Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 9/07.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2133/05, rješavajući apelaciju Nihada Ugrarka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Nihada Ugrarka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-222/04 od 28. septembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nihad Ugrarak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojega zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 12. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-222/04 od 28. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 17. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. novembra 2005. godine, a Ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 16. novembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26. septembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Na osnovu Odluke davaoca stana na korištenje "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša broj 2029/97 od 7. oktobra 1997. godine i Ugovora o korištenju stana broj 02-188/97 od 18. novembra 1997. godine, apelant se uselio u stan koji se nalazi u Velikoj Kladuši, u Ulici 9. maja, lamela 1 i stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Odredbom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koja propisuje da svi ugovori o korištenju stanova zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaju da važe, po sili zakona, prestalo je apelantovo stanarsko pravo, a apelant je predmetni stan nastavio da koristi u svojstvu privremenog korisnika.
  • 7.
    Rješenjem općinskog načelnika Općine Velika Kladuša broj 05-31-22/00-102 od 5. oktobra 2004. godine, u postupku po službenoj dužnosti, stan koji je koristio apelant stavljen je pod privremenu upravu Općine. Istim rješenjem je utvrđeno da apelant nema pravo na alternativni smještaj, te da mu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana i naloženo mu je da se iseli u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
  • 8.
    U obrazloženju Rješenja se navodi da je prvostepeni organ proveo postupak po službenoj dužnosti, s ciljem utvrđivanja statusa predmetnog stana, i da je utvrđeno da je korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine bio Pero Bosnić, koji nije podnio zahtjev za povrat stana u posjed, a da je apelant, kao privremeni korisnik tog stana, 30. aprila 1991. godine, bio podstanar, pa ne ispunjava uvjete za alternativni smještaj. Zbog toga je predmetni stan stavljen pod privremenu upravu Općine radi rješavanja alternativnog smještaja za one privremene korisnike prema kojima općina ima obavezu da im osigura alternativni smještaj.
  • 9.
    Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-470-UP-2/04 od 19. novembra 2004. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da razlozi koji su navedeni u žalbi nemaju utjecaja na donošenje drugačije odluke, a oni razlozi koje je prvostepeni organ objasnio u obrazloženju osporenog akta uvažio je drugostepeni organ. Dalje se navodi da je uvidom u dostavljeni spis nesporno utvrđeno da je Pero Bosnić 30. aprila 1991. godine bio korisnik predmetnog stana. S obzirom na to da on nije podnio zahtjev za povrat stana, predmetnim stanom, u skladu s članom 18.d Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, privremeno raspolaže općinski organ nadležan za stambene poslove. Dalje se navodi da je iz spisa predmeta vidljivo da je apelant 30. aprila 1991. godine stanovao kao podstanar, što znači da, prema odredbi člana 11.a stav 1. tačka 5. navedenog zakona, nema pravo na alternativni smještaj, pa je prvostepeni organ na osnovu već iznesenih činjenica i dokaza, donio pravilnu i prema zakonu zasnovanu odluku, koju potvrđuje i drugostepeni organ.
  • 10.
    Apelant je tužbom protiv Rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je, postupajući po tužbi, donio osporenu Presudu broj U-222/04 od 26. septembra 2005. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude ovaj sud je istakao da razlozi izneseni u tužbi ne utječu na donošenje drugačije odluke. Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak upravnih organa da je Pero Bosnić 30. aprila 1991. godine bio korisnik predmetnog stana i da bi, nakon tehničkog prijema predmetnog stana, imao mogućnost da zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana pod uvjetom da je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, a s obzirom na to da to nije učinio, predmetni stan se ubraja u kategoriju stanova za koje nije podnesen zahtjev za povrat, te na osnovu člana 18.d relevantnog zakona predmetnim stanom raspolaže općinski organ nadležan za stambene poslove. Sud je utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni organi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i na njega pravilno primijenili materijalno pravo, te je sud zaključio da je tuženi organ na pravilan i zakonit način postupio kad je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kao neosnovanu. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je izveo zaključak da nisu ostvareni razlozi za poništenje osporenog upravnog akta, pa je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
  • 11.
    Privremena uprava Općine Velika Kladuša nad predmetnim stanom prestala je Rješenjem općinskog načelnika Općine Velika Kladuša broj 05/1-23/7-17-20/05 od 1. jula 2005. godine, a na osnovu člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine FBiH" broj 28/05) i stan je vraćen u posjed vlasniku stana "Agrokomercu" d.d. Velika Kladuša.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što su, prema njegovom mišljenju, upravni i sudski organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ističe da predmetni stan nije bio u potpunosti dovršen, da je uložio 15.000,00 KM u opremanje i dovršenje predmetnog stana, te da je u vrijeme donošenja prvostepenog i drugostepenog rješenja, te upravnog spora Općina Velika Kladuša implementirala sve imovinske zakone, stan nije dat na korištenje bilo kom licu koje ima pravo na alternativni smještaj, pošto takvih lica u općini Velika Kladuša nema, već je stan kasnije vraćen vlasniku "Agrokomercu" d.d. Apelant ističe da, iako je i dalje zaposlenik vlasnika stana, neizvjesno je da će stan dobiti u ponovnoj raspodjeli zbog posebnih odredaba Zakona i Pravilnika o raspodjeli. Stoga, apelant smatra da u postupku koji je nepotrebno vođen miješanje vlasti u apelantovo pravo na dom i mirno uživanje imovine nije zasnovano na zakonu, mjera koju je vlast donijela, nalog apelantu da se iseli iz stana, nije srazmjerna ni opravdana, a nije učinjena ni u zakonitu svrhu - rješenje alternativnog smještaja.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da apelant u apelaciji nije iznio nove činjenice i dokaze osim onih o kojim je Kantonalni sud već donio stav i o svakoj činjenici i dokazu dao svoje razloge u obrazloženju osporene presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, budući da, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja on svojom apelacijom ukazuje.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Ministarstvo ističe da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju Rješenja broj 11/2-23-470-UP-2/04 od 19. novembra 2004. godine.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01):

"Član 2. stav 3.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b stav 1. ovog zakona, kao i člana 83.a stav 4. Zakona o preuzimanju ZOSO ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnik Federacije BiH" br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.

Član 11.a stav 1. tačka 5.

Privremeni korisnik čije su potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog, je:

(5) privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine.

Član 13.

Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.

Član 18.a stav 1.

Lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo na povrat tih sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima, na način koji neće utjecati na pravo nosioca stanarskog prava da se vrati u skladu sa ovim zakonom i Aneksom 7. ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionom odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.

Član 18.d st.1. i 5.

Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje, u skladu sa članom 13. ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira na to da li su proglašavani napuštenim ili ne.

  • 5.
    Ukoliko privremeni korisnik u bilo kojem trenutku prestane ispunjavati uvjete za alternativni smještaj u skladu sa zakonom, nadležni organ po službenoj dužnosti donosi rješenje za prestanak privremenog korištenja i nalaže privremenom korisniku iseljenje iz stana u roku od 15 dana. ".
  • 16.
    Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05).

"Član 5. stav 1.

Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje nadležnom organu za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 7.

Davalac stana na korištenje stanovima vraćenim rješenjem nadležnog organa raspolaže na način da stanove dodijeli prema sljedećem prioritetu:

  • -
    Porodicama svojih radnika poginulih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu;
  • -
    Svojim radnicima-ratnim vojnim invalidima i invalidima rada;
  • -
    Svojim radnicima demobiliziranim braniocima;
  • -
    Penzioniranim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje;
  • -
    Deficitarnim kadrovima;
  • -
    Ostalim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje.

Dodjela stanova vrši se na osnovu rang-liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, a u skladu s važećim Pravilnikom, odnosno općim aktom.

Izuzetno, ukoliko među vraćenim stanovima ima nacionaliziranih stanova, davalac stanova na korištenje neće vršiti dodjelu takvih stanova do donošenja posebnog zakona o restituciji."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-222/04 od 26. septembra 2005. godine protiv kojeg nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2005. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj U-222/04 od 26. septembra 2005. godine, tvrdeći da je u postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • a)
      Pravo na poštivanje doma.
  • 22.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 23.
    Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).
  • 24.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu neophodno znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).
  • 25.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 26.
    Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1997. godine i u tom stanu živio osam godina kao u svom domu sa svojom porodicom, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Apelantov pravni status u vezi s predmetnim stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati njegovim domom. Prema tome, iako je Rješenjem općinskog načelnika Općine Velika Kladuša broj 05-31-22/00-102 od 5. oktobra 2004. godine utvrđeno da je apelant "bespravni korisnik" predmetnog stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelantov navedeni status ne oduzima predmetnom stanu svojstvo "doma" u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 27.
    Rješenjem općinskog načelnika Općine Velika Kladuša broj 05-31-22/00-102 od 5. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-470-UP-2/04 od 19. novembra 2004. godine, predmetni stan je stavljen pod privremenu upravu Općine, a apelantu, kao bespravnom korisniku, naređeno je da napusti stan u roku od 15 dana. Nakon toga, donesen je zaključak o dozvoli izvršenja kojim je odobreno izvršenje tog rješenja. Ustavni sud smatra da osporavanje apelantovog prava da nastavi da koristi sporni stan, odnosno donošenje rješenja o stavljanju predmetnog stana pod upravu Općine i zaključak o dozvoli njegovog izvršenja, predstavljaju "miješanje" u smislu člana 8. Evropske konvencije u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
  • 28.
    U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima relevantan domaći zakon koji je primijenjen na konkretnu situaciju. Naime, u skladu sa članom 2. stav 3. navedenog zakona, ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen 18. novembra 1997. godine po sili zakona prestao je da važi, a apelant se, u skladu s citiranom odredbom, smatra privremenim korisnikom predmetnog stana. Budući da, u skladu sa članom 11.a stav 1. tačka 5. navedenog zakona, apelant nema pravo na alternativni smještaj, po sili zakona prestalo mu je privremeno pravo da koristi predmetni stan i rješenjem organa uprave, kojim je predmetni stan stavljen pod privremenu upravu Općine Velika Kladuša, naloženo mu je da napusti stan u roku od 15 dana, u skladu s članom 18.d navedenog zakona. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima, te čiju je primjenu pratila informativna kampanja koju su organizirali organi nadležni za implementaciju seta imovinskih propisa, bez sumnje, bio je primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju i zakon je formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu da prilagodi svoje postupke. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva. Prije svega, apelant nije osporio relevantne činjenice da je 1991. godine bio podstanar, pa da samim tim nema pravo na alternativni smještaj i da je predmetni stan 30. aprila 1991. godine imao korisnika, koji bi, da je u zakonskom roku podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, imao pravo da zaključi ugovor o korištenju nakon tehničkog prijema zgrade, te da se zbog toga predmetni stan ubraja u kategoriju stanova iz člana 13. relevantnog zakona, za koje nije podnesen zahtjev za povrat i koji prelaze pod upravu općinskog organa za stambene poslove. Na osnovu izloženog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 29.
    Ustavni sud treba, dalje, razmotriti da li je miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A, broj 45, stav 43). Ustavni sud se poziva na jurisprudenciju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu prema kojoj odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim se odobrava deložacija bespravnih korisnika iz stanova za koje nije podnesen zahtjev za povrat, imaju cilj "zaštitu prava i sloboda drugih" (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tač. 45-47).
  • 30.
    Drugi, u ovom slučaju, jesu brojni predratni vlasnici imovine i nosioci stanarskog prava u čijim su se domovima nalazili privremeni korisnici koji imaju zakonsko pravo na alternativni smještaj. Oslobađanjem stanova za koje nije podnesen zahtjev za povrat od privremenih korisnika, čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, odnosno koji nemaju pravo na alternativni smještaj, i stavljanjem takvih stanova na raspolaganje organima koji se bave implementacijom imovinskih zakona kako bi mogli u njih smjestiti one privremene korisnike koji imaju pravo na alternativni smještaj i koji time oslobađaju prijeratne domove raseljenih lica i izbjeglica ostvaruje se važan društveni cilj-povratak raseljenih i izbjeglih lica. Ustavni sud zaključuje da sporni postupak stavljanja stanova za koje nisu podneseni zahtjevi za povrat na raspolaganje općini za alternativni smještaj služi ostvarenju društvenog cilja da se zaštiti pravo predratnih vlasnika da povrate svoju imovinu. Ustavni sud zaključuje da je to legitiman cilj predmetnih pravnih odredaba.
  • 31.
    Ustavni sud mora razmotriti da li se predmetnim uplitanjem postiže odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštivanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo uzeti u obzir (a) hitnost legitimnog cilja kome se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. U postizanju ravnoteže između ovih elemenata Ustavni sud će, također, uzeti u obzir slobodu odlučivanja koju javna vlast ima u sferi socijalne politike. Ustavni sud konstatira da je postojala jaka i znatna socijalna potreba da se stanovi za koje nije podnesen zahtjev za povrat koriste kao alternativni smještaj, kako bi se olakšalo rješenje neriješenih zahtjeva za vraćanje raseljenih lica i izbjeglica u posjed njihovih prijeratnih domova.
  • 32.
    Pri uspostavljanju ravnoteže između tereta deložacije koji je stavljen na apelanta i prava i sloboda drugih, Ustavni sud podsjeća da, prema domaćim zakonima, apelant nema nikakvo pravo da ostane u stanu, budući da je ugovor o korištenju predmetnog stana, zaključen 18. novembra 1997. godine, prestao da važi na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a da on, prema članu 11.a stav 1. tačka 5. navedenog zakona, kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj, jer je 1991. godine bio podstanar. Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku pred nadležnim organom 30. marta 2000. godine dao izjavu, kad je dao relevantne podatke o svom statusu, ali mu nije pružena mogućnost da bude saslušan prije donošenja naredbe o deložaciji iz stana, jer Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne predviđa da privremeni korisnik bude saslušan prije donošenja naredbe za njegovo iseljenje.
  • 33.
    Ustavni sud smatra da je odredba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojom se dopušta ex officio odlučivanje o statusu apelanta kao privremenog korisnika stana za koji nije podnesen zahtjev za povrat, mjera koje služi značajnom javnom interesu osiguravanja alternativnog smještaja s ciljem rješavanja hiljada neriješenih imovinskih zahtjeva na najefikasniji mogući način. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, iako u konkretnom slučaju predmetni stan nije dat na privremeno korištenje nekom privremenom korisniku koji ima pravo na alternativni smještaj, on je bio na raspolaganju nadležnom općinskom organu u tu svrhu u periodu od 5. oktobra 2004. godine, kad je stavljen pod privremenu upravu Općine, sve do 1. jula 2005. godine, kad je, nakon okončanja implementacije imovinskih zakona u skladu sa članom 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine FBiH" broj 28/05), vraćen vlasniku stana. Stoga, uprkos navedenoj okolnosti, utvrđivanje po službenoj dužnosti da apelantu prestaje privremeno pravo korištenja predmetnog stana, stavljanje stana pod privremenu upravu Općine i njegovo vraćanje vlasniku i dalje predstavlja zakonito miješanje u apelantova prava koje služi još jednom legitimnom cilju, a to je omogućavanje pravedne i zakonite raspodjele stambenog fonda u mirnodopskim uvjetima, u skladu s prioritetima propisanim u članu 7. navedenog zakona i odredbama relevantnih općih akata poslodavca, odnosno davaoca stana na korištenje, te ostaje mogućnost da apelant, kao i drugi zaposlenici vlasnika stana, učestvuje u postupku raspodjele stanova koji su na raspolaganju poslodavcu, kao davaocu stana na korištenje. S obzirom na slobodu odlučivanja koju javna vlast ima u sferi socijalne politike, Ustavni sud zaključuje da su cilj koji se želi ostvariti i upotrijebljena sredstva u potpunosti proporcionalni i da, prema tome, nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
  • 34.
    Na osnovu izloženog slijedi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 35.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 36.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).
  • 37.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li se predmetni stan, čiji je status bio predmet postupka okončanog osporenom presudom, može smatrati apelantovom imovinom. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, budući da je ono prestalo po sili zakona, jer je ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio sa nadležnim SIZ-om 18. novembra 1997. godine, prema članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestao da važi. Apelant je predmetni stan nastavio da koristi u svojstvu privremenog korisnika, a kako mu je u postupku po službenoj dužnosti, koji je okončan osporenom presudom, prestalo i pravo privremenog korištenja, apelant je kao bespravni korisnik deložiran iz predmetnog stana. Ustavni sud ističe da pitanje naknade 15.000,00 KM, koje je apelant navodno uložio u predmetni stan, i nije bilo predmet navedenog postupka, u kojem je samo odlučivano o statusu stana. Prema relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima i prema članu 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tek nakon ispražnjenja predmetnog stana apelant bi mogao tražiti naknadu uloženih sredstava od vlasnika stana. Međutim, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju, u postupku okončanom osporenom presudom, nije odlučivano o naknadi uloženih sredstava u predmetni stan, niti o bilo kakvom apelantovom imovinskom pravu koje bi uživalo zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 38.
    Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02), a apelant u vezi s predmetnim stanom nema nikakvo postojeće imovinsko pravo iz domena člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    Slijedi da apelant nije titular prava koje uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da, iako je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije došlo do povrede tog apelantovog ustavnog prava, jer je takvo miješanje predviđeno zakonom, i to je neophodna mjera u demokratskom društvu, koja je proporcionalna ostvarenju cilja, zaštite interesa drugih.
  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja apelantovog prava na imovinu, jer apelant nije titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.