Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/07.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2248/05, rješavajući apelaciju Zemljorad- ničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. i stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine i Rješenje Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine.

Predmet se, u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH, koji je dužan da po hitnom postupku provede Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zemljoradnička zadruga "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko BiH, podnijela je 31. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku, preduzeća "Agrosideks" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: izvršitelja), zatraženo je 8. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. decembra 2005. godine, a izvršitelj 1. decembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i izvršitelja dostavljeni su apelantici 14. decembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je kao tražiteljica izvršenja 21. juna 1991. godine podnijela prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u Brčkom protiv izvršitelja. Osnovni sud u Brčkom je dopustio traženo izvršenje Rješenjem broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine prijenosom novčanih sredstava sa žiroračuna dužnika na apelanticin žiroračun. Nakon što je postalo pravosnažno, navedeno rješenje je dostavljeno na izvršenje Službi društvenog knjigovodstva (SDK) Brčko 7. aprila 1992. godine.
  • 7.
    Apelantica je više puta urgirala da se okonča izvršni postupak kod Osnovnog suda, ističući da se prema njoj provodi postupak likvidacije, a da izvršni postupak u navedenom predmetu traje skoro 15 godina.
  • 8.
    Osnovni sud je donio Zaključak broj Ip-4768/91 3. februara 2005. godine u kojem je naveo da se kod tog suda po apelanticinom prijedlogu od 21. juna 1991. godine vodi izvršni postupak protiv izvršitelja radi izmirenja duga u iznosu od 233.570,40 dinara i sporednih potraživanja, te primjenjujući član 57. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP) pozvao apelanticu da u roku od osam dana od prijema zaključka dostavi sudu preuređen prijedlog za dozvolu izvršenja u kojem će potraživanje biti izraženo u konvertibilnim markama, naveden žiroračun i naziv banke apelantice i izvršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na izvršenje.
  • 9.
    Apelantica je postupila prema navedenom zaključku od 16. februara 2005. godine, a nakon toga Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine kojim je ponovo dopustio jednom već dopušteno ali neprovedeno izvršenje (izvršenje dopušteno Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine) i novo rješenje o izvršenju dostavio izvršitelju s poukom da se protiv njega može izjaviti prigovor u roku od tri dana od njegovog prijema.
  • 10.
    Izvršitelj je protiv novog rješenja o izvršenju izjavio prigovor u kojem je naveo da je navedeno rješenje nezakonito zbog toga što je rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine provedeno, a predmetni spis je adaktiran iste godine. Zatim je naveo da je neshvatljivo da isti sud nakon 14 godina donosi novo rješenje o izvršenju po istom pravnom osnovu - izvršnoj ispravi. Stoga je izvršitelj istakao i prigovor o zastarjelosti potraživanja, jer je opći rok zastarijevanja u izvršnom postupku 10 godina. Osim toga, izvršitelj je istakao da osporeno rješenje o izvršenju ne sadrži izvršni naslov, tj. da nije naveden pravni osnov potraživanja, bez kojeg se ne može dopustiti izvršenje, te da iz prijedloga tražitelja izvršenja proizlazi da on traži nastavak izvršenja iz 1991. godine, da novčani iznos koji je naveden u nalazu sudskog vještaka ekonomske struke Nihada Jašarevića predstavlja čistu fikciju, jer nije urađen u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate u vezi s dinarskim novčanim sredstvima.
  • 11.
    Rješavajući o prigovoru izvršitelja, Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine kojim je odlučio da se apelanticin podnesak od 16. februara 2005. godine smatra tužbom, te da se izvršenje odgađa i bit će nastavljeno na apelanticin prijedlog kao tražiteljice izvršenja nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda. Apelantica je uložila prigovor protiv ovakvog rješenja.
  • 12.
    Odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine, Apelacioni sud je donio Rješenje broj Pž.89/05 od 11. oktobra 2005. godine, kojim je apelanticin prigovor odbijen i potvrđeno osporeno rješenje Osnovnog suda, tj. da se apelanticin podnesak, nastao kao rezultat postupanja po zaključku prvostepenog suda nakon što je rješenje o dozvoli izvršenja postalo pravosnažno, smatra tužbom. U obrazloženju svoga rješenja Apelacioni sud je, prije svega, konstatirao da su, prema podacima spisa predmeta, tačni apelanticini navodi da je ona protiv izvršitelja podnijela prijedlog za izvršenje 1991. godine na osnovu računa, knjigovodstvene kartice i knjižne obavijesti kako je naznačeno u prijedlogu od 21. juna 1991. godine, pa je predloženo izvršenje na iznos od 233.570,40 dinara (sa zakonskom kamatom) dopušteno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je nakon pravosnažnosti, odnosno 7. aprila 1992. godine, dostavljeno SDK Brčko na provođenje. Apelacioni sud je naveo da je apelantica podneskom od 17. decembra 2004. godine tražila od Osnovnog suda da se ubrza postupak izvršenja u ovome predmetu, jer je apelantica u likvidaciji, pa je Osnovni sud, bez utvrđenja činjenice je li SDK, na osnovu pravosnažnog rješenja o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, izvršio prijenos u apelanticinu korist, pozivajući se na odredbu člana 57. stav 3. ZIP-a, donio zaključak kojim nalaže apelantici da sudu dostavi novi preuređen prijedlog u kojem će potraživanje biti izraženo u konvertibilnim markama, naveden žiroračun i naziv banke tražitelja izvršenja i izvršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na izvršenje. Zatim, da apelantica nije prigovorom osporavala rješenje Osnovnog suda od 9. maja 2005. godine, odnosno nije ukazala na to je li zaključak, kojim joj je naloženo podnošenje novog (preuređenog) prijedloga za dozvolu izvršenja saglasan ili ne odredbi člana 57. stav 3. ZIP-a na koju se prvostepeni sud pozvao kada je donio zaključak (jer odredba člana 57. stav 3. ZIP-a upućuje na odredbu člana 8. stav 4. istog zakona iz koje proizlazi da, ako se izvršenje na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet. U tom slučaju će sud nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju o čemu će zaključkom obavijestiti stranke). Kako ni izvršitelj u prigovoru protiv rješenja o izvršenju nije ukazao na to šta nalaže navedena zakonska odredba na koju se Osnovni sud pozvao u zaključku od 3. februara 2005. godine, nego je istakao druge činjenice koje se odnose na to da je izvršenje provedeno, te je istakao i prigovor o zastarjelosti potraživanja, čime, dakle, osporava Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine u potpunosti, osporeno rješenje od 15. jula 2005. godine je, prema ocjeni Apelacionog suda, saglasno odredbama člana 49. st. 4. i 5. ZIP-a. Na kraju, Apelacioni sud smatra da je apelanticino ukazivanje na činjenice koje su navedene u prigovoru protiv rješenja Osnovnog suda kojim se apelanticin podnesak po zaključku Osnovnog suda smatra tužbom - irelevantno, jer je za njihovo isticanje bilo mjesta upravo u prigovoru protiv Rješenja o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine s obzirom na to da protiv zaključka Osnovnog suda od 3. februara 2005. godine pravni lijek nije bio dopušten.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelantica u svojoj apelaciji navodi da je proizvoljnost u primjeni prava redovnih sudova dovela do povrede njenih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se, također, žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Predlaže da Ustavni sud ukine osporena rješenja i sam odluči o meritumu predmeta.
  • 14.
    U prilog svojim tvrdnjama apelantica navodi da se u izvršnom spisu već nalazilo Rješenje Osnovnog suda u Brčkom o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je 12. februara 1992. godine postalo pravosnažno i 7. aprila 1992. godine dostavljeno Službi društvenog knjigovodstva Brčko na izvršenje, koje zbog početka rata u Bosni i Hercegovini nikada nije provedeno. Budući da izvršni postupak u predmetu broj Ip-4768/91 traje skoro 15 godina, apelantica je više puta kod nadležnog suda urgirala da se okonča izvršni postupak u navedenoj pravnoj stvari. S ciljem omogućavanja nastavka izvršenja po pravosnažnom Rješenju o dozvoli izvršenja broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, apelantica je, postupajući po Zaključku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine, u ispravljenom i dopunjenom prijedlogu za izvršenje od 16. februara 2005. godine iznos potraživanja izrazila u konvertibilnim markama umjesto u dinarima, kako je izraženo u pravosnažnom rješenju, te navela brojeve žiroračuna s nazivima poslovnih banaka i tražitelja izvršenja i izvršitelja. Apelantica je očekivala da će se nakon toga samo nastaviti izvršni postupak do konačne naplate duga. Međutim, sud je, ponovnim donošenjem rješenja o izvršenju u pravnoj stvari u kojoj već postoji pravosnažno rješenje o izvršenju, izvršitelju dao mogućnost da izjavi prigovor, koju je izvršitelj iskoristio, što je dovelo do pravosnažnog rješenja po kojem se apelanticino postupanje po zaključku suda nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju smatra tužbom. Ovakvim postupanjem Osnovnog suda, a zatim i Apelacionog suda, smatra apelantica, derogira se pravosnažno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, suprotno principu "ne bis in idem" (ne može se dvaput po istom osnovu voditi spor). Apelantica, dalje, smatra da se ne može voditi novi parnični postupak i zbog toga što su navedenim pravosnažnim rješenjem, prije 14 godina, nastupile pravne posljedice presuđene stvari "res iudicata pro veritate accipitur". Apelantica podsjeća da je sve ove prigovore istakla Apelacionom sudu protiv Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine, ali bezuspješno. Štaviše, apelantica postavlja pitanje - o čemu bi se u novom parničnom postupku trebalo raspravljati i odlučivati, odnosno šta bi apelantica trebala ponovo da dokazuje. Smatra da se pravosnažna sudska odluka, pa i Rješenje Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, može izmijeniti samo u postupku prema vanrednim pravnim lijekovima. U protivnom, pita se apelantica, koliko puta treba donijeti rješenje o izvršenju u istoj pravnoj stvari? Koliko puta treba da nastupi "presuđena stvar"? Kada će sudovi u Distriktu Brčko BiH početi da pravosnažna rješenja o izvršenju izvršavaju, a ne da ih derogiraju?
  • 15.
    Apelantica je posebno u svojoj apelaciji skrenula pažnju na Presudu Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine, donesenu u pravnoj stvari u kojoj su spor vodile iste stranke samo sa zamijenjenim ulogama, jer je apelantica bila tužena, dok je tražitelj bio izvršitelj iz pravne stvari broj Ip-4768/91, koja je predmet ove apelacije. Štaviše, i sudija je bio isti. U pravnoj stvari broj Ps-59/02 apelantica je, kao tužena, tokom postupka pred Osnovnim sudom istakla prigovor o kompenzaciji, pozivajući se upravo na potraživanje koje proizlazi iz pravosnažnog Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine. Osnovni sud je ovaj apelanticin prigovor odbio, navodeći da je "... sud... utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli izvršenja br. Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je kao pravosnažno (postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine) dostavljeno na izvršenje SDK Brčko 7. aprila 1992. godine i postupak izvršenja u tom izvršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne osporavaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršenja je identičan s protivtužbenim zahtjevom, te s obzirom na to da se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, utvrđeno je da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor o kompenzaciji, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." Dakle, apelantica konstatira, isti redovni sudovi isto rješenje o izvršenju kada je u pitanju spor između istih stranaka, u situaciji kada je apelantica tužena smatraju pravosnažnim, a kada je apelantica tražiteljica izvršenja smatraju nepravosnažnim, odnosno uvijek odlučuju u korist "Agrosideksa" na apelanticinu štetu.
  • 16.
    U pogledu stava Apelacionog suda da Zaključak Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine nije bio u skladu s odredbama ZIP-a, apelantica zaključuje da, po logici drugostepenog suda, prvostepeni sud nije donio pravilnu i zakonitu odluku, pa apelantica uopće nije niti trebala da postupi po Zaključku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine. Međutim, apelantica smatra da bi to izazvalo odbacivanje prijedloga za dozvolu izvršenja. Apelantica smatra da je u Distriktu Brčko BiH evidentan visok stepen pravne nesigurnosti. Naime, umjesto da drugostepeni sud sankcionira nezakonito postupanje prvostepenog suda, on smatra da je to trebala da učini sama apelantica.
  • 17.
    U vezi sa stavom Apelacionog suda da je apelantica mogla izjaviti prigovor protiv novog rješenja o izvršenju, apelantica ističe da ona nema pravni interes da osporava rješenje kojim je dopušteno traženo izvršenje, jer se predmetni izvršni postupak vodi po apelanticinom prijedlogu kao tražiteljici izvršenja i traje skoro 15 godina. Štaviše, samo izvršitelj može izjaviti prigovor protiv rješenja o izvršenju, a apelantica u ulozi tražiteljice izvršenja može izjaviti prigovor samo protiv rješenja suda kojim se njen prijedlog za dozvolu izvršenja odbija. Uostalom, o tome jasno govore odredbe člana 45. st. 1. i 2. ZIP-a. Apelantica tvrdi da su sudovi u Distriktu Brčko BiH došli u apsurdnu situaciju u kojoj sudovi koji su odgovorni za zakonito vođenje izvršnog postupka nisu ispunili svoju zakonsku obavezu, a upravo se pozivaju na tu činjenicu, tj. na svoje kršenje zakona kako bi opravdali odluku o odbijanju apelanticinog zahtjeva. Ovakvo postupanje sudova protivno je principu "nemo censetur propriam turpitudinem allegans" (niko se ne može pozivati na vlastiti nemar u odbrani prava). Svoju tvrdnju o kršenju apelanticinog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelantica argumentira tvrdnjom da sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu nikada odlučili o apelanticinom prijedlogu iznesenom u Odgovoru na prigovor izvršitelja protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine, da se prigovor izvršitelja odbaci kao neuredan zbog nedostataka koji se odnose na zastupanje. O iznesenom apelanticinom prigovoru sudovi nisu odlučili, ali su zato, iz samo njima poznatih razloga, apelanticu uputili na parnicu.
  • 18.
    Na kraju je apelantica predložila da Ustavni sud ukine osporena rješenja i sam odluči o meritumu predmeta prema odredbi člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, jer je riječ o postupku koji je hitan a u konkretnom slučaju traje više od 14 godina, pa bi vraćanje na ponovni postupak samo nepotrebno odugovlačilo izvršni postupak. S druge strane, podsjeća apelantica, u nizu slučajeva u kojima je Ustavni sud ukinuo odluke Apelacionog suda ovaj sud je u ponovljenom postupku donio iste odluke kao i one koje je Ustavni sud ukinuo, npr., u predmetima AP 289/03, AP 1/05, AP 854/04 i drugima. Drugim riječima, sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu ispoštovali pravno shvatanje Ustavnog suda iako ih je na to obavezivala odredba člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda BiH, nego su de facto preispitivali konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH, suprotno članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog ovakve situacije, apelanti su u predmetima Ustavnog suda broj AP 289/03 i AP 854/04 podnijeli tužbe protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    Apelacioni sud u odgovoru ističe da je apelantica nakon 12 godina tražila izvršenje Rješenja broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine i dostavljeno SDK Brčko na provođenje. Međutim, kako dalje naglašava Apelacioni sud, apelantica ne dostavlja podatke pribavljene od pravnog slijednika SDK koji se odnose na to da nije postupljeno prema navedenom rješenju. Prvostepeni sud ne utvrđuje ovu činjenicu provjerom kod nadležne službe, niti daje mogućnost izvršitelju da se o njoj izjasni s obzirom na period koji je protekao od pravosnažnosti rješenja o dozvoli izvršenja i njegovog dostavljanja službi nadležnoj za provođenje izvršenja. Apelacioni sud ističe da je postojala mogućnost da nadležna služba postupi po rješenju o izvršenju, te da se sa računa izvršitelja skine dopušteni iznos. Apelacioni sud zaključuje da u nastalim okolnostima pravo na pravično suđenje, svakako, znači i pravo izvršitelja da se izjasni o činjenici je li postupljeno po pravosnažnom rješenju o izvršenju, što je izvršitelj konačno mogao da istakne i što je istakao u prigovoru protiv Rješenja o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine, pa o njegovim navodima treba odlučiti u parničnom postupku. Apelacioni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se žali u apelaciji.
  • 20.
    Izvršitelj u odgovoru ističe da je Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine i provedeno iste godine, a zatim navedeni spis adaktiran. Nakon 15 godina apelantica pokušava da kod istog suda novim prijedlogom isposluje novo rješenje o izvršenju za isto potraživanje. Izvršitelj naglašava da se radi o presuđenoj stvari, završenom postupku izvršenja, tako da je zbog navedenih razloga apelanticin novi prijedlog za izvršenje neosnovan. Osim toga, izvršitelj smatra da je zbog zastarjelosti, jer je protekao opći rok zastarijevanja od deset godina, nemoguće nastaviti ili pokrenuti novi izvršni postupak po istom osnovu. Izvršitelj predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 8.

(4) Ako se pravosnažno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja. U tom slučaju, sud će nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju, o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja izvršenja i izvršitelja.

Član 20.

(1) U izvršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka i postupka osiguranja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 45.

(1) Rješenje o izvršenju izvršitelja može osporavati prigovorom.

(2) Rješenje kojim je odbijen prijedlog za izvršenje tražitelj izvršenja može osporavati prigovorom.

(3) Na rješenje doneseno u provođenju izvršenja može se uložiti prigovor, ako ovim zakonom nije određeno da prigovor nije dopušten.

Član 46.

(1) Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje...

Član 47.

(1) Prigovor protiv rješenja o izvršenju dostavlja se tražitelju izvršenja.

(2) Tražitelj izvršenja može u roku od tri dana od dana dostavljanja prigovora podnijeti odgovor na prigovor.

Član 49.

(1) Izvršitelj će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu osporava to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.

(4) Ako se rješenje o izvršenju osporava u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz prethodnog stava, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražitelja izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražitelj izvršenja uspije sa tužbom.

Član 57.

(2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(3) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz prethodnog stava sud će pozvati tražitelja izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 4. ovog zakona u roku od osam dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

Član 58.

(1) Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

(2) Ako je izvršenje završeno provođenjem radnje kojom je dovršeno, sud će to utvrditi posebnim rješenjem.

Član 182.

(1) Ako u vrijeme kad je pravnom licu koje obavlja poslove platnog prometa dostavljeno rješenje o izvršenju nema sredstava na dužnikovom računu, to će lice to rješenje držati u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun.

(2) O tome da nema sredstava na računu pravno lice iz stava 1. ovog člana obavijestit će sud bez odgađanja. "

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 379.

(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti."

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelantica osporava navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje.
  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje:

(...)

  • e)
    pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Ustavni sud primjećuje da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je u osporenim rješenjima redovnih sudova na njenu štetu proizvoljno primijenjen zakon, što je dovelo do neizvršenja pravosnažnog sudskog rješenja o izvršenju.
  • 29.
    U pogledu apelanticinih navoda Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakom pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije.
  • 30.
    U vezi s navedenim Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) prema kojem je "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena žna pitanja koja su sadržana u ovom ustavuž i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava".
  • 31.
    Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ni za Osnovni ni za Apelacioni sud nije sporno da je apelant protiv izvršitelja 21. juna 1991. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu računa, knjigovodstvene kartice i knjižne obavijesti, kao vjerodostojnih isprava u smislu relevantnih odredaba ZIP-a. Zatim, navodi da je Osnovni sud 22. oktobra 1991. godine donio Rješenje broj Ip-4768/91 kojim je dopustio izvršenje na ime glavnog duga u iznosu od 233.570,40 dinara sa zakonskom kamatom, koje je, nakon pravosnažnosti, 7. aprila 1992. godine dostavljeno SDK Brčko na provođenje. Za Apelacioni sud je sporna činjenica je li pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine provedeno. Stoga, Apelacioni sud smatra da Osnovni sud nije mogao donijeti zaključak 3. februara 2005. godine, pozivajući se na odredbu člana 57. stav 3. ZIP-a, kojim apelantu nalaže da sudu dostavi novi preuređen prijedlog u kojem će potraživanje biti izraženo u KM, naveden žiroračun i naziv banke tražitelja izvršenja i izvršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na izvršenje, bez utvrđivanja činjenice je li SDK izvršio prijenos u korist apelantice i bez davanja mogućnosti izvršitelju da se o ovoj činjenici izjasni s obzirom na period koji je protekao od pravosnažnosti rješenja o izvršenju i njegovog dostavljanja službi nadležnoj za provođenje izvršenja. Apelacioni sud, dakle, smatra da je Osnovni sud postupao nezakonito, ali sam svojom odlukom ne ispravlja nezakonito postupanje Osnovnog suda. Apelacioni sud prigovara i apelantici što nije od pravnog slijednika SDK pribavila i dostavila podatke koji se odnose na utvrđivanje činjenice je li pravosnažno Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine provedeno.
  • 32.
    Međutim, u vezi s navedenim stavom Apelacionog suda, Ustavni sud podsjeća da, prema relevantnim odredbama ZIP-a, rješenje o izvršenju sud dostavlja na izvršenje pravnom licu koje obavlja poslove platnog prometa, koje će bez odgađanja obavijestiti sud ukoliko na računu izvršitelja nema sredstava za isplatu duga. Zatim, prema članu 58. stav 1. ZIP-a, postupak izvršenja će se smatrati završenim provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava. Prema stavu 2. člana 58. ZIP-a, ako je izvršenje završeno provođenjem radnje kojom je dovršeno, sud će to utvrditi posebnim rješenjem. Dakle, da je izvršenje bilo provedeno po pravosnažnom Rješenju o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, Osnovni sud bi tu činjenicu, postupajući u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, utvrdio posebnim rješenjem koje bi se nalazilo u izvršnom spisu kod Osnovnog suda. Budući da dopušteno izvršenje očigledno nije provedeno u izvršnom spisu Osnovnog suda i nema posebnog rješenja o tome, pa je Osnovni sud s pravom u zaključku zatražio potrebne podatke s ciljem okončanja postupka izvršenja, na način propisan stavom 4. člana 8. ZIP-a. Iz navedenog za Ustavni sud nesporno proizlazi da su stavovi Apelacionog suda bez pravnog utemeljenja, jer njima nije utvrđena činjenica je li pravosnažno Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine provedeno, te apelanticina obaveza da od pravnog slijednika SDK-a pribavi i dostavi sudu podatke o postupanju ili nepostupanju SDK-a po pravosnažnom rješenju o izvršenju koje je predmet ove apelacije.
  • 33.
    Štaviše, Ustavni sud primjećuje da iz Presude Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koju je Apelacioni sud potvrdio svojom Presudom broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine, na koju je apelantica u svojoj apelaciji posebno ukazala, nesporno proizlazi činjenica da dopušteno izvršenje od 25. februara 2003. godine nije bilo provedeno. Naime, Osnovni sud je u navedenoj presudi odbio apelanticin (kao tužene u pravnoj stvari broj Ps. 59/02) protivtužbeni zahtjev na iznos od 3.619,40 KM i prigovor o kompenzaciji u iznosu 24.130,52 KM, iznesen u toku postupka čiji je rezultat prvostepena presuda 25. februara 2003. godine. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je konstatirao: "U vezi sa podnesenom protivtužbom, opunomoćenik tužitelja (izvršitelja u pravnoj stvari broj Ip-4768/91) je istakao da u cijelosti osporava i osnov i visinu protivtužbenog zahtjeva, pogotovo što se taj protivtužbeni zahtjev odnosi na potraživanje tužene koje je utvrđeno u izvršnom postupku i radi se o presuđenoj stvari, te stoga nema ni osnova za novu protivtužbu. Zbog toga je predložio da se protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan." Zatim je Osnovni sud, nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, u odnosu na apelanticin protivtužbeni zahtjev odlučio kao u izreci te presude i dao sljedeće obrazloženje: "U vezi sa istaknutim prigovorom kompenzacije i podnesenim protivtužbenim zahtjevom tužene, sud je utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli izvršenja br. Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine koje je kao pravosnažno (postalo je pravosnažno 12. februara 1992. godine) dostavljeno na izvršenje SDK Brčko 7. aprila 1992. godine i postupak izvršenja u tom izvršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne osporavaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršenja je identičan sa protivtužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, to je utvrđeno da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." Iz citiranog dijela Presude Osnovnog suda broj Ps.59/02 od 25. februara 2003. godine za Ustavni sud je nesporno da Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine ne samo da nije izvršeno 1992. godine, kako izvršitelj u svome prigovoru navodi, nego nije bilo izvršeno ni 25. februara 2003. godine. Osim toga, navedeni citat govori i da iznos od 24.130,52 KM, kao protuvrijednost dinarskog iznosa od 233.570,40, 25. februara 2003. godine između apelantice kao tužene i izvršitelja kao tužitelja nije bio sporan kao glavni dug. Stoga, za izvršitelja, a time i za Apelacioni sud ne bi trebala da bude sporna ni činjenica da je iznos glavnog duga 25. februara 2005. godine bio 25.952,27 KM. Ustavni sud primjećuje da je i tada izvršitelju bila data mogućnost da se izjasni o činjenici je li izvršenje po pravosnažnom rješenju od 22. oktobra 1991. godine provedeno i je li dinarski iznos pravilno preveden u konvertibilne marke, pa se suprotan stav Apelacionog suda čini neprihvatljivim.
  • 34.
    U vezi sa stavom Apelacionog suda, prema kojem je apelantica trebala prigovorom da osporava rješenje Osnovnog suda od 9. maja 2005. godine, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon apelanticinih urgencija da se okonča predmetni izvršni postupak, te nakon uvida u izvršni spis Ip-4768/91, zaključkom od 3. februara 2005. godine odlučio da postupak nastavi u skladu s članom 57. stav 3. a u vezi s članom 8. stav 4. ZIP-a. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na činjenicu da je Osnovni sud donio zaključak pozivajući se na navedene odredbe ZIP-a, tj. odlučio "nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja izvršenja i izvršitelja". Za Ustavni sud je sasvim prihvatljiva apelanticina argumentacija kada u apelaciji navodi da nije izjavljivala prigovor protiv rješenja o izvršenju od 9. maja 2005. godine, jer je ono bilo u njenu korist, a osim toga, članom 45. stav 1. ZIP-a, pravo prigovora je rezervirano samo za izvršitelja. Štaviše, Ustavni sud podsjeća i na odredbe stava 2. člana 45. ZIP-a prema kojima apelantica kao tražiteljica izvršenja može prigovorom osporavati samo rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbijen; odredbe člana 46. stav 1. ZIP-a, prema kojima se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje; odredbe člana 47. stav 1. ZIP-a, prema kojima se prigovor protiv rješenja o izvršenju dostavlja tražitelju izvršenja, koji prema odredbi stava 2. člana 47. ZIP-a može podnijeti samo odgovor na prigovor, što je apelantica u konkretnom slučaju i učinila. Očigledno je, dakle, da apelantica nije propustila nijednu radnju na koju je bila ovlaštena zakonom ili odlukom suda.
  • 35.
    Kada je riječ o stavu Apelacionog suda da je apelantica trebala da ukaže sudu je li zaključak Osnovnog suda od 3. februara 2005. godine bio saglasan ili ne odredbi člana 57. stav 3. ZIP-a, na koju se prvostepeni sud pozvao kada je zaključak donio (jer odredba člana 57. stav 3. ZIP-a upućuje na odredbu člana 8. stav 4. istog zakona), Ustavni sud podsjeća na jedan od osnovnih principa prava "iura novit curiae" (sud zna propise), pravilo koje svoj osnov nalazi u principu zakonitosti prema kojem je sud dužan svoju odluku donijeti onako kako je pravnom normom za takav slučaj predviđeno. Budući da je sud u raspravljanju i odlučivanju vezan propisima, on je dužan i poznavati ih, dok stranke nisu dužne navesti pravne norme na kojima zasnivaju svoj stav, a ako ih navedu, njihovo shvatanje o tome nije obavezno za sud. Iz ovog pravila proistječe kao posljedica da pravna norma ne može biti predmet dokazivanja. Za konkretni slučaj ovo pravilo znači da sud kojem je povjereno provođenje izvršnog postupka poznaje pravo, konkretno procesna pravila kojima je reguliran izvršni postupak. Dakle, apelant nema obavezu da sud poučava pravu.
  • 36.
    U vezi s konstatacijom Apelacionog suda da je izvršitelj izjavio i prigovor o zastarjelosti potraživanja, što je bio jedan od razloga zbog kojih je Apelacioni sud potvrdio rješenje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra uputnim ukazati na činjenicu da se prigovor o zastarjelosti u izvršnom postupku može isticati u slučajevima u kojima je postupak izvršenja pokrenut nakon isteka zakonom propisanog roka za zastarijevanje potraživanja utvrđenog pravosnažnom odlukom suda ili drugog nadležnog organa ili poravnanja pred sudom ili drugim nadležnim organom. Rok zastarijevanja za potraživanja pred sudom ili drugim nadležnim organom propisan je materijalnim pravom. Konkretno, odredbama člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon, inače, predviđa kraći rok zastarjelosti. U konkretnom slučaju apelant je pravovremeno pokrenuo postupak izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, čiji je rezultat bilo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine. U tom slučaju ne može se govoriti o zastarjelosti potraživanja. Dalje, i kada ne bi postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, a ono postoji, tj. i kada bi se moglo smatrati da je apelanticinim podneskom od 15. februara 2005. godine tek pokrenut izvršni postupak za namirenje potraživanja koje je predmet pravosnažnog rješenja o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, Ustavni sud smatra da se ne bi mogao prihvatiti prigovor o zastarjelosti potraživanja. Ovo zbog toga što je isto potraživanje ponovo utvrđeno u sudskom postupku Presudom Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koja je postala pravosnažna Presudom Apelacionog suda broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine. Dakle, i prema toj presudi ne bi nastupila zastarjelost potraživanja, budući da bi rok od deset godina za zastarjelost potraživanja utvrđenog pravosnažnom sudskom presudom istekao tek 12. septembra 2013. godine.
  • 37.
    Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, zbog razloga koje nije obrazložio, napustio svoju prvobitnu namjeru izraženu u Zaključku broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine i, umjesto da rješenje sa ispravkama u pogledu potraživanja izraženog u KM, te žiroračuna i naziva banaka tražitelja izvršenja i izvršitelja ponovo uputi na izvršenje, donio novo rješenje o izvršenju kao da nije u tom trenutku u istoj pravnoj stvari već postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju. Slijedeći to, novo rješenje je imalo pouku o pravnom lijeku, odnosno izvršitelju je dato pravo da izjavi prigovor, što je on i učinio. Međutim, da je Osnovni sud donio zaključak u smislu člana 8. stav 4. ZIP-a, ne bi bilo mjesta za izjavljivanje pravnih lijekova, postupak izvršenja bi nakon 14 godina čekanja konačno bio proveden. Ustavni sud zapaža da je bilo mjesta da Osnovni sud svoj zaključak zasnuje na članu 57. stav 3. ZIP-a. Naime, prema stavu 2. člana 57. ZIP-a izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se zbog drugih razloga ne može provesti. U konkretnom slučaju izvršenje se nije moglo provesti zbog toga što je pravosnažno rješenje o izvršenju glasilo na dinarski iznos i prijeratne račune tražitelja izvršenja i izvršitelja, dakle, zbog drugih razloga u smislu stava 2. člana 57. ZIP-a. Istina je da odredbe člana 8. ZIP-a tretiraju pitanje ograničenja sredstava i predmeta izvršenja i osiguranja, odnosno u stavu 4. člana 8. ZIP-a daju odgovor na pitanje kako postupiti ako se pravosnažno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti na način da će, pod uvjetom da tražitelj izvršenja predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja, sud nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju, o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja izvršenja i izvršitelja. Činjenica je da ZIP-om nije propisan postupak u slučaju da se pravosnažno rješenje o izvršenju iz vremena prije rata u Bosni i Hercegovini ne može provesti zbog nedostataka u pogledu valute i računa tražitelja izvršenja i izvršitelja nastalog zbog bezuspješnog proteka vremena pred sudom. Stoga se najprimjerenijim čini primijeniti analogiju, tj. na predmet ove apelacije primijeniti pravnu normu predviđenu za neki drugi slučaj koji je s njim sličan, konkretno, primijeniti odredbe o nemogućnosti provođenja pravosnažnog rješenja o izvršenju u slučaju ograničenja sredstava i predmeta izvršenja. Ustavni sud smatra da je dosljednim tumačenjem navedenih odredaba ZIP-a Osnovni sud trebao da donese zaključak u smislu člana 8. stav 4. ZIP-a, a ne da pored pravosnažnog rješenja o izvršenju donese novo rješenje o izvršenju.
  • 38.
    Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, Osnovni sud je bio na dobrom putu da predmet ove apelacije riješi na zakonit način kada je donio zaključak 3. februara 2005. godine, ali je proizvoljno primijenio pravo kada je, nakon što je apelantica postupila po zaključku, Osnovni sud donio novo rješenje o izvršenju umjesto zaključka kojim upotpunjuje podatke u pravosnažnom rješenju o izvršenju, a zatim rješenje od 15. jula 2005. godine kojim se apelanticin podnesak, nastao njenim postupanjem po zaključku Osnovnog suda, smatra tužbom. Proizvoljnu primjenu prava nastavio je i Apelacioni sud svojim Rješenjem broj Pž. 89/05 od 11. oktobra 2005. godine, kojim je prigovor tražitelja izvršenja odbio i Rješenje Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine potvrdio. Tako su sudovi, iako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, jer je apelantica otklonila nedostatke zbog kojih se pravosnažno rješenje o izvršenju nije moglo provesti, na koje je Osnovni sud, pozivajući se na član 57. stav 3. ZIP-a, upozorio u svome zaključku od 3. februara 2005. godine, donijeli rješenje o odgađanju izvršenja i upućivanju na parnicu. To je doneseno primjenom odredbe člana 49. st. 4. i 5. ZIP-a, čijoj primjeni u konkretnom slučaju uopće nije bilo mjesta, jer član 49. ZIP-a tretira nepravosnažno rješenje o izvršenju, a u konkretnom slučaju je već postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine i na njega se mogao primijeniti samo član 57. st. 2, 3. i 4. ZIP-a u vezi sa članom 8. stav 4. istog zakona, iako je zaključak od 3. februara 2005. godine Osnovni sud donio pozivajući se na član 57. stav 3. ZIP-a. Dakle, osim proizvoljne primjene odredaba ZIP-a, redovni sudovi su svojim odlukama doveli i do kršenja osnovnih postulata prava, kao što su "ne bis in idem" i "res iudicata pro veritete accipitur". Nasuprot iznesenome, Ustavni sud konstatira i različito postupanje istih redovnih sudova, u zavisnosti od činjenice u kojem se svojstvu apelantica pojavljuje pred tim sudovima. Naime, u već navedenoj pravnoj stvari broj Ps. 59/02, kada je apelantica bila tužena, a izvršitelj tražitelj, redovni sudovi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine odbili su apelanticin protivtužbeni zahtjev kao tužene i prigovor kompenzacije za potraživanje koje je predmet Rješenja o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine. Ove apelacije i svoju odluku obrazložili su: "...S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršenja je identičan sa protivtužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, to je utvrđeno da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane."
  • 39.
    Ustavni sud, na kraju, smatra da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava osporenim rješenjima derogirali ili, u najmanju ruku, učinili neizvjesnim apelanticino pravo koje je utvrđeno pravosnažnim rješenjem o izvršenju.
  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da je, zbog proizvoljne primjene prava, došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 41.
    U svjetlu zaključka o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava u izvršnom postupku učine neizvjesnim provođenje pravosnažnog rješenja o izvršenju, a time i realiziranje apelanticinog potraživanja koje je predmet pravosnažnog rješenja o izvršenju.
  • 43.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.