USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1715/08, rješavajući apelaciju Jure Ćorluke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Jure Ćorluke.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Čapljini, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0P-003814 09 Rev od 13. jula 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Jure Ćorluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Anka Hrstić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 003814 88 P.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda, kao i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je zatraženo 17. jula 2008. i 1. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je zatraženo 30. septembra 2010. godine da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 07 53 P 003814 88 P.
- 3.Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 20. oktobra i 4. novembra 2008. godine, a Vrhovni sud 12. novembra 2010. godine. Općinski sud je dostavio predmetni spis 11. oktobra 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. novembra 2008. i 26. novembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, kao i činjenica koje su utvrđene uvidom u spis Općinskog suda mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelant je 22. marta 1989. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv ZOIL-a "Sarajevo" PJ Čapljina (pravni prednik "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo, u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Predmet je evidentiran pod brojem P-218/89. Općinski sud je održao ročišta 21. aprila 1989, 18. juna i 10. septembra 1990. godine, a ročište od 15. oktobra 1990. godine je odgođeno na neodređeno vrijeme. Predmet je zatim evidentiran pod brojem Mal. 20/93. Općinski sud je donio Rješenje broj Mal. 20/93 od 24. novembra 1995. godine kojim je predmetni postupak prekinut zbog okolnosti uzrokovanih ratnim stanjem.
- 7.Općinski sud je zatim predmet evidentirao pod brojem Mal. 1/00 i na ročištu od 5. decembra 2001. godine donio rješenje da se prekinuti postupak nastavlja. Nakon toga Općinski sud je održao ročišta 16. januara, 5. februara, 7. maja, 25. septembra i 29. oktobra 2002. godine na kojem je odlučio da će, s obzirom na to da je apelant precizirao tužbeni zahtjev povećavši vrijednost spora, predmet dalje voditi pod brojem P. 247/02. U međuvremenu su vještaci medicinske i poljoprivredne struke proveli vještačenja na okolnosti osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.
- 8.Općinski sud je zatim održao ročište 27. novembra i 18. decembra 2002. godine, te 29. januara i 10. februara 2003. godine.
- 9.Općinski sud je ročište od 27. februara 2003. godine odgodio na apelantov prijedlog zbog eventualne vansudske nagodbe. Također je, pod novim brojem P. 247/02-Č, odgodio i pripremno ročište od 8. septembra 2004. godine na prijedlog parničnih stranka, radi pokušaja eventualnog mirnog rješavanja spora. S obzirom na to da stranke nisu obavijestile sud o tome da li su postigle vansudsko poravnanje, sud je zakazao i održao pripremno ročište 30. septembra 2004. godine a glavnu rasprava 29. oktobra 2004. godine.
- 10.Općinski sud je donio Presudu broj P. 247/02-Č od 13. decembra 2004. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu isplati iznose na ime naknade štete i rente bliže navedene u dispozitivu te presude.
- 11.Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-135/05 od 8. decembra 2005. godine kojim se žalba tuženog uvažava, prvostepena presuda ukida i predmet vraća Općinskom sudu na ponovni postupak. Naime, u rješenju je Kantonalni sud istakao da Općinski sud nije kritički ocijenio nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke u dijelu koji se tiče apelantovog učešća na radu na poljoprivrednom imanju pri utvrđenoj činjenici da je u apelantovom domaćinstvu bilo još sedam članova.
- 12.Apelant je 27. septembra 2006. godine urgirao da se zakažu ročišta.
- 13.Predmet je nakon vraćanja na ponovni postupak evidentiran pod brojem 07 53 P 003814 88 P. Općinski sud je održao pripremno ročište 4. decembra 2006. godine a glavnu raspravu 7. februara i 12. marta 2007. godine.
- 14.Općinski sud je donio Presudu broj 07 53 P 003814 88 P od 11. aprila 2007. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu isplati na ime naknade štete iznose bliže navedene u dispozitivu presude, kao i rentu sa kamatama i troškovima postupka.
- 15.Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0P 003814 07 Gž od 26. maja 2008. godine kojom je žalbe apelanta i tuženog djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na visinu iznosa koji tuženi treba da plati apelantu po osnovu naknade štete.
- 16.Presuda Kantonalnog suda broj 53 0P 003814 07 Gž od 26. maja 2008. godine je dostavljena apelantu i tuženom 25. juna 2008. godine.
- 17.Protiv donesene presude apelant je 21. jula 2008. godine izjavio reviziju. Općinski sud je 21. maja 2009. godine dostavio spis Vrhovnom sudu na daljni postupak.
- 18.Vrhovni sud je donio Presudu broj 53 O P 003814 09 Rev od 13. jula 2010. godine kojom se revizija djelimično usvaja i obje nižestepene presude preinačavaju tako da se obavezuje tuženi da apelantu na ime izgubljene zarade iz poljoprivrede i na ime rente isplati naknadu u iznosu bliže navedenom u dispozitivu presude, te da mu naknadi troškove postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je Osnovnom sudu u Čapljini podnio tužbu 22. marta 1989. godine radi naknade štete. Dalje je istakao da je Općinski sud prvu presudu donio nakon 16 godina, odnosno 13. decembra 2004. godine. Dalje je apelant istakao da u vrijeme podnošenja apelacije postupak nije okončan, mada se "radi o najobičnijem predmetu" za naknadu izgubljene zarade.
b) Odgovor na apelaciju
- 20.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ni na koji način nije "sudjelovao u dužini postupka", jer je sve odluke donosio u rokovima propisanim zakonom, te ne može biti odgovoran za ponašanje parničnih stranaka, jer su se u konkretnom predmetu mijenjali njihovi opunomoćenici. Osim toga, Općinski sud je istakao da su parnične stranke stalno prigovarale nalazima i mišljenjima vještaka, što je uzrokovalo da su vještaci morali dopunjavati nalaze, pa time i duže trajanj" postupka. Također je Općinski sud istakao da su parnične stranke tražile odgodu radi pokušaja mirnog rješavanja spora do kojeg nikada nije došlo i da je i sâm apelant više puta uređivao tužbeni zahtjev, što je doprinosilo odugovlačenju postupka.
- 21.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju donošenja odluka. Osim toga, istakao je da nisu osnovani razlozi navedeni u apelaciji o neopravdanoj dužini trajanja postupka, te predložio da se apelacija odbaci.
- 22.Vrhovni sud je istakao da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
- 23.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 24.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 25.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 26.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 27.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 28.Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se Ustavnom sudu obratio zbog toga što predmetni postupak nije okončan u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja iako je u međuvremenu Vrhovni sud donio konačnu presudu. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 30.Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 32.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 32.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
- 33.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 34.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 35.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 36.Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Vrhovnog suda, dakle, u periodu od 14 godina i oko sedam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao oko 21 godinu.
c) Analiza dužine trajanja postupka
- 37.U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade štete zbog izgubljene zarade iz poljoprivrede i isplate rente usljed tjelesne povrede koju je apelant pretrpio. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u predmetnom postupku trebalo da odluči samo o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da tuženi nije osporavao pravni osnov (2. stranica, treći pasus prvostepene presude). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
- 38.Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prvo ročište u apelantovom predmetu, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, zakazao i održao tek 5. decembra 2001. godine, odnosno nakon šest godina potpune neaktivnosti u postupanju s prijeratnim predmetom. Ustavni sud, s druge strane, zapaža da je i apelant u tom periodu bio potpuno pasivan, odnosno da ni na koji način nije pokazao da je zainteresiran za vođenje i okončanje predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud iz stanja dostavljenog spisa zapaža da je Općinski sud nakon zakazivanja prvog ročišta aktivno radio na predmetu i zakazao ukupno petnaest ročišta iako se, kako je rečeno, ne radi o naročito složenom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka. Pri tome moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud održao veliki broj ročišta od kojih je neka neopravdano i odgađao, da su se provodili dokazi koji su se isključivo odnosili na visinu, a ne na osnov tužbenog zahtjeva, kao i da su rasprave u više navrata odgađane na neodređeno vrijeme. Sve navedeno ukazuje da je Općinski sud propustio kontrolirati predmetni postupak i osigurati da se on okonča bez nepotrebnog odgađanja kako to traže standardi prava na pravično suđenje.
- 39.Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio presudu nakon skoro devet godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, ali da je zbog isljučive greške tog suda, Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Također, Ustavni sud, zapaža da je, i nakon vraćanja na ponovni postupak, prvostepena odluka donesena nakon proteka još jedne godine i otprilike tri mjeseca, mada je Kantonalni sud u rješenju kojim predmet vraća na ponovno odlučivanje konkretno ukazao na nepravilnosti u prvostepenoj presudi koje je trebalo otkloniti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dva navrata prilično brzo, u roku od otprilike po jednu godinu, donio odluke povodom izjavljenih žalbi na prvostepenu presudu, pa Ustavni sud ne smatra da je postupanje Kantonalnog suda značajno doprinijelo ukupnoj dužini postupka. Osim toga, apelant je protiv drugostepene odluke izjavio reviziju koju je Općinski sud dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje tek nakon 11 mjeseci, a o kojoj je Vrhovni sud odlučio u roku od trinaest mjeseci, te Ustavni sud, također, smatra da Vrhovni sud nije doprinio odugovlačenju postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99).
- 40.S druge strane, Ustavni sud zapaža, s obzirom na činjenicu da je apelant od poljoprivredne djelatnosti osiguravao egzistenciju za svoju porodicu, da je rješavanje pitanja izgubljene zarade iz poljoprivrede i isplate rente bilo od velikog značaja za njega.
- 41.Pri upoređivanju doprinosa apelanta i Općinskog suda sveukupnom trajanju postupka Ustavni sud smatra da je i apelant svojim ponašanjem u određenoj mjeri doprinio trajanju konkretnog postupka, jer nije tražio nastavak predmetnog postupka nakon prestanka ratnog stanja, odnosno od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 14. decembra 1995. godine. Ipak, uzimajući u obzir sve navedeno, doprinos Općinskog suda ukupnom trajanju postupka u periodu od 21 godine je odlučan i ne može se ničim opravdati.
- 42.Zbog toga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak u kojem je apelant stranka i koji je, ratione temporis, trajao više od 14 godina, odnosno ukupno 21 godinu do donošenja pravosnažne presude, a kada se takvo neopravdano trajanje ukupnog postupka može u odlučnoj mjeri pripisati ponašanju Općinskog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.