Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2178/08, rješavajući apelaciju A.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija A.G.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    A.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Ilinčić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnijela je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 311 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (Općinski sud) broj P.250/03-Č od 9. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te suprotne strane u postupku T.P. "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 28. jula 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovor 8. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 20. augusta 2008. godine, a Općinski sud 22. augusta 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 28. augusta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 31. oktobra 2001. godine pokrenula radni spor pred Općinskim sudom protiv tuženog radi poništenja rješenja, te uspostave radno-pravnog statusa i isplate.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj P.250/03-Č od 9. januara 2006. godine odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji je glasio: "Poništavaju se rješenja tuženog broj 170-11/00 od 3. novembra 2000. godine i broj 271-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenja Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu, broj 03-34-33-447/01 od 22. augusta 2003. godine". Istom presudom djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev na način da joj je utvrđen status zaposlenice na čekanju posla kod tuženog počevši od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te je tuženom naloženo da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja u iznosu od po 220,00 KM mjesečno ili ukupno 704,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da apelantici za period od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine uplati doprinose iz plaće i na plaću, kao i porez na plaću, dok je preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu na ime naknade plaće i doprinosa iz plaće, odbijen. Ujedno, tuženom je naloženo da apelantici isplati otpremninu u iznosu od 1.112,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. septembra 2000. godine pa do isplate, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 648,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. januara 2006. godine, kao dana presuđenja. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog u odnosu na otpremninu je odbijen.
  • 8.
    Tokom postupka je utvrđeno, što među parničnim strankama nije bilo sporno, da je tuženi, postupajući po apelanticinom zahtjevu, Rješenjem broj 170-11/00 od 3. novembra 2000. godine, apelantici utvrdio status zaposlenice na čekanju posla počevši od 31. januara 2000. godine, te Rješenjem broj 271-11/00 od 20. novembra 2000. godine prestanak radnog odnosa sa 6. majem 2000. godine i pravo na isplatu otpremnine. Nesporno je utvrđeno da se apelantica, nezadovoljna ovim rješenjima, žalila Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), potom i Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) koje su svojim rješenjima apelanticine žalbe odbile.
  • 9.
    Prema mišljenju Općinskog suda neosnovan je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila poništenje rješenja zbog toga što je tuženi, donoseći osporena rješenja, postupio u potpunosti po odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), i to po odredbi člana 143. ZOR-a. Prema citiranoj odredbi zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ZOR-a pismeno i neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u tom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se zaposlenikom na čekanju posla. Tuženi je apelantici priznao status zaposlenice na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva do 6. maja 2000. godine kada je po sili zakona, a na osnovu odredbe člana 143. st. 1. i 4. ZOR-a, svim zaposlenicima koji su se zatekli na čekanju posla, a poslodavac ih nije pozvao na posao, prestao radni odnos, pa tako i apelantici. Općinski sud je u svom obrazloženju još istakao da je tuženi apelantici priznao sva prava predviđena odredbom člana 143. ZOR-a pozivajući se na Odluku Vrhovnog suda broj Rev. 291/03. U skladu s navedenim, Općinski sud je utvrdio da su osporena rješenja valjana i zakonita, te da apelantica nije imala razloga da ih pobija. Iz istog razloga neosnovan je i onaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je potraživala naknadu plaće počevši od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine, jer apelantica nema pravo da traži naknadu za period u kojem nije radila. Općinski sud je ocijenio da je djelimično osnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plaće za vrijeme čekanja posla počevši od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a visinu naknade ovaj sud je utvrdio na osnovu odredbe člana 5. tada važećeg Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor).
  • 10.
    Među strankama nije sporno da apelantici pripada pravo na isplatu otpremnine, u skladu s odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a, jer je tuženi priznao ovaj dio tužbenog zahtjeva. Općinski sud je udovoljio i dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa na plaću i iz plaće, kao i poreza na plaću, i to za period od 31. januara 2000. godine pa do 6. maja 2000. godine za koji je dosuđena naknada plaća.
  • 11.
    Protiv prvostepene presude Kantonalnom sudu su se žalili i apelantica i tuženi. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 311 od 6. septembra 2006. godine apelanticina žalba je djelimično usvojena tako što je prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđenih troškova postupka na način pobliže preciziran u stavu 1. izreke presude, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Stavom 2. izreke iste presude žalba tuženog je odbačena kao neblagovremena.
  • 12.
    Apelantica je u žalbi, između ostalog, navela da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio period čekanja posla od momenta podnošenja zahtjeva tuženom, a ne od 3. aprila 1992. do 6. maja 2000. godine u kojem apelantici pripada pravo na naknadu plaća.
  • 13.
    U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i razloga predviđenih odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je apelanticina žalba osnovana samo u dijelu troškova parničnog postupka. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je djelimično udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu, te pravilno odredio visinu naknade plaće za period čekanja posla počevši od dana podnošenja zahtjeva tuženom do 6. maja 2000. godine i visinu otpremnine sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju je istaknuto da je tuženi osporena rješenja donio u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a, da su ta rješenja valjana i zakonita, pa da stoga apelantica nema razloga da ih pobija jer joj je tuženi osporenim rješenjima u potpunosti priznao sva prava predviđena odredbom člana 143. ZOR-a. Upravo zbog navedenih razloga, Kantonalni sud smatra da je neosnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim potražuje naknadu štete zbog neostvarene plaće od 1992. godine za vrijeme u kome nije radila.
  • 14.
    Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelanticine tvrdnje da su nižestepeni sudovi pogrešno protumačili i primijenili odredbe člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a kada su odbili njen zahtjev da joj tuženi prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine, a ne od 31. januara 2000. godine. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda sudska praksa, kao i praksa svih kantonalnih komisija i Federalne komisije, je jedinstvena u tumačenju odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. Prema navedenoj praksi zauzet je stav da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca 31. decembra 1991. godine i koji su prestali s radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti, te nisu zasnivali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu novog ZOR-a, smatraju zaposlenicima na čekanju posla ali samo od dana kada su se, u smislu navedenog zakona, obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Na isti način ovu odredbu je protumačio i federalni ministar socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica u svojoj Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a od 10. aprila 2000. godine. Bez obzira na činjenicu što je navedena Instrukcija prestala da važi Odlukom navedenog ministra od 17. jula 2001. godine, način tumačenja ove odredbe u praksi redovnih sudova i komisija je ostao isti. Osnov za ovakvo tumačenje odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a zasniva se na činjenici da mnogi poslodavci za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti nisu radili, odnosno privređivali, te nisu ni bili u stanju zapošljavati isti broj radnika kao prije rata, a pogotovo ne svim zaposlenicima isplaćivati plaće i doprinose. Prema tome, suprotno razmišljanje predstavljalo bi nesrazmjeran teret za poslodavca, pa su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a. U skladu s navedenim razmišljanjem, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin zahtjev za isplatu naknada plaća za period od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine, jer u tom periodu apelantica nije imala status zaposlenika na čekanju posla.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da su redovni sudovi pogrešno i krajnje proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tuženi, donošenjem osporenih rješenja, postupio u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a. Prema apelanticinom mišljenju redovni sudovi su pogrešno utvrdili da apelantica u vrijeme donošenja ZOR-a nije imala status zaposlenika na čekanju posla, te da se na nju ne odnosi odredba člana 143. stav 1. ZOR-a. Apelantica smatra da su sudovi pogriješili kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tuženom, tj. 31. januara 2000. godine pa do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno utvrdili i vrijeme za koje apelantici pripada pravo na naknadu plaće. Apelantica još ističe da je očigledno da su sva tri suda postupali po Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a koja je od početka bila protuzakonita i kao takva je ukinuta. Na kraju, apelantica je navela da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1975. godine do 6. maja 2000. godine, da joj radni odnos nije prestao 1992. godine jer joj ugovor o radu nije otkazan, te je predložila da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, ukine presuda Vrhovnog suda te je zatražila naknadu troškova na ime sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o reviziji ocijenio sve apelanticine navode i da je ispitao sve razloge na kojima je zasnovana drugostepena odluka, te da nije našao da je povrijeđeno ijedno apelanticino pravo na koje se u apelaciji poziva, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je odluka donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 17.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u predmetnom slučaju nije došlo do povreda apelanticinih prava predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Na kraju je još dodao da je apelantica tokom postupka tretirana kao stranka sa svim pravima i obavezama, a to što je nezadovoljna konkretnom odlukom ne znači da su joj povrijeđena ustavna prava na koja se poziva.
  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je hronološki opisao tok postupka istaknuvši da je postupak vođen u skladu sa zakonom, te da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenika kod tuženog, a da joj je status zaposlenika na čekanju posla utvrđen od dana podnošenja zahtjeva tuženom, te da joj, u skladu s navedenim, samo u navedenom razdoblju pripada pravo na naknadu plaća i uplatu doprinosa. Općinski sud je na kraju predložio da se apelacija odbije jer su apelanticini navodi o povredi prava neosnovani.
  • 19.
    Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da pravo na pravično suđenje na koje se poziva apelantica ni na koji način nije dovedeno u pitanje. Primjena odredbe člana 143. ZOR-a, po mišljenju tuženog, mora se sagledati u svjetlu okolnosti u kojim se našla država jer se "specifična institucija radnika na čekanju ne može porediti s radnim odnosom iz predratnih godina, u drugom pravnom sistemu". Apelantica pogrešno smatra da je trebala biti plaćena za vrijeme dok nije radila jer to ni na koji način nije bila obaveza preduzeća koje nije moglo poslovati iz razloga koji predstavljaju višu silu. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 27.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 28.
      Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelanticinoj tužbi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, odnosno o zahtjevu da se ponište rješenja koja se tiču njenog radno-pravnog statusa kao i ostalim pravima koja proizlaze iz radnog odnosa.
    • 29.
      Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu, kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tuženom, odnosno od 31. januara 2000. godine.
    • 30.
      S obzirom na navode o proizvoljnosti u primjeni prava Ustavni sud zapaža da arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluku AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Prema tome, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da li obrazloženja redovnih sudova sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi.
    • 31.
      Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula sudski postupak u kojem je, između ostalog, tražila da se ponište rješenja tuženog, Kantonalne i Federalne komisije, da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, da joj se za navedeni period isplati naknada plaće, te uplate doprinosi na ime penzijskog i invalidskog osiguranja. Općinski sud je donio presudu kojom je navedeni dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbio. Kantonalni i Vrhovni sud su u ovom dijelu potvrdili prvostepenu presudu. Općinski sud je u svojoj odluci zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži poništenje rješenja neosnovan jer je tuženi, donoseći osporena rješenja, postupio u potpunosti u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a, priznavši joj status zaposlenice na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine kada joj je po sili zakona prestao radni odnos, budući da je tuženi nije pozvao na posao. Prvostepeni sud je naveo i to da je neosnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži naknadu plaće od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine jer ista ne može tražiti štetu za neostvarene plaće za period u kojem nije radila. Kantonalni sud je u postupku po žalbi u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda u odnosu na navedeni dio apelanticinog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je u postupku po reviziji istakao da je sudska praksa, kao i praksa svih kantonalnih komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu, kao i Federalna komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu jedinstvena u tumačenju odredbe člana 143. stav 2. Zakona o radu, zauzimajući pravni stav da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. 12. 1991, godine, a prestali su sa radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti te nisu zasnivali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu Zakona o radu, imaju se smatrati zaposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se u smislu spomenutog zakona obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa.
    • 32.
      U vezi s apelanticinim navodima da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tuženom, a ne od 3. aprila 1992. godine, Ustavni sud podsjeća da je o ovom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/09). U citiranoj odluci je istaknuto da su sudovi neosnovano pravili razliku između zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143, odnosno "zaposlenika na čekanju posla" i onih zaposlenika "koji će se tek smatrati zaposlenicima". Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je odredbom člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebao biti priznat taj status, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. ZOR-a, ali da u odredbama ZOR-a ne postoji niti jedna naznaka koja bi ukazivala na razliku između navedenih zaposlenika. Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto i na osnovu čega su napravili razliku između zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a, te je utvrdio povredu prava na pravično suđenje jer su sudovi neosnovano apelantici utvrdili status zaposlenika čekanja posla od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu proizvoljno primijenivši odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a. Imajući u vidu ovakvo stanovište u vezi s tumačenjem relevantnih odredbi ZOR-a, a koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje o kojem je već raspravljano u citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nema razloga da promijeni stav. Stoga se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud u potpunosti poziva na citirani stav.
    • 33.
      Ustavni sud smatra da su u predmetnom slučaju redovni sudovi, kada su odbili dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila uspostavu radno-pravnog statusa od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine utvrdivši joj status zaposlenika na čekanju posla od momenta podnošenja zahtjeva tuženom, odnosno od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, proizvoljno primijenili materijalno pravo, što predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 34.
      Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 35.
    U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

c) Naknada troškova apelacije

  • 36.
    U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica stiče status zaposlenika na čekanju posla, te ostalim pravima iz radnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.