USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 24. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2074/07, rješavajući apelaciju Ismeta Bajraktarevića i Predraga Šogorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Bajraktarevića i Predraga Šogorovića.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ismet Bajraktarević i Predrag Šogorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Odžaka, koje zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnijeli su 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 1122/05 od 30. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 027 od 16. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-68/04 od 14. januara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Javnog preduzeća "Elektroprivreda HZHB" (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. augusta 2007. godine, Općinski sud 29. augusta 2007. godine, a tuženi 14. augusta 2007. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocima apelacije 27. maja 2010. godine.
- 5.Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Posavskog kantona, Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, zatraženo je 21. jula 2010. godine da dostavi rješenja donesena u postupku povodom žalbi apelanata.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Općinskog suda broj P-68/04 od 14. januara 2005. godine odbijeni su u cijelosti tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su nezakonita rješenja tuženog od 10. januara 2001. godine o uspostavljanju radnopravnog statusa radnika na čekanju, kao i rješenja kojima su im otkazani ugovori o radu, te da se tuženi obaveže da apelante vrati na posao i uspostavi im radni odnos na poslovima i zadacima koje su izvršavali do 1992. godine, ili reorganizacijom u preduzeću na poslove u skladu sa njihovim radnim i stručnim sposobnostima, počevši od 5. decembra 1999. godine za apelanta Ismeta Bajraktarevića, odnosno od 13. novembra 1999. godine za apelanta Predraga Šogorovića, kao i da se obaveže da im isplati naknade za čekanje posla, naknade na ime izgubljene dobiti i naknade nematerijalne štete uz zakonsku zateznu kamatu počevši od dana presuđenja.
- 8.U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud proveo dokazni postupak u kojem je saslušao apelante i tuženog, te izvršio uvid u brojne materijalne dokaze. Na osnovu provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je Rješenjem broj IV-7-31/01 od 10. januara 2001. godine apelantu Ismetu Bajraktareviću uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju od 17. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, a da je Rješenjem broj IV-7-19/01 od 10. januara 2001. godine apelantu Predragu Šogoroviću uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju od 10. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine. Općinski sud je utvrdio da su apelanti ispunili uvjete da bi se mogli smatrati zaposlenicima na čekanju posla jer, prema odredbi člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR), zaposlenicima na čekanju posla smatrat će se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji su se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog zakona pismeno ili neposredno obratili poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom periodu nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca. Općinski sud je zaključio da su predmetna rješenja zakonita jer je apelantima priznat status zaposlenika na čekanju posla prema odredbi člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, te da činjenica da su rješenja donesena 10. januara 2001. godine ne utječe na njihovu zakonitost.
- 9.U vezi sa Rješenjem broj IV-7-32/01 od 10. januara 2001. godine, kojim je apelantu Ismetu Bajraktareviću prestao radni odnos, i Rješenjem broj IV-7-20/01 od 10. januara 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu Predragu Šogoroviću, Općinski sud je zaključio da su i ova rješenja donesena u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. ZOR-a. Općinski sud je istakao da, prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, ako zaposleniku na čekanju posla prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. navedenog člana. Kako tuženi u roku od jedne godine od kada je apelantima prestao radni odnos nije primio u radni odnos drugo lice iste kvalifikacije, Općinski sud je zaključio da tuženi nije povrijedio pravo apelanata na rad, odnosno nije u obavezi da apelante vrati na posao.
- 10.U pogledu zahtjeva za isplatu naknade za vrijeme čekanja posla, Općinski sud je utvrdio da je osporenim rješenjima apelantima priznato pravo na mjesečnu novčanu naknadu u iznosu od 30,00 KM, te je zaključio da tuženi nije u obavezi da apelantima za vrijeme čekanja na posao plati izgubljene iznose dobiti i nematerijalne štete koji su navedeni u tužbi, jer, prema odredbi člana 143. stav 3. ZOR-a, apelanti, kao zaposlenici na čekanju posla, imaju pravo na naknadu plaće u visini koju odredi tuženi kao poslodavac.
- 11.Presudom Kantonalnog suda broj Gž-44/05 od 17. maja 2005. godine djelimično su uvažene žalbe apelanata i prvostepena presuda je preinačena u dijelu u kojem su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata za utvrđenje i obavezivanje vraćanja na posao, tako da su poništena rješenja tuženog kojima je apelantima uspostavljen status radnika na čekanju i otkazani ugovori o radu uz obavezu tuženog da apelante vrati na posao i uspostavi im radni odnos na poslovima i zadacima koje su izvršavali do 1992. godine ili reorganizacijom u preduzeću na poslove u skladu sa njihovim radnim i stručnim sposobnostima. Prvostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelanata za isplatu naknade za vrijeme čekanja posla, izgubljene zarade i naknade nematerijalne štete i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 12.Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je Općinski sud u drugim predmetima povodom tužbi protiv istog tuženog utvrdio da su nezakonita rješenja kojima je tužiocima uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla i rješenja kojima je tužiocima otkazan ugovor o radu, navedene presude je potvrdio Kantonalni sud, a Vrhovni sud je odbio reviziju tuženog. Raspisivanje konkursa poslije stupanja na snagu ZOR-a, donošenje retroaktivnih rješenja istog dana o uspostavi radnopravnog statusa i prestanku rada, te nepostupanje tuženog povodom konačnih rješenja Komisije za provedbu člana 143. ZOR-a, Kantonalni sud je ocijenio sračunatim s ciljem izbjegavanja primjene odredbe člana 143. ZOR-a i onemogućavanja apelanata na uspostavljanje radnopravnog statusa i vraćanja na rad, odnosno kao zloupotrebu odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a. Ovakav zaključak Kantonalni sud je zasnivao na nespornim činjenicama da je sve vrijeme, odnosno prije stupanja na snagu ZOR-a, po stupanju na snagu ZOR-a, pa i nadalje, tuženi primao druga lica iste ili slične stručne spreme kao apelanti. Osim toga, prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi nije imao objektivan i razuman razlog koji propisuje član 5. stav 2. ZOR-a za prijem drugih radnika, niti je dokazao da nije bilo nejednakog tretmana, osim paušalnih navoda o strukturi stanovništva na području Posavskog kantona, a što ne bi moglo biti niti predstavljati test nediskriminacije. Kako zbog odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti Općinski sud nije utvrđivao činjenice vezano za tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade za čekanje, izgubljene dobiti, te nematerijalne štete, Kantonalni sud je u tom dijelu ukinuo prvostepenu presudu, zajedno sa odlukom o troškovima postupka, i vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 13.Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-44/05 od 17. maja 2005. godine, u dijelu u kojem je udovoljeno zahtjevu apelanata i u kojem je presuda postala pravosnažna, tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
- 14.Vrhovni sud je Rješenjem broj 1122/05 od 30. novembra 2006. godine reviziju tuženog uvažio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanata, a u kojem su poništene odluke tuženog o uspostavi statusa radnika na čekanju i o otkazu ugovora o radu i naloženo tuženom da apelante vrati na posao, te predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud ocijenio da je revizija dopuštena prema odredbi člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku jer je našao da je odlučivanje o ovoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je, dalje, naveo da član 143. stav 8. ZOR-a propisuje da, ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. navedenog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme. Vrhovni sud je istakao da navedena zabrana, koja se odnosi na poslodavca, ne daje pravo zaposleniku da traži uspostavu radnopravnog statusa direktno iz te zakonske odredbe. Povreda ove odredbe povlači prekršajnu odgovornost prema članu 140. tačka 55. ZOR-a, a ne u smislu člana 103. stav 1. ZOR-a. U situaciji kada poslodavac javnim konkursom traži nove zaposlenike, raniji zaposlenik na čekanju ima pravo da se na takav konkurs javi i tek tada to lice ima prioritet u odabiru kandidata, ako ispunjava ostale uvjete konkursa. Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljivo stanovište drugostepenog suda da apelantima, kao bivšim zaposlenicima tuženog, pravo na uspostavu radnopravnog odnosa proizlazi samo iz ove zakonske odredbe, jer poslodavac ne zna, niti može znati, da li je raniji zaposlenik na čekanju u međuvremenu zasnovao novi radni odnos ili ne. Prema ocjeni Vrhovnog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, nižestepeni sudovi nisu potpuno utvrdili činjenično stanje. Naime, u nižestepenim postupcima nije utvrđeno da li su se apelanti prijavljivali na konkurse za radna mjesta koja su bila popunjavana u periodu od jedne godine nakon prestanka njihovog radnog odnosa kao zaposlenika na čekanju posla nakon 5. maja 2000. godine. Zbog toga je Vrhovni sud primjenom člana 250. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) uvažio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu u osporavanom dijelu i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.
- 15.U ponovljenom postupku, nakon održane rasprave, Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Gž-07-000-027 od 16. aprila 2007. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, a Presuda Općinskog suda broj P-68/04 od 14. januara 2005. godine je potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
- 16.U obrazloženju presude je navedeno da je odredbama člana 143. stav 2. ZOR-a propisano da će se zaposlenikom na čekanju smatrati onaj zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ZOR-a pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Također je navedeno da je odredbama člana 143. stav 4. istog zakona propisano da, ako zaposlenik na čekanju ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, radni odnos mu prestaje uz pravo na otpremninu. Dakle, prema ovoj zakonskoj odredbi, zaposleniku prestaje radni odnos po sili zakona, a ne po odluci poslodavca. Odluka poslodavca, ukoliko postoji, ima samo deklaratorni karakter. Stoga, radni odnos apelantima nije prestao 5. maja 2000. godine na osnovu rješenja tuženog nego po sili zakona, pa su navedeni akti deklaratornog karaktera i kao takvi ne stvaraju niti preinačavaju postojeće pravne odnose, već samo konstatiraju postojeće stanje. Zbog toga, datum donošenja rješenja od 10. januara 2001. godine ne utječe na okolnost da je apelantima radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im je rješenjem tuženog nezakonito prestao radni odnos i zahtjev da se zbog toga odluka i rješenje tuženog od 10. januara 2001. godine ponište.
- 17.Također je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o zahtjevu apelanata za uspostavljanje radnopravnog statusa i vraćanju na radna mjesta na kojima su bili zaposleni do 1992. godine, ili reorganizacijom u preduzeću na poslove u skladu sa njihovim radnim i stručnim sposobnostima. Naime, u postupku nije dokazano da je tuženi, u periodu od jedne godine od prestanka radnog odnosa apelantima, primao u radni odnos druga lica koja imaju istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme, jer se iz spisa vidi da je tuženi putem konkursa raspisanih nakon stupanja na snagu ZOR-a zaposlio tri lica iste spreme i kvalifikacije koju imaju apelanti, kao i da je zaposlio još po jedno lice 7. maja 2001. godine i 14. novembra 2001. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da apelanti nisu dokazali da je tuženi preuzimao i zapošljavao druge radnike istog stepena stručne spreme koju oni imaju u periodu od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 18.Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. ZOR-a prilikom donošenja rješenja o uspostavi radnopravnog statusa i rješenja o otkazu ugovora o radu. Ističu da su sudovi trebali donijeti odluku kojom apelante vraćaju na posao uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa, te da su sudovi donosili takve odluke u drugim slučajevima. Apelanti se, također, žale da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelanti smatraju da su diskriminirani zbog svoje nacionalne pripadnosti, te u prilog tome ističu da je tuženi i prije isteka roka od godinu dana, nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima, zapošljavao radnike hrvatske nacionalne pripadnosti. Također, navode da je tuženi i prije toga, a nakon stupanja na snagu ZOR-a, 1999. godine i dok su apelanti imali status zaposlenika na čekanju, kao i nakon 5. maja 2001. godine, zapošljavao druga lica koja imaju isti stepen stručne spreme i kvalifikacije kao i apelanti.
b) Odgovor na apelaciju
- 19.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud ističu da u cijelosti ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama i smatraju da tim odlukama nisu povrijeđena prava na koja apelanti ukazuju u podnesenoj apelaciji.
- 20.Tuženi u odgovoru na apelaciju u cijelosti podržava stavove sudova iznesene u osporavanim presudama i ističe da od stupanja na snagu ZOR-a nije zaposlio niti jednog zaposlenika sa kvalifikacijama koje posjeduju apelanti. Također, ističe da apelanti nisu bili diskriminirani po nacionalnom osnovu i da je tuženi vratio na posao, odnosno zaposlio određen broj zaposlenika bošnjačke nacionalnosti.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili druga pitanja koja proističu iz radnog odnosa.
U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike:
- 1.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao;
- 2.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće;
- 3.aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju.
U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana:
- 1.lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;
- 2.ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije;
- 3.ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu.
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Š...Ć
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. Š...Ć
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 027 od 16. aprila 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
Pravo na pravično suđenje
- 27.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 28.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 29.Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju građanskih prava u smislu primjenjivosti garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se u postupku povodom tužbi apelanata odlučivalo o njihovom radnopravnom statusu, odnosno o zahtjevu da se ponište rješenja koja se tiču njihovog radnopravnog odnosa, kao i da im po tom osnovu pripadnu ostala prava iz radnog odnosa.
- 30.Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno član 143. ZOR-a.
- 31.Apelanti nisu posebno obrazlagali proizvoljnu primjenu navedenog zakona u odnosu na rješenja kojima im je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud napominje da je u svojim odlukama br. AP 229/06 od 27. juna 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 38/07, i AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09, utvrdio da je stupanjem na snagu ZOR-a nastupila jedna sasvim nova situacija, te da je intencija zakonodavca bila da svi koji su do stupanja na snagu ZOR-a ostali bez posla budu vraćeni na posao (pogotovo ako je razlog ostajanja bez posla bio rat i ratna dešavanja). Ustavni sud je u tim odlukama zaključio da u ZOR-u ne postoji niti jedna odredba kojom bi bilo utvrđeno da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da ne postoji jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a treba praviti razliku između radnika koji su se zatekli na čekanju prije donošenja zakona i onih koji će se smatrati zaposlenikom na čekanju. U takvim slučajevima, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 32.U konkretnom slučaju, apelanti u postupku pred redovnim sudovima nisu osporavali datum od kojeg im je osporenim rješenjima uspostavljen status zaposlenika na čekanju, odnosno apelanti u postupku pred redovnim sudovima nisu tražili da im se status "radnika na čekanju posla" utvrdi za čitav period koji nisu radili, niti apelanti ovo ističu u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 32. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, te, stoga, smatra da u konkretnom slučaju ne može ispitivati postojanje povreda koje je pronalazio u svojoj praksi u predmetima br. AP 229/06 i AP 1981/07.
- 33.U odnosu na apelacione navode u kojima apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučivano o njihovom zahtjevu za poništenje rješenja tuženog, a kojima im je utvrđen prestanak radnog odnosa, gdje su apelanti prvenstveno nezadovoljni utvrđenim činjeničnim stanjem, odnosno primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 34.Razmatrajući ovaj dio apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su apelanti postavili tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog kojima im je utvrđen prestanak radnog odnosa smatrajući da im, u skladu sa članom 143. ZOR-a, pripada pravo da ih poslodavac vrati na posao uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa. Ustavni sud, dalje, konstatira da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-44/05 od 17. maja 2005. godine, dao pravno tumačenje stava 8. člana 143. ZOR-a ističući da apelantima kao bivšim zaposlenicima tuženog pravo na uspostavu radnopravnog odnosa ne proizlazi direktno iz ove zakonske odredbe, jer poslodavac ne zna, niti može znati, da li je raniji zaposlenik na čekanju u međuvremenu zasnovao novi radni odnos ili ne. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na to da je potrebno utvrditi da li su se apelanti prijavljivali na konkurse za radna mjesta koja su bila popunjavana u periodu od jedne godine nakon prestanka njihovog radnog odnosa kao zaposlenika na čekanju posla, tj. nakon 5. maja 2000. godine. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud u ponovljenom postupku održao raspravu i utvrdio da je tuženi 10. januara 2000. godine, nakon stupanja na snagu ZOR-a, zaposlio tri lica iste spreme i kvalifikacije koju imaju apelanti, te još po jedno lice 7. maja 2001. godine i 14. novembra 2001. godine. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da tuženi u periodu od jedne godine od prestanka radnog odnosa apelantima (tj. od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine), a koji je relevantan za primjenu člana 143. ZOR-a, nije primao u radni odnos druga lica koja imaju istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme kao i apelanti.
- 35.U vezi sa navedenim, a imajući u vidu svoju raniju praksu u sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 1093/07 od 25. septembra 2009. godine usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju. U toj odluci Ustavni sud je naveo da redovni sudovi, u postupku koji je apelantica pokrenula radi utvrđivanja povrede prava na zabranu diskriminacije, nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju, i koje apelantica nije ni morala dokazati, nego tuženi osporiti. Shodno navedenom, utvrđena je povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene odredbi o teretu dokazivanja, te je utvrđeno da je apelantica dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
- 36.Za razliku od tog predmeta, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, na osnovu relevantnih odredaba zakona, utvrdili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, pri čemu su u obrazloženju odluka za ovakav zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama dali ocjenu svih provedenih dokaza, kako dokaza koje su predložili apelanti, tako i dokaza tuženog. Naime, sudovi su nesporno utvrdili da tuženi u spornom periodu, koji je relevantan za primjenu člana 143. ZOR-a, nije primio druga lica iste struke kao i apelanti. To ovaj predmet u bitnom razlikuje od predmeta broj AP 1093/07, jer je tuženi dokazao da osporavana rješenja nisu donesena suprotno odredbama člana 143. ZOR-a. Iz navedenog proizlazi da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, u smislu prava na pravičan postupak, niti je apelantima tokom postupka nametan bilo kakav pretjeran teret u smislu dokazivanja svojih navoda.
- 37.Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.
Pravo na imovinu
- 38.Ustavni sud primjećuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju identični navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te s obzirom na to kako je Ustavni sud već dao obrazloženje u pogledu postojanja kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.
Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
- 39.Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim što se paušalno pozivaju na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, ničim nisu obrazložili u čemu se sastoje povrede navedenog prava, niti se o ovim pravima, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučivalo u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana u vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na zabranu diskriminacije
- 40.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 41.Što se tiče navoda o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad, Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode zasnivaju na svojoj tvrdnji da je tuženi, donoseći osporene odluke o čekanju posla i prestanku radnog odnosa pozivom na član 143. ZOR-a, učinio diskriminaciju na nacionalnom osnovu.
- 42.Kao opće pravilo, zakonska odredba je diskriminacijska ako pravi razliku između lica i grupa lica koji su u sličnoj situaciji i ta razlika nema objektivnog i razumnog opravdanja, ili ako nema razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti.
- 43.Posmatrajući ovaj predmet u kontekstu prakse Ustavnog suda u sličnim predmetima, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj U 38/02 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 38/02, "Službeni glasnik BiH" broj 8/04) zaključio: "Član 143. Zakona o radu ne pravi razliku između osoba ili grupa osoba i stoga je prima facie nediskriminacijski. Međutim, iako zakon sam po sebi nije diskriminacijski, efekat provođenja tog zakona može biti diskriminacijski (vidi npr. Belgijski jezički slučaj 23. juli 1968. godine, serija A, broj 6 (1979-1980), stav 10). Slično tome, Ustavni sud je u svojoj praksi utvrdio da postoji više načina na koje može nastati diskriminacija: zakon je prima facie diskriminacijski; zakon je, iako prima facie neutralan i primjenjivan u skladu sa svojim pretpostavkama, donesen s ciljem diskriminiranja što proizlazi iz istorijskog tumačenja zakona, izjava zakonodavaca, disparatnog uticaja zakona, ili drugih posrednih dokaza o namjeri; efekt" prethodne de iure diskriminacije su podržali odgovarajući javni organi na svim državnim nivoima ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 5/98 III od 30. juna 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00, stav 79). Primjenom člana 143. ZOR-a, općenito na sve zaposlene na čekanju tokom rata, prestanak radnog odnosa je u većini imao uticaja na različite etničke grupe. Prema stavu Ustavnog suda, u vremenu teškog ekonomskog stanja, neki zakon može imati opravdani cilj da se zaposlenici privremeno stave na čekanje. Međutim, to neće biti slučaj ako se stavljanje na čekanje ili prestanak radnog odnosa vrši po diskreciji poslodavca, proizvoljno, a posebno po osnovu diskriminacije. Ne samo da to ima diskriminirajući efekt po one koji su otpušteni ili koji su na čekanju tokom rata, nego su im uskraćivane i procesne garancije u ostvarivanju njihovih građanskih prava u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije".
- 44.Iz navedene prakse Ustavnog suda proizlazi da član 143. ZOR-a nije očigledno (prima facie) diskriminirajući. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova, koje se zasnivaju na navedenoj zakonskoj odredbi, nisu diskriminirajuće samo zbog toga. U skladu sa navedenom praksom Ustavnog suda, dalje se postavlja pitanje da li je primjena člana 143. ZOR-a bila diskriminirajuća u konkretnom slučaju. Prema mišljenju Ustavnog suda, odgovor na navedeno pitanje je negativan imajući u vidu navode iz apelacije kao i činjenično stanje utvrđeno tokom predmetnih postupaka. Tokom sudskih postupaka sudovi su nesporno utvrdili da tuženi, u periodu od godinu dana od kada je apelantima prestao status zaposlenika na čekanju posla, nije primio drugo lice istih kvalifikacija ili stručne spreme koju imaju apelanti. U odnosu na navedeno, apelanti uz apelaciju nisu dostavili bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se, eventualno, mogao steći drugi zaključak od onog koji su dali redovni sudovi. Prema mišljenju Ustavnog suda, činjenica da je tuženi poštivao relevantne odredbe člana 143. ZOR-a ukazuje na to da u odnosu na apelante nije: "...došlo do razlike između osoba i grupa osoba koje su u sličnoj situaciji...", što bi bio uvjet da Ustavni sud dalje ispituje da li ta razlika ima "...objektivno i razumno opravdanje...", odnosno "...razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti...". S obzirom na to da se iz spisa apelacije ne vidi da je tuženi apelante tretirao drugačije od drugih lica u sličnoj situaciji, prema mišljenju Ustavnog sud, ne može se zaključiti da su apelanti bili izloženi zabranjenoj diskriminaciji kada je njihov radnopravni status riješen u skladu sa odredbama člana 143. ZOR-a, odnosno kada je njihov tužbeni zahtjev odbijen prema navedenoj zakonskoj odredbi.
- 45.Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno pravo apelanata na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
VIII. Zaključak
- 46.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba Zakona o radu nije bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su tretirani na različit način od lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda niti iz odluka tuženog.
- 47.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 48.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.