Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1505/08, rješavajući apelaciju Borislava Berjana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Borislava Berjana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000002 od 5. marta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Borislav Berjan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gavrilo Gunjak, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000002 od 5. marta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. juna 2008. godine, a 21. januara 2009. godine je urgirao donošenje odluke o apelaciji.
  • 2.
    Apelant je uz apelaciju podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu prekinuo daljnje izdržavanje kazne zatvora određeno pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 1505/08 od 14. jula 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 20. augusta 2008. godine a Tužilaštvo 28. augusta 2008. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u izreci, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: preuzeti KZSFRJ) i krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZSFRJ, pa je na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom odredbi člana 41. stav 1. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) godina. Istom presudom, a na osnovu člana 50. preuzetog KZSFRJ, u izrečenu kaznu zatvora apelantu se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, i to od 31. maja 2006. godine pa nadalje. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07; u daljnjem tekstu: ZKP), oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. Na osnovu člana 202. stav 4. ZKP, apelant je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, te su oni prešli na teret budžetskih sredstava suda.
  • 9.
    U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo na glavnom pretresu izvelo dokaze saslušanjem svjedoka (22), zatim da je predočilo i uložilo u spis zapisnike o saslušanju svjedoka u toku istražnog postupka (10), predočilo i uložilo u spis izvode iz matične knjige umrlih za više lica, kao i više rješenja, zapisnika o ekshumaciji, obdukcijskih zapisnika, zatim fotodokumentaciju, DNK izvještaje, potvrde, saglasnost tužioca Haškog tribunala, te niz drugih materijalnih dokaza. Navedeno je da je apelantova odbrana na glavnom pretresu izvela dokaz saslušanjem svjedoka (12), predočila i uložila u spis izvode iz matične knjige umrlih općine Ilidža (za 11 lica), zatim naredbu i izvještaj komandanta Prve ilidžanske brigade, zahtjeve za izuzimanje kabla terenskih vozila, oružni list, člansku kartu lovačkog udruženja, zahvalnicu i niz drugih materijalnih dokaza. Sud je istakao da je odbrana odustala od saslušanja pet svjedoka, te da zbog toga ti dokazi nisu ni izvedeni. Također je navedeno da Program doseljavanja Bošnjaka iz Turske od 15. septembra 1991. godine Parlamenta Republike BiH nije prihvaćen kao dokaz jer je predat u fotokopiji, a njegova vjerodostojnost nije potvrđena u smislu člana 289. ZKP. Navedeno je da je sud, u smislu člana 278. stav 2. ZKP, odbio prijedlog odbrane da se u prisustvu direktno i unakrsno ispitanih svjedoka Midhata Jakića, Joze Kramara i Radomira Ešpeka izvrši uviđaj radi dobijanja potpunije i jasnije slike o mjestu gdje su se konkretni događaji desili, ocijenivši da su na iste okolnosti, osim navedenih, direktno i unakrsno saslušani mnogobrojni svjedoci optužbe i odbrane, te je sud zaključio da se provođenje tog dokaza ukazuje nepotrebnim i da doprinosi odugovlačenju postupka. Sud je istovremeno ocijenio da bi, s obzirom na vrstu krivičnog djela, provođenje ovog dokaza na licu mjesta moglo dovesti do uznemiravanja građana. Dalje je navedeno da je, na osnovu saglasnosti tužioca Haškog tribunala od 22. septembra 1998. godine, utvrđeno da je apelantov predmet uvršten u kategoriju "A" standardnih oznaka, a da je, prema dopisu Tužilaštva BiH, apelantov predmet, shodno orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete "Pravila puta", svrstan u kategoriju II "osjetljiv".
  • 10.
    Sud je, dalje, naveo da je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, odlukom od 20. juna 1992. godine ("Službeni list RBiH" broj 7/92), proglasilo ratno stanje u BiH, te da je nesporno da su od aprila 1992. godine do kraja 1993. godine, a što je potvrđeno iskazima svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, dakle u vrijeme kad je BiH bila već priznata kao nezavisna država, područje općine Ilidža zauzeli vojnici JNA i pripadnici paravojnih formacija iz Srbije, koji su to područje neposredno ili preko Vojske Republike Srpske kontrolirali tokom perioda u kojem je apelant preduzimao radnje za koje je ovom presudom proglašen krivim. Također je istaknuto da se oružani sukob tokom kojeg je apelant preduzimao radnje opisane u izreci presude, s obzirom na odredbe rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija broj 52 od 15. maja 1992. godine, broj 764 od 13. jula 1992. godine i broj 827 od 25. maja 1993. godine, ima smatrati međunarodnim oružanim sukobom u kojem su sve strane bile dužne da poštuju odredbe međunarodnog humanitarnog prava, a između ostalog i odredbe Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata i Dopunskog protokola uz ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnog oružanog sukoba.
  • 11.
    Dalje, sud je u daljnjem tekstu obrazloženja presude prezentirao iskaze trinaest (13) svjedoka optužbe navodeći da su iskazi ovih svjedoka optužbe našli svoju potvrdu i u kazivanju preostalih svjedoka optužbe koji su saslušani tokom postupka, a zatim je prezentirao iskaze dvanaest (12) svjedoka odbrane. Sud je u ovom dijelu prihvatio iskaze svjedoka optužbe (6) iz kojih proizlazi da su u apelantovu kuću, prije napada, dolazila uniformirana lica bivše JNA i da je u njegovu kuću unošeno oružje, da se tu nalazio štab i da su održavani sastanci, da se skladište nalazilo u kući Živka Ružića, te da je apelant organizirao i komandirao jedinicom koja je brojala između 70 i 100 pripadnika, uglavnom mještana Dogloda, koji su bili naoružani običnim puškama i automatima. Navedeno je da je sud prihvatio iskaze ovih svjedoka jer su oni neposredni očevici i s obzirom na to da su sa sigurnošću i uvjerljivo govorili o onome o čemu su svjedočili, te da su njihovi iskazi potvrđeni i iskazima svjedoka odbrane. Dalje, skoro svi svjedoci su potvrdili da su čuli da apelanta zovu "Vojvodom", pri čemu su svjedoci optužbe to vezivali sa njegovom komandnom ulogom a svjedoci odbrane (3) istakli da je apelant taj nadimak dobio od "Hrvata iz humora i zafrkancije" ili da za to nisu čuli. Navedeno je da sud nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane Petra Kramara koji je negirao sve radnje koje se apelantu stavljaju na teret (unošenje i iznošenje oružja i održavanje sastanaka u apelantovoj kući, zatim da se nisu formirale jedinice, da apelanta nisu zvali "Vojvodom"), uz obrazloženje da je apelant tom svjedoku u kritičnom momentu spasio život, te je sud zaključio da je taj svjedok svojim svjedočenjem nastojao da olakša apelantov položaj u predmetnom krivičnom postupku. Sud, također, nije prihvatio ni dokaze ostalih svjedoka odbrane koji su negirali apelantovu povezanost sa ulogom komandanta, niti sa bilo kojom krivičnopravnom radnjom za koju ga je sud presudom proglasio krivim. Na osnovu iskaza svjedoka optužbe kao i na osnovu niza materijalnih dokaza (uvida u Naredbu komandanta Prve ilidžanske brigade broj 8 od 23. septembra 1992. godine, potvrde od 20. maja 1996. godine o dobijenom priznanju za apelantove zasluge), sud je utvrdio da je u Doglodima već ranije bila formirana četa, odnosno komanda u koju su, osim apelanta kao komandira čete, ušla i druga lica, zatim da je napad na Doglode i Bare započeo 12. septembra 1992. godine, te da je apelant, u narednih nekoliko dana, lično komandirajući svojom jedinicom učestvovao u oružanom "upadu" na civilno stanovništvo na ovim područjima, koja su se već nalazila u okruženju srpskih oružanih formacija.
  • 12.
    Vezano za alineju 1. osuđujućeg dijela izreke presude, navedeno je da se uvjerenje suda da je apelant učestvovao u opkoljavanju i zarobljavanju dvadesetak civila hrvatske nacionalnosti i četiri pripadnika rezervnog sastava MUP-a RBiH-PS Novi Grad zasniva na saglasnim iskazima svjedoka optužbe, a ne kako u obrazloženju presude stoji, očigledno tehničkom greškom, svjedoka odbrane, neposrednih očevidaca i aktera ovih događaja (6), čiji su iskazi detaljno analizirani u daljnjem tekstu obrazloženja presude. Navedeno je da je sud u potpunosti prihvatio iskaze ovih svjedoka optužbe koji su o odlučnim činjenicama i okolnostima svjedočili na isti način, te je istaknuto da niko od tih svjedoka nije potvrdio apelantovo lično učešće ili preduzimanje neke od opisanih radnji prilikom zarobljavanja hrvatskih civila i pripadnika milicije, kao ni prilikom njihovog dovođenja, zatvaranja, ispitivanja i fizičkog zlostavljanja u osnovnoj školi u naselju Osijek i PS Ilidža. Sud je naveo da iz tih iskaza proizlazi da su u preduzimanju opisanih radnji viđeni mještani Dogloda Vinko Paketa i Samojko Berjan, ali je sud, s obzirom na to da su zarobljeni civili i policajci ispitivani na okolnosti poginulih Berjana, zaključio da to ova lica dovodi u vezu sa pripadnošću vojnoj formaciji kojom je apelant komandirao, a time i apelanta u vezu sa konkretnim događajem i komandiranjem prilikom napada na nebranjena sela Doglode i Bare. Također je istaknuto da iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da zarobljeni hrvatski civili i pripadnici MUP-a, prije i u vrijeme zarobljavanja, nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima i da su oznake na rukavima odjeće, uniforma i oružje, uz pruženu informaciju srpskim snagama da se među zarobljenicima nalaze i (tadašnji) milicioneri, doveli u vezu sa pripadnošću oružanim snagama i da su zarobljavanjem i predajom, prema zakonu i konvencijama, imali pravo na humano postupanje oružane sile koja ih drži.
  • 13.
    Sud je, dalje, obrazložio da se uvjerenje da je apelant lično, na način, mjesto i u vrijeme navedeno pod alinejom 2. osuđujućeg dijela izreke presude, sa pripadnicima svoje čete opkolio kuće Vladimira i Radislava Mađure, da su ih zlostavljali-mučili, te psihički zlostavljali Janju Mađura, čemu je apelant lično prisustvovao i izdao naredbu svojim vojnicima da zarobljenu braću Mađura vode u Rajlovac, a čija tijela su pronađena nakon 12-13 godina, zasniva na detaljnom iskazu svjedokinje optužbe Janje Mađura, koji je potvrđen iskazima drugih svjedoka optužbe. Sud je poklonio vjeru iskazu ove svjedokinje koja je bila izričita u odgovorima i u tvrdnji da je apelant izvršilac krivičnopravnih radnji za koje je proglašen krivim. Istaknuto je da navedene činjenice nisu dovedene u sumnju drugim provedenim dokazima a da su potkrijepljene i dokazima objektivne prirode (zapisnicima o ekshumaciji, reekshumaciji i identifikaciji, fotodokumentaciji, obdukcijskim nalazima sudskih vještaka, kao i prijemnim listovima na ime Vladimira i Radislava Mađure koji potvrđuju činjenice o pronalasku njihovih tijela).
  • 14.
    Vezano za alineju 3. osuđujućeg dijela izreke presude, navedeno je da je sud, na osnovu iskaza svjedokinje Janje Mađura, kao neposrednog očevica predmetnog događaja, utvrdio da je, na način preciziran u izreci presude, jedan od pripadnika apelantove čete usmrtio staricu Tifu Čengić pred njenom kućom. Navedeno je da je iskaz ove svjedokinje potvrđen i iskazima drugih svjedoka (5), te je sud, s obzirom na to da navedeni iskazi nisu protivrječni nego daju potpuniju sliku o ovom događaju, kao i ocjenjujući da oni nisu dovedeni u pitanje drugim provedenim subjektivnim dokazima, odnosno imajući u vidu da su potvrđeni dokazima objektivne prirode (fotodokumentacija, zapisnici o ekshumaciji, obdukciji i identifikaciji), tim iskazima poklonio vjeru.
  • 15.
    Dalje, u alineji 4. osuđujućeg dijela izreke presude sud je naveo da je u toku trajanja oružanog napada srpskih formacija na naselje Doglodi ubijena mještanka hrvatske nacionalnosti - civil Blaženka Bajkuša, što je potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka (5). Sud je u daljnjem tekstu obrazloženja presude analizirao iskaze ovih svjedoka i poklonio im vjeru navodeći da između njih nema protivrječnosti, da nisu dovedeni u pitanje drugim provedenim dokazima, te da imaju uporište u materijalnim dokazima uloženim u spis.
  • 16.
    Sud je, također, utvrdio da je apelant u narednim danima lično učestvovao i komandirao svojom jedinicom, te da je, djelovanjem sa drugim vojnim i paravojnim formacijama, došao do kuće Bože Bagarića, u čijem se podrumu sklonilo četrdeset civila hrvatske nacionalnosti i ostali članovi porodice Bagarić. Tom prilikom je vršeno nezakonito lišavanje i fizičko zlostavljanje zatočenih civila, tri lica su ubijena, jedno lice je odvedeno i nije nađeno, te je vršena pljačka imovine (alineja 5. izreke presude). Navedeno je da se ovo utvrđenje suda zasniva na iskazima svjedoka optužbe (4), te pisanoj izjavi umrlog svjedoka Ivana Kneževića, čiji je iskaz pročitan u smislu člana 288. stav 2. ZKP. Sud je iskaze ovih svjedoka prezentirao u daljnjem tekstu obrazloženja presude, te je istakao da im je poklonio vjeru jer su o istim činjenicama i okolnostima govorili na uvjerljiv način, a apelanta su opisali kao nekog ko može da naredi, spriječi i komandira. Sud je istakao da kazivanje ovih svjedoka nije dovedeno u pitanje drugim provedenim dokazima, a potvrđeno je i brojnim materijalnim dokazima (zapisnik o sekciji, sprovodnica, dozvola za pogreb).
  • 17.
    Navedeno je da je sud prihvatio nalaze obdukcije za navedene ubijene i nestale civile jer se radi o objektivnim materijalnim dokazima koji uz zapisnike o ekshumaciji, reekshumaciji i fotodokumentaciji obavezno predstavljaju sastavni dio u predmetima ratnih zločina, a što je pojasnio i specijalist sudske medicine koji je saslušan u svojstvu svjedoka koji je potvrdio vjerodostojnost obdukcijskih zapisnika. Istaknuto je da je Tužilaštvo, uz provedene subjektivne dokaze, kada je odbrana koristila pravo direktnog i unakrsnog ispitivanja, ovim dokazima dokazivalo činjenicu stradanja civila na navedenom lokalitetu. Sud je ocijenio da izostanak saslušanja vještaka na okolnost predmetnih zapisnika, u smislu člana 285. ZKP, imajući u vidu druge provedene i ocijenjene dokaze kojim su potvrđene navedene činjenice, ne predstavlja povredu apelantovog prava na odbranu.
  • 18.
    Dalje, navedeno je da je alineja 6. osuđujućeg dijela presude potvrđena i iskazima svjedoka optužbe i odbrane, čije je iskaze sud u odnosu na ovu tačku presude u daljnjem tekstu analizirao, a iz kojih jasno proizlazi da je apelant lično, izdajući neograničen broj propusnica, kontrolirao kretanje civilnog nesrpskog stanovništva. Sud je istakao da se ova kontrola nije zasnivala na zahtjevima sigurnosti stanovništva već isključivo na etničkim motivima jer su odobrenja davana selektivno, odnosno civilima hrvatske i drugih nacionalnosti, dok pripadnicima srpske nacionalnosti ove potvrde nisu bile potrebne jer su imali potpunu slobodu kretanja. Navedeno je da u toku postupka nije izveden niti jedan dokaz subjektivne ili objektivne prirode koji bi ukazivao suprotno, te da je iz iskaza svjedoka optužbe i odbrane i cjelokupnog toka postupka sud utvrdio da je apelant lično organizirao konvoje autobusa za iseljavanje civila hrvatske nacionalnosti i ohrabrivao ih da samo sa ličnim stvarima napuste okupirano područje i odu na teritoriju koja nije pod kontrolom srpskih oružanih snaga, a u njihove kuće je apelant useljavao i lično raspoređivao civile srpske nacionalnosti iz Travnika i Zenice. Sud je zaključio da iz ovih činjenica jasno proizlazi apelantova namjera da stvori etnički čisto područje. Također, sud je istakao da je apelant ovakvim ponašanjem doprinio pljački imovine hrvatskih civila sa tog područja.
  • 19.
    Suprotno navedenom, sud je istaknuo da, na osnovu saglasnih iskaza saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, koji nisu dovedeni u pitanje drugim provedenim dokazima a koje je sud u daljnjem tekstu obrazloženja analizirao, Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je apelant civile hrvatske nacionalnosti prisiljavao na rad. Sud je naveo da iz iskaza svjedoka proizlazi da su ova lica obavljala neophodno potrebne radove na ekonomiji i poslovima od javnog interesa, u koje su bili uključeni i civili srpske nacionalnosti i svi radno angažirani su imali jednak status sa tretmanom koji nije suprotan članu 142. stav 1. KZSFRJ niti članu 51. st. 2. i 3. Četvrte ženevske konvencije. Zbog navedenih razloga sud je u alineji 6. izostavio dio koji se odnosi na navode optužnice da je apelant, na način naveden u optužnici, nezakonito formirao radni vod i prisiljavao lica hrvatske nacionalnosti da rade bez radnog vremena i ikakve naknade.
  • 20.
    Vezano za iskaze svjedoka optužbe (22), a ne kako sud očigledno tehničkom greškom navodi svjedoka odbrane, navedeno je da je sud za svaku pojedinu inkriminaciju dao ocjenu iskaza ovih svjedoka, te da je obrazložio zašto poklanja vjeru iskazima ovih svjedoka, odnosno zbog čega je zaključio da je apelant učinio krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim. Navedeno je da sud nije stekao uvjerenje da bilo ko od tih svjedoka želi da neosnovano tereti apelanta, već je sud, naprotiv, zaključio da su svjedoci u velikom broju slučajeva dali takve iskaze iz kojih je očigledno da svjedoče samo o događajima koji su se zaista desili, pa kao potvrdu ovakvog zaključka sud posebno potencira iskaze pojedinih svjedoka optužbe (11), koji u pojedinim svojim dijelovima idu u prilog apelantu. Dalje je navedeno da između pojedinih iskaza svjedoka, kojima sud poklanja vjeru i na koje se poziva u razlozima presude, međusobno postoje određena odstupanja. Međutim, sud je zaključio da određena kolizija u iskazima svjedoka, s obzirom na protek vremena, dramatične okolnosti, brojnost događaja u kojim je učestvovao veći broj oštećenih i članova njihovih porodica, komšija i prijatelja, a zatim i brojnost radnji i lica koja se nalaze pod apelantovom kontrolom i komandom u preduzimanju radnji, koja je svaka za sebe dramatična, nije takvog značaja da bi mogla utjecati na vjerodostojnost iskaza tih svjedoka u pogledu odlučnih činjenica.
  • 21.
    Sud je, dalje, naveo da iz iskaza svjedoka odbrane (12) proizlazi nastojanje da se umanji ili čak negira apelantova uloga u spornim događajima, te da su ovi svjedoci apelanta opisivali kao čovjeka sa namjerom da pomaže ljudima a da su povod za konkretne događaje dale snage HVO-a i rezervnog sastava milicije i Armije RBiH tako što su preduzele akciju razoružavanja Srba kada je poginulo više mještana srpske nacionalnosti, među kojima i članovi apelantove porodice, a što je, prema mišljenju ovih svjedoka, izazivalo potrebu da se uz pomoć srpskih vojnih snaga osigura zaštita lokalnog srpskog stanovništva. Navedeno je da ovi svjedoci nisu dovodili apelanta u vezu sa naoružavanjem srpskog stanovništva niti sa organiziranjem vojne formacije, bilo kakvom komandnom ulogom, niti sa radnjama opisanim u izreci presude. Također je istaknuto da su ovi svjedoci navedene radnje na posredan način pripisivali nepoznatim pripadnicima paravojnih formacija. Međutim, sud je naveo da se radi o svjedocima koji su na direktan ili indirektan način imali interes da prikriju apelantovo učešće u navedenim radnjama jer su s njim u prijateljskim odnosima ili su bili u poziciji da im je apelant nekada pružio pomoć, te su, prema ocjeni suda, imali razlog da svojim svjedočenjem olakšaju apelantov položaj u ovom postupku. Navedeno je da su iskazi ovih svjedoka ocijenjeni u vezi sa iskazima svjedoka optužbe, te da su u obrazloženju presude dati razlozi za uvjerenje suda o apelantovoj komandnoj ulozi i izvršenju pojedinih krivičnopravnih radnji.
  • 22.
    Navedeno je da u konkretnom slučaju apelant odgovara prema principu komandne odgovornosti zato što njegov komandni položaj, u odnosu na učinioce, predstavlja pravni osnov obaveznog činjenja, odnosno preduzimanja neophodnih i razumnih mjera da spriječi krivično djelo ili da kazni učinioce, jer je, prema okolnostima slučaja, znao i imao razloga da zna da će krivično djelo biti učinjeno i da je krivično djelo učinjeno, te je propustio da to kao nadređeni spriječi i kazni učinioce. Sud je, dalje, naveo da se, prema članu 87 (1) Dopunskog protokola I, dužnost komandanata odnosi "na oružane snage pod njihovom komandom i druge osobe pod njihovom kontrolom" pa je zaključio da se to odnosi i na snage koje su za određenu operaciju i na ograničeno vrijeme poslane kao pojačanje, te da se komandant mora pobrinuti da se i pripadnici tih oružanih snaga pridržavaju konvencija i protokola. Istaknuto je da u toku postupka nije prezentiran formalni dokument da su srpske vojne vlasti apelanta u konkretnom periodu zvanično postavile za komandanta neke konkretne vojne formacije, ali je navedeno da je sud njegov komandni položaj i njegove stvarne mogućnosti da spriječi ili kazni kažnjivo ponašanje utvrdio na osnovu Naredbe komandanta Prve ilidžanske brigade broj 8 od 23. septembra 1992. godine - VP 7063 i potvrde Prve pješadijske ilidžanske brigade od 20. maja 1996. godine. Također je navedeno da iskazi saslušanih svjedoka optužbe, pa i odbrane, sasvim jasno ukazuju na to da je apelant na spornom području imao funkciju komandanta sa znatnom efektivnom kontrolom nad pripadnicima čete Doglodi, sa kojom je, potpomognut pripadnicima drugih vojnih i paravojnih formacija, preduzimao krivičnopravne radnje za koje ga je sud proglasio krivim. Sud je u daljnjem tekstu obrazloženja detaljno naveo radnje koje je apelant preduzimao u spornom periodu, a koje potvrđuju zaključak da su u tim radnjama, navedenim u izreci presude, ostvarena sva bitna obilježja bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 142. i 144. KZSFRJ, a koje radnje predstavljaju i kršenje međunarodnog humanitarnog prava.
  • 23.
    Sud je, dalje, naveo da apelantovo učešće u predmetnim događajima, na način da je predvodio i komandirao svojom jedinicom, kao i njegovo lično prisustvo tokom preduzimanja kažnjivih radnji, sasvim jasno ukazuju na to da je apelant imao saznanja da će se zločini desiti i da je za njih znao, te da je svjesno propustio da te zločine spriječi i da svjesno nije pokazao revnost da kazni učinioce ili bar obavijesti nadležne vlasti kako bi preduzele mjere da učinioci budu kažnjeni, nego je i ličnim aktivnostima i utjecajem koji je imao među vojnicima doprinio da zločini budu počinjeni. Navedeno je da je apelant na ovaj način podržavao i provodio koncept politike stvaranja etnički čistih prostora o čijim je ciljevima i javno govorio predstavljajući borbu srpskog naroda. Sud je zaključio da je apelantova odgovornost sa aspekta lanca komandiranja neupitna i u odnosu na vojne jedinice kojim je bio potpomognut u akciji napada na selo Doglode i Bare budući da apelant odgovara ne samo zato što je naredio, dopustio, nego i zato što je pristao na kažnjivo ponašanje propuštajući da to spriječi, a već učinjena djela sankcionira ili prijavi nadležnim vlastima. Navedeno je da je odbrana tokom postupka pokušala pokazati da je suprotna strana koja je započela sukobe zarobljavanjem i ubijanjem stanovnika srpske nacionalnosti učinila ista ili slična krivična djela, ali je sud zaključio da je ova argumentacija neprihvatljiva. Sud je naveo da bi to ukazivalo na to da je i protivnik kršio zakon i pravila međunarodnog humanitarnog prava kao univerzalnog prava koje nameće pozitivnu obavezu da se poštuje, te da navedeno ne može biti izgovor da se ova pravila u postupanju krše na bazi reciprociteta. Stoga je sud utvrdio da je apelant, postupajući na navedeni način, prekršio odredbe člana 3. stav 1. tačke a) i d), čl. 33. i 49. Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica u vrijeme rata, člana 3. stav 1. tačke a) i d) i člana 13. Treće ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, te odredbe čl. 51, 75, 85. i 87. Prvog dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.
  • 24.
    Konačno, sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu ocijenio olakšavajuće okolnosti (neosuđivanost, korektno držanje pred sudom, pomoć nekim civilima) i otežavajuće okolnosti (brojnost krivičnopravnih radnji preduzetih u kratkom periodu), te je apelantu za oba krivična djela izrekao kaznu zatvora od sedam godina nalazeći da će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.
  • 25.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-08-000002 od 5. marta 2008. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da se iz obrazloženja osporene presude, suprotno žalbenim navodima, vidi da je prvostepeni sud sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u vezi sa drugim dokazima, ocijenio u smislu člana 296. stav 2, te da je obrazložio zašto je određene dokaze prihvatio a druge nije. Također je navedeno da je iz obrazloženja osporene odluke vidljivo da je prvostepeni sud sa jednakom pažnjom postupao sa dokazima optužbe kao i sa dokazima odbrane, pa je tek onda izvodio činjenične zaključke. Navedeno je da je sud dokaze optužbe ocijenio sa jednakom pažnjom i na propisan način, kako je predviđeno članom 15. ZKP. Dalje, sud je, pozivajući se na odredbu člana 452. stav 4. ZKP, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, kojom je odredbom propisano da će predmete iz nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), primljene u rad kod sudova u Federaciji, odnosno tužilaštava, i u kojim optužnica nije stupila na pravnu snagu, okončati ti sudovi prema odredbama ovog zakona, osim ako Sud BiH po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca ne odluči preuzeti takav predmet, ocijenio neosnovanim apelantove navode o stvarnoj nenadležnosti prvostepenog suda. Navedeno je da je predmet u prvostepenom sudu primljen 1998. godine, dakle prije stupanja na snagu ZKP (a optužnica protiv apelanta je potvrđena 30. oktobra 2006. godine), te da u konkretnom slučaju ne postoji apelantov prijedlog niti prijedlog njegovog branioca kao ni rješenje Suda BiH o preuzimanju apelantovog predmeta, zbog čega je sud ocijenio neosnovanim ove žalbene navode.
  • 26.
    Sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode vezane za potvrđivanje optužnice budući da su u optužnici taksativno navedeni dokazi subjektivne i objektivne prirode na kojim se zasniva osnovana sumnja da je apelant učinio navedena krivična djela. Također, sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je onemogućen da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete budući da je sud na osnovu stanja prvostepenog spisa, suprotno navodima žalbe, utvrdio da je optužnica potvrđena 30. oktobra 2006. godine, da su je apelant i njegov branilac primili 31. oktobra 2006. godine, a da je apelantov branilac prethodne prigovore izjavio 4. decembra 2006. godine, koje okolnosti apelant žalbom nije osporavao. Budući da je članom 248. stav 2. ZKP propisano da se prethodni prigovori mogu podnijeti u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, a da je apelantov branilac ove prigovore izjavio nakon ovog roka, Vrhovni sud je ocijenio da je sudija za prethodno saslušanje pravilno postupio kada je svojim rješenjem ove prigovore odbacio kao neblagovremene, pri čemu je u obrazloženju, prema ocjeni žalbenog suda, za ovakvu odluku dao valjane, jasne i argumentirane razloge, te da time nije učinio bitnu povredu postupka iz člana 312. stav 2. ZKP.
  • 27.
    Dalje, sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. Istaknuto je da je prvostepeni sud, u smislu člana 288. stav 2. ZKP, pročitao samo iskaz svjedoka Ivana Kneževića, budući da je ovaj svjedok u međuvremenu umro. S druge strane, obrazloženo je da je čitanje iskaza koje su u istrazi dali pojedini drugi svjedoci, suprotno apelantovim navodima, učinjeno u skladu sa članom 288. stav 1. ZKP, budući da su im nakon direktnog ispitivanja predočeni iskazi iz istrage.
  • 28.
    Vezano za apelantove žalbene navode o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u smislu da je sud pogrešno ocijenio dokaze (da je apelant imao ulogu komandanta čete kojom je komandirao prilikom napada na navedena naselja), te da mu se, stoga, ne mogu staviti u odgovornost predmetna krivična djela, sud je istakao da žalba osim golih tvrdnji ne daje osnove iz kojih bi se mogao izvesti drugačiji zaključak. Istaknuto je da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedokinje Marije Tomić (koja je stanovala u neposrednoj blizini), koji je potvrđen iskazima drugih svjedoka i objektivnim dokazima, na koje se u obrazloženju poziva prvostepena presuda, na siguran i pouzdan način utvrdio da su prije izvršenog napada 12. septembra 1992. godine u apelantovu kuću dolazila uniformirana lica bivše JNA, da se u kuću unosilo naoružanje u sanducima, da je u apelantovoj kući bilo sjedište čete srpske vojske i da su se u njoj održavali sastanci. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio ovaj iskaz kao i iskaze drugih svjedoka, na osnovu kojih je utvrdio da je apelant na način naveden u izreci prvostepene presude (alineje 1-6) izvršio krivična djela za koja je proglašen krivim, i obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazima ovih svjedoka. Navedeno je da su ovi iskazi potvrđeni objektivnim dokazima i da ni jednim drugim dokazom nisu dovedeni u sumnju. Vrhovni sud je, nakon navođenja sadržaja provedenih dokaza vezano za svaku alineju izreke, istakao da su i prema ocjeni tog suda neosnovani prigovori u žalbi da apelant prije izvršenog napada, za vrijeme izvršenog napada i poslije izvršenog napada nije imao zapovjednu ulogu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo praktične potrebe da se izvrši uviđaj na licu mjesta, te da su, stoga, neosnovani žalbeni navodi vezani za pogrešno i nepotpuno činjenično stanje. Na osnovu navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud iz potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je apelant radnjama iz izreke presude ostvario sva zakonska obilježja krivičnog djela iz člana 142. stav 1. i člana 144. KZSFRJ.
  • 29.
    Dalje, sud je ocijenio neprihvatljivim apelantove žalbene prigovore da su u predmetu protiv Gorana Vasića, koji je odgovarao za mučenja u kasarni Nedžarići, obuhvaćeni i oštećeni pripadnici MUP-a, jer se apelant tereti za zarobljavanje i mućenje ovih lica u Doglodima, Osijeku i Ilidži, a to nema nikakve veze sa mučenjem ovih lica u kasarni Nedžarići. Navedeno je da je apelant krivična djela počinio 1992. godine, u vrijeme dok je na snazi bio KZSFRJ, da je tim zakonom za oba krivična djela bila predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina ili smrtna kazna, a da se nakon ukidanja smrtne kazne za ova djela mogla izreći maksimalna kazna zatvora od 20 godina. Istaknuto je da novi KZFBiH i KZBiH (iz 1998. godine, odnosno 2003. godine) nisu povoljniji za počinioce ovih krivičnih djela, te je u apelantovom slučaju primijenjen KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnih djela. Navedeno je da je, nasuprot tome, prvostepeni sud povrijedio Krivični zakon u apelantovu korist jer je apelant učinio dva krivična djela u stjecaju, te da je prvostepeni sud trebao utvrditi pojedinačnu kaznu za svako djelo ponaosob, pa tek onda izreći jedinstvenu kaznu. Prema ocjeni suda, to je imalo za posljedicu izricanje blaže kazne od one koja bi odgovarala težini učinjenih djela, međutim, s obzirom na to da tužilac nije izjavio žalbu, Vrhovni sud nije mogao otkloniti povredu Krivičnog zakona u apelantovu korist.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 30.
    Apelant je u apelaciji naveo da mu je: "Š...Ć uskraćeno pravo na pravično i fer suđenje od nezakonitog potvrđivanja optužnice pa do samog okončanja krivičnog postupka, pitanja stvarne nadležnosti, nezakonitog davanja dokazne snage iskazima iz istrage i ignorisanja iskaza datih na glavnom pretresu, uvažavajući bez valjanog i gotovo nikakvog obrazloženja propusta proizvoljne prvostepene presude, odbijanjem izvođenja dokaza uviđajem na licu mjesta uz prisustvo svjedoka kao krunskog dokaza odbrane, proizvoljnim i retroaktivnim zaključkom o komandnoj odgovornosti osuđenog i pored prezentiranog pismenog i valjanog dokaza odbrane, nezakonitog pritvaranja i dr. te stoga predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku", te je predložio da mu Ustavni sud odobri naknadni rok od osam dana za dopunu obrazloženja apelacije. Iz citiranih navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji molio da mu Ustavni sud odobri naknadni rok od osam dana za dopunu apelacije. U dopuni apelacije, koja je primljena 2. juna 2008. godine, apelant je obrazložio navode sadržane u prvobitno podnesenoj apelaciji, te naveo da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2. i 3. i člana 6. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 31.
    Vrhovni sud je istakao da su prigovori koje apelant ponavlja u apelaciji isticani u žalbi protiv prvostepene presude, te da su ti navodi bili predmet ocjene pred redovnim sudovima. Navedeno je da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama razmotrili apelantove navode vezane za osporavanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka, te odgovorili na te apelantove prigovore. Istaknuto je da se osporene presude ne zasnivaju isključivo na iskazima svjedoka već je činjenično stanje utvrđeno pomoću ostalih mnogobrojnih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom. Navedeno je da je u žalbenom postupku utvrđeno da je prvostepeni sud izvršio detaljnu analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, te iznio razloge zašto je određene dokaze prihvatio a druge nije. Zbog toga je Vrhovni sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nisu prekršena apelantova ustavna prava.
  • 32.
    Kantonalni sud navodi da je u osporenoj presudi obrazložio zašto je određene činjenice prihvatio kao dokazane, odnosno nedokazane, zatim da je ocijenio vjerodostojnost protivrječnih dokaza, te je naveo razloge zbog kojih je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
  • 33.
    Tužilaštvo smatra da iz svih zapisnika o glavnom pretresu proizlazi da je predmetni krivični postupak vođen u skladu sa odredbama ZKP, te se ističe da apelant sasvim neosnovano ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, tj. ocjenu dokaza izvedenih pred Kantonalnim sudom.

V. Relevantni propisi

  • 34.
    Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperiment, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Član 144.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

  • 35.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 248. stav 2.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru

Prethodni prigovori podnose se sudu pisano u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, a o njima će se odlučiti do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću, u svrhu zakazivanja glavnog pretresa.

Član 288.

(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

Član 452. stav 4.

Predmete iz nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine primljene u rad kod sudova u Federaciji do stupanja na snagu ovog zakona u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu, dovršit će ti sudovi po dosadašnjim propisima. Predmete iz nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine primljene u rad kod sudova u Federaciji, odnosno tužilaštva i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu dovršit će ti sudovi po odredbama ovog zakona, osim ako Sud Bosne i Hercegovine po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči da preuzme takav predmet.

VI. Dopustivost

  • 36.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 37.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 38.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000002 od 5. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 39.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 40.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
    • d)
      da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
  • 41.
    Vezano za apelantove navode o nezakonitom potvrđivanju optužnice, Ustavni sud primjećuje da je, prema stanju spisa, ove apelantove prigovore detaljno razmotrio Vrhovni sud koji je ocijenio da su u optužnici taksativno navedeni dokazi subjektivne i objektivne prirode na kojim se zasniva osnovana sumnja da je apelant učinio navedena krivična djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i apelantove navode vezane za tvrdnje da je onemogućen da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete budući da iz obrazloženja presude proizlazi da je optužnica dostavljena apelantu i njegovom braniocu 31. oktobra 2006. godine, ali da su oni prethodne prigovore podnijeli 4. decembra 2006. godine. Stoga, s obzirom na to da je odredbom člana 248. stav 2. ZKP propisano da se prethodni prigovori podnose sudu u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kad je ove apelantove prigovore ocijenio neosnovanim budući da je nespornim utvrđeno da je apelant prethodne prigovore protiv optužnice podnio nakon isteka zakonom propisanog roka.
  • 42.
    Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i apelantove žalbene navode vezane za pitanja stvarne nadležnosti prvostepenog suda za rješavanje konkretnog predmeta. Budući da su u obrazloženju odluke u tom pogledu dati jasni razlozi za primjenu relevantnog procesnog prava, konkretnije člana 452. stav 4. ZKP, koja obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta (spis primljen u rad u Kantonalnom sudu 1998. godine, optužnica potvrđena 2006. godine, nema rješenja Suda BiH o preuzimanju predmeta), ne smatra proizvoljnim, zbog čega u tom dijelu, prema zaključku Ustavnog suda, nema povrede apelantovih ustavnih prava.
  • 43.
    Dalje, vezano za apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i odbijanju apelantovih dokaznih prijedloga, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su izneseni njima, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).
  • 44.
    Dovodeći prethodne stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne razloge za zaključak da je apelant bio komandant predmetne jedinice. To utvrđenje sudovi su zasnovali, kako na osnovu iskaza svjedoka, tako i na osnovu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje, pri čemu je detaljno naveo zašto nije prihvatio apelantove određene dokazne prijedloge i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Iz obrazloženja presude nesporno proizlazi da je odbijen apelantov prijedlog izvođenja dokaza uviđajem na licu mjesta uz prisustvo svjedoka (3) koji su direktno i unakrsno ispitani pred sudom jer je sud zaključio da se provođenje tog dokaza ukazuje nepotrebnim i da doprinosi odugovlačenju postupka budući da su na iste okolnosti pored navedenih direktno i unakrsno saslušanih svjedoka saslušani i mnogobrojni svjedoci optužbe i odbrane, te je ocijenjeno da bi provođenje ovog dokaza moglo uznemiriti građane. Dakle, u obrazloženju osporenih presuda dati su jasni i detaljni razlozi zašto dokazi odbrane nisu mogli bitno utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključke do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju je ocjenu dao u obrazloženju svoje odluke. Time je Kantonalni sud ispoštovao svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3. d) Evropske konvencije, koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
  • 45.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku, kako iskazima svjedoka odbrane i optužbe, tako i čitavom nizu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao advokata, koristio se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te da osporava navode i dokaze Tužilaštva, što je i činio. U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu.
  • 46.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda, u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke. Također je evidentno da je taj sud razmotrio sve apelantove žalbene navode, koje apelant ponavlja i u apelaciji, te da je dao iscrpno obrazloženje zašto su oni neosnovani i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda predmetnog krivičnog postupka kao i zašto su neosnovani apelantovi apelacioni navodi vezani za čitanje iskaza pojedinih svjedoka datih u istražnom postupku. Obrazloženo je da ovakvo postupanje suda ima uporište u odredbama člana 288. ZKP, kojim su propisane iznimke od neposrednog izvođenja dokaza. Žalbeni sud je, dalje, zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom nespornim proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, te je jasno obrazloženo u kojim je od ovih radnji apelant lično učestvovao a u kojim je komandirao svojom jedinicom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetna krivična djela. Stoga, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.
  • 47.
    S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osim paušalnog navođenja da je nezakonito pritvoren ne nudi argumente koji bi zaista potvrđivali ove njegove navode, tim prije što iz izreke prvostepene presude proizlazi da se apelant nalazio u pritvoru od 31. maja 2006. godine pa nadalje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant prigovore o eventualnoj nezakonitosti pritvora mogao osporavati podnošenjem žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora, odnosno podnošenjem apelacije protiv konačnog rješenja kojim je odlučeno o pritvoru. Budući da apelant takvo rješenje nije osporavao, to se, prema zaključku Ustavnog suda, apelantovi navodi koji ukazuju na navodnu nezakonitost pritvora, prilikom osporavanja odluka kojim je riješeno o meritumu spora, u situaciji kad je Ustavni sud utvrdio da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije, u cijelosti pokazuju neosnovanim.
  • 48.
    Konačno, u vezi sa dopunom apelacije koju je apelant podnio 2. juna 2008. godine, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelant može u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 11/07; i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud nema osnov da razmatra ove apelantove navode.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Nema kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije u situaciji kad Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak u ovom predmetu bio nepravičan. Naime, Ustavni sud smatra da su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
  • 50.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 51.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.