USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1589/08, rješavajući apelaciju Ferida Đedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Đedovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ferid Đedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 30. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog JP "Elektroprivreda" HZ HB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni i Kantonalni sud su odgovor na apelaciju dostavili 16. juna i 18. juna 2008. godine.
- 4.Općinski sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 3. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog JP "Elektroprivreda" HZ HB (u daljnjem tekstu: tuženi). U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi, u sporu iz radnog odnosa, predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je Rješenjem tuženog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu nezakonito uspostavljen status uposlenika na čekanju i da je mu je, na osnovu Rješenja tuženog broj IV-7-16/01 od 10. januara 2001. godine nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, te da se navedena rješenja poništavaju uz obavezu tuženog da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radni odnos na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do 1992. godine, ili reorganizacijom u preduzeću rasporedi na poslove u skladu s njegovim radnim i stručnim sposobnostima u roku od osam dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi troškove postupka. Navedeno je da je sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da među strankama nije sporno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio zaposlen kod tuženog i da posjeduje završenu Višu upravnu školu, tj. višu stručnu spremu, te je nesporno da je tuženi 1. januara 2002. godine u radni odnos primio diplomiranog pravnika Katu Kopić, radnicu sa visokom stručnom spremom. Istaknuto je da iz Rješenja tuženog broj 88-2/93 od 2. augusta 1993. godine proizlazi da je na osnovu tog rješenja apelantu prestao radni odnos kod tuženog, s tim datumom, zbog nedolaska na posao u trajanju od pet dana. Dalje je navedeno da je iz Rješenja tuženog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine sud utvrdio da je apelantu uspostavljen radno-pravni status uposlenika na čekanju posla počevši od 19. januara 2000. godine, a da je Rješenjem tuženog broj IV-7-16/01 od 10. januara 2001. godine apelantu prestao radni odnos 5. maja 2000. godine s pravom na otpremninu zbog toga što za apelantovim radom nije postojala potreba. Također je navedeno da je među strankama nesporno da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 07-34-813-3/00 od 17. jula 2003. godine utvrđeno da je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa odbijena kao neosnovana. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud je zaključio da su rješenja tuženog o uspostavi radno-pravnog status zaposlenika na čekanju posla, počevši od 19. januara 2000. godine, kao i rješenje o prestanku radnog odnosa s 5. majem 2000. godine s apelantovim pravom na otpremninu, zakonita budući da su donesena prema odredbi člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Istaknuto je da, i pored činjenice da je tuženi 1. januara 2002. godine zaposlio drugog radnika prije isteka roka od jedne godine od dana prestanka apelantovog radnog odnosa, tuženi nije povrijedio odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a, s obzirom da zaposleni radnik ima veći stepen stručne spreme od apelanta. Iz navedenih razloga sud je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev. Istaknuto je da sud nije mogao prihvatiti da je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu od 2. augusta 1993. godine nezakonito i pravosnažno, s obzirom da tuženi nije dokazao da je predmetno rješenje na zakonit način uručio apelantu.
- 8.Presudom Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba te je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine. U obrazloženju je navedeno da su tačni navodi žalbe, a što je nesporno, da je tuženi 10. januara 2001. godine donio rješenje o uspostavljanju radno-pravnog statusa apelantu počevši od 19. januara 2000. godine, kao i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu s 5. majem 2000. godine. Navedeno je da, po ocjeni Kantonalnog suda, okolnost da je tuženi postupio na ovakav način ne znači da je apelantu bilo uskraćeno pravo ulaganja žalbe komisijama za implementaciju člana 143, odnosno da mu je uskraćeno pravo pristupa sudu. Navedeno je da je apelant pokrenuo radni spor pred sudom i u tome je sud postupao i prije nego što je Federalna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) odlučila o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Kantonalne komisije broj 07-34-813-3/00 od 17. aprila 2003. godine.
- 9.Istaknuto je da je drugostepeni sud posebno cijenio apelantove navode da mu je tuženi povrijedio pravo na prioritetno zapošljavanje, ali da je zaključio da ovi navodi nisu osnovani. Razlog tome je što, prema odredbi člana 143. stav 8. (a ne kako se u odlukama redovnih sudova očigledno pogrešno navodi tačka 8), ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. navedenog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana ako je to lice nezaposleno. S obzirom da je kao nesporno utvrđeno da je tuženi u radni odnos 1. januara 2002. godine primio lice koje je diplomirani pravnik, zaključeno je da je nedvojbeno utvrđeno da je tuženi uposlio radnika sa višom stručnom spremom od apelantove. Sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je sud trebao izvršiti uvid u Pravilnik tuženog, jer se prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a poslodavcu zabranjuje da u roku od godinu dana po prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju uposli drugu osobu iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme. Osima navedenog, istaknuto je da iz sadržaja predmeta proizlazi da apelant u toku postupka nije predlagao izvođenje ovog dokaza (uvid u Pravilnik). U vezi s predlaganjem novih dokaza u žalbi sud je obrazložio da žalitelj nije, u smislu člana 209. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP), pružio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti prije zaključenja glavne rasprave. S obzirom na navedeno, sud je u cijelosti prihvatio razloge obrazloženja prvostepene presude, zaključivši da je činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, do kojeg je došao primjenom člana 143. stava 8. a u vezi s članom 143. st. 2. i 4. ZOR-a, pravilan jer apelant nije dokazao da mu je tuženi povrijedio pravo na rad i pravo na jednakost pred zakonom.
- 10.Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine, zbog toga što apelant nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM.
- 11.Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine Rješenje Vrhovnog suda, doneseno po reviziji, ukinuo, te je predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje. U toj odluci Ustavni sud je naveo da smatra da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbu člana 237. stav 2. ZPP-a kada je odbacio apelantovu reviziju jer osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 12.Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-67/04 od 13. oktobra 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz kojeg proizlazi kao nesporno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio zaposlen kod tuženog, da posjeduje završenu Višu upravnu školu (dakle da ima višu stručnu spremu), da je tuženi 1. januara 2002. godine u radni odnos primio diplomiranog pravnika Katu Kopić (visoka stručna sprema-pravni fakultet), da je Rješenjem tuženog broj 88-2/93 od 2. augusta 1993. godine apelantu prestao radni odnos s tim datumom zbog nedolaska na posao u trajanju pet dana, da je Rješenjem tuženog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 19. januara 2000. godine (kada je podnio zahtjev tuženom), kao i da je Rješenjem tuženog broj IV-7-16/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu prestao radni odnos kod tuženog s 5. majem 2000. godine s pravom na otpremninu jer nije postojala potreba za radom apelanta kod tuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno navodima revizije, u obrazloženju svojih odluka dali valjane razloge za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na pravično suđenje i kršenje ostalih osobnih prava, a posebno u vezi s diskriminacijom. Navedeno je da je apelant protiv rješenja tuženog prvo podnio žalbu Kantonalnoj komisiji, a potom i Federalnoj komisiji, koje su nakon preispitivanja konkretnog slučaja ocijenile da apelantov zahtjev nije osnovan.
- 13.Vrhovni sud je istakao da i on nalazi da po odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a tuženi nije povrijedio apelantova prava, jer prijemom diplomiranog pravnika Kate Kopić nije povrijedio navedenu zakonsku odredbu, budući da apelant nesporno posjeduje višu stručnu spremu a novoprimljena zaposlenica ima visoku stručnu spremu. Također je navedeno da iz stanja spisa ne proizlazi da se apelant javljao na konkurs u pogledu ovog radnog mjesta, prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a. Navedeno je da predmetna zakonska odredba poslodavcu propisuje zabranu da u roku od jedne godine zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica koje je na čekanju posla ili mu je uspostavljen status zaposlenika na čekanju posla. Međutim, istaknuto je da ova zabrana ne daje pravo zaposleniku, u tom statusu, da traži uspostavu radno-pravnog statusa direktno iz ove odredbe, jer i u slučaju da je tuženi, kao poslodavac, javnim natječajem tražio nove zaposlenike, zaposlenik na čekanju posla, u konkretnom slučaju apelant, bi imao pravo da se prijavi na takav natječaj te bi u toj situaciji, ako ispunjava ostale uvjete natječaja, imao prioritete kod odabira u odnosu na druge kandidate. Istaknuto je da apelant nije dokazao da se prijavio na natječaj za radno mjesto koje je popunjeno u periodu od jedne godine po prestanku njegovog radnog odnosa, kao zaposlenika na čekanju posla s istim kvalifikacijama ili istim stepenom stručne spreme. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi u svojim odlukama dali valjane razloge i da su pravilno primijenili odredbu člana 143. ZOR-a kad su odbili apelantov tužbeni zahtjev.
- 14.Dalje je navedeno da apelant i u reviziji ponavlja prigovore koje je isticao u žalbi, a koje je već cijenio drugostepeni sud i u svojoj odluci dao razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. Istaknuto je da su neosnovani revizioni navodi o povredi člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredi prava na prioritetno zapošljavanje. Navedeno je da je tuženi u svemu postupio po odredbi člana 143. ZOR-a zbog čega su Federalna i Kantonalna komisija odbile apelantov zahtjev nalazeći da mu je uspostavljen radno-pravni status uposlenika na čekanju u periodu od podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, da mu je određena mjesečna naknada za vrijeme čekanja posla, te da mu je, po prestanku radnog odnosa, priznato pravo na otpremninu u skladu s članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a, čime je tuženi riješio apelantov radno-pravni status.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zaštitu od diskriminacije u vezi s uživanjem prava na rad zbog njegove nacionalne pripadnosti, koje mu je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija). U tekstu apelacije apelant navodi hronologiju događaja i predmetnog parničnog postupka, te iznosi svoje i mišljenje i stavove u vezi s postupanjem poslodavca i redovnih sudova. Apelant smatra da je do povrede njegovih prava došlo zbog odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost utvrđenja njegovog statusa radnika na čekanju i nezakonitost otkaza ugovora o radu, kao i pravo na prioritetno upošljavanje. Dalje apelant navodi da redovni sudovi nisu postupali u skladu s odredbom člana 8. ZPP-a, kojim je regulirana ocjena dokaza, budući da, po njegovom mišljenju, on nije bio ni u kakvom statusu čekanja, već mu je prekršeno pravo na rad. Povredu svojih prava apelant vidi i u postupanju Kantonalnog suda koji je odbio da uvaži njegovo pozivanje na Pravilnik i Sistematizaciju, s obrazloženjem da taj dokaz apelant nije predložio na pripremnom ročištu iako je, kako to navodi apelant, predviđeno njegovo radno mjesto "kao referent općih poslova i za koje se traži fakultet pravne struke više stručne spreme (VŠS)". Apelant navodi da je diskriminiran zbog toga što je radno mjesto na kojem je radio bilo upražnjeno sve vrijeme otkako je otišao početkom rata i zbog toga što je bilo predviđeno važećom sistematizacijom radnih mjesta, te zbog toga što je, usprkos svim tim odredbama, dobio otkaz, ali je u isto vrijeme na njegovo radno mjesto uposleno lice druge nacionalnosti. Sudovi su, kako dalje ističe apelant, postupajući povodom istih ili sličnih predmeta donosili drugačije odluke u odnosu na osporene odluke, te apelant u prilog te tvrdnje navodi dva konkretna primjera (Mirsade Čaušević i Ismeta Barjaktarevića) i u tom smislu dostavlja presude Općinskog i Kantonalnog suda (broj P-157/99 od 16. septembra 2002. godine i Gž-44/05 od 17. maja 2005. godine).
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci tog suda, te je istakao da smatra da je osporena odluka u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije zbog čega su navodi apelacije neosnovani.
- 17.Kantonalni sud je naveo da niti jedna apelantova tvrdnja nije osnovana, te da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije. Istaknuto je da je apelantu omogućen pristup sudu, a sud je po apelantovoj tužbi postupao i prije nego što je Federalna komisija odlučila o njegovoj žalbi. Navedeno je da okolnost da je tuženi primio u radni odnos diplomiranog pravnika, koji je druge nacionalnosti, sama po sebi ne znači da je izvršena diskriminacija na nacionalnoj osnovi, jer je u konkretnom slučaju primljena osoba koja ima viši stepen stručne spreme od apelanta, a član 143. stav 8. ZOR-a zabranjuje poslodavcu da u roku od jedne godine po prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju posla uposli druge osobe iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je u cijelosti ostao kod razloga svoje odluke.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zakon za statistiku.
Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: Š...Ć
Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
VI. Dopustivost
- 19.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta i člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
a) Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 25.Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje kao nezakonitih rješenja tuženog o uspostavljanju radno-pravnog statusa i rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanju apelanta na posao, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretni slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na apelantove tvrdnje da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu s dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 27.U kontekstu činjenica konkretnog predmeta i apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u službenom glasniku dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da zapaža "da su apelanti postavili tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog kojima im je utvrđen prestanak radnog odnosa smatrajući da im, u skladu s članom 143. ZOR-a, pripada pravo da ih poslodavac vrati na posao uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa" (tačka 34) te je, dovodeći taj predmet u kontekst prakse Ustavnog suda u sličnim slučajevima, zaključio da je u tom predmetu "tuženi dokazao da osporavana rješenja nisu donesena suprotno odredbama člana 143. ZOR-a. Iz navedenog proizlazi da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, u smislu prava na pravičan postupak, niti je apelantima tokom postupka nametan bilo kakav pretjeran teret u smislu dokazivanja svojih navoda" (tačka 36).
- 28.Dovodeći ovu apelaciju u kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi činjenično utvrđenje zasnovali na ocjeni dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, pri čemu su u obrazloženju odluka za svoje zaključke o utvrđenom činjeničnom stanju naveli detaljne razloge. Dalje, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbama člana 143. ZOR-a. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je 31. decembra 1991. godine apelant bio zaposlenik tuženog i da je imao završenu višu stručnu spremu, da u vremenskom periodu do stupanja na snagu ZOR-a (5. oktobra 1999. godine) nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, da se u propisanom roku obratio poslodavcu s ciljem da uspostavi radno-pravni status, da je poslodavac 10. januara 2001. godine apelantu uspostavio status zaposlenika na čekanju posla i istovremeno donio rješenje o prestanku radnog odnosa s 5. majem 2000. godine zbog toga što za apelantovim radom nije postojala potreba, da je apelantu tim rješenjem priznato pravo na isplatu otpremnine, da su ova rješenja bila predmet ocjene komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a (Kantonalne i Federalne), da je tuženi 1. januara 2002. godine u radni odnos primio zaposlenicu koja ima viši stepen stručne spreme od apelanta i da, stoga, nije došlo do povrede apelantovog prava garantiranog članom 143. stav 8. ZOR-a. S obzirom na navedeno, u takvom zaključku redovnih sudova, koji su u obrazloženju osporenih odluka za svoje odlučenje dali iscrpne razloge kako s aspekta utvrđenog činjeničnog stanja tako i s aspekta primjene prava, Ustavni sud nije uočio nikakvu proizvoljnost. Iz navedenih razloga se, po ocjeni Ustavnog suda, pokazuju kao neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije postupao u skladu s članom 8. ZPP-a kojim je propisano koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Ovo tim prije što iz stanja spisa proizlazi da je činjenično stanje među strankama praktično bilo nesporno.
- 29.Također su, po mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti neosnovane apelantove tvrdnje da on "nije bio ni u kakvom statusu čekanja, već da mu je zapriječen povratak na posao". Razlog tome je što odredba člana 143. ZOR-a pretpostavlja da zahtjev za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju podnosi sam zaposlenik, a taj se postupak, dakle, ne pokreće prema službenoj dužnosti. Stoga je, u situaciji kada se sam apelant obratio tuženom kao poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa, a zatim Kantonalnoj i Federalnoj komisiji (koje su prema stanju spisa odbile apelantovu žalbu s obrazloženjem da je tuženi riješio apelantov radno-pravni status u skladu s članom 143. st. 1. i 2. ZOR-a, te da je utvrdio prestanak radnog odnosa apelanta u skladu sa st. 3. i 4. navedenog člana), a ta rješenja nisu predmet ove apelacije, neosnovana apelantova tvrdnja da on nije bio ni u kakvom statusu čekanja, budući da je nesporno da se upravo apelant obratio tuženom da mu uspostavi status zaposlenika na čekanju prema odredbi člana 143. ZOR-a. Dalje, budući da iz stanja spisa proizlazi da tuženi nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a apelanta pozvao na rad, to je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, s pravom na otpremninu u skladu s članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a. S obzirom da rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa, dakle, ima samo deklaratoran karakter, to se apelantovi navodi o povredi njegovih prava zbog retroaktivnog donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa pokazuju apsolutno neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da u ovom postupku on praktično i ne može cijeniti valjanost tih rješenja, budući da iz stanja spisa proizlazi da su, u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima (koji su u smislu člana 143a. stav 4. ZOR trebali predmet ustupiti komisijama i donijeti odluku o prekidu), nadležne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a donijele rješenja kojim su odbile apelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja tuženog o uspostavi radno-pravnog statusa i prestanku radnog odnosa (Kantonalna komisija 17. juna 2003. godine, a Federalna komisija nakon toga budući da je Kantonalni sud u svojoj odluci naveo da je postupao i prije nego što je Federalna komisija odlučila o apelantovoj žalbi protiv rješenja Kantonalne komisije). S obzirom da su odluke komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a, u smislu člana 143c. stav 2. konačne i podliježu sudskom preispitivanju, a da apelant nije tražio utvrđivanje njihove ništavosti, to Ustavni sud, s obzirom na izmijenjene pravne okolnosti u ovom postupku, praktično više i ne može cijeniti pravilnost odluka vezanih za rješenja apelantovog radno- pravnog statusa.
- 30.S druge strane, u vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na prioritetno zapošljavanje u smislu člana 143. stav 8. ZOR-a, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da tuženi u roku od jedne godine nije zaposlio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme kao apelant. Apelantu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, te tuženi u smislu navedene zakonske odredbe nije mogao primiti drugo lice iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme koju ima apelant do 5. maja 2001. godine. Stoga, nezavisno od činjenice da su redovni sudovi obrazloženje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na utvrđenju da Kata Kopić nema isti stepen stručne spreme koji ima apelant, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prijemom navedene radnice u radni odnos 1. januara 2002. godine, dakle po isteku propisanog roka od godinu dana, povrijeđeno pravo na prioritetno zapošljavanje. Iz navedenog proizlazi da procjena dokaza u osporenoj odluci ni u ovom segmentu nije bila proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak, niti je apelantu tokom postupka nametan bilo kakav pretjeran teret u smislu dokazivanja ovih navoda.
- 31.U kontekstu navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, treba cijeniti i apelantovo pozivanje na Pravilnik i Sistematizaciju tuženog. U vezi s ovim Ustavni sud zapaža da iz zapisnika s pripremnog ročišta, održanog 6. aprila 2004. godine, koji je dostavio sam apelant, proizlazi da apelant nije predložio izvođenje ovih dokaza niti je, eventualno, tražio da sud, zbog njegove nemogućnosti da prezentira navedene dokaze, naloži tuženom da ih dostavi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju odluke Kantonalnog suda kada je odbio izvođenje ovih dokaza dostavljenih u žalbi jer apelant nije, u smislu člana 209. ZPP-a, pružio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti prije zaključenja glavne rasprave.
- 32.S obzirom na navedeno, a budući da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno postupali prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja odnosno da su proizvoljno ili nepravično primijenjeni materijalno-pravni propisi na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu proizvoljnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
- 33.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 34.S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
c) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
- 35.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno poziva na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenog prava, niti se o ovim pravima, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučivalo u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
d) Pravo na nediskriminaciju
- 36.Iz apelacije dalje proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na zaštitu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa uživanjem pravo na rad i prava na uživanje povoljnih uvjeta rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta i pravom iz člana 5. Međunarodne konvencije.
- 37.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 38.Apelant smatra da je diskriminiran zbog toga što je radno mjesto na kojem je radio predviđeno važećom Sistematizacijom, te zbog toga što je na njegovo radno mjesto uposleno lice druge nacionalnosti. Povredu ovog prava apelant vidi i u činjenici da su sudovi u istim ili sličnim predmetima donosili drugačije odluke (po tužbi tužitelja Mirsade Čaušević i Ismeta Barjaktarevića i dr.) pri čemu je apelant dostavio presude Općinskog i Kantonalnog suda.
- 39.Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
- 40.U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj već ranije spomenutoj Odluci AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine (vidi tačku 27). U toj odluci Ustavni sud je naveo: "Tokom sudskih postupaka sudovi su nesporno utvrdili da tuženi, u periodu od godinu dana od kada je apelantima prestao status zaposlenika na čekanju posla, nije primio drugo lice istih kvalifikacija ili stručne spreme koju imaju apelanti. U odnosu na navedeno, apelanti uz apelaciju nisu dostavili bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se, eventualno, mogao steći drugi zaključak od onog koji su dali redovni sudovi. Prema mišljenju Ustavnog suda, činjenica da je tuženi poštivao relevantne odredbe člana 143. ZOR-a ukazuje na to da u odnosu na apelante nije "došlo do razlike između osoba i grupa osoba koje su u sličnoj situaciji", što bi bio uvjet da Ustavni sud dalje ispituje da li ta razlika ima "objektivno i razumno opravdanje", odnosno "razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti". S obzirom na to da se iz spisa apelacije ne vidi da je tuženi apelante tretirao drugačije od drugih lica u sličnoj situaciji, prema mišljenju Ustavnog sud, ne može se zaključiti da su apelanti bili izloženi zabranjenoj diskriminaciji kada je njihov radnopravni status riješen u skladu s odredbama člana 143. ZOR-a, odnosno kada je njihov tužbeni zahtjev odbijen prema navedenoj zakonskoj odredbi" (op. cit, 2074/07, tačka 44).
- 41.Ustavni sud konstatira da je i u apelantovom slučaju, u prethodnim tačkama ove odluke (u vezi sa pravom na pravično suđenje) već zaključio da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava jer su redovni sudovi utvrdili da je tuženi u svemu postupio prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, te da nije primio drugo lice istih kvalifikacija ili stručne spreme koju ima apelant. Stoga se stavovi izneseni u Odluci Ustavnog suda AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine u cijelosti odnose i na apelantov slučaj, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja, u ovom dijelu poziva na razloge navedene u toj odluci te zaključuje da nije bilo diskriminacije apelanta u vezi s uživanjem prava iz Međunarodnog pakta i Međunarodne konvencije jer sama činjenica da je tuženi zaposlio lice druge nacionalnosti bez da je time povrijedio prava apelanta garantirana članom 143. stav 8. ZOR-a ne znači da je došlo do diskriminacije apelanta po nacionalnoj osnovi u vezi s pravom na rad i uživanje povoljnih uvjeta rada, niti da je došlo do diskriminacije apelanta po rasnoj osnovi odnosno kršenja njegovog prava na jednakost pred zakonom. Ovo osobito imajući u vidu da je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-44/05 od 17. maja 2005. godine, na koju se također apelant poziva u svojoj apelaciji kao dokaz tvrdnje da je diskriminiran, ukinuta a u ponovnom postupku tužbeni zahtjev tužitelja (Ismet Barjaktarević i dr.), koji su također bili zaposlenici kod istog tuženog, u tom predmetu odbijen, a koje odluke redovnih sudova su i bile predmet ocjene Ustavnog suda u citiranoj Odluci AP 2074/07, te je ocijenjeno da nema povrede ustavnih prava tih apelanata. S druge strane, vezano za Djelimičnu presudu Općinskog suda broj P-157/99 od 16. septembra 2002. godine (po tužbi tužiteljice Mirsade Čaušević) Ustavni sud zapaža da predmetna odluka ne predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, te da se, stoga, ne radi o analognoj situaciji.
- 42.S obzirom na sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad i uživanje povoljnih uvjeta rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravom na zabranu rasne diskriminacije i jednakost pred zakonom iz člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, u cijelosti neosnovani.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za odlučenje, pri čemu primjena relevantne odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a nije bila proizvoljna.
- 44.Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad i povoljne uvjete rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravom na zabranu rasne diskriminacije i jednakost pred zakonom iz člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, jer apelant nije ponudio bilo kakav uvjerljiv dokaz da je u analognoj situaciji različito tretiran u odnosu na druga lica, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.