USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2177/08, rješavajući apelaciju V. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija V. S.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0P 00 8219 07 Rev od 13. maja 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.V. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šajin iz Čitluka, podnijela je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0P 00 8219 07 Rev od 13. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000061 od 31. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-8219/03 od 20. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku TP "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 22. augusta 2008. godine, Općinski sud 24. septembra 2008. godine i tuženi 10. septembra 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 14. novembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-8219/03 (stari broj 247/03-Č) od 20. oktobra 2006. godine odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva, kojim je tražila da se ponište rješenja poslodavca, broj 123-10/00 od 17. oktobra 2000. godine i broj 238-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu, broj 06-918-180/00 (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) od 28. februara 2001. godine, te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34-33-525/01 od 22. augusta 2003. godine, kao i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da apelantica ima status djelatnika na čekanju posla kod poslodavca počevši od 3. aprila 1992. do 2. februara 2000. godine, te da se naloži poslodavcu da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja u navedenom periodu u iznosu od 280,00 KM mjesečno sa zateznom zakonskom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da apelantici uspostavi sva prava iz radnog odnosa za navedeno razdoblje čekanja. Istom presudom je odbačen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da ima status uposlenika na čekanju posla kod poslodavca, počev od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Poslodavac je obavezan da apelantici za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 65,42 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. oktobra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate, dok je iznad dosuđenog u ovome dijelu tužbeni zahtjev apelantice odbijen. Poslodavac je obavezan da apelantici uplati pripadajuće doprinose i poreze na plaću i u vezi sa plaćom za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, dok je tužbeni zahtjev iznad dosuđenog u ovome dijelu odbijen. Dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se poslodavcu naloži da joj isplati otpremninu u iznosu od 321,34 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, tj. od 7. septembra 2000. godine je odbijen. Poslodavac je obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 46,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate.
- 7.Općinski sud je u svojoj presudi istakao da je apelantica u tužbi navela da je 2. februara 2000. godine podnijela poslodavcu pismeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, prema članu 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Zatim, da je poslodavac Rješenjem br. 123-10/00 od 17. oktobra 2000. godine prihvatio apelanticin zahtjev, a Rješenjem poslodavca broj 238-11/00 od 20. novembra 2000. godine utvrđeno je da apelantica ima status djelatnika na čekanju posla počevši od 2. februara 2000. godine, te da joj radni odnos prestaje 6. maja 2000. godine i da joj pripada pravo na otpremninu.
- 8.Kantonalna komisija je rješenjem od 28. februara 2001. godine odbila apelanticinu žalbu protiv navedenih rješenja poslodavca, a odluku Kantonalne komisije Rješenjem od 22. augusta 2003. godine potvrdila je Federalna komisija.
- 9.Smatrajući navedena rješenja poslodavca i rješenja Kantonalne i Federalne komisije nezakonitim, apelantica je 31. oktobra 2003. godine Općinskom sudu podnijela tužbu, a tužbeni zahtjev je precizirala pismenim podneskom od 21. septembra 2006. godine (nakon što je poslodavac isplatio naknadu na ime otpremnine i naknade plaća sa zakonskom zateznom kamatom zaključno s danom isplate u iznosu od 2.354,05 KM), te zatražila da se kao nezakonita ponište oba navedena rješenja poslodavca i navedena rješenja Kantonalne i Federalne komisije; da se utvrdi da apelantica ima status djelatnika na čekanju posla kod poslodavca počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te da se poslodavcu naloži da apelantici za period čekanja isplati naknade plaće, i to: za period od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine u iznosu od po 280,00 KM mjesečno, za period od 3. februara 2000. do 6. maja 2000. godine u iznosu od po 80,00 KM mjesečno; da apelantici uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, tj. da joj uplati doprinose iz plaće, doprinose na plaću i porez na plaću, te da joj na ime otpremnine isplati iznos od 321,34 KM, sve za zakonskim kamatama i troškovima postupka.
- 10.Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi istakla da joj je poslodavac pogrešno utvrdio radno-pravni status, te da je na rješenjima poslodavca pogrešno naveden datum od kada apelantica ima status djelatnika na čekanju. Zatim, da je poslodavac u odgovoru na tužbu osporio apelanticin tužbeni zahtjev, navodeći da je u odnosu na nju postupio u skladu s propisima koji regulišu njen radno-pravni status; da je dio tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na utvrđivanje statusa radnika na čekanju i poništenje rješenja nadležnih tijela vlasti nedopušteno, te suprotno odredbama ZOR-a. Također, da je poslodavac osporio precizirani tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uplatu poreza i doprinosa, da mu nije jasno kako je vrijednost spora označena s 20.000,00 KM, te da je isplatio nesporni dio dugovanja apelantici u iznosu od 2.354,05 KM i predložio da se tužbeni zahtjev apelantice odbije.
- 11.Općinski sud je naveo da je nakon provođenja brojnih dokaza na glavnoj raspravi, cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da je nesporno da je poslodavac 10. aprila 2006. godine na ime otpremnine isplatio apelantici iznos od 764,66 KM i kamatu na taj iznos u visini od 510,87 KM, te naknadu plaća za vrijeme čekanja posla u visini od 627,00 KM i kamate na taj iznos u visini od 451,52 KM, odnosno ukupno iznos od 2.354,05 KM. Zatim, da je utvrđeno i da je nesporno da je poslodavac svojim Rješenjem br. 123-10/00 od 17. oktobra 2000. godine prihvatio apelanticin zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa i da apelantica ima status radnika na čekanju posla počevši od 2. februara 2000. godine, a da je Rješenjem poslodavca br. 238-11/00 od 20. novembra 2000. godine utvrđen prestanak apelanticinog radnog odnosa sa 6. majem 2000. godine s pravom na otpremninu. Također je utvrđeno da je poslodavac po osnovu dužine staža pri obračunu otpremnine apelantici priznao koeficijent 2,00 budući da ona spada u kategoriju uposlenika sa stažom osiguranja od 5 do 10 godina jer ima ukupno 9 godina, 4 mjeseca i 6 dana radnog staža.
- 12.Općinski sud je utvrdio da je poslodavac počeo poslovati 17. septembra 1996. godine. Zatim je obrazložio da je odbio prigovor poslodavca da nije legitimiran raspravljati o bilo kojem dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva, kao neosnovan i bespredmetan, zbog toga što je upravo poslodavac donio osporavana rješenja na osnovu kojih proističu ostala apelanticina prava. Također je ocijenio da su neosnovani navodi poslodavca da mu nije jasno kako je vrijednost spora označena s 20.000,00 KM, jer u tužbi koja je podnesena 31. oktobra 2003. godine nije navedena vrijednost spora, te je navođenje njegove vrijednosti u momentu preciziranja tužbenog zahtjeva u visini 18.600,00 KM u skladu s članom 53. tačka 5. ZPP-a.
- 13.Općinski sud je naveo da je, razmatrajući dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja poslodavca, imao u vidu odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a, kojom je propisano da će se uposlenik, koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati uposlenikom na čekanju posla. Zatim, da je stavom 4. navedenog člana propisano da, ako uposlenik na čekanju iz stava 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana (a taj rok je šest mjeseci) prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu. Da je, na osnovu provedenih dokaza i navedenih zakonskih odredbi, Općinski sud utvrdio da je poslodavac prilikom donošenja osporavanih rješenja postupio u skladu s odredbama člana 143. ZOR-a, pa su ona zakonita. Općinski sud smatra da apelantica pogrešno na sebe primjenjuje odredbu člana 143. stav 1. ZOR-a, jer ona u momentu stupanja na snagu ZOR-a, nije imala status radnika na čekanju, već joj je taj status priznat rješenjem poslodavca od 17. oktobra 2000. godine. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da sud poništi rješenja poslodavca neosnovan, pa ga je stoga odbio, te da su zbog navedenog i rješenja Kantonalne i Federalne komisije zakonita, pa je zaključio da je i taj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva neosnovan i neargumentiran.
- 14.Općinski sud je zaključio, budući da se apelantica prema rješenju poslodavca nalazila u statusu čekanja posla u periodu od 2. februara 2000. do 6. maja 2000. godine, a što je u skladu s članom 143. stav 1. ZOR-a, da je bespredmetno utvrđivati apelanticin status u ovom periodu, jer je to činjenica koja je među strankama nesporna, zbog čega je tužbeni zahtjev u ovome dijelu odbacio, pozivajući se na odredbu člana 54. ZPP-a.
- 15.Općinski sud je dalje obrazložio da, s obzirom da je nesporno da je apelantica bila u statusu čekanja posla od 2. februara 2000. do 6. maja 2000. godine, njoj u tom periodu i pripadaju naknade plaća prema članu 143. stav 3. ZOR-a. Kako poslodavac za period čekanja nije odredio visinu naknade, Općinski sud je visinu ove naknade odredio prema članu 5. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da najniža plaća ne može biti manja od 55% od prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Primjenom navedenog kriterija Općinski sud je apelantici dosudio naknadu plaće kako slijedi: za 27 dana u februaru 2000. g. iznos od 210,87 KM, za mart iznos od 219,22 KM, za april iznos od 225,22 KM i za pet dana u maju 2000. godine 37,11 KM. Općinski sud je zaključio da apelantici na ime naknade plaća pripada ukupan iznos 692,42 KM, a budući da je nesporno da je poslodavac apelantici isplatio iznos od 627,00 KM, poslodavac je obavezan da apelantici na ime razlike između obračunatih i isplaćenih plaća isplati iznos 65,42 KM, prema članu 85. ZOR-a u vezi s članom 154. ZOO (Odluka Kantonalnog suda Mostar broj Gž.1083/05 od 29. decembra 2005. godine). Poslodavac je obavezan da na dosuđeni iznos apelantici isplati zakonsku zateznu kamatu počevši od 31. oktobra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, prema članu 279. ZOO. Iz navedenih razloga, Općinski sud je tužbeni zahtjev u ovome dijelu iznad dosuđenog odbio kao neosnovan.
- 16.Zatim je Općinski sud naveo da je apelantica u preciziranom tužbenom zahtjevu tražila da joj se uspostave sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja. Kako je ovakva mogućnost propisana članom 96. stav 2. ZOR-a, ali uz pretpostavku da sud utvrdi da je otkaz koji je dao poslodavac nezakonit, što u konkretnom slučaju sud nije utvrdio, odbijen je i ovaj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.
- 17.U odnosu na dio apelanticinog tužbenog zahtjeva da joj poslodavac uplati doprinose iz plaće, doprinose na plaću i porez na plaću u periodu od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, budući da je utvrdio da je nesporno da ih poslodavac nije uplatio, Općinski sud je pozivom na Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05) apelanticin zahtjev ocijenio osnovanim u odnosu na period u kojem je apelantici utvrđen status radnika na čekanju posla, tj. 2. februara 2000. do 6. maja 2000. godine, te obavezao poslodavca da putem nadležnih fondova apelantici uplati doprinose iz plaće, odnosno doprinose na plaću i porez na plaću za period od 2. februara 2000. do 6. maja 2000. godine. Po ocjeni Općinskog suda dio presude kojim je apelantici udovoljeno tako da joj je poslodavac dužan isplatiti pripadajući iznos doprinosa i poreza na plaće i u vezi s plaćom u periodu od 2. februara 2000. do 6. maja 2000. godine odrediv je iako njihova visina nije navedena u presudi. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u ovome dijelu odbio apelanticin tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa.
- 18.U odnosu na dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu razlike otpremnine u iznosu od 321,34 KM, Općinski sud je istakao da je imao u vidu odredbu člana 143. st. 4. i 5. ZOR-a. Općinski sud je ocijenio da je poslodavac na apelantičin obračun otpremnine primijenio pravilan koeficijent 2,00, a iz saopćenja Federalnog zavoda za statistiku utvrđen je podatak da je plaća za novembar 1999. godine, kada je stupio na snagu ZOR, iznosila 382,33 KM, te kada se taj iznos pomnoži s koeficijentom 2,00, dobije se iznos od 764,66 KM - upravo iznos isplaćene otpremnine, pa je utvrđeno da je i ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva neosnovan.
- 19.Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za naknadu troškova postupka, Općinski sud je, s obzirom na apelanticin uspjeh u parnici u procentu od 3%, prema čl. 383, 386. i 387. ZPP-a, obavezao poslodavca kao tuženog da apelantici isplati 46,28 KM, sa zakonskom zateznom kamatom prema članu 277. ZOO, počevši od dana presuđenja 20. oktobra 2006. godine pa do isplate.
- 20.Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelantice i poslodavca protiv prvostepene presude, Presudom broj 007-0-Gž-000061 od 31. januara 2007. godine, žalbe djelimično uvažio, pobijanu presudu djelimično preinačio, tako da se apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade za čekanje odbija u cijelosti kao neosnovan, te u dijelu o troškovima postupka tako da se umjesto iznosa od 46,28 KM apelantici dosuđuje iznos od 693,60 KM. Također je poslodavac obavezan da apelantici na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 300,00 KM (za sastav žalbe), dok je zahtjev u odnosu na preostali iznos od 963,00 KM odbijen kao neosnovan. U odnosu na ostali dio prvostepene presude žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.
- 21.Obrazlažući svoju presudu Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su zakonita rješenja poslodavca, kao i rješenja Kantonalne i Federalne komisije, prihvatajući obrazloženje prvostepenog suda. Međutim, prilikom utvrđivanja visine naknade za čekanje, prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH ("Službene novine FBiH" br. 19/00) jer je ovaj ugovor stupio na snagu 3. maja 2000. godine. Do tada je bila na snazi Odluka Vlade FBiH o najnižoj plaći zaposlenika koja je iznosila 200,00 KM ("Službene novine FBiH" br. 48/99). Budući da je nesporno da je po ovom osnovu apelantici isplaćeno 627,00 KM, ovaj dio tužbenog zahtjeva trebalo je odbiti u cijelosti, kao neosnovan.
- 22.Zatim je Kantonalni sud zauzeo stav da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu otpremnine (član 143. stav 4. ZOR-a), prihvatajući obrazloženje prvostepenog suda u cijelosti. I u odnosu na apelanticin zahtjev da joj se priznaju troškovi prijevoza i upotrebe vlastitog vozila od sjedišta advokatske kancelarije do suda, Kantonalni su je zaključio da ga je prvostepeni sud pravilno odbio. Naveo je da je tačno da je odredbama člana 31. Advokatske tarife predviđeno da advokatu pripada naknada putnih troškova za prijevoz izvan sjedišta kancelarije. Međutim, ova odredba se odnosi na troškove advokata prema stranci koju zastupa, a ne i na suprotnu stranku. Ovo pravo bi apelantici pripadalo samo u slučaju da u sjedištu suda nema advokata. Naime, tuženik (poslodavac) ne treba da snosi troškove apelanticinog angažovanja advokata izvan sjedišta suda ako je bilo advokata u sjedištu suda (član 387. stav 1. ZPP-a).
- 23.Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani i apelanticini žalbeni navodi u pogledu datuma od kada teku zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove postupka, jer su oni dosuđeni pravilno od dana presuđenja, što je u skladu s odredbama člana 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. U vezi s tim, neosnovan je i zahtjev za naknadu troškova odsustva iz ureda za vrijeme putovanja. Kantonalni sud je zaključio da je, međutim, apelanticina žalba djelimično osnovana u odnosu na troškove postupka, tako da joj pripadaju troškovi prvostepenog postupka u iznosu od 693,60 KM, te za sastav žalbe (prema uspjehu u žalbenom postupku) iznos od 300,00 KM. Budući da je poslodavac isplatio dio tužbenog zahtjeva tek na dan održavanja pripremnog ročišta, a ostao u obavezi po osnovu poreza i doprinosa, bilo je opravdano da se održi ročište u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, zbog čega je žalbeni navod poslodavca u odnosu na troškove postupka Kantonalni sud ocijenio neosnovanim.
- 24.Vrhovni sud je Presudom broj 53 0P 00 8219 07 Rev od 13. maja 2008. godine odbio reviziju koju je apelantica izjavila protiv drugostepene presude.
- 25.U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da su svi revizijski prigovori neosnovani i u svemu prihvatio stajališta drugostepenog suda. Vrhovni sud je posebno naglasio da je sudska praksa redovnih sudova i komisija za provedbu člana 143. ZOR-a jedinstvena u tumačenju odredbe člana 143. stava 2. ZOR-a, pri tome zauzimajući jedinstveno pravno stanovište da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca 31. decembra 1991. godine, a prestali su s radom u ratnim i poratnim okolnostima i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a, treba da se smatraju zaposlenicima na čekanju posla, ali samo kada su se obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Kako je i u drugim analognim predmetima kao što je konkretan slučaj, u tumačenju člana 143. stav 2. ZOR-a, taj sud zauzimao pravno stanovište kao što je izneseno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava osnovano odbili apelanticin tužbeni zahtjev da joj poslodavac prizna kontinuitet prava iz radnog odnosa počevši od 3. aprila 1992. godine do 2. februara "2002. godine" (ovdje je očigledno Vrhovni sud napravio lapsus calami, jer je riječ o 2000. godini kao periodu od šest mjeseci u kojem su se zaposlenici mogli obraćati poslodavcu), pa je suprotno revizijsko stanovište bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
- 26.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na član 8. Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine FBiH" br. 54/05) kroz navode da je u periodu čekanja (2. februara 2000. do 6. maja 2000. godine) apelantici trebalo dosuditi mjesečno po 200,00 KM, zbog toga što je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor, jer on nije bio zaključen u vrijeme za koje apelantica potražuje naknadu na ime plaća, pa suprotno stanovištu revizije, drugostepeni sud je primjenom odluke Vlade FBiH ("Službene novine FBiH" br. 48/99) o najnižoj plaći zaposlenika, pravilno odlučio kada je iznos od 65,42 KM dosuđen po prvostepenoj presudi odbio kao neosnovan.
- 27.Vrhovni sud je zaključio da isto tako ne stoje apelanticini prigovori da je u pobijanoj presudi neosnovano odbijen dio tužbenog zahtjeva (321,34 KM) na ime razlike otpremnine, zbog toga što su nižestepeni sudovi primjenom člana 143. stav 4. ZOR-a pravilno ocijenili da prema dužini staža apelantici pripada koeficijent 2,00, i da je poslodavac u toku postupka isplatio pripadajuću naknadu na ime otpremnine. I prigovor na dosuđenu visinu troškova postupka Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim, jer je našao da su oni dosuđeni pravilnom primjenom člana 386. stav 3. u vezi s članom 387. stav 1. i 2. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 28.Apelantica smatra da su joj presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je poslodavac donošenjem osporavanih rješenja postupio u skladu s odredbama člana 143. ZOR-a, te da apelantica pogrešno na sebe primjenjuje odredbu člana 143. stav 1. ZOR-a, jer da se njen status djelatnika na čekanju uspostavlja od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, s obzirom da se nije zatekla na čekanju posla na dan stupanja na snagu navedenog zakona (5. novembra 1999. godine) odnosno da joj je status djelatnika na čekanju pravno priznat od trenutka kada se obratila poslodavcu za uspostavu statusa djelatnika na čekanju i da se apelantica prema rješenju poslodavca nalazi u statusu djelatnika na čekanju u razdoblju od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Naime, u članu 143. ZOR-a izričito je propisano da će uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, a uposlenici koji se obrate poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa smatrat će se također uposlenicima na čekanju posla, dakle, njihov pravni status je identičan. Imajući u vidu navedeno, pogrešna je i protivna odredbi istog člana i ocjena sudova da su zakonita rješenja Kantonalne i Federalne komisije.
- 29.Dalje, apelantica smatra da su redovni sudovi pogriješili kada su utvrdili vrijeme statusa njenog čekanja u razdoblju od 2. februara 2000. do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje apelantici pripada pravo naknade plaće za vrijeme čekanja utvrdivši da joj pripada pravo na naknadu plaće samo za to razdoblje. Naime, sudovi su pogrešno ocijenili, prihvativši da su zakonite poslodavčeve odluke da apelantici pripada naknada plaće samo počevši od dana podnošenja zahtjeva za uspostavljanje radno-pravnog statusa. Na osnovu člana 143. ZOR-a apelantici pripada naknada plaće za sve vrijeme čekanja, dakle od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, odnosno najmanje od ponovnog nastavka rada poslodavca, dakle od 23. oktobra 1996. godine.
- 30.Također, sva tri redovna suda krajnje arbitrarno i bez ikakvog razumnog i objektivnog opravdanja prave razliku između uposlenika iz 143. stav 1. ZOR-a i uposlenika iz člana 143. stav 2. istog zakona, iako ZOR ne pravi tu razliku već, upravo suprotno, poistovjećuje uposlenike na čekanju posla i uposlenike koji se smatraju uposlenicima na čekanju posla. Apelantica podsjeća da se revizijski sud poziva na jedinstvenost sudske prakse redovnih sudova i komisija za provedbu člana 143. ZOR-a u tumačenju odredbe člana 143. st. 2. ZOR-a. Suprotno navedenom "jedinstvenom tumačenju" čl. 143. ZOR-a, cilj zakonodavca izražen kroz član 143. ZOR-a je da se uposlenicima na čekanju posla i uposlenicima koji se smatraju uposlenicima na čekanju posla u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, počevši od 31. decembra 1991. godine pa do donošenja ZOR-a, ponovo uspostavi radno-pravni status, s pravima među kojima su i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla te prava na uplatu doprinosa iz radnog odnosa kao što je zaključio Ustavni sud BiH u Odluci broj AP 299/06.
- 31.Apelantica navodi da je u radnom odnosu kod poslodavca od 1982. godine; radni odnos joj je prestao 6. maja 2000. godine. Smatra da za vrijeme radnog odnosa svaki uposlenik ima prava iz radnog odnosa. Njen radni odnos nije prestao 1992. godine, niko joj nije otkazao ugovor o radu niti donio rješenje o prestanku radnog odnosa, a sam poslodavac je donio rješenje da joj radni odnos prestaje tek 6. maja 2000. godine. Član 143. ZOR-a je poistovjetio radnike koji su "imali papir" da su na čekanju s onima koji nisu imali taj papir, ali su također čekali što se utvrđuje činjenicom da nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca. Apelantica nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca za vrijeme čekanja, dakle za cijelo vrijeme otkad se smatra uposlenikom na čekanju, ona ima pravo na naknadu plaće i doprinosa na plaću i iz plaće. U suprotnom, apelantica gubi ne samo naknade plaće nego i pravo da doživi penziju, jer to razdoblje koje joj nije pokriveno penzijskim stažom protuzakonitim odlukama redovnih sudova ostaje kao "čardak ni na nebu ni na zemlji".
- 32.Na kraju je apelantica predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ukine Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 P 008219 07 Rev od 13. maja 2008. godine i predmet vrati tom sudu da u hitnom postupku donese novu odluku u skladu s relevantnim odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
- 33.Apelantica zahtijeva i troškove apelacije u iznosu od 1.684,80 KM (sastav apelacije 1.440,00 KM uvećano za PDV od 17% u iznosu od 244,80 KM). Apelantica naglašava da su joj troškovi sastava apelacije izričito priznati odredbom člana 21. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
b) Odgovor na apelaciju
- 34.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci, koja je donesena u skladu s domaćim materijalnim i procesnim zakonima, te odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
- 35.Kantonalni sud je naveo da svojom presudom nije povrijedio apelanticina prava, te da u cijelosti ostaje pri razlozima presude.
- 36.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da tokom prvostepenog postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, navodeći pri tome da je ta činjenica potvrđena odlukom Kantonalnog i Vrhovnog suda, budući da je prvostepena presuda potvrđena u postupku povodom žalbe i revizije.
- 37.U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je u toku prvostepenog postupka iznio svoje stavove u vezi s apelanticinim pravom. Poslodavac navodi da su odluke zakonite, kao i da se treba posebno imati u vidu primjena člana 143. ZOR-a u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje ostavlja na privredne subjekte. Poslodavac ističe da apelantica pogrešno smatra da treba biti plaćena za vrijeme za koje nije radila, te da se specifična situacija radnika na čekanju unatoč okolnostima nemogućnosti poslovanja uopće ne može uspoređivati s radnim odnosom iz predratnih godina. Poslodavac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 38.Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takoder,zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st.1.i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
(5) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
(6) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
(7) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
- 39.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 32/00 od 30. augusta 2000. godine - stupio na snagu 7. septembra 2000. godine) relevantna odredba glasi:
Član 50.
(1) U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi: "Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku."
(2) Iza stava 4. dodaje se novi stav 5., koji glasi: "Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent - do 5 godina 1,33 - od 5 do 10 godina 2,00 - od 10 do 20 godina 2,66 - preko 20 godina 3,00.
(3) Dosadašnji st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8.
Član 52.
Ovaj zakon ne odnosi se na ugovore i isplate nastale između poslodavca i zaposlenika u primjeni Člana 143. Zakona o radu prije dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI. Dopustivost
- 40.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 41.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 42.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0P 00 8219 07 Rev od 13. maja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 43.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 44.Apelantica smatra da su joj presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
- 45.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 46.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelanticinoj tužbi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa, kao i uplati doprinosa iz plaća i na plaću i poreza na plaću. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelanticine navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 47.Ustavni sud zapaža da je apelantica u postupcima pred redovnim sudovima zahtijevala poništenje odluka tuženog o uspostavi radno-pravnog statusa apelantice i prestanku radnog odnosa, te poništenje rješenja Kantonalne i Federalne komisije, kao i utvrđivanje statusa radnika na čekanju u periodu od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te isplatu naknade plaće za cjelokupni period čekanja i uplatu doprinosa i isplatu otpremnine, smatrajući da su navedene odluke donesene proizvoljnom primjenom člana 143. ZOR-a.
- 48.U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
- 49.Ustavni sud će analizirati da li su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, dali jasne i razumljive razloge na kojima temelje svoje odluke, odnosno da li su jasno i argumentirano obrazložili zašto smatraju da apelantici, primjenom člana 143. ZOR-a, ne pripadaju druga prava osim onih koja su joj svojim presudama priznali.
- 50.Ustavni sud zapaža da se apelantica žali da su redovni sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je poslodavac pravilno primijenio član 143. ZOR-a, navodeći da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143. stav 1. ZOR-a. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekanja" od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno cijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod poslodavca od 1982. godine do 2000. godine, jer joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan.
- 51.U odnosu na apelanticin navod da su redovni sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je poslodavac pravilno primijenio član 143. ZOR-a, smatrajući da se na apelanticu ne primjenjuje stav 1. člana 143. ZOR-a jer joj status radnika na čekanju nije bio priznat u vrijeme stupanja ZOR-a na snagu niti prije obraćanja poslodavcu 2. februara 2000. godine, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao identično pravno pitanje (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke.
- 52.Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1. člana 143.) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da ZOR nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu.
- 53.Ustavni sud smatra da, ni u konkretnom predmetu, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stajalištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, prema kojoj zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH" br. 32/00) podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, ... Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu osoba iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a, već upravo insistira na istim pravima osoba na koje se primjenjuje stav 1. i osoba na koje se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.
- 54.U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelanticinu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio da su neosnovani apelanticini revizijski prigovori da joj je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 3. aprila 1992. godine pa do prestanka njenog radnog odnosa 6. maja 2000. godine, obrazlažući da joj je ovaj status pravno priznat od momenta kada se obratila tuženom za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelanticina prava u vezi s utvrđenim radno-pravnim statusom (iako Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica zatekla u radnom odnosu kod tuženog 31. decembra 1991. godine i da je ispunila ostale uvjete iz stava 2. člana 143. ZOR-a), Ustavni sud smatra opravdanim apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda o apelaciji broj AP 299/06.
- 55.Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu tadašnje apelantice iz predmeta AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila da iznese revizijski navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 56.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelanticin revizijski navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143. stav 2. ZOR-a) kada je, odlučujući o žalbi apelantice kao tužiteljice, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantici radno-pravni status uspostavljen samo za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a odbijajući apelanticin zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa za period od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantici priznat od momenta kada se apelantica obratila poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelanticina prava u vezi s utvrđenim radno-pravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio iz kojih bi razloga pripadanje prava iz člana 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su tumačili nižestepeni sudovi i prihvatio Vrhovni sud, izuzev što je naglasio da je sudska praksa redovnih sudova i komisija za provedbu člana 143. ZOR-a jedinstvena u tumačenju odredbe člana 143. stava 2. ZOR-a, koji su zauzeli jedinstveno pravno stanovište da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca 31. decembra 1991. godine, a prestali su sa radom u ratnim i poratnim okolnostima i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a, treba da se smatraju zaposlenicima na čekanju posla, ali samo kada su se obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Kako je i u drugim analognim predmetima kao što je konkretan slučaj, u tumačenju člana 143. stav 2. ZOR-a, taj sud zauzimao pravno stanovište kao što je izneseno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava osnovano odbili apelanticin tužbeni zahtjev da joj poslodavac prizna kontinuitet prava iz radnog odnosa počevši od 3. aprila 1992. godine do 2. februara "2002. godine" (ovdje je očigledno Vrhovni sud napravio lapsus calami, jer je riječ o 2000. godini kao periodu od šest mjeseci u kojem su se zaposlenici mogli obraćati poslodavcu), pa je suprotno revizijsko stanovište bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ustavni sud zapaža da ovo obrazloženje o zauzimanju jedinstvenog pravnog stanovišta, opet, ne predstavlja obrazloženje iz kojih bi razloga pripadanje prava iz člana 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su tumačili nižestepeni sudovi i prihvatio Vrhovni sud.
- 57.Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog, a pogotovo objektivnog, obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio da riješi radno-pravni status radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine, kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen, u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od 7 ili 8 godina.
- 58.Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radno-pravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantici pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelantica zahtijevala u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene člana 143. ZOR-a.
- 59.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na ostale navode
- 60.U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 61.U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose sami apelanti.
VIII. Zaključak
- 62.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja treba da se ima smatra radnikom na čekanju posla u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju posla uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivno-pravne propise, konkretno član 143. ZOR-a na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana.
- 63.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 64.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.