Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti i meritumu izdvojeno mišljenje o neslaganju potpredsjednika, prof. dr. Miodraga Simovića u predmetu broj AP 2157/08, u skladu sa članom 41. Pravila Ustavnog suda BiH
na sjednici održanoj 30. maja 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 82/09
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU POTPREDSJEDNIKA, PROF. DR. MIODRAGA SIMOVIĆA U PREDMETU BROJ AP 2157/08, U SKLADU SA ČLANOM 41. PRAVILA USTAVNOG SUDA BIH
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2157/08, rješavajući apelacije Slavka Milojice, Dijane Milojice i Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
David Feldman, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Usvajaju se apelacije Slavka Milojice, Dijane Milojice i Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2157/08 od 4. septembra 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Slavko Milojica i Dijana Milojica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada i Trgovina "Borac" Travnik d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa direktor Društva Fehim Bojić, podnijeli su 14. i 25. jula 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine. Apelanti su 1. augusta 2008. godine dostavili dopunu apelacije kojom su tražili da se izda privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 20. oktobra 2008. godine. Također, apelanti su Ustavnom sudu dostavili više podnesaka sa prilozima u periodu od 20. oktobra 2008. godine do 25. maja 2009. godine. Drugoapelant je Ustavnom sudu dostavio više podnesaka sa prilozima u periodu od 19. novembra 2008. godine do 12. maja 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2157/08 od 4. septembra 2008. godine, kojom je usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine.
- 3.S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2157/08. Spojene su apelacije br. AP 2157/08 i AP 2294/08.
- 4.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, "Krajina Borac" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 1. augusta i 8. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 5.Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. septembra 2008. godine, a tužilac 5. septembra 2008. godine. Tužilac je Ustavnom sudu dostavio više podnesaka sa prilozima u periodu od 29. septembra 2008. godine do 26. maja 2009. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužioca dostavljeni su apelantima i drugoapelantu 16. oktobra 2008. godine.
- 7.Vlada Republike Srpske je 27. maja 2009. godine dostavila Ustavnom sudu dopis sa naznakom "za informaciju".
- 8.Ustavni sud je, na osnovu člana 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda, 15. aprila 2009. godine uputio dopis Pravnom odjelu Ureda Visokog predstavnika i specijalnog predstavnika Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Pravni odjel Ureda Visokog predstavnika) i zatražio stručno mišljenje u vezi sa navodima iz predmetnog slučaja.
- 9.Pravni odjel Ureda Visokog predstavnika dostavio je svoje pravno mišljenje 4. maja 2009. godine.
- 10.Na sjednici Ustavnog suda, održanoj 28. novembra 2008. godine, Ustavni sud je na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3. Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudije Krstana Simića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.
III. Činjenično stanje
- 11.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 12.Tužilac je podnio tužbu Osnovnom sudu Novi Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je poslovni prostor koji se nalazi u Novom Gradu, čija je ukupna površina 65,26 m", njegova imovina. Također je tražio da se donese presuda da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen 20. januara 2001. godine između drugoapelanta i apelanata, te da se obavežu apelanti da mu predaju u posjed i na korištenje sporni poslovni prostor uz naknadu troškova postupka.
- 13.Osnovni sud je Presudom broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužilac je obavezan da apelantima i drugoapelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 14.U toku prvostepenog postupka sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka, te izvršio uvid u dokumentaciju koju su prezentirale stranke. Prvostepeni sud je, prije svega, obrazložio da je u konkretnom slučaju kao nesporno utvrđeno da je 20. januara 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora između drugoapelanta, kao prodavca, i apelanata, kao kupca, i da je na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju zgrade na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist apelanata. Prvostepeni sud je, dalje, naveo da je iz navedenog zk. ul. vidljivo da je, na osnovu kupoprodajnog ugovora od 20. septembra 1971. godine, uknjiženo pravo vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju kuće na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist drugoapelanta. Dakle, nesporno je da su apelanti na osnovu kupoprodajnog ugovora stekli pravo vlasništva na navedenom poslovnom prostoru na kojem je, prije izvršene kupoprodaje, u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan drugoapelant.
- 15.U obrazloženju sud je istakao da, prema odredbama Zakona o preduzećima, imovinu preduzeća čine pravo vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva, hartije od vrijednosti i druga imovinska prava. Dakle, sud je zaključio, da bi određena nekretnina mogla da se tretira kao imovina određenog preduzeća, potrebno je da postoji pravo vlasništva tog preduzeća na toj nekretnini. U konkretnom slučaju, sud je istakao da tužilac nije ponudio nikakve dokaze koji bi ukazivali na to da postoji pravo vlasništva na nekretninama na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Činjenica da su prilikom registracije tužioca u rubrici "naziv i sjedište osnivača", između ostalog, navedene i prodavaonica konfekcije Bosanski Novi i prodavaonica obuće Bosanski Novi ne može biti osnov da tužilac stekne pravo vlasništva na spomenutoj nekretnini. Sud je, dalje, ukazao na to da su Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo sredstva u društvenom vlasništvu preduzeća čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postala državno vlasništvo, te je tužilac postao državno preduzeće. Saglasno odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, proveden je postupak privatizacije državnog kapitala tužioca, te je doneseno Rješenje Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju RS) broj 1141-01/00 od 28. septembra 2000. godine, kojim se utvrđuje da tužilac nije vršio vlasničku transformaciju, te da preduzeće u cijelosti posluje sredstvima u državnom vlasništvu. Sud, dalje, ukazuje na to da je Direkcija za privatizaciju RS donijela Rješenje broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine kojim se odobrava program privatizacije tužioca. Međutim, u rješenju su navedeni nedostaci koji se tiču, između ostalog, i neriješenih imovinskopravnih odnosa.
- 16.Također, sud je istakao da je nesporno da tužilac u programu privatizacije državnog kapitala koji je dostavljen Direkciji za privatizaciju RS nije dostavio nikakav dokaz o vlasništvu na predmetnom poslovnom prostoru. Prema tome, rješenje Direkcije za privatizaciju RS, koje je doneseno i kojim se odobrava program privatizacije tužioca, ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva tužioca na spornom poslovnom prostoru koji se nalazi u Novom Gradu. Sud je naveo da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS propisano da se njime uređuju uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima u RS u vlasništvo domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Pod terminom "državni kapital" ne podrazumijeva se ništa drugo do imovina preduzeća koja je do donošenja Zakona o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo bila u društvenom vlasništvu, a pod terminom "imovina preduzeća", ukoliko se u nju ubrajaju nekretnine, podrazumijeva se pravo vlasništva na nepokretnim stvarima. Sud je zaključio da sporni poslovni prostor nije imovina tužioca, pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvenog u državno vlasništvo. Time on nije prešao u kategoriju "državni kapital", te nije mogao biti obuhvaćen procesom privatizacije, jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Sud je, na kraju, naveo da tužilac nije imao dokaze o pravu vlasništva na spornom poslovnom prostoru, a takav dokaz nije ponudio ni u toku postupka. Međutim, nesporno je utvrđeno da je drugoapelant prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a zaključenjem kupoprodajnog ugovora pravo vlasništva je preneseno na apelante.
- 17.U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da tužilac nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu, te da, nasuprot tome, ne postoje nedostaci u pogledu spornog ugovora o kupoprodaji koji bi ga činili ništavim i da takav ugovor čini pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige u korist apelanata. Okružni sud je prihvatio činjenični i pravni supstrat kao pravilan, a pravilno je primijenjen i procesni zakon, pa je žalbu smatrao neosnovanom. Ovaj sud je, dalje, naveo da tužilac u žalbi neosnovano ukazuje na to da izvod iz sudskog registra i prilog broj 2, koji sadrži podatke o osnivačima, visini i strukturi osnivačkog uloga, istovremeno predstavljaju dokaz o vlasništvu, o čemu je prvostepeni sud dao iscrpne razloge. Čak da je tužilac i imao dokaze da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo, Okružni sud je smatrao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima jedino Direkcija za privatizaciju RS bila ovlaštena da prodaje državni kapital u postupku privatizacije. Osim toga, istakao je sud, Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS ni u jednom svom segmentu nije suspendirao primjenu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o prometu nekretnina, a Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji RS, na koju se tužilac poziva, proglašena je neustavnom i nezakonitom na osnovu Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine.
- 18.Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji). Osim navedenog, Okružni sud je istakao da je članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka preduzećima dopušteno da u procesu privatizacije prodaju stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu. Pošto je nesporno da je sporni poslovni prostor bio upisan u pasivni podbilans drugoapelanta, znači da je imovina mogla biti predmet prodaje, te čak i da je promet izvršen suprotno zakonu, tužilac ne bi bio aktivno legitimiran da traži poništenje takvih pravnih poslova. Također, ističe sud, dopis Direkcije za privatizaciju RS ukazuje na neriješene imovinske odnose u pogledu imovine tužioca i da tužilac ni prilikom sačinjavanja početnog bilansa stanja nije mogao dostaviti valjan dokaz o imovini koja bi bila predmet privatizacije. Nasuprot tome, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, što mu je dalo ovlaštenja da raspolaže nekretninom. Na kraju, ovaj sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne okolnosti koje se odnose i na drugi dio tužbenog zahtjeva i zaključio da ugovor o prometu spornog poslovnog prostora nije ništav pravni posao ni u pogledu sadržaja, ni u pogledu forme i da je tuženi kao zemljišnoknjižni vlasnik samo iskoristio jedno od vlasničkih ovlaštenja.
- 19.Odlučujući o reviziji tužioca, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine reviziju djelomično uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda tako što je žalbu tužioca djelomično uvažio i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda na način da je utvrdio da je sporni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina ništav. Navedenom presudom Vrhovni sud je obavezao apelante da tužiocu predaju poslovni prostor u posjed, te da drugoapelant i apelanti solidarno naknade troškove postupka tužiocu u iznosu od 6.432,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužioca, Vrhovni sud je odbio reviziju.
- 20.Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na prostoru Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom člana 2. stav 1. i člana 4. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji. Međutim, prema utvrđenim činjenicama, proizlazi da je 20. januara 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina između drugoapelanta i apelanata, te da je predmetni ugovor ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine.
- 21.U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema utvrđenim činjenicama, proizlazi da je prednik drugoapelanta, Kombinat "Borac" Travnik, bilo preduzeće u društvenom vlasništvu i da je, u skladu sa tada važećim propisima, kupljeni prostor, također, bio društveno vlasništvo. Njegov pravni sljednik, odnosno drugoapelant, nastao je njegovom transformacijom u skladu sa odredbama Zakona o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90), kada je postalo preduzeće u mješovitom vlasništvu. Vrhovni sud ističe da je prednik tužioca osnovan na dijelu imovine drugoapelanta "Borca" iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koja je upisana u registar Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo ("Službeni glasnik RS" br. 4/93 i 29/94). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužioca nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnog kapitala u tom preduzeću 2001. godine i registracija te statusne promjene u sudskom registru u Trgovačko-akcionarsko društvo "Krajina Borac" Banja Luka (tužilac).
- 22.Vrhovni sud je, dalje, naveo da je pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine odobren program privatizacije tužioca, kojim je obuhvaćen i sporni poslovni prostor, te da su određeni metodi privatizacije. Vrhovni sud navodi da je drugoapelant registriran 1990. godine kao preduzeće u mješovitom vlasništvu, dakle, nije potpuno transformirano u preduzeće u privatnom vlasništvu, sporni poslovni prostor nije postao privatno vlasništvo tog preduzeća, a ni radnika ulagača, pa se pitanje vlasništva na tom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. S obzirom na to da je Okvirnim zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca drugoapelant nema osnova polagati bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo vlasništva na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta. Ustvari, uspostavljeno je pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da prema propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tome, pravo vlasništva na toj imovini stječe ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.
- 23.Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je istakao da je sporni ugovor o prodaji suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakonu o prometu nekretnina, pa je taj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Utvrđivanjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja, tj. posljedice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga apelanti, kako navodi Vrhovni sud, nemaju pravnog osnova da drže u posjedu sporni poslovni prostor. S obzirom na to da je prednik tužioca osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor, da je kao takav upisan u sudski registar nadležnog suda, da niko nije osporavao taj upis, da je u postupku privatizacije odobren program privatizacije pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju RS, ovaj sud je zaključio da tužiocu pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina u smislu člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Na kraju, sud je istakao da su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđivanje da poslovni prostor predstavlja imovinu tužioca, jer, prema odredbi člana 187.a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja prednika tužioca, odluku o statusnoj promjeni preduzeća donosi organ upravljanja, a međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređuju se ugovorom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacija
- 24.Ustavni sud primjećuje da su apelanti i drugoapelant podnijeli potpuno identične apelacije prema sadržaju, smatrajući da je donošenjem osporene presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prav? na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelanti vide u, navodno, proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno tumačio odredbu člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji, kojom se priznaje pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo, a odluka da li je preduzeće ili banka privatno vlasništvo bit će donesena prema propisu entiteta. Ova odredba, prema mišljenju apelanata, ne može se primjenjivati kao lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakon o preduzećima. Apelanti ističu da Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon donesen na prostoru Bosne i Hercegovine na osnovu koga su entiteti imali pravo i obavezu da donesu svoje zakone. Tako je Republika Srpska donijela Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a isto je učinila i Federacija Bosne i Hercegovine donošenjem Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Članom 15. Zakona o početnom bilansu u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima propisano je da se imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi na Republiku Srpsku, na osnovu akta Vlade. Apelanti ukazuju na to da je imovinu preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH, kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati, preduzeće bilo dužno iskazati u pasivnom podbilansu u skladu sa članom 18. Zakona o početnom bilansu u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima. Apelanti, dalje, ističu da je Federacija BiH gotovo na isti način regulirala ovo pitanje s tim što je predvidjela mogućnost da imovinu koju preduzeće knjiži u pasivnom podbilansu može prodavati vremenski ograničeno do završetka procesa privatizacije.
- 25.Dalje, apelanti navode da je na osnovu ovlaštenja predviđenog zakonom, utemeljenog na krovnom zakonu, potpuno legalno u formi propisanoj zakonom DOO "Trgovina Borac" Travnik - drugoapelant, raspolagalo predmetnim poslovnim prostorom, pa apelanti smatraju da je odluka proizvoljna. Zaključak Vrhovnog suda da tužiocu pripada "jače pravo na posjed spornih nekretnina" apelanti smatraju neosnovanim, te ističu da je primjena ovog instituta neadekvatna, a kada bi i bila, onda upravo oni imaju jače pravo, imajući u vidu poseban status imovine iz podbilansa i ovlaštenja drugoapelanta. Osporenu odluku apelanti smatraju kontradiktornom, jer u jednom dijelu presude sud odbija tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornog poslovnog prostora, a, s druge strane, na osnovu iskonstruiranog jačeg prava na posjed daje tužiocu aktivnu legitimaciju da bude stranka u sporu i pravo na posjed predmetne nekretnine. Apelanti ističu da Vrhovni sud na izvjestan način konstruira da je tužilac pravni sljednik drugoapelanta na dijelu imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužilac nije stekao, niti je mogao steći status pravnog sljednika. Kao primjer apelanti navode Odluku Ustavnog suda broj AP 2394/06 u kojoj je Ustavni sud zaključio da se aktom osnivanja bilo kog subjekta nije mogao steći status pravnog sljednika, uključujući u to i prava i obaveze. Aktom osnivanja tužilac nije mogao steći, niti je stekao, bilo kakva prava na imovinu, uključujući i njeno držanje, uvažavajući kako krovni, tako i entitetske zakone o početnom bilansu, jer su oba entitetska zakona o imovini iz podbilansa dal? poseban pravni režim. U prilogu apelacije apelanti su dostavili Presudu Vrhovnog suda broj Gvl-7/02 od 23. augusta 2002. godine, kojom je u identičnoj situaciji (isti prodavac, a drugi kupci), odlučujući o Zahtjevu za zaštitu zakonitosti republičkog javnog tužioca RS, utvrđeno da je ugovor, kakav su i oni zaključili, pravno valjan i smatraju da je osporena presuda nekonzistentna sa navedenom presudom Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 26.U odgovoru na apelacije Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata i predložio da se apelacija odbije.
- 27.U odgovoru na apelaciju tužilac je istakao da su navodi apelacija neosnovani zbog razloga koji su navedeni u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Tužilac je naveo da su pravni prethodnici drugoapelanta-prodavca, kao društveno-pravna lica (preduzeće u društvenom socijalističkom vlasništvu), pribavili-stekli predmetni poslovni prostor iz privatnog vlasništva u društveno vlasništvo SFRJ koji je prenesen na osnovu ugovora od 20. septembra 1971. godine u društveno vlasništvo, na kojem su pravni prethodnici drugoapelanta stekli pravo korištenja. To je kasnije preimenovano u termin "nosilac prava raspolaganja" na nekretnini u društvenom vlasništvu, a ne u nosilac prava vlasništva. Tužilac, dalje, pojašnjava da se predmetni poslovni prostor nalazio kod njega na upravljanju i gazdovanju kao sredstvo-nekretnina u društvenom vlasništvu, koji je po sili zakona prenesen iz društvenog u državno vlasništvo Republike Srpske i time je nastavio da posluje kao državno preduzeće Republike Srpske. Tužilac smatra da je predmetni ugovor o prodaji nekretnine od 20. januara 2001. godine apsolutno ništav prema čl. 103, 104, 109. i 110. Zakona o obligacionim odnosima, a na ništavom ugovoru, čije osporavanje ne zastarijeva, ne mogu se steći prava na štetu drugog. Na kraju, tužilac navodi da se zakoni Federacije BiH ne mogu primjenjivati na nekretnine u društvenom vlasništvu na teritoriji Republike Srpske, a posebno one odredbe koje nisu usklađene sa Okvirnim zakonom o privatizaciji. Tužilac je predložio da se zahtjev apelanata odbije.
- c)Pravno mišljenje Pravnog odjela Ureda Visokog predstavnika
- c)
- 28.Pravni odjel Ureda Visokog predstavnika je u pravnom mišljenju, između ostalog, naveo: "...neprivatizirani kapital i imovina pravnog lica na teritoriji jednog entiteta nisu mogli biti predmet privatizacije od drugog entiteta. Prema tome, smatramo da pitanje koje je tijelo u konkretnom slučaju bilo nadležno za provođenje postupka privatizacije, odnosno da li je privatizaciju preduzelo tijelo osnovano za provođenje tog postupka entitetskim propisom, ili je to ovlaštenje prema entitetskom propisu pripadalo samom neprivatiziranom preduzeću, nisu od značaja u konkretnom slučaju."
V. Relevantni propisi
- 29.Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98)
Član 2.
Oblast djelovanja Zakona
- 1.U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.
Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.
- 2.Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.
- 3.U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.
Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti
Skupština entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.
Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.
Š...Ć
Član 4.
- 1.Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.
- 30.Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 12/98)
Član 2.
Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:
- 1.Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.
Š...Ć
Član 19.
Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.
Član 20.
Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.Š...Ć
- 31.Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98)
Član 15.
Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.
Član 18.
U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.
Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.
- 32.Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske
Član 20.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 41.
Lice koje je prihvatilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povrat od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili sa slabijim pravnim osnovom.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
- 33.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Član 103.
Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
- 34.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63707)
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu.
- 35.Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj.
Član 5.
Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.
Član 31.
Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.
VI. Dopustivost
- 36.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 37.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 38.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. maja 2008. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2008. godine, odnosno 25. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 39.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 40.Apelanti i drugoapelant osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 41.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 42.Ustavni sud ukazuje na to da riječ "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31).
- 43.Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora koji se nalazi u Novom Gradu a koji su zaključili 20. januara 2001. godine drugoapelant, kao prodavac, i apelanti, kao kupci. Dakle, radi se o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima apelanata i drugoapelanta, te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 44.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste pitanje da li je osporenom odlukom Vrhovnog suda došlo do miješanja u imovinu apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, jer su osporenom odlukom apelanti lišeni svoje imovine, budući da su obavezani da predaju tužiocu poslovni prostor u posjed, a drugoapelant je onemogućen da imovinom raspolaže.
- 45.Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje u imovinu apelanata predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
- 46.Ustavni sud primjećuje da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev tužioca da se utvrdi da je poslovni prostor, površine 65,26m", koji se nalazi u Novom Gradu, u prizemlju kuće sagrađene na k.č. broj 5/36 i upisane u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad, njegova imovina, da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji navedenog poslovnog prostora koji su zaključili apelanti i drugoapelant, te predaja u posjed i slobodno raspolaganje. Prvostepeni sud je činjenično stanje utvrdio provođenjem niza relevantnih dokaza kojima je na nesumnjiv način utvrdio da je zahtjev tužioca neosnovan i da tužilac nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao prema bilo kom valjanom pravnom osnovu. Dalje, sud je utvrdio da, u pogledu ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanata, kao kupaca, i drugoapelanta, kao prodavca, ne postoje nedostaci koji bi ga činili ništavim i da takav ugovor predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige u korist apelanata. Činjenični i pravni supstrat koji je utvrdio prvostepeni sud kao pravilan prihvatio je i Okružni sud, pa pošto nije izostala i pravilna primjena procesnog prava, žalbu tužioca je odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
- 47.Međutim, Vrhovni sud je preinačio prvostepenu presudu, zaključujući da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je konstatirao da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio u Republici Srpskoj kao drugom entitetu, što je bilo u skladu sa članom 2. stav 1, članom 4. stav 1. Okvirnog zakona. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je istakao: Kako je Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca, prvotuženi nema osnova polagati bilo koje pravo. Okvirnim zakonom nije priznato stjecanje prava vlasništva na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, Š...Ć. Vrhovni sud smatra da je kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata i drugoapelanta suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji kao prinudnom propisu koji je, prema ocjeni tog suda, lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Vrhovni sud je zaključio da tužiocu pripada jače pravo na posjed spornog poslovnog prostora, jer je prednik tužioca osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni poslovni prostor u Novom Gradu, da je kao takav upisan u sudski registar nadležnog suda, da niko nije osporavao taj upis, da je u postupku privatizacije odobren program privatizacije pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine, kojim je obuhvaćen i poslovni prostor u Novom Gradu.
- 48.Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji propisano da taj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo. Dakle, Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon i uspostavlja principe, te daje ovlaštenja i obaveze entitetima da normativno reguliraju privatizaciju, pa tako i privatizaciju preduzeća koja su ostala na teritoriji jednog entiteta a čiji vlasnici su subjekti na teritoriji drugog entiteta. Ovo pitanje Federacija Bosne i Hercegovine je regulirala Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka u kojem je u članu 19. utvrđeno da preduzeće u procesu privatizacije može prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu, a članom 8. utvrđeno je šta se podrazumijeva pod "pasivnim podbilansom", te, između ostalog, da su to i stvari koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom preduzeća. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Republika Srpska donijela Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u kojem je, u članu 15, utvrđeno da se imovina preduzeća koja se nalaze na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati-raspolagati prenosi na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade i to je bilo dužno iskazati u pasivnom podbilansu u skladu sa članom 18. stav 1. navedenog zakona. Dakle, u Federaciji BiH imovina iz podbilansa dovodi se u stanje identično situaciji koja je regulirana u Republici Srpskoj članom 15. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima tek nakon što je usvojen postupak privatizacije, a preduzeća su do tada bila ovlaštena da prodaju imovinu iz pasivnog podbilansa. U konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor, koji je vlasništvo drugoapelanta, nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji. Pošto je nesporno utvrđeno da je sporni poslovni prostor, kao imovina drugoapelanta, bio upisan u pasivni podbilans, to znači da je ta imovina, u skladu sa navedenim članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, mogla biti predmet prodaje.
- 49.Ustavni sud smatra da je u ovakvoj situaciji Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u korist apelanata. Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima). Ustavni sud, također, ukazuje na to da uknjižba prava vlasništva u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana. To odluka Vrhovnog suda zanemaruje, kao i druga djelovanja zemljišnoknjižnog upisa, kao što su fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, te drugi principi zemljišnog prava. Dakle, zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti su arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 50.Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 51.S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacija u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 52.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti, u smislu člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa drugoapelantom).
- 53.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 54.Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2157/08 od 4. septembra 2008. godine.
- 55.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja o neslaganju potpredsjednika Miodraga Simovića i sudije Mate Tadića.
- 56.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
- 1.Sa odlukom većine sudija u predmetu broj AP 2157/08 slažem se u dijelu koji se tiče "dopustivosti", jer smatram da apelacija nije nedopustiva niti iz formalnih razloga, niti je prima facie neosnovana.
- 2.Ipak, ne dijelim mišljenje većine sudija kada se radi o meritumu stvari. Smatram da je apelacija neosnovana kako u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), tako i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to zbog sljedećih razloga:
- -U vezi sa pravom na pravično suđenje, smatram da se način na koji je Vrhovni sud Republike Srpske protumačio i primijenio pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim, što tvrdi apelant.
- -Prije svega, prema vlastitom mišljenju, kada bi se arbitrarnost tumačila kao nezakonitost ili pogrešna primjena materijalnog ili procesnog prava, onda bi se Ustavni sud pretvorio u novu sudsku instancu u okviru redovnog pravosuđa, a on to nije. Arbitrarnost, prema mom mišljenju, znači, više od same nezakonitosti - između ostalog, potpuno i grubo zanemarivanje relevantnih pravnih odredaba ili utvrđivanje činjeničnog stanja van svake logike i razumnog obrazloženja, ili, pak, potpun izostanak obrazloženja u odluci.
- -U konkretnom slučaju, smatram da je Vrhovni sud jasno i argumentirano obrazložio zašto se na konkretan slučaj treba primijeniti Okvirni zakon o privatizaciji, a ne Zakon o vlasničkopravnim odnosima i Zakon o prometu nekretnina i zašto je ugovor o kupoprodaji nekretnine-poslovnog prostora zaključen između apelanata, kao kupaca, i drugoapelanta, kao prodavca, ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
- -
- 3.Prema tome, razlozi za donošenje presude koji su izneseni u njoj, a koji se odnose na primjenu prava, bili su jasno, precizno i detaljno obrazloženi. U osporenoj presudi su navedeni svi potrebni razlozi za njeno donošenje i data su detaljna obrazloženja. Ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudom bio nepravičan.
- 4.S obzirom na izneseno, smatram da nema mjesta ni povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MATE TADIĆA
ODLUKA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ AP 2157/08 OD 3. JULA 2009. GODINE
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pridružujem se izdvojenom mišljenju potpredsjednika Ustavnog suda Miodraga Simovića u predmetu broj AP 2157/08.
Sudija
Mato Tadić, s. r.