USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 29. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 9/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 148/05, rješavajući apelaciju Alme Kotlo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
David Feldman, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Alme Kotlo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao i povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-148/04 od 29. novembra 2004. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj P-764/02 od 23. oktobra 2003. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke (uključujući, ukoliko je to potrebno, isplatu kompenzacije apelantici, jer Općinski sud i Kantonalni sud nisu omogućili zaštitu njenih ustavnih prava) u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Alma Kotlo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-148/04 od 29. novembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu, kao i Nusreta Škaljića zatraženo je 9. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Općinski sud u Sarajevu dostavili su odgovore na apelaciju 11. januara 2006. godine i 30. decembra 2005. godine, a Nusret Škaljić dostavio je odgovor na apelaciju 22. decembra 2005. godine.
- 4.Ustavni sud je od Općinskog suda u Sarajevu tražio na uvid predmetni sudski spis. Općinski sud je postupio po nalogu Ustavnog suda, te dostavio na uvid predmetni sudski spis 30. decembra 2005. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 17. januara 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Apelantica je 27. septembra 2000. godine podnijela Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu zbog smetanja posjeda protiv Fehrije Škaljić i Nusreta Škaljića. Fehrija Škaljić je umrla u toku postupka, pa je Općinski sud u odnosu na nju prekinuo postupak, a nastavio je postupak u odnosu na Nusreta Škaljića (u daljnjem tekstu: tuženi).
- 8.Na raspravi održanoj 28. marta 2002. godine apelantica je precizirala tužbeni zahtjev, predloživši donošenje odluke kojom se utvrđuje da je tuženi Nusret Škaljić 25. septembra 2000. godine omeo tužiteljicu (apelanticu) u faktičkom i mirnom posjedu stana u Požeginoj ulici broj 3 tako što je postavio bravu na ulazna dvorišna vrata koju je zaključao, te je time onemogućio tužiteljici ulazak u dvorište i na taj način i korištenje stana koji se nalazi na prvom spratu kuće, pa je tuženi dužan uspostaviti prijašnje stanje tako što će predati tužiteljici primjerak ključa od ulaznih dvorišnih vrata i time joj omogućiti ulazak u dvorište, a na taj način i korištenje predmetnog stana, te da će se ubuduće kloniti ovakvog ili sličnog smetanja.
- 9.Podneskom od 10. oktobra 2003. godine apelanticin opunomoćenik je predložio da se izda privremena mjera, kojom će se tuženom zabraniti otuđenje ili na bilo koji drugi način opterećenje nekretnine označene na k.č. broj 133 k.o. Sarajevo upisane u zk. uložak LXXXI/101, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši uknjižbu spora.
- 10.Postupak pred Općinskim sudom odvijao se kako slijedi, rasprave su održane: 15. novembra i 25. decembra 2000. godine; 6. februara, 22. marta, 23. aprila i 24. maja 2001. godine; 8. januara, 28. marta, 17. aprila, 23. maja, 20. juna, 25. jula i 16. decembra 2002. godine; 15. januara, 24. februara, 9. aprila, 29. maja, 15. augusta, 7, 16. i 23. oktobra 2003. godine.
- 11.Rasprave koje su bile zakazane za 25. decembar 2000. godine, 6. februar, 22. mart 2001. godine i 16. decembar 2002. godine nisu održane s obzirom na to da dostava tuženom nije bila uredna. Apelantica i tuženi nisu pristupili raspravi zakazanoj za 24. maj 2001. godine, te je sud donio rješenje o mirovanju postupka. Apelantica je podneskom od 16. oktobra 2001. godine tražila da se nastavi postupak koji miruje. Na osnovu pismenog prijedloga tuženog odgođena je rasprava koja je trebalo da se održi 17. aprila 2002. godine, čemu se apelantica nije protivila, ali je istakla da se postupak u ovoj pravnoj stvari odugovlači. Apelantica je 22. jula 2002. godine pismenim podneskom urgirala da sud donese odluku u ovom predmetu. Apelantica i tuženi nisu pristupili raspravi zakazanoj za 25. juli 2002. godine, tako da je sud donio rješenje o mirovanju postupka. Apelantica je podneskom od 9. septembra 2002. godine tražila da se nastavi postupak koji miruje, a podneskom od 21. novembra 2002. godine urgirala je da se zakaže rasprava. Apelantica je 15. januara 2003. godine tražila da se odgodi rasprava zakazana za taj datum zbog odlaska na put. Nakon toga apelantica je 27. maja 2003. godine tražila da se odgodi rasprava zakazana za 28. maj 2003. godine zbog toga što će biti službeno odsutna tokom maja i juna. Tuženi je u podnesku od 22. augusta 2003. godine obavijestio sud da je prodao predmetnu nekretninu trećem licu, naglasivši kako je on sada u posjedu kuće, te da su kod njega ključevi od ulaznih vrata u dvorište, a uz podnesak od 29. septembra 2003. godine dostavio je kupoprodajni ugovor od 15. jula 2003. godine o prodaji predmetne nekretnine.
- 12.Glavna rasprava je zaključena 23. oktobra 2003. godine, kada je Općinski sud donio Rješenje broj P-764/02 od 23. oktobra 2003. godine kojim je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, te zahtjev za izdavanje privremene mjere.
- 13.U obrazloženju rješenja Općinski sud je naglasio da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantica bila u posjedu predmetnog stana, koji se nalazi na prvom spratu kuće u Požeginoj ulici broj 3, te da je time bila i u posjedu spornih ulaznih dvorišnih vrata. Nesporno je da je tuženi postavio bravu na ulazna dvorišna vrata i da primjerak ključa nije dao apelantici, te je nju na taj način omeo u posljednjem posjedu ulaznih dvorišnih vrata, odnosno predmetnog stana. Međutim, u toku postupka tuženi i ostali zemljišnoknjižni vlasnici su prodali predmetnu nekretninu trećem licu, zaključivši sa njim ugovor 15. jula 2003. godine, te su kupcu nakon isplate ugovorene cijene predali ključ od ulaznih dvorišnih vrata. S obzirom na to da tuženi više nije u posjedu spornih dvorišnih ulaznih vrata, kao ni predmetne nekretnine, nije više moguće vraćanje ranijeg posjeda, niti se može narediti uspostavljanje prijašnjeg stanja. Bez restitucije nema pravnog interesa, odnosno nema osnova tužbe za smetanje posjeda. Utvrđivanje čina smetanja posjeda, samo po sebi, bez značaja je ako nema restitucije. Zahtjev za donošenje privremene mjere je odbijen, jer je treće lice, tj. kupac raspolagao predmetnom nekretninom 15. jula 2003. godine, a privremena mjera je predložena podneskom od 10. oktobra 2003. godine. Zahtjev za uknjižbu spora je neosnovan, jer se takav zahtjev podnosi direktno dostavljanjem primjerka tužbe Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda.
- 14.Apelanticinu žalbu je odbio Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-148/04 od 29. novembra 2004. godine, te u cijelosti potvrdio prvostepeno rješenje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelantica smatra da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u dijelu koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku, zatim, u dijelu koji se odnosi na pristrasnost suda, te u dijelu koji se odnosi na proizvoljnu primjenu prava. Osim toga, apelantica smatra da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 16.Povredu prava na pravično suđenje, u dijelu koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku, apelantica vidi u tome što je predmetni postupak trajao pune tri godine u prvom stepenu iako se radilo o tužbi zbog smetanja posjeda, koja se ima smatrati hitnom u smislu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. Apelantica smatra i da su redovni sudovi bili pristrasni pri donošenju ove Odluke, koja se ogleda u njihovoj nedjelotvornosti, te donošenju odluke "mimo sve sudske prakse i pravne logičnosti" s obzirom na to da se kao razlog neusvajanja navodi nemogućnost provođenja odluke suda. Apelantica smatra da je upravo tuženi obavezan da je uvede u posjed predmetnog stana, te naglašava da je "sud upućuje na restituciju koja nema nikakve veze sa ovom pravnom stvari".
- 17.Povredu prava na dom i imovinu apelantica vidi u tome što joj je nasilnim putem onemogućeno da koristi svoje nekretnine, a odbijanjem tužbe onemogućeno joj je da povrati posjed nad predmetnim stanom u kome se rodila i u kome je živjela više od 40 godina, a koji je njen otac koristio po osnovu ugovora o korištenju zaključenog 6. aprila 1967. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Općinski sud smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelantica žali, te ostaje pri svojoj presudi, posebno naglašavajući da u konkretnom slučaju nije bilo nikakve "nedjelotvornosti suda" s obzirom na to da su se apelanticinim nedolaskom na raspravu dva puta stekli uvjeti za mirovanje postupka, što sve, naravno, treba imati u vidu, kao i apelanticino traženje da se odgodi rasprava od 15. januara 2003. godine.
- 19.Kantonalni sud podržava navode koje je dao Općinski sud u osporenom rješenju, naglašavajući da, iako se u postupku za smetanje posjeda ne raspravlja o pravu na posjed i pravnom osnovu posjeda, u konkretnom slučaju se ne može raditi ni o povredi prava na dom, jer iz stanja spisa proizlazi da je tuženi imao zaključen ugovor sa apelanticinim prednikom o korištenju predmetnog stana, a njoj nije dao saglasnost za dalje korištenje stana, niti mu se apelantica takvim zahtjevom obraćala, uz napomenu da se apelantica odselila iz predmetnog stana 1993. godine da bi tužba za smetanje posjeda bila podnesena 27. septembra 2000. godine.
- 20.Tuženi u odgovoru na apelaciju smatra da nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava, te podržava osporene odluke redovnih sudova.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03).
"Član 83. stav 1.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
Član 84.
Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda."
- 22.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99).
"Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 431.
Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja.
Član 432.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete."
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-148/04 od 29. novembra 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 29. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelantica osporava navedena rješenja, tvrdeći da su tim Rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud će prvo ispitati apelanticine navode u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
- 28.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 29.U konkretnom slučaju radi se o sporu zbog smetanja posjeda, u kojem apelantica tvrdi da je, usljed dugog trajanja postupka, bila onemogućena u mirnom uživanju svoje imovine. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
Period koji se uzima u obzir
- 30.Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 31.U konkretnom slučaju postupak je započet nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je tužba zbog smetanja posjeda podnesena 27. septembra 2000. godine. Postupak je okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-148/04 od 29. novembra 2004. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko četiri godine i dva mjeseca, te je to period koji Ustavni sud treba ispitati u odnosu na apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uz napomenu da je postupak pred prvostepenim sudom trajao oko tri godine i jedan mjesec, a žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko 13 mjeseci.
- 32.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, kao i vlastitom praksom, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebno se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Složenost predmeta
- 33.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti i pravnih pitanja koja treba riješiti.
- 34.U konkretnom slučaju radilo se o sporu zbog smetanja posjeda, koji se, općenito govoreći, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može okarakterizirati kao naročito složen spor s obzirom na to da je u njemu potrebno utvrditi samo dvije činjenice, i to: a) ko je bio posljednji posjednik stvari i b) da li je izvršeno smetanje posjeda, dok je isključeno raspravljanje o: a) pravu na posjed, b) pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika i c) zahtjevima za naknadu štete. Konkretan predmet je još jednostavniji, zato što tuženi od samog početka postupka nije osporavao da je postavio bravu na ulaznim vratima u dvorište predmetne kuće, čime je apelantici onemogućio da dođe do stana koji se nalazi na prvom spratu kuće. Dakle, konkretan slučaj se ni u kom pogledu ne može okarakterizirati kao naročito složen.
Ponašanje podnosioca apelacije
- 35.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 36.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka ne može pripisati samo apelantici zbog toga što se radilo o postupku zbog smetanja posjeda, koji je trajao više od četiri godine, a koji je, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, hitan. Što se tiče apelantice, propusti na njenoj strani sastoje se u tome što je u dva navrata propustila da dođe na ročište, čime je uzrokovala mirovanje postupka na šest i po mjeseci, iako tuženi mora snositi podjednaku odgovornost za odugovlačenje postupka, jer ni sam nije prisustvovao ročištima. Dalje, apelantica je dva puta tražila da se odgodi ročište što je odgodilo postupak za otprilike naredna dva mjeseca. Ove činjenice jasno govore da ova odgađanja nisu bila isključivo apelanticina odgovornost, te da je apelantica bila odgovorna, sama ili zajedno sa tuženim za odugovlačenje od maksimalno osam i po mjeseci od ukupno 50 mjeseci u kojim se završio redovni postupak u ovom predmetu. Dalje, mora se imati u vidu da je apelantica slala urgencije da se zakažu ročišta i da se, uzevši u obzir cjelokupno njeno ponašanje, može smatrati da je apelantici bilo stalo da se ovaj postupak završi što prije i u što kraćem roku.
Ponašanje suda
- 37.Kao što je već rečeno, postupak se vodio više od četiri godine, tako što je pred prvostepenim sudom postupak trajao tri godine, a pred drugostepenim 13 mjeseci. Prema mišljenju Ustavnog suda, radi se o predugom trajanju jednog veoma hitnog postupka s obzirom na to da se radi o pružanju sudske zaštite u slučaju smetanja posjeda, pa se može opravdano postaviti pitanje svrhe zaštite posjeda i hitnosti takvih postupaka ukoliko će oni trajati više od četiri godine. Osim toga, Ustavni sud smatra i da je Općinski sud u ovom predmetu zakazao i održao nepotreban broj rasprava (čak 21), što je najznačajnije doprinijelo da se postupak ne završi u razumnom roku. Za to se nikako ne može naći razumno opravdanje u situaciji kao što je ova, kada se radi o postupku koji se vodi zbog smetanja posjeda, u kome je trebalo utvrditi samo dvije bitne činjenice: a) posljednje stanje posjeda i b) nastalu smetnju, što je u ovom slučaju bilo još jednostavnije, jer tuženi nije uopće osporavao da je promijenio bravu na ulaznim dvorišnim vratima a da apelantici nije dao ključ, čime je bilo nesporno da je apelantici onemogućeno da dođe do svog stana koji se nalazio na spratu predmetne kuće, što je de facto značilo da je tim činom tuženi apelantici oduzeo posjed.
- 38.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta odgovornost snosi prvenstveno Općinski sud.
Pravo na imovinu
- 39.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- k)pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 40.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 41.Ukoliko se u apelaciji pozove na jedno od navedena tri pravila, prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu treba da se daju odgovori na pitanja kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Latardis v. Greece, od 25. marta 1999. godine).
- 42.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da postoji imovina zaštićena članom 1. Protokola broj 1, jer je u postupcima pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da apelantica ima "posjed" nad dijelom predmetne kuće, pa samim tim i na ulaznim vratima u dvorište te kuće. Posjed nad imovinom je zaštićen članom 1. Protokola broj 1, pa je stoga i navedeni član primjenjiv u ovom slučaju. Postoji i miješanje u apelanticinu imovinu, jer je utvrđeno da je apelantica imala "posjed" nad dijelom predmetne kuće i ulaznim vratima u dvorište kuće, ali je, ipak, odbijena njena tužba kojom je tražila zaštitu zbog smetanja posjeda. Takvo miješanje se može razmatrati u okviru prvog pravila uz član 1. Protokola broj 1 koje se odnosi na "princip mirnog uživanja imovine".
- 43.Prema mišljenju Ustavnog suda, apelantica je imala pravo, tj. imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. To pravo joj je oduzeto, jer je tokom postupka bilo nesporno da je apelantica bila u posjedu predmetnih nekretnina i da joj je posjed ometao tuženi. Ipak, redovni sudovi nisu omogućili apelantici da u tom svom pravu i dalje uživa, što su bili dužni učiniti prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prema članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Po mišljenju Ustavnog suda miješanje u imovinu apelantice nije izvršeno "pod uvjetima predviđenim zakonom" jer je tuženi izvršio smetanje posjeda, a Općinski sud i Kantonalni sud su trebali tužiteljicu zaštititi prema članu 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima temeljem kog člana se moralo udovoljiti njenom tužbenom zahtijevu i pružiti joj se posjedovna zaštita, jer je utvrđeno da je apelantica imala posjed i da je izvršeno smetanje. Član 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predviđa: "Odlukom o zahtijevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda." Neosporno je da je apelantica bila u posjedu dijela kuće i predmetnih ulaznih dvorišnih vrata. Tuženi je izvršio smetanje posjeda tako što je postavio bravu na ulazna dvorišna vrata predmetne kuće čime je tužiteljici onemogućio fizički pristup do stana koji se nalazi na prvom spratu te kuće. Po mišljenju Ustavnog suda, tuženom je na temelju člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima trebalo narediti da apelantici dozvoli da dođe u posjed svog stana, tj. omogućiti joj da uđe u dvorište kuće da bi došla do svog stana.
- 44.Općinski sud, kao i Kantonalni sud, odbili su da tužiteljici ponude pravni lijek, jer takvu odluku ne bi bilo moguće izvršiti nakon što je tuženi, kao vlasnik, prodao vlasništvo i posjed. Međutim, kada sudovi odlučuju povodom tužbe zbog smetanja posjeda, oni utvrđuju samo dvije činjenice: ko je bio posljednji posjednik stvari i da li je izvršeno smetanje posjeda (vidi član 432. Zakona o parničnom postupku). Sudovi su utvrdili da je apelantica bila posljednji posjednik i da je tuženi izvršio smetanje posjeda, ali su, ipak, odbili apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje predstavlja proizvoljnu i pogrešnu primjenu zakona i povredu apelanticinog prava na imovinu koje je zaštićeno principom zakonitosti prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koji jasno propisuje da "niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom". Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno ulaziti u daljnji tekst uz član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 45.Ipak, promjena vlasnika predmetne nekretnine (koja se desila u ovoj parnici) bez sumnje utječe na identitet strana u ovom postupku, te, stoga, u nastavaku ovog postupka Ustavni sud očekuje da će Općinski sud i apelantica voditi računa da se novi vlasnik uključi u ovaj postupak, kako bi se apelantici osigurao djelotvoran pravni lijek i kako bi se postupak proveo bez daljnjeg odgađanja.
- 45.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na apelanticinu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 46.Imajući u vidu svoj zaključak u pogledu utvrđenog kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelanticinih navoda da je došlo do kršenja njenog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu dom iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što redovni sudovi nisu udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu iako su nesporno utvrdili činjenice koje su ukazivale da je apelantica posljednji mirni posjednik predmetne nekretnine, kao i da je tuženi izvršio smetanje na toj nekretnini i to nije osporavao. Osim toga, sudovi su svoje odluke pravdali pozivajući se na pitanja koja su nerelevantna za parnični postupak koji se vodi povodom tužbe zbog smetanja posjeda. Naime, pozvali su se na činjenicu da je tuženi izgubio posjed na predmetnoj nekretnini prodavši je trećem licu, pa se samim tim njemu ne može naložiti da uspostavi ranije posjedovno stanje. Konačno, Općinski sud i Kantonalni sud su doprinijeli šteti koja je nanesena apelanticinim ustavnim pravima, jer apelanticin tužbeni zahtjev nisu riješili po ubrzanom postupku, niti su usvojili njen zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 48.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 49.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.