USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 29. septembra 2006. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 9/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1291/05, rješavajući apelaciju "Anuschka" d.o.o. Vićenca, Italija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
David Feldman, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija "Anuschka" d.o.o. Vićenca, Italija, podnesena zbog kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na nedonošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj Ps-814/02.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Anuschka" d.o.o. Vićenca, Italija, podnesena zbog kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na nedonošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u prekršajnim postupcima Carinarnice Banja Luka br. P-173/00 i P-174/00 i postupku po krivičnoj prijavi "Anuschka" d.o.o. Vićenca, Italija, protiv "Jadranke" a.d. Banja Luka, podnesenoj Okružnom javnom tužilaštvu u Banjoj Luci, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Anuschka" d.o.o. Vićenca, Italija, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1."Anuschka" d.o.o. Vićenca, Italija (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-814/02, prekršajnim postupcima Carinarnice Banja Luka, br. P-173/00 i P-174/00 i postupku po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv "Jadranke" a.d. Banja Luka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i "Jadranke" a.d. Banja Luka, stranke u postupku, zatraženo je 8. augusta 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je, također, zatraženo da Ustavnom sudu dostavi parnični spis broj Ps-814/02.
- 3.Osnovni sud i "Jadranka" a.d. Banja Luka nisu dostavili odgovore na apelaciju. Okružni sud Banja Luka je 26. juna 2006. godine dostavio traženi spis.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a) Činjenice u vezi sa parničnim postupkom pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, broj Ps-814/02.
- 5.Apelant je 17. oktobra 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv preduzeća "Jadranka" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata posuđenih stvari i naknade štete u kojoj je naveo vrijednost spora od 45.000 KM. U tužbi je zatraženo vraćanje industrijskih mašina koje je apelant tuženom dao na poslugu na temelju ugovora kojim se tuženi obavezao proizvesti određenu količinu robe za apelantove potrebe radi njenog plasmana na italijansko tržište. Apelant je u tužbi naveo da se radi o privrednom sporu s elementom inozemnosti s obzirom da se radilo o firmi sa sjedištem u Italiji.
- 6.Tuženi je 19. maja 2003. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je osporio dio tužbenih navoda i predložio da sud odredi ročište vezano za utvrđivanje stvarnog stanja i regulisanja odnosa.
- 7.Apelant je 8. septembra 2003. godine, u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, uredio tužbu u kojoj je naveo da ostaje kod preciziranog tužbenog zahtjeva iz već podnesene tužbe. Svojim dopisom od 20. aprila 2004. godine apelant je zatražio od suda da što hitnije zakaže raspravu kako ne bi došlo do povrede člana 75. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 8.Osnovni sud je 15. aprila 2004. godine obavijestio apelanta i tuženog o mogućnosti rješavanja predmetnog spora putem medijacije, sa čime su se složili apelant i tuženi i o tome obavijestili sud 21. aprila 2004. godine, odnosno 1. juna 2004. godine. S obzirom da postupku medijacije koji je održan 15. decembra 2004. godine nije pristupio tuženi medijacija nije uspjela, pa je stoga apelant 21. decembra 2004. godine zatražio od suda zakazivanje pripremnog ročišta.
- 9.Dopisom od 26. decembra 2004. godine apelant je zatražio od predsjednika suda da interveniše kako bi se pripremno ročište zakazalo u što skorijem roku. Isti zahtjev je apelant ponovio 1. marta 2005. godine.
- 10.Pripremno ročište, koje je održano 5. oktobra 2005. godine, zbog propusta tuženog da pristupi ročištu odgođeno je za 9. novembar 2005. godine. Osnovni sud je Rješenjem broj Ps-814/02 od 5. novembra 2005. godine odredio vještaka finansijske struke. Tuženi nije pristupio ni na pripremno ročište 9. novembra 2005. godine, dok je apelant bio prisutan. Ipak je ročište održano i glavna rasprava je zakazana za 15. decembar 2005. godine.
- 11.Na glavnoj raspravi koja je održana 15. decembra 2005. godine doneseno je rješenje da se rasprava održi u odsustvu uredno obaviještenog tuženog, proveden je dokazni postupak i zaključena je glavna rasprava.
- 12.Osnovni sud je 13. januara 2006. godine donio presudu kojom je tuženog obavezao da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 24.900,99 KM sa zateznom zakonskom kamatom kako je određeno u dispozitivu presude. Postupak po žalbi tuženog je u toku pred Okružnim sudom u Banjoj Luci.
b) Činjenice u vezi sa prekršajnim postupcima protiv tuženog i postupkom po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv tuženog
- 13.Iz navoda u apelaciji proizlazi da se protiv tuženog vode dva prekršajna postupka kod Carinarnice Banja Luka zbog carinskih prekršaja u vezi sa odbijanjem tuženog da vrati apelantu mašine koje je privremeno uvezao u Banju Luku, a čiji je povrat bio i predmet parničnog postupka po apelantovoj tužbi pred Osnovnim sudom, broj Ps-814/02.
- 14.Također, apelant je 26. decembra 2002. godine protiv tuženog podnio Okružnom javnom tužilaštvu krivičnu prijavu zbog navodnog izvršenja krivičnih djela zloupotrebe povjerenja iz člana 234. stav 2, zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 252. stav 6. i poslovne prevare iz člana 254. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant je naveo da postupak po njegovoj tužbi za povrat stvari i naknadu štete nerazumno dugo traje, te da, i pored neuspjele medijacije, Osnovni sud ni nakon pune dvije i po godine ne zakazuje pripremno ročište. Nezakazivanjem pripremnog ročišta, i pored činjenice da je veliki broj predmeta pred Odjeljenjem za privredne sporove Osnovnog suda riješen, povrijeđeno je, po apelantovom mišljenju, njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 16.Dalje je navedeno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku u prekršajnim postupcima koje je pokrenula Carinarnica Banja Luka protiv tuženog, br. P-173/00 i P-174/00, kao i u postupku po krivičnoj prijavi protiv tuženog i odgovornog lica tuženog koju je apelant podnio Okružnom javnom tužilaštvu 26. decembra 2002. godine zbog navodnog izvršenja krivičnog djela zloupotrebe povjerenja iz člana 234. stav 2, zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 252. stav 6. i poslovne prevare iz člana 254. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske.
- 17.Osim iznesenih navoda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku apelant smatra i da je diskriminiran u uživanju tog prava u odnosu na sve navedene postupke "po nacionalnoj osnovi" jer se radi o italijanskom preduzeću, a tuženi je državno preduzeće pa je zbog toga protežiran.
- 18.U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete u iznosu od 25.000 KM, te iznos od 4.000 KM na ime do sada učinjenih sudskih troškova i troškova postupka pred Ustavnim sudom.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05).
"Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na navode o nedonošenju odluke u razumnom roku u parničnom postupku, broj P-814/02
- 22.Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
- 23.Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnični postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost apelacije u odnosu na navode o nedonošenju odluke u razumnom roku u vezi s prekršajnim postupcima Carinarnice Banja Luka, br. P-173/00 i P-174/00 i postupku po apelantovoj krivičnoj prijavi Okružnom javnom tužilaštvu u Banjoj Luci protiv tuženog
- 25.U vezi s apelantovim navodima o povredi njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u prekršajnom postupku protiv tuženog i postupku po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv tuženog, osnovno pitanje o kojem ovaj sud treba zauzeti stav je pitanje primjenjivosti na apelanta garancija prava na pravično suđenje u odnosu na navedene postupke.
- 26.Prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, "prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku...". S obzirom da se u postupcima na koje se odnosi ovaj dio apelantovih navoda ne utvrđuje krivična optužba protiv apelanta, nego krivična optužba protiv tuženog, garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom slučaju nisu primjenjive. Ni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža u ovom slučaju širu zaštitu.
- 27.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se ovaj dio apelantovih navoda o povredi prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora odbiti kao inkompatibilan ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 28.U smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
c) Dopustivost apelacije u odnosu na navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije
- 29.Ustavni sud smatra prima faciae neosnovanim apelantove navode da je diskriminiran "po nacionalnoj osnovi", s obzirom na neopravdano odugovlačenje parničnog postupka po njegovoj tužbi, kao i prekršajnih postupaka i krivičnog postupka protiv tuženog. Naime, apelant taj svoj navod nije potkrijepio nikakvim dokazima, niti proizlazi iz činjenica predmeta da je apelant radnjama nadležnih organa doveden u diskriminirajući položaj u odnosu na tuženog.
- 30.U smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je prima facie neosnovana.
VII. Meritum
- 31.Nakon što je utvrđeno da je jedan dio apelantovih navoda ratione materiae inkompatibilan s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno da je očigledno neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio apelantovih navoda koji se tiču dužine parničnog postupka pred Osnovnim sudom, broj Ps-814/02.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć".
a) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 32.Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak po apelantovoj tužbi spor građanskopravne prirode koji se tiče apelantovog zahtjeva za vraćanje određenih pokretnih stvari i naknadu materijalne štete. Radi se, dakle, o postupku u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava. Apelant je u tom postupku tražio donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
- 33.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo protiv Francuske presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
b) Period koji se uzima u obzir
- 34.Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu 17. oktobra 2002. godine, a presuda je donesena 13. januara 2006. godine. Dakle, postupak po apelantovoj tužbi do sada traje tri godine i tri mjeseca.
c) Složenost predmeta
- 35.Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 36.Apelant je u tužbi zatražio povrat određenih pokretnih stvari i naknadu štete. Po prirodi u svojoj suštini takav spor ne zahtijeva hitno postupanje. U toku parničnog postupka, nakon što su se stranke sa tim složile, Osnovni sud je pokušao predmet riješiti putem medijacije. Medijacija nije uspjela, ali je pokušaj medijacije uticao da postupak duže traje s obzirom da je takav postupak podrazumijevao provođenje dodatnih radnji kao što je angažovanje medijatora i organizovanje posebnog ročišta za medijaciju. Također, u toku postupka angažovan je vještak finansijske struke koji je dao svoj nalaz i mišljenje, a nakon toga je i saslušan na ročištu za glavnu raspravu. Iz navedenog se može zaključiti da je postupak po apelantovoj tužbi bio relativno složen.
d) Ponašanje podnosioca apelacije
- 37.U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 38.Apelant je 17. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu, a 8. septembra 2003. godine je uredio tužbu u skladu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. Apelant je pristupio medijaciji i također je pristupio pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu. Apelant je četiri puta intervenisao kod Osnovnog suda, uključujući i intervenciju kod predsjednika suda, da se postupak okonča.
- 39.Iz navedenog se može zaključiti da apelant nije svojim radnjama utjecao na dužinu trajanja parničnog postupka.
e) Ponašanje suda
- 40.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11. stav 19).
- 41.Postupak po apelantovoj tužbi je pokrenut 17. oktobra 2002. godine, koja je tuženom dostavljena na odgovor 7. maja 2003. godine. Odgovor na tužbu je tuženi dostavio 19. maja 2003. godine. Zbog stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku, apelant je tužbu uredio 8. septembra 2003. godine. Osnovni sud je poslao na odgovor tužbu i uređenu tužbu tuženom, a zatim je odgovore na tužbu dostavio apelantu što je također trajalo određeni vremenski period koji nije nerazumno dugo trajao. Postupak medijacije koji je inicirao Osnovni sud 15. aprila 2004. godine i koji je po svojoj prirodi dobrovoljnog karaktera nije uspio nakon što tuženi nije pristupio zakazanoj medijaciji. Ipak taj je postupak zahtijevao određeno vrijeme u toku kojeg Osnovni sud nije preduzimao radnje po tužbi. S obzirom na dobrovoljni pristanak stranaka na postupak medijacije za koje vrijeme sud nije poduzimao radnje na postupku po tužbi, taj vremenski period se ne može staviti na teret Osnovnom sudu. Nakon neuspjele medijacije sud je održao dva pripremna ročišta 5. oktobra i 9. novembra 2005. godine, a ročište za glavnu raspravu 15. decembra 2005. godine, nakon čega je 13. januara 2006. godine donio presudu u odsustvu uredno obaviještenog tuženog. Evidentno je da je sud zakazivao ročišta u razumnim vremenskim razmacima i da je donio presudu u relativno kratkom roku nakon obavljene glavne rasprave.
- 42.Iako je postupak po apelantovoj tužbi do donošenja prvostepene presude trajao tri godine i tri mjeseca, s obzirom na iznesene činjenice postupka i zaključak Ustavnog suda da se radilo o relativno složenom postupku, ne može se zaključiti da se radilo o nerazumno dugom postupku. Ustavni sud je prilikom donošenja prethodnog zaključka također imao u vidu i činjenicu da je predmetni parnični postupak pokrenut i vođen u vrijeme donošenja novog Zakona o parničnom postupku i reforme pravosuđa što je utjecalo da postupak duže traje, a što se ne može staviti na teret Osnovnom sudu.
- 43.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Pitanje kompenzacije
- 44.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine postupka pred sudom.
VIII. Zaključak
- 45.S obzirom na činjenice postupka i zaključak Ustavnog suda da se radilo o relativno složenom postupku, te imajući u vidu da je postupak vođen u vrijeme reforme parničnog zakonodavstva i reforme pravosuđa što je utjecalo na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud je zaključio da parnični postupak po apelantovoj tužbi nije prešao granice razumnog roka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 46.Na osnovu člana 16. stav 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 47.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.