovani, smatrajući da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, da je pravna kvalifikacija djela utemeljena na zakonu, te da nema bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je donio stav da je kazna prestrogo odmjerena, pa je u tom dijelu presudu preinačio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je tokom postupka pred Vrhovnim sudom i Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava, prema apelantovom mišljenju, najviše je izražena kroz apelantovo procesno pravo u pogledu jednakopravnosti stranaka u postupku na njegovu štetu. Zbog toga, kako ocjenjuje, došlo je do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene zakona i, konačno, do osuđujuće presude. Apelant ističe da presuda Kantonalnog suda nema razloga o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi proturječni dokazima u spisu. To je, prema apelantovom mišljenju, dovelo do toga da Kantonalni sud d" pogrešne pravne kvalifikacije djela, koje Vrhovni sud u žalbenom postupku uopće nije ocijenio, već ih je uvažio samo u pogledu odluke o kazni. Apelant navodi da Kantonalni sud, kao prvostepeni, nije propisno i savjesno ocijenio dokaze koji bi koristili odbrani, već je donosio zaključke koji odgovaraju samo optužbi. Uz to, ostalo je nejasno zbog čega su sudovi apelantove radnje odredili kao krivično djelo ubistva u pokušaju, a ne kao krivično djelo teške tjelesne povrede kvalificirane životnom opasnošću. Također, apelant smatra da su sudovi u odnosu prema njemu prekršili osnovni princip ravnopravnosti stranaka pred sudom i princip nepristrasnosti, zajemčene članom 6. Evropske konvencije, jer su, suprotno članu 13. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98), selektivno ocijenili dokaze odbrane i optužbe. Slobodno uvjerenje suda prilikom ocjene dokaza u krivičnim postupcima, prema apelantovom mišljenju, ne može značiti samovolju, već mora biti logički pravilno i mora sadržavati istinu. Zbog toga, smatra apelant, sudovi su dokaze procijenili isključivo pristrasno i na apelantovu štetu, čime je na najgrublji način povrijeđena njegova ravnopravnost u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je apelant tokom postupka imao garantirana sva prava, te da mu je, kao i njegovom braniocu, omogućeno da preduzima sve procesne radnje koje su dopuštene i zakonom propisane. Istakao je da su navodi iz apelacije pretežno korišteni u žalbi na prvostepenu presudu, u vezi sa kojim je Vrhovni sud dao obrazloženje u svojoj presudi, pa smatrajući da su oni neosnovani, predloženo je da se apelacija odbije.
  • 13.
    Kantonalni sud u svom odgovoru naveo je da je, kao prvostepeni sud, savjesno i u skladu sa zakonom ocijenio sve činjenice i dokaze kako one koje apelantu idu u prilog, tako i one koje ga terete, pa je uvjerenje o apelantovoj krivici za učinjeno krivično djelo ubistva u pokušaju detaljno obrazložio u svojoj odluci. Zbog toga, prema mišljenju navedenog suda, nije osnovana apelantova tvrdnja da prvostepena odluka nema razloge o odlučnim činjenicama, već, naprotiv, da se zasniva na razlozima koje je prihvatio i Vrhovni sud. Predloženo je da se apelacija odbije, jer u postupku pred Kantonalnim sudom ni na koji način nisu povrijeđena apelantova prava na pravično i nepristrasno suđenje.
  • 14.
    Federalno tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni sloboda i princip ravnopravnosti i nepristrasnosti stranaka pred sudom i nije povrijeđen član 6. Evropske konvencije, jer je apelant u svim fazama prvostepenog i drugostepenog postupka imao potpuno ravnopravan položaj i mogućnost da iznese sve argumente i dokaze u prilog tezi o svojoj nevinosti.
  • 15.
    Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru istaklo je da navodi iz apelacije nisu tačni, jer apelant ni na kakav način nije obrazložio u čemu se sastojala povreda njegovih procesnih prava koja se odnosi na jednakost stranaka u postupku, a apelantov umišljaj i namjera iz prvostepene odluke potvrđeni su i drugostepenom odlukom, što isključuje nepravično suđenje ili povredu procesnih prava u odnosu na jednakost stranaka u postupku.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98)

"Član 332.

(1) Ako tužilac u toku glavnog pretresa nađe da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu usmeno izmijeniti optužnicu, a može predložiti da se glavni pretres prekine radi pripremanja izmijenjene optužnice.

(2) Radi pripremanja odbrane, sud može u takvom slučaju prekinuti ili odgoditi glavni pretres.

(3) Ako vijeće dopusti prekid glavnog pretresa radi pripremanja izmijenjene optužnice, odredit će se rok u kome tužilac mora podnijeti izmijenjenu optužnicu. Primjerak izmijenjene optužnice dostavit će se optuženom, ali prigovor protiv ove optužnice nije dopušten. Ako tužilac u ostavljenom roku ne podnese izmijenjenu optužnicu, vijeće će nastaviti glavni pretres na osnovu ranije optužnice.

Član 358. stav 2.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 370. stav 1.

(1) Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek po službenoj dužnosti ispitati:

  • 1.
    da li postoji povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tač. 1, 2, 5, 6, 8. do 11. ovog zakona i da li je glavni pretres protivno odredbama ovog zakona održan u odsustvu optuženog ili u odsustvu branioca optuženog;
  • 2.
    da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon (član 359).

Član 377.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stepena kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti povrede zakona iz člana 370. stav 1. ovog zakona."

  • 17.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98, 2/99, 15/99)

"Član 171. stav 1.

(1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

Član 20.

(1) Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-380/05 od 6. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d. Evropske konvencije.
  • 23.
    Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

  • 24.
    Član 6. st. 1. i 3. d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega."

  • 25.
    Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 26.
    Apelant se žali na procesne i materijalne povrede zakona koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sudskom postupku, bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešnu primjenu Krivičnog zakona i odluku o kazni. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da nisu sa jednakom pažnjom ispitivali činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani, što je dovelo do pogrešne pravne kvalifikacije počinjenog djela.
  • 27.
    Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
  • 28.
    Apelant tvrdi da je Kantonalni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, što je dovelo do pogrešne pravne kvalifikacije djela, pogrešne primjene Krivičnog zakona i, konačno, do osuđujuće presude. Istakao je da Vrhovni sud u žalbenom postupku ove žalbene razloge nije ocijenio na ispravan način, već ih je ocijenio samo u pogledu odluke o kazni. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku preispitao prvostepenu presudu, koju apelant žalbom pobija, i utvrdio da u pogledu bitnih povreda krivičnog postupka žalba nije osnovana, jer ne postoji niti jedan razlog propisan u članu 358. st. 1. i 2. u vezi sa članom 370. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 29.
    U pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je u pobijanoj presudi istakao da pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju, jer je Kantonalni sud na osnovu provedenih dokaza izveo zaključak da je apelant, djelujući kao napadač, s namjerom da drugo lice liši života počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 20. KZFBiH. Razlozi na kojima je Kantonalni sud, logičkom analizom izvedenih dokaza, zasnovao svoju presudu odnose se ne samo na položaj tijela i težinu povreda koje je zadobio oštećeni već i na apelantov psihički odnos prema izvršenom krivičnom djelu, zbog čega se ne može prihvatiti apelantova odbrana da je u navedenim okolnostima djelovao pod uvjetima nužne odbrane. Vrhovni sud u pobijanoj presudi istakao je da je samo prvostepeni sud ovlašten da ocjenjuje vjerodostojnost odbrane, koristeći pri tom načelo slobodne ocjene dokaza, te da činjenično stanje nije samo skup subjektivnih i objektivnih okolnosti već i zaključaka o značaju tih okolnosti. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi postupali u granicama svoje diskrecije, a Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka do kojih su redovni sudovi došli osim u slučajevima koji su već navedeni u ovoj odluci. U tom smislu Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje.
  • 30.
    U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je izreka prvostepane presude protivrječna razlozima presude i u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, Ustavni sud primjećuje da je apelant ovaj navod istakao i u žalbi na prvostepenu presudu i da je Vrhovni sud ocijenio da su ovi žalbeni navodi neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je Kantonalni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Pored navedenog, apelant nije istakao niti jedan konkretan dokaz u prilog svojoj tvrdnji da je izreka prvostepene presude protivrječna razlozima navedenim u presudi, ili da je u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pa ih je Ustavni sud ocijenio kao paušalne.
  • 31.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici što redovni sudovi, prema njegovom mišljenju, nisu sa jednakom pažnjom ispitali činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani, što je dovelo do pogrešne pravne kvalifikacije počinjenog krivičnog djela. Takvim postupanjem sudova, kako smatra, na najgrublji način je povrijeđena ravnopravnost stranaka u postupku. Ravnopravnost stranaka jedan je od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. d. Evropske konvencije, što znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je proveden veliki broj dokaza (odbrana optuženog, saslušanje svjedoka i zaštićenog svjedoka, vještačenja vještaka balističara, vještaka hemijske struke, vještaka sudske medicine i vještaka neuropsihijatra, izvršen uvid u potvrde o privremeno oduzetim stvarima, obdukcioni zapisnik i kompletnu medicinsku dokumentaciju, skice silikonskih rukavica, nalaz vještačenja alkohola, skicu mjesta događaja, zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciju, izvod iz kaznene evidencije) i da daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo, niti je sud procijenio da treba izvesti još neke. Na osnovu njih Kantonalni sud je utvrdio, a Vrhovni sud potvrdio, da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 20. KZFBiH, a ne neko drugo.
  • 32.
    U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, a takvih zahtjeva u konkretnom predmetu nije ni bilo (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).
  • 33.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocjenjivali dokaze selektivno, u smislu ocjene dokaza optužbe i odbrane, dakle proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivno-pravnim propisima.
  • 34.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d. Evropske konvencije, jer se apelantovi navodi odnose isključivo na postupanje redovnih sudova u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza u krivičnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, a Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi postupali na osnovu pozitivno-pravnih propisa, u granicama svoje diskrecije, donošenjem presuda koje su jasne i potpuno obrazložene. Ustavni sud nije utvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.