Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/07>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 340/06, rješavajući apelaciju Edina Čavke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Čavke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Edin Čavka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Bursać, podnio je 16. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dopisom od 10. marta 2006. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. marta, a Općinski sud 30. marta 2006. godine. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 28. marta 2006. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. januara 2007. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj P-841/02 od 28. februara 2004. godine, utvrđeno je da je prije 6. decembra 2000. godine apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, pobliže označenom u izreci presude, te je utvrđeno da je tužena, kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, dužna priznati i trpjeti da presuda zamijeni ugovor o korištenju stana i naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 998,25 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo sadržaj provedenih dokaza iz kojih proizlazi da je apelantu predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem od 14. jula 1993. godine; da je rješenjem od 1. aprila 2002. godine utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja na predmetnom stanu, te da je apelantova žalba protiv tog rješenja odbijena rješenjem od 29. novembra 2002. godine; da je rješenjem od 2. oktobra 2001. godine dozvoljena obnova postupka po zahtjevu tužene radi utvrđivanja da se predmetni stan ne može smatrati napuštenim, te su poništena rješenja od 21. juna 1993. godine i 6. augusta 1996. godine o proglašenju stana privremeno i trajno napuštenim; da su apelant i njegova supruga podnosili zahtjeve tuženoj za dodjelu stana, ali da im nije udovoljeno; da je apelant na adresi predmetnog stana primao humanitarnu pomoć od augusta 1993. godine; da je prema uvjerenju MUP-a na predmetnoj adresi prijavljen od 1996. godine; da je poništeno rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 6. marta 2003. godine kojim je odbijen zahtjev sina ranijeg nosioca stanarskog prava S.M. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te predmet vraćen na ponovni postupak; da je prema iskazima svjedoka i apelanta on stanovao u predmetnom stanu od 1992. godine, te da je iz predmetnog stana iseljen 2000. godine.
  • 7.
    Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Sud je naveo da smatra da je tužilac (apelant) od 1992. godine bespravni korisnik predmetnog stana, da tužena nije u roku od tri godine pred općinskim organom uprave, a kasnije u roku od pet godina pred nadležnim općinskim sudom u Sarajevu, u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), tražila iseljenje apelanta, da je bivši nosilac stanarskog prava umro 1989. godine, da je njegov sin jedno vrijeme prije rata izdavao cjelokupni stan, a da je 1992. godine u predmetni stan uselio apelant. Sud je, primjenom odredbe člana 30. stav 7. ZSO, zaključio da kod bespravnog useljenja lice stiče po sili zakona stanarsko pravo, a time i pravo na zaključenje ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo. U uvodu predmetne presude kao vrijednost predmeta spora označen je iznos od 1.200,00 KM.
  • 8.
    Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer se, po mišljenju tužene, navedena zakonska odredba nije mogla primijeniti na apelantov slučaj budući da je apelant bio zakoniti korisnik predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je iz njega iseljen na osnovu pravosnažne odluke upravnog organa od 1. aprila 2002. godine, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1036/04 od 14. jula 2004. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka izveo dokaz uvidom u Rješenje broj 23-04/1-23-1462/01 od 2. oktobra 2001. godine iz kojeg je utvrđeno da je dozvoljena obnova postupka po zahtjevu tužene za utvrđivanje da se predmetni stan ne može smatrati privremeno i trajno napuštenim, pa su poništena rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove kojima je predmetni stan proglašen privremeno, odnosno trajno napuštenim. Stoga je Kantonalni sud zaključio da privremeno rješenje o dodjeli stana apelantu nije ni doneseno, s obzirom da je poništeno, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac od 1992. godine bespravni korisnik stana i da, protekom roka od osam godina, primjenom odredbe člana 30. stav 7. ZSO, bespravno useljeno lice po sili zakona stiče stanarsko pravo, a time i pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana. Sud je dalje naveo da je stan koji je predmet spora dovoljno preciziran, te je zaključio da žalba osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije obrazložio odluku o troškovima. Međutim, budući da nije počinjena bitna povreda postupka, te da su troškovi dosuđeni u skladu sa zakonom, Kantonalni sud je zaključio da se ne radi o razlozima koji bi mogli u tom dijelu dovesti do ukidanja prvostepene presude.
  • 9.
    Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te ga obavezao da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.312,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je dopustio reviziju u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku budući da je ispitivanje revizije u konkretnom slučaju značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je dalje naveo da se pod bespravnim korisnikom stana u smislu člana 30. ZSO podrazumijeva lice koje nezakonito, bez akta, u smislu člana 11. stav 2. ZSO, useli u stan u društvenoj svojini; da je apelant bio bespravni korisnik predmetnog stana do donošenja rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje kada je postao privremeni korisnik u smislu člana 8. Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima, te da status privremenog korisnika apelanta stavlja u drugu poziciju u odnosu na zahtjev za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo kao bespravni korisnik. Na ovu okolnost ne utiče ni utvrđenje Suda da je rješenjem iz 2001. godine dozvoljena obnova postupka u predmetu utvrđivanja da se sporni stan proglasi privremeno i trajno napuštenim, kao ni utvrđenje da se poništava rješenje Gradskog sekretarijata iz 1993. i 1996. godine, jer te činjenice ne konstituišu status apelanta kao bespravnog korisnika u spornom periodu. Ovo stoga, što ta rješenja ne utiču retroaktivno na status apelanta u odnosu na tuženu koja, sve i da je podnijela zahtjev za njegovo iseljenje pred organom uprave ili sudom, nije mogla to pravo i ostvariti, budući da je tužilac tada imao status privremenog korisnika, te imajući u vidu činjenicu da dejstvo poništenih rješenja na apelantov status djeluje samo nakon konačnosti tih rješenja, a ne i prije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenom presudom, a iz navoda apelacije proizlazi da povredu tih prava vidi u tome što "Vrhovni sud nije imao razlog da se poziva na odredbu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku i da se upušta u raspravljanje po nedozvoljenoj reviziji, navodeći kao razlog da bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima", jer je, po mišljenju apelanta, otkup stanova u završnoj fazi, ZSO nije više u primjeni, i da mu nije jasno u kojim će to slučajevima biti od značaja ovo pravno stanovište suda, te da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o takvom mišljenju, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljenja. Dalje, apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da poništena rješenja iz upravnog postupka djeluju tek od dana njihovog proglašenja ništavim, da predmetni stan ne spada u kategoriju napuštenih, da je Uprava apelanta pogrešnom primjenom Zakona o prestanku primjene iselila na nezakonit način iz spornog stana, čime mu je uskraćeno pravo na privatni i porodični život i dom, te mu to pravo sada ugrožava i Vrhovni sud preinačenjem nižestepenih presuda. Apelant smatra da je razlog ovakvog neobičnog postupanja Vrhovnog suda činjenica da se predmetni stan nalazi na primamljivoj lokaciji, te da je osnovno pitanje kome tužena namjerava dodijeliti predmetni stan.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u svojoj presudi nije počinio povrede ljudskih prava zagarantovane Evropskom konvencijom, iz razloga navedenih u presudi. Općinski sud u apelaciji samo navodi hronologiju postupka bez izjašnjenja na navode apelacije.
  • 12.
    Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi vezani za nedozvoljenost revizije, te nedolično ponašanje Vrhovnog suda, neosnovani i proizvoljni, budući da se u konkretnom slučaju radi o pravilnoj primjeni odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa se stavom suda ne krši apelantovo pravo na pravično suđenje. Sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis, odnosno pravilno utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer činjenica promjene statusa stana ne utiče na apelantov status vezano za korištenje stana i ne dovodi ga u poziciju bespravnog korisnika. Tužena dalje navodi da je bitna činjenica da provedeni dokazi ukazuju da je apelant u predmetni stan uselio u augustu 1993. godine, pa i da je bio bespravni korisnik, do 6. decembra 2000. godine nije mogao steći stanarsko pravo, jer nije protekao rok od osam godina. Tužena smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na privatni i porodični život i dom, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 237. st. 2. i 3.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima".

Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu, glasi:

"Član 30.

(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

(2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

...

(7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija, kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina."

Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 2.

(1) Svi upravni sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo proglašavaju se ništavim.

(2) Svi upravni i sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Lice koje je u stan uselilo na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom. Član 3. stav 3. ovog zakona neće se primjenjivati na takva lica."

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-90/05 od 2. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 19.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)".

  • 20.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u navodu da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te što apelantu nije data mogućnost da se izjasni o mišljenju Vrhovnog suda, pa mu je trajno uskraćeno pravo na pravično saslušanje i iznošenje pravnog mišljenja.
  • 21.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 22.
    Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud osporenu revizionu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. Dalje, s obzirom da apelant ističe da se revizijski sud upustio u raspravljanje po nedozvoljenoj reviziji, Ustavni sud smatra da u postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva proizvoljnost. Ovo stoga što je Sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po izuzetku u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, na koji je tužena ukazala u izjavljenoj reviziji, nalazeći da je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud primjećuje da je uporište za takvo postupanje suda sadržano upravo u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je u obrazloženju presude dao razloge za svoje postupanje, nalazeći da u konkretnom predmetu taj značaj proizlazi iz tumačenja nižestepenih sudova vezanog za apelantov status kao bespravnog korisnika predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud postupio u skladu sa važećim propisom, budući da se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje je li odlučivanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
  • 23.
    Vezano za apelantove navode da je pogrešan stav Vrhovnog suda u pogledu poništenih rješenja iz upravnog postupka, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da apelant iz predmetnog stana nije iseljen na osnovu rješenja donesenog u obnovljenom postupku u vezi sa statusom stana, već je iseljen na osnovu rješenja upravnog organa od 1. aprila 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu akta nadležnog organa o privremenoj dodjeli stana na korištenje od 14. jula 1993. godine, te je utvrđeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. S obzirom na navedeno, nesporno proizlazi da je apelant iz predmetnog stana iseljen na osnovu Zakona o prestanku primjene, te da je članom 2. tog zakona propisano da svi upravni akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Dakle, apelant je prema utvrđenju upravnih organa, sve do 2002. godine na predmetnom stanu imao status privremenog, a ne bespravnog korisnika, te je Vrhovni sud na osnovu toga i zaključio da se na apelanta ne može primijeniti član 30. ZSO. Okolnosti vezane za rješenje o statusu stana, doneseno u ponovljenom postupku, apelant je mogao isticati u upravnom postupku koji je pravosnažno okončan 2002. godine odbijanjem apelantove žalbe, što nije predmet ove apelacije.
  • 24.
    Što se tiče apelantovih navoda da mu nije data mogućnost da se izjasni o stavu Vrhovnog suda povodom revizije, Ustavni sud podsjeća da je apelant u smislu člana 245. stav 2. Zakona o parničnom postupku imao mogućnost dati odgovor na reviziju tužene, koju, prema stanju spisa, nije koristio. S druge strane, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge iz kojih je odlučio preinačiti presude nižestepenih sudova, pa Ustavni sud zaključuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje.
  • 25.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 27.
    Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju utvrđivanja radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavlja li osporena odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma".
  • 28.
    Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
  • 29.
    S ciljem utvrđivanja je li miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi je li ono izvršeno "u skladu sa zakonom", koji pojam u skladu sa Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora biti osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).
  • 30.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da je u njemu stanovao sve do 2002. godine na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa o dodjeli stana na privremeno korištenje.
  • 31.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 30. ZSO, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da apelant, prema zaključku Vrhovnog suda, nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ovo stoga što je apelant predmetni stan koristio od 1993. godine kao privremeni korisnik na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa, te što je rješenjem istog organa od 1. aprila 2002. godine, koje je doneseno na osnovu Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da je isteklo važenje rješenja o privremenoj dodjeli stana, te da je prestalo apelantovo pravo na privremeno korištenje predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj.
  • 32.
    Dakle, miješanje u apelantov dom je osnovano na zakonu, jer je njegova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na osnovu odredaba člana 30. ZSO, budući da apelant nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba člana 30. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 30. tog zakona dovoljno jasne i precizne u smislu nemogućnosti davaoca stana na korištenje da protekom roka od tri, odnosno dodatnih pet godina od dana useljenja bespravnog korisnika, zahtijeva iseljenje pred nadležnim organom uprave, odnosno sudom. Stoga, Ustavni sud nalazi da je predmetni zakon bio "primjereno pristupačan", te je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da se član 30. ZSO primjenjuje isključivo na bespravne korisnike, a ne i na lica koja u stanovima stanuju na osnovu rješenja nadležnog organa, odnosno lica koja imaju pravni osnov za useljenje u stan.
  • 33.
    Dalje, Ustavni sud smatra da član 30. ZSO ispunjava i uvjet "proporcionalnosti", jer s jedne strane omogućava licima koja duže od osam godina kao bespravni korisnici koriste stanove u društvenoj svojini da steknu stanarsko pravo, a s druge strane daje dovoljno vremena vlasnicima stanova da pred nadležnim organima uprave, odnosno sudom, pokrenu postupak iseljenja bespravnih korisnika i na taj način zaštite interese davaoca stana na korištenje, odnosno interesa šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana.
  • 34.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kad je Vrhovi sud odluku o reviziji donio na osnovu zakonskih ovlaštenja i kad ništa ne ukazuje da je tom prilikom došlo do proizvoljne primjene prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, s obzirom da je miješanje u apelantovo pravo na dom osnovano na zakonu, te predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu postojanja pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.