USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 888/06, rješavajući apelaciju Mesuda Mustedanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Mesuda Mustedanagića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Mesud Mustedanagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Vrhovni sud su 30. marta i 12. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalno tužilaštvo i Federalno tužilaštvo su 6. i 24. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. januara 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Kantonalni sud je Presudom broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.535 KM i paušala u iznosu od 500 KM. Apelantu je, također, izrečena mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije koja omogućuje pristup, raspolaganje, upravljanje ili rukovanje povjerenom imovinom ili novčanim sredstvima u trajanju od dvije godine računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
- 7.Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka i vještačenjem vještaka finansijske struke, koji je dao pismeni nalaz, a saslušan je i na pretresu, kao i da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, te je sud cijeneći sve provedene dokaze svaki pojedinačno i u međusobnoj povezanosti u vezi sa navodima optužbe i odbrane, utvrdio činjenično stanje. U obrazloženju presude se navodi da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom iskorištavanju službenog položaja raspolaganjem sredstvima budžeta općine, što je formalno u granicama njegovih ovlasti, ali je u materijalnom smislu protupravno i suprotno interesima i zadacima službe budući da je apelant ove interese podredio pribavljanju drugom (Društvu jednog lica "Zelen" i raznim sportskim organizacijama) protupravne imovinske koristi na štetu budžeta Općine Cazin. Sud je naveo da je apelantovim postupcima pribavljena imovinska korist Društvu jednog lica "Zelen" i različitim sportskim organizacijama, koja prelazi iznos od 50.000 KM. Sud je našao da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je apelant, kao obrazovana osoba, bio i morao biti svjestan odgovornosti koju preuzima kada je izabran za općinskog načelnika pa je, prema ocjeni suda, morao biti svjestan svog ponašanja i njegovih posljedica.
- 8.Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelantova braniteljica Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva i njegov branitelj, Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, koje je Vrhovni sud Presudom broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine djelimično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni tako da se radnje opisane pod tač. I, II i IV izreke prvostepene presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalifikuju kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Prvostepena presuda je preinačena u pogledu tačke III izreke navedene presude, te je apelant oslobođen od optužbe da je radnjama iz tačke III izreke prvostepene presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.
- 9.U obrazloženju presude se navodi da je Vrhovni sud, ispitujući prigovor apelantove braniteljice da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu jer nije proveo dokaz odbrane saslušanjem svjedoka S. L. na odlučne okolnosti da je trošenje sredstava iz budžeta bilo sa ciljem ostvarenja programskih zadataka pospješivanja razvoja poljoprivrede i zapošljavanja ljudi, a ne rezultat zloupotrebe kako je to prvostepeni sud utvrdio, našao da je prvostepeni sud o tome dao obrazloženje na glavnom pretresu i na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se odbrana, kako je vidljivo iz zapisnika, nije usprotivila. Drugostepeni sud je naveo da ni žalbama apelanta i njegovog branitelja nisu dovedeni u pitanje razlozi zbog kojih je provođenje tog dokaza odbijeno. Drugostepeni sud je naveo da su u obrazloženju prvostepene presude dati objektivni razlozi koje prihvata i drugostepeni sud da radnje koje je apelant poduzeo za pokretanje proizvodnje u privatnom poduzeću DJL "Zelen", vlasništvo Rasima Durića, nisu imale osnovu u konkretnim programskim ciljevima i planovima Općine Cazin, te da je apelant praktično samoinicijativno odabrao navedeno poduzeće bez prethodne objektivne analize opravdanosti budžetskih izdataka vezanih za početak funkcionisanja tog poduzeća. Te radnje, opisane u tač. I i II prvostepene presude, je i po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud ispravno okvalifikovao kao zloupotrebu službenog položaja. Stoga, drugostepeni sud smatra da neprovođenje dokaza saslušanjem navedenog svjedoka nije dovelo u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu radnji koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u tač. I, II i IV prvostepene presude proglašen krivim.
- 10.Drugostepeni sud dalje navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poljoprivrede koje je doznačio kanton u budžet općine to ne podrazumijeva, a kako je našao i prvostepeni sud, da je načelnik općine ovlašten da bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulaganja donosi odluke o utrošku takvih sredstava u interesu jednog privatnog poduzeća koje je on odabrao i ocijenio da bi trebalo da ga općina pomogne u osnivanju i poslovanju. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da je apelant po svom izboru odlučio da se budžetska sredstva općine ulože u DJL "Zelen", firmu koja nije imala iskustvo u poslovanju, a čiji je i sam osnivač i vlasnik firme tvrdio da on za to nema iskustva, te da je poduzetim radnjama opisanim u tač. I i II optužnice ostvario obilježje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. ranijeg Krivičnog zakona. Također, prema mišljenju drugostepenog suda ispravan je i zaključak prvostepenog suda da je jednostranim odlukama, u vidu zaključaka, odobravanje isplata iz budžeta za račun različitih sportskih organizacija i klubova mimo za to u budžetu predviđenih sredstava apelant, upravo iskorištavanjem svog službenog položaja, trošio budžetska sredstva. Drugostepeni sud je zaključio da su, stoga, razlozi koje je prvostepeni sud iznio u pogledu apelantovog umišljaja u potpunosti prihvatljivi i suprotnim žalbenim tvrdnjama nisu dovedeni u pitanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe povredu njegovog prava na odbranu, navodeći da je u toku postupka saslušan veći broj svjedoka optužbe i da je u toku tog saslušanja odbrana u više navrata postavljala pitanja koja se odnose na apelantovo ponašanje u vršenju njegove funkcije, te da se tim pitanjima redovno suprotstavljao zastupnik optužbe i da sud povodom navedenog protivljenja nije dozvoljavao svjedocima da daju odgovore na pitanja. Dalje navodi da je apelant u toku postupka predlagao provođenje dokaza i to saslušanjem većeg broja svjedoka da bi konačno ostao kod prijedloga saslušanja svjedoka S.L., i to na okolnost izvršenja radnje opisane u tački II prvostepene presude za koju je proglašen krivim. Apelant naglašava da se radilo o jedinom prijedlogu za saslušanje svjedoka koje je predložila odbrana. Apelant smatra da je time došlo do povrede apelantovog prava na fer postupak i na "jednakost oružja" u odnosu na optužbu prilikom provođenja dokaza pred prvostepenim sudom, te da je predsjednik vijeća odbio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka S.L. protivno odredbi člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, te da ne stoji zaključak Vrhovnog suda u presudi da se odbrana nije usprotivila takvom rješenju suda. Ističe da odbrana nije imala ni jedno dozvoljeno pravno sredstvo osim isticanja prigovora u pogledu navedenog u žalbi. Smatra da se u radnjama za koje je apelant proglašen krivim ne stiču bitni elementi krivičnog djela iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
b) Odgovori na apelaciju
- 12.Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda i pravnih stajališta iznesenih u osporenoj odluci za koju smatra da je dovoljno obrazložena, te da iz nje jasno proizlazi da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Stoga Vrhovni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi njegovih zaštićenih prava neosnovane.
- 13.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je njegovom presudom došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi sa saslušanjem svjedoka odbrane navode da je taj razlog apelant isticao i u žalbi na prvostepenu presudu, ali da je drugostepeni sud našao da ishod postupka nije bio uvjetovan izjavom predloženog svjedoka odbrane.
- 14.U svom odgovoru Federalno tužilaštvo navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. Pozivaju se na odredbu člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku. Stoga smatraju da je u pogledu prijedloga odbrane da se na glavnom pretresu provede dokaz saslušanjem svjedoka S.L. Vrhovni sud pravilno cijenio i konstatovao da je prvostepeni sud na glavnom pretresu obrazložio odluku da se navedeni svjedok ne sasluša kao dokaz i o tome u raspravnom zapisniku naveo razloge čemu se odbrana nije usprotivila.
- 15.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno pravobranilaštvo navodi da se iz stanja spisa vidi da je prvostepeni sud na osnovu prijedloga odbrane dva puta pozivao svjedoka S.L. i da pozivanje nije uspjelo zbog neuredne adrese stanovanja svjedoka koju je sudu dala odbrana. Na raspravi od 12. jula 2004. godine predsjednik vijeća je pozvao odbranu da se izjasni ostaje li i dalje kod prijedloga za saslušanje spomenutog svjedoka i da se odbrana o tome nije kategorički izjasnila, te je tokom rasprave procesnim rješenjem zbog pasivnosti odbrane i neuredne adrese koju je dala odbrana za navedenog svjedoka odbijen prijedlog za saslušanje tog svjedoka. Smatraju da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pravilno zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge za odbijanje tog prijedloga, a kojem se odbrana tada nije usprotivila. Odbrana je bila dužna naznačiti tačnu adresu predloženog svjedoka kako bi ga sud mogao uredno pozvati, te navode da je u takvim slučajevima ustanovljena i praksa Evropskog suda prema kojoj je dozvoljeno odbiti svjedoka odbrane ako je sud poduzimao razumne, ali neuspješne korake da pozove takvog svjedoka. Također smatraju da ne stoje navodi apelacije da u radnjama apelanta naznačenim u osuđujućoj presudi ne stoje elementi krivičnog djela iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona FBiH. Oba redovna suda su pravilno utvrdila da je apelant korištenjem svog službenog položaja nezakonito trošio budžetska sredstva u namjeri da drugima pribavi imovinsku korist.
V. Relevantni propisi
- 16.Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:
"Član 358.
(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine."
- 17.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase:
"Član 278.
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2006. godine, a njegovi branitelji 19. januara 2006. godine. Apelacija je podnesena 20. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 24.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 24.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe."
- 25.Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 26.Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se u njegovim radnjama ne stiču bitni elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Navodi da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede njegovog prava na odbranu jer sud nije dozvolio provođenje dokaza saslušanjem jedinog svjedoka kojeg je predložila odbrana, kao i da je odbrani bilo uskraćeno ispitivanje svjedoka, te da je time došlo i do povrede principa "jednakosti oružja".
- 27.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
- 28.Dalje, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presudu od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 29.Također, Ustavni sud konstatuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
- 30.Razmatrajući apelantove žalbene navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom krivičnom postupku nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te da je apelant navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem.
- 31.Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
- 32.U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog neizvođenja dokaza saslušanjem jedinog svjedoka kojeg je predložila odbrana i u pogledu ispitivanja svjedoka odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 6/02, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presudu od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).
- 33.U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da prvostepeni sud u svojoj odluci ne obrazlaže razloge neprovođenja dokaza saslušanjem predloženog svjedoka odbrane u smislu člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, ali Vrhovni sud u svojoj odluci navodi da je prvostepeni sud razloge neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka odbrane, na okolnosti da je trošenje sredstava iz budžeta bilo s ciljem ostvarenja programskih zadataka pospješivanja razvoja poljoprivrede i zapošljavanja ljudi, a ne rezultat apelantove zloupotrebe, obrazložio na glavnom pretresu i o tome na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se odbrana, kako je vidljivo iz zapisnika, nije usprotivila. Vrhovni sud navodi da razlozi prvostepenog suda za odbijanje saslušanja predloženog svjedoka odbrane nisu bili dovedeni u pitanje ni žalbama apelanta i njegovog branitelja. Dalje, Vrhovni sud je dao i sam svoje razloge zbog kojih je smatrao da nije potrebno provođenje dokaza saslušanjem svjedoka odbrane na predložene okolnosti, nalazeći da neprovođenje navedenog dokaza nije dovelo u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu radnji koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u tač. I, II i IV prvostepene presude proglašen krivim. Vrhovni sud navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poljoprivrede koje je doznačio kanton u budžet općine to ne podrazumijeva da je ovlašten apelant, kao načelnik općine, da bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulaganja donosi odluke o utrošku budžetskih sredstava u interesu jednog privatnog poduzeća, bez iskustva u poslovanju, koje je apelant odabrao i ocijenio da bi ga općina trebala pomoći u osnivanju i poslovanju.
- 34.U odnosu na ispitivanje svjedoka od strane odbrane Ustavni sud ponavlja da je u diskreciji suda pred kojim se vodi postupak da zabrani pitanje i odgovor na pitanje ako smatra da je to pitanje nedozvoljeno ili nevažno za predmet u smislu člana 278. stav 1. Zakona o krivičnom postupku.
- 35.Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip "jednakosti oružja" koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presudu od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda. Ne može se zaključiti da je neizvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je predložila odbrana u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza.
- 36.Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa "jednakosti oružja".
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.