USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1601/08, rješavajući apelaciju Envera Bijedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Envera Bijedića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Trebinju, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Enveru Bijediću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Bijedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 243 od 13. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-158/94 od 26. aprila 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Enver Bijedić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 29. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 243 od 13. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-158/94 od 26. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) i Fabrike alata u Trebinju, kao druge strane u postupku, zatraženo je 9. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 27. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, Fabrika alata u Trebinju 27. juna, Pravobranilaštvo RS 30. juna i Osnovni sud 4. jula 2008. godine.
- 4.Od Osnovnog suda je 11. i 27. oktobra 2010. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj P 158/94. Osnovni sud je 26. novembra 2010. godine dostavio traženi spis.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva RS i Fabrike alata u Trebinju dostavljeni su apelantu 10. novembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Osnovnog suda broj P-158/94 od 26. aprila 2006. godine obavezana je Fabrika alata u Trebinju (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantu isplati iznos od 11.416,00 KM (na ime vrijednosti stvari i opreme iz predmetnog poslovnog prostora) sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se prvotuženi obaveže da mu isplati iznos od 464.754,00 KM (na ime izgubljene dobiti koju bi ostvario u predmetnom poslovnom prostoru) i iznos od 35.512,68 KM (na ime izgubljene dobiti koju bi ostvario u skladišnom prostoru). U pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na Općinu Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena), Osnovni sud se proglasio nenadležnim i naveo da će se predmet dostaviti Pravobranilaštvu RS na postupanje. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i drugotužena 19. juna 1991. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u Trebinju, u kojem je apelant obavljao trgovinsku djelatnost. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je trgovinska radnja demolirana u aprilu 1992. godine, da je apelant u novembru 1992. godine dao punomoć Dušanu Bokiću i Jasni Slijepčević da mogu nastaviti sa radom u trgovinskoj radnji u njegovo ime, te da je apelant krajem 1992. godine napustio Trebinje. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da su prvotuženi i drugotužena 23. aprila 1993. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, te da je prvotuženi u posjedu tog poslovnog prostora od maja 1993. godine. Također, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je odlukom nadležnog organa od 21. oktobra 2003. godine apelantu kao vlasniku vraćen u posjed skladišni prostor površine 26,80 m" koji se nalazi do predmetnog poslovnog prostora.
- 8.Osnovni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju tražio naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario u predmetnom poslovnom prostoru za period od 15. maja 1993. godine, kada je prvotuženi stupio u posjed poslovnog prostora, pa do 30. novembra 2005. godine, tj. do dana vještačenja. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisano da se pri ocjeni visine izmakle dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije obavljao djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru od aprila 1992. godine, kada je trgovinska radnja demolirana, te da je krajem 1992. godine napustio Trebinje, kao i da lica kojima je dao punomoć nisu nastavila sa radom u predmetnoj trgovinskoj radnji. Osnovni sud je istakao da prema takvom toku stvari apelant nije ni mogao očekivati određeni dobitak u vidu izmakle dobiti budući da nije dovoljna teorijska mogućnost stjecanja dobiti, već je potrebno dokazati da bi se prema redovnom toku stvari takav dobitak zaista i mogao očekivati. Također, Osnovni sud je istakao da je prvotuženi stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora godinu dana nakon što je apelant prestao sa radom, iz čega jasno proizlazi da prvotuženi nije svojom radnjom prouzrokovao apelantov prestanak obavljanja trgovinske djelatnosti u poslovnom prostoru.
- 9.Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant tražio naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario da je skladišni prostor, koji je njegovo vlasništvo, izdavao u zakup u periodu od 15. maja 1993. godine do 21. oktobra 2003. godine kada mu je skladišni prostor odlukom nadležnog organa vraćen u posjed. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je predmetni skladišni prostor predstavljao napuštenu imovinu, u smislu odredaba Zakona o korištenju napuštene imovine kojom je privremeno raspolagala Republika Srpska. S obzirom na to da je takva imovina tek Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine vraćena vlasnicima u posjed, a da su do tada tu imovinu koristila lica pod uvjetima i na način kako je bilo predviđeno Zakonom o korištenju napuštene imovine, Osnovni sud je zaključio da je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. U pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio naknadu vrijednosti stvari i opreme iz predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 11.416,00 KM, Osnovni sud je zaključio da je taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva osnovan. Naime, Osnovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da se te stvari i oprema nalaze u posjedu prvotuženog, koji je odbio da ih preda apelantu, te je, stoga, obavezao prvotuženog da isplati apelantu njihovu protivvrijednost, shodno odredbama člana 154. ZOO-a. U odnosu na drugotuženu, Osnovni sud je naveo da je odredbama Uputstva o provođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Uputstvo) regulirano pitanje naknade materijalne i nematerijalne štete fizičkim i pravnim licima. Prema mišljenju Osnovnog suda, naknada štete koju apelant potražuje od drugotužene predstavlja štetu nastalu u periodu ratnih djelovanja. Imajući u vidu odredbe člana 5. Uputstva kojima je propisano da će se takvi predmeti ustupiti na rješavanje Pravobranilaštvu RS, Osnovni sud je naveo da je u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu odlučio kao u dispozitivu presude.
- 10.Odlučujući o žalbama prvotuženog i apelanta protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-06-000 243 od 13. decembra 2006. godine, kojom je žalba prvotuženog uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je prvotuženi obavezan da isplati apelantu iznos od 11.416,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom tako što je apelantov tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbijen. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 155. ZOO-a propisano da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla dobit). Okružni sud je istakao da bi prema odredbama čl. 154, 155. i 158. ZOO-a postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je šteta prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji ili propuštanja i nastale štete. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju prvotuženi koristi predmetni poslovni prostor na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa drugotuženom kao vlasnikom, što znači da nije ispunjena zakonska pretpostavka koja se tiče protivpravnog postupanja drugotužene. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimiran u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti kao vrste štete jer apelantov prestanak obavljanja trgovinske djelatnosti u predmetnom poslovnom prostoru nije ni u kakvoj vezi sa prvotuženim. Dalje, u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario da je skladišni prostor izdavao u zakup, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa ne proizlazi da je prvotuženi uopće koristio skladišni prostor koji je apelantovo vlasništvo. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant na ročištu održanom 16. marta 2001. godine izjavio: "Š...Ć da je prvotuženi u posjedu predmetnog poslovnog prostora, te da smatra da je i u posjedu skladišnog prostora". Međutim, Okružni sud je naveo da apelant osim te izjave nije pružio nijedan dokaz za takvu tvrdnju, a što je obavezan, u smislu odredaba člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
- 11.Dalje, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se prvotuženi obaveže da isplati apelantu iznos od 11.416,00 KM na ime vrijednosti opreme iz predmetnog poslovnog prostora, te da je prvostepeni sud usvajajući taj dio tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da iz predmetnog ugovora o zakupu proizlazi da je drugotužena dala u zakup prvotuženom predmetni poslovni prostor kao i inventar iz tog poslovnog prostora. Prema mišljenju Okružnog suda, prvotuženi je u konkretnom slučaju savjestan držalac opreme u predmetnom poslovnom prostoru, te, stoga, nema obavezu da isplati apelantu naknadu za korištenje predmetnih stvari, shodno odredbama člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pri tome, Okružni sud je istakao da apelant ima materijalnopravno ovlaštenje da podnese zahtjev za povrat tih stvari, te sve dok ima pravo na povrat stvari od prvotuženog, ne može biti riječi o imovinskom gubitku koji odgovara vrijednosti tih stvari. Također, Okružni sud je istakao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da se sve predmetne stvari, odnosno oprema iz trgovinske radnje, još uvijek nalaze u predmetnom poslovnom prostoru. U pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se proglasio nenadležnim i odlučio da predmet dostavi Pravobranilaštvu RS. Naime, Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 5. Uputstva, koje je doneseno na osnovu člana 7. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.
- 12.Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su prvotuženi i drugotužena 23. aprila 1993. godine zaključili ugovor o zakupu kojim je drugotužena izdala prvotuženom u zakup predmetni poslovni prostor i inventar iz tog poslovnog prostora. S obzirom na to da je prvotuženi u zakupnom odnosu sa drugotuženom, te da koristi prava koja mu pripadaju iz zakupnog odnosa, u smislu odredaba člana 567. stav 1. ZOO-a, Vrhovni sud je naveo da apelantu ne pripada ovlaštenje da od prvotuženog zahtijeva naknadu štete na ime izmakle dobiti zbog nekorištenja predmetnog poslovnog prostora niti naknadu vrijednosti pokretnih stvari iz tog prostora. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, kojima je propisano da savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog držanja. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev za naknadu štete na ime zakupnine koju bi ostvario izdavanjem skladišnog prostora budući da osim svog iskaza nije ponudio nijedno dokazno sredstvo kojim bi dokazao tu odlučnu činjenicu. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su se proglasili nenadležnim za postupanje povodom apelantove tužbe u odnosu na drugotuženu, te odredili da će predmet u tom dijelu dostaviti Pravobranilaštvu RS radi provođenja postupka priznanja prava predviđenih Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine. U pogledu apelantovog prigovora da se njegovo potraživanje zasnivalo na stjecanju bez osnova, a da su nižestepeni sudovi odlučivali o zahtjevu za naknadu štete, Vrhovni sud je naveo da je apelantov punomoćnik na ročištu održanom 24. marta 2006. godine istakao da se pravni osnov tužbenog zahtjeva zasniva na odredbama o naknadi štete. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 210. stav 1. ZOO-a propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, tada je sticalac dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi (stjecanje bez osnova). S obzirom na to da je apelant tražio naknadu štete na ime izmakle koristi i na ime uništenih pokretnih stvari, Vrhovni sud je zaključio da se takvo apelantovo potraživanje ne može podvesti pod navedenu zakonsku odredbu, te da su zbog toga neosnovani apelantovi prigovori izneseni u tom smislu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da prvotuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku, te da je prvotuženi savjestan držalac pokretnih stvari iz predmetnog poslovnog prostora. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da apelant nije dokazao da je prvotuženi koristio predmetni skladišni prostor od 1993. do 2003. godine kada je apelantu odlukom nadležnog organa skladišni prostor vraćen u posjed. Apelant navodi da je odredbama člana 53. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi o njegovom tužbenom zahtjevu trebali odlučivati primjenom odredaba čl. 38, 39. i 72. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koje reguliraju zaštitu prava vlasništva, i odredaba čl. 210. i 214. ZOO-a, koje reguliraju stjecanje bez osnova. Dalje, apelant smatra da je neosnovano pozivanje redovnih sudova na propise koji reguliraju naknadu štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, zato što su prvotuženi i drugotužena i nakon tog perioda stjecali bez osnova, korištenjem predmetnog poslovnog prostora, skladišnog prostora i pokretnih stvari. Također, apelant traži naknadu štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku budući da je predmetni sudski postupak pokrenuo 20. septembra 1994. godine, a koji je okončan nakon 14 godina.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je ispitao nižestepene presude u granicama navoda iz revizije i po službenoj dužnosti, te da je za svoju odluku u pogledu svakog od pojedinih apelantovih potraživanja dao razloge uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Također, Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge za odluku o ustupanju predmeta Pravobranilaštvu RS u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava, te se pozvao na razloge navedene u svojoj presudi.
- 16.U odgovoru na apelaciju prvotuženi je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koje ukazuje u apelaciji. Naime, prvotuženi smatra da su svi činjenični i pravni zaključci koji su sadržani u osporenim odlukama potpuno jasni, pravilni i prihvatljivi. Također, prvotuženi je naveo da iz predmetnog spisa jasno proizlazi da je apelant isključivo odgovoran za dužinu trajanja predmetnog postupka budući da je više puta preinačavao tužbeni zahtjev.
- 17.U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo RS je navelo da smatra da osporene odluke nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također, Pravobranilaštvo RS je navelo da ni na koji način nije utjecalo na dužinu trajanja sudskog postupka jer je prisustvovalo svim zakazanim ročištima.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 19.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 20.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154.
- 1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Š...Ć
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) Š...Ć.
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 189.
Š...Ć
- 3)Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
- 21.U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 60/80 i 36/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase:
- 21.
Član 37.
- 1)Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Š...Ć
Član 38.
Š...Ć
- 2)Savjestan posjednik nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog držanja.
Član 39.
Š...Ć
- 2)Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.
- 3)Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika.
Š...Ć
- 7)Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena Š...Ć.
Član 72.
Š...Ć
- 2)Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
- 3)Savjesnost državine se pretpostavlja.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, koja je konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
- 27.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 28.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 1)
- 28.
a) Relevantni principi
- 29.Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 30.Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 31.Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 32.Ustavni sud zapaža da je apelant 20. septembra 1994. godine pokrenuo predmetni postupak. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle period od 12 godina i dva mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 13 godina i pet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
- 33.U konkretnom slučaju, apelant je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario korištenjem predmetnog poslovnog prostora, naknadu koju bi ostvario da je skladišni prostor koji je njegovo vlasništvo izdavao u zakup i naknadu vrijednosti pokretnih stvari iz predmetnog poslovnog prostora. Imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, kao i činjenicu da je u predmetnom postupku učestvovalo više lica u svojstvu tuženih, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, radi o relativno složenom sudskom postupku.
- 34.Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je predmetni postupak na tri sudske instance trajao 12 godina i dva mjeseca, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a od toga pred Osnovnim sudom 10 godina i četiri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Također, Ustavni sud zapaža da iz predmetnog spisa ne proizlazi ništa što bi ukazalo na postojanje razumnog i objektivnog opravdanja za trajanje prvostepenog postupka u periodu od oko 10 godina, niti proizlazi da postoji apelantov doprinos predmetnoj dužini postupka. Dalje, Ustavni sud ima u vidu da su Okružni sud i Vrhovni sud u relativno kratkom periodu donijeli svoje odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji razumno i objektivno opravdanje za trajanje postupka pred Osnovnim sudom u periodu od oko 10 godina, odnosno za ukupno trajanje predmetnog postupka u periodu od oko 12 godina.
- 35.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 36.U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- 37.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 12 godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
- 38.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 39.Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario korištenjem predmetnog poslovnog prostora, te naknadu vrijednosti pokretnih stvari, zaključili da prvotuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačavajući prvostepenu odluku u dijelu u kojem je apelantu dosuđen određeni novčani iznos na ime vrijednosti pokretnih stvari, jasno ukazao na to da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da se radi o individualno određenim stvarima koje su u posjedu tuženog, te da, stoga, apelantu ne pripada pravo na podnošenje obligacionopravnog zahtjeva u vezi sa tim stvarima (član 37. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio naknadu za izgubljenu dobit koju bi, kako je tvrdio, ostvario da je skladišni prostor izdavao u zakup, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
- 40.U pogledu apelantovih navoda kojima osporava odluke redovnih sudova u dijelu u kojem su se proglasili nenadležnim u odnosu na drugotuženu i ustupili predmet Pravobranilaštvu RS, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj AP 519/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 8. novembra 2007. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već odlučivao o pitanju koje je pokrenuto predmetnom apelacijom. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, koji određuje nadležnost Pravobranilaštva RS za pitanja naknada ratne štete. Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao na to da odredbe člana 17. Zakona o parničnom postupku nalažu sudu da tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, te da je sud, nakon što je utvrdio da je u konkretnoj stvari prestala njegova nadležnost, predmet ustupio nadležnom Pravobranilaštvu RS. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isplatu naknade ratne štete, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge iz te odluke. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda izražene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
- 41.Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak trajao oko 12 godina, od toga oko 10 godina pred Osnovnim sudom u Trebinju, koji nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu postupka.
- 42.Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.