USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2549/09, rješavajući apelaciju Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 902182 08 Rev od 14. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902182 08 Pž od 8. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 902182 05 Ps od 20. novembra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Govedarica, advokat iz Bijeljine, podnio je 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 902182 08 Rev od 14. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 902182 08 Pž od 8. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902182 05 Ps od 20. novembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 28. decembra 2009. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 6. januara 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 902182 05 Ps od 20. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 902182 08 Pz od 8. aprila 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da, počevši od 30. novembra 2006. godine, preuzme od apelanta korisnike penzija i nastavi isplatu penzija svim korisnicima koji su posljednji put bili osigurani i ostvarili pravo na penziju do 30. aprila 1992. godine na teritoriji sadašnje FBiH, kojima je doneseno rješenje o određivanju penzije od SIZ-a PIO Bosne i Hercegovine, Sarajevo, prema podacima tuženog, a koju im isplaćuje apelant. Apelant je, dalje, tražio da se tuženi obaveže da mu na ime isplaćenih penzija za penzionere koji su posljednji put bili osigurani, a ostvarili pravo na penziju do 30. aprila 1992. godine na teritoriji sadašnje FBiH, a isplatu je od 1. oktobra 2003. godine do 30. novembra 2006. godine vršio apelant, isplati ukupan iznos od 175.587.316,13 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2004. godine pa sve do isplate, kao i da plati iznose koje apelant do dana posljednjeg obračuna isplati na ime penzija do preuzimanja penzionera, a uz naknadu troškova postupka. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
- 7.U obrazloženju prvostepene presude se navodi da iz Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum) broj 03-300/00 od 27. marta 2000. godine proizlazi da je sporazum zaključen 27. marta 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, kao ugovornih strana i nosilaca osiguranja, te da su ga potpisali direktori nosilaca osiguranja, a uz saglasnost Vlade Republike Srpske i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
- 8.Istaknuto je da iz člana 19. Sporazuma proizlazi da Sporazum stupa na snagu danom potpisivanja i da će se objaviti u "Službenom glasniku RS" i "Službenim novinama FBiH". Dalje je navedeno da je odredbama člana 2. Sporazuma propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu Sporazuma nastavlja sa isplatom, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravišta korisnika mirovine/penzije. Navedenim članom u stavu 2. Sporazuma propisano je da korisniku penzije kojem je vršena isplata od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu Sporazuma, penziju će isplaćivati nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije.
- 9.Odredbom člana 1. Sporazuma reguliran je predmet Sporazuma, odnosno da on uređuje način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanje penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, uređivanje razmjerne penzije, ostvarivanje prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima podjele tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja Sporazuma, razmjene dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na provođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i samog Sporazuma.
- 10.Dalje se navodi da iz preambule Sporazuma proizlazi da je navedeni Sporazum zaključen na osnovu člana 205. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS ("Službeni glasnik RS" br. 27/93, 14/94 i 10/95) i člana 82. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH ("Službene novine FBiH" broj 29/98). Dakle, može se zaključiti da je predmetni Sporazum zaključen na osnovu važećih zakonskih propisa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, koji su se primjenjivali do dana zaključenja Sporazuma.
- 11.Ocjenjujući odredbe Sporazuma, te namjere ugovornih strana, posebno imajući u vidu da je predmetni Sporazum zaključen uz saglasnost Vlade Republike Srpske i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Općinski sud je našao da je svrha Sporazuma podjela umirovljenika/penzionera na način da se urede odnosi i obaveze u isplatama mirovina/penzija na način da nosilac osiguranja koji je isplaćivao mirovinu/penziju do zaključenja predmetnog Sporazuma nastavi njihove isplate i dalje.
- 12.Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o sporazumu koji ima elemente pravnog posla, tripartitnog ugovora čija je svrha propisana u odredbi člana 1. Sporazuma. Stoga, kako sud prihvata i ocjenjuje da drugačija namjera ne proističe iz Sporazuma (ugovora), niti je na bilo koji drugi način izražena, tako zaključen sporazum veže svaku stranku (ugovornu stranku) za čitavo njezino područje. Cilj zaključenja Sporazuma (ugovora) ima svoje učinke, kako između stranaka učesnika Sporazuma, tako i u vremenu i prostoru.
- 13.Prema mišljenju Općinskog suda, apelant se neosnovano poziva na to da je odlukom Vlade Republike Srpske od 13. februara 2002. godine jednostrano raskinuo Sporazum, ako se ima u vidu nesporna činjenica da je apelant nastavio da isplaćuje mirovine/penzije korisnicima koji su već bili priznati kao njegovi korisnici, a što je potvrđeno tokom postupka, te navodima u tužbi koje su predočili apelant i tuženi. Sve je potvrđeno i nalazom vještaka finansijske struke kao i izjavom istog vještaka saslušanog na glavnoj raspravi, tj. da se isplate korisnicima mirovina/penzija, prema zaključenom Sporazumu iz maja 2000. godine, vrše i do danas kod oba nosioca osiguranja, odnosno i kod apelanta i kod tuženog.
- 14.Navedeno potvrđuju i izjave saslušanog zakonskog zastupnika tuženog koji je bio učesnik prilikom zaključenja predmetnog Sporazuma kao i izjava saslušanog svjedoka B.S., apelantovog službenika koji radi na rukovodećim mjestima kod apelanta i koji je decidirano opisao predmet zaključenog Sporazuma iz 2000. godine i način reguliranja preuzimanja obaveza između nosioca tadašnjih osiguranja i ugovornih strana Sporazuma i druge načine rješavanja zaključenog Sporazuma. Navedeni svjedok je izjavio da, prema zaključenom Sporazumu, niko nije mogao steći prava, već su se stečena penzijsko-invalidska prava do 30. aprila 1992. godine zadržala.
- 15.Prema mišljenju Općinskog suda, apelant neosnovano ukazuje na to da bi se u konkretnom sporu trebao primjenjivati princip kao u međunarodnim sporazumima jer se u predmetnoj pravnoj stvari radi o unutrašnjim odnosima i podjeli obaveza u isplati ostvarenih penzija između nosilaca osiguranja, apelanta i tuženog, unutar novonastale države BiH, odnosno preuzimanja reguliranja ostvarivanja prava na imovinu i njihovu isplatu u skladu sa zakonima koji reguliraju tu materiju, odnosno koji su regulirali tu materiju u bivšoj SRBiH od nastanka ratnih događanja.
- 16.Općinski sud je naveo da bez obzira na pojedinačne odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija), na koje se apelant poziva, navedene odluke ni u kojem slučaju ne mogu utjecati na osnovanost apelantovog tužbenog potraživanja kojim traži da se tuženi obaveže da od 30. novembra 2006. godine preuzme korisnike mirovina/penzija i nastavi im isplatu u Federaciji Bosne i Hercegovine, te apelantu naknadi štetu od 175.587.316,13 KM sa zakonskom kamatom od 1. januara 2004. godine pa do isplate.
- 17.Također je navedeno da je u toku postupka i na osnovu izvedenih dokaza, a posebno ocjenjujući izjavu zakonskog zastupnika tuženog i nalaz vještaka finansijske struke koji je utvrdio da oba fonda primjenjuju Sporazum, te posebno ocjenjujući odredbe zaključenog Sporazuma, Općinski sud našao da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu niti da bi tuženi bio u obavezi da mu naknadi utuženi iznos. Istaknuto je da ukoliko bi apelant jednostrano prestao sa isplatom mirovina/penzija po zaključenom Sporazumu, nanio bi štetu tuženom, tj. poremetio bi namjeru i ciljeve zaključenog Sporazuma.
- 18.Općinski sud je istakao da bi se predmetni Sporazum mogao prestati primjenjivati uz saglasnost ugovornih strana i vlada ugovornih strana, kao što je i zaključen, odnosno stranke su ga dužne primjenjivati sve dok ne dođe do njegove izmjene na način kako je i došlo do njegovog zaključenja.
- 19.U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su stranke zaključile sporazum koji ima snagu ugovora, u smislu odredbe člana 25. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema odredbi člana 17. ZOO-a, učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njezino ispunjenje (stav 1). Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona (stav 2).
- 20.Navedeno je da se Sporazum očito nije ugasio saglasnošću stranaka, niti poništenjem, ali odluka Vlade Republike Srpske objavljena u "Službenom glasniku RS" i nesporno primljena obavijest koju je apelant poslao tuženom a u kojoj se ističe da raskida ugovor, Kantonalni sud prihvata kao otkaz ugovora iz člana 358. st. 1. i 4. ZOO-a. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije prihvatljiv stav prvostepenog suda da samo zbog toga što u Sporazumu nije postojala klauzula da se on može raskinuti, Sporazum nije raskinut. Na to upućuje i sama logika stvari - niko nikoga ne može prisiljavati da trajno bude u nekom obligacionom odnosu.
- 21.Prema mišljenju Kantonalnog suda, ugovarač, odnosno apelant je svojom izjavom da raskida Sporazum opozvao svoju obavezu prema penzionerima u vezi sa Sporazumom, ali je sa svakim penzionerom konkretno zaključio novi ugovor (donio rješenja) kojim im je utvrdio penziju prema propisima Republike Srpske, što znači da su penzioneri koji se nisu žalili na ta rješenja prihvatili novonastali obligacioni odnos direktno sa apelantom.
- 22.Prema nalaženju Kantonalnog suda, raskidanjem Sporazuma prestala je svaka obaveza tuženog prema apelantu i nastao je novi obligacioni odnos samo između Republike Srpske i penzionera. Stoga su, prema mišljenju Kantonalnog suda, tačni navodi apelantovog punomoćnika da on isplaćuje penziju prema svojim propisima, ali je očigledno da iz toga izvlači pogrešan zaključak smatrajući da je time nastala neka obaveza tuženog prema njemu. Istaknuto je da od momenta raskida Sporazuma stranke više nisu bile ni u kakvom obligacionom odnosu, a ako nema obligacionog odnosa između dva subjekta, onda iz toga ne mogu proisteći nikakva prava i obaveze. Apelant zasniva svoj zahtjev na nepostojećoj obavezi jer je "tuđe penzionere" proglasio svojima i, kako je već rečeno, dao im penziju prema svojim propisima, a u čemu tuženi nije imao nikakvog učešća. Kantonalni sud se, također, pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Karanović, te u tom smislu napravio sličnosti i razlike sa tom odlukom. U tom smislu, Kantonalni sud je naveo da odluka Evropskog suda, kao i sve druge odluke, veže konkretne učesnike u sporu. Dalje je navedeno da iz navedene presude ni u najširem tumačenju ne proizlazi bilo kakvo kršenje domaćeg i međunarodnog prava tuženog prema Republici Srpskoj, odnosno njegovim organima, konkretnije prema apelantu. Također je navedeno da, prema propisima domaćeg prava, apelant nema nikakva prava prema tuženom iz navedenog Sporazuma kao posljedica njegovog raskida, a te obaveze ne proizlaze ni iz navedene odluke niti iz bilo koje odluke koja je u njoj citirana. Kantonalni sud je naveo da apelanta ne vidi kao oštećenu stranku u smislu da mu pripada neko pravo, niti u smislu da je diskriminiran, a posebno ne smatra tačnim njegove navode iz pismenog podneska od 24. marta 2007. godine koji glase: "Odluka suda u Strazburu praktično znači osnov na kojem zasniva svoj zahtjev, te da se spor može riješiti u njegovu korist upravo direktnom primjenom odredaba Evropske konvencije i njenih protokola jer ovi dokumenti imaju prednost nad svim ostalim zakonima". Prema mišljenju suda, apelant nije prezentirao njemu sličan slučaj u kojem je to utvrđeno, a ni Kantonalni sud nije mogao pronaći takvu odluku među desetinama odluka u koje je izvršio uvid.
- 23.Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 58 0 Ps 902182 08 Rev od 14. maja 2009. godine.
- 24.U obrazloženju revizione presude se navodi da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 210, 211. i 213. ZOO-a kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, a to obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud. Naime, i prema ocjeni Vrhovnog suda, u radnjama tuženog ne postoje osnovi po članu 210. ZOO-a da bi se prihvatilo da se tuženi bez pravnog osnova neosnovano obogatio. Prema mišljenju Vrhovnog suda, sve i da se prihvati da su ispunjene pretpostavke iz člana 210. ZOO-a, pravilo vraćanja ne važi u slučaju kada nastupi apsolutna pravna smetnja za primjenu pravila vraćanja. Istaknuto je da je članom 211. ZOO-a propisano da ko izvrši isplatu "znajući da nije dužan platiti" nema pravo da zahtijeva vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu, a to u konkretnom predmetu nije slučaj. Kako ističe Vrhovni sud, bez utjecaja je na drugačije rješenje i prigovor revizije da je apelant isplate vršio iz socijalnih i moralnih razloga jer mu ni u tom slučaju ne pripada pravo na povrat učinjenog (član 213. ZOO-a).
- 25.Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kada je, zbog nedostatka apelantove aktivne legitimacije, odbijen prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva za preuzimanje i isplatu penzionera koji su penzijski staž ostvarili do 30. aprila 1992. godine na području Federacije BiH, a iz razloga koje je naveo Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude. U tom pogledu, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant u tom dijelu tužbenog zahtjeva nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženim zato što zakonom nije ovlašteni zastupnik penzionera pa u njihovo ime ne može ni podnijeti tužbu za preuzimanje i isplatu penzija jer su to lična prava penzionera.
- 26.Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je prigovor revizije da nižestepeni sudovi nisu identificirali status Sporazuma, te da je on jednostrano raskinut. Kako dalje ističe Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da Sporazum zaključen između parničnih stranaka nema snagu međunarodnog ugovora jer je zaključen između pravnih subjekata jedne države na osnovu ovlaštenja koja im daje Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH pa se on ima smatrati ugovorom zaključenim u skladu sa općim pravilima ZOO-a kojim su učesnici ugovora dogovorili svoja prava i obaveze prema penzionerima. Dalje je Vrhovni sud istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da Sporazum (ugovor) nije raskinut u skladu sa odredbama čl. 124-128. ZOO-a niti se može smatrati da je ugovor jednostrano raskinut otkazom ugovora u skladu sa članom 358. st. 1. i 4. ZOO-a. Stoga je Vrhovni sud naveo da, kada se ima u vidu nesporna činjenica da su apelant i tuženi nastavili postupati po Sporazumu, to ukazuje na to da apelantova stvarna volja, kada je uputio tuženom usmeno obavještenje da odustaje od Sporazuma, nije ostvarena u smislu njegovog prestanka. Vrhovni sud je naveo da je članom 358. stav 5. ZOO-a propisano da stranke mogu ugovoriti da će njihov dužnički odnos prestati samim dostavljanjem otkaza, međutim, to Sporazumom nije ugovoreno. Odluka Vlade o davanju saglasnosti apelantu da može raskinuti ugovor i apelantovo usmeno saopćenje da odustaje od Sporazuma, a nastavlja ispunjavati svoje obaveze iz Sporazuma, ne mogu se smatrati kao ispunjenje uvjeta za raskidanje ugovora odustajanjem od njega, što ima u vidu odredba člana 358. ZOO-a.
- 27.Nije osnovan ni prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je sud trebao tužbeni zahtjev riješiti prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH jer su tim zakonima regulirani postupak utvrđenja prava korisnika penzije i obaveze nosioca penzijskog osiguranja, a nemaju odredbe koje reguliraju pravo na naknadu štete iz osnova neosnovanog obogaćenja, pa su nižestepeni sudovi, i prema ocjeni ovog suda, pravilno primijenili odredbe ZOO-a kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete iz osnova neosnovanog obogaćenja.
- 28.Dalje je navedeno da su tačni prigovori revizije da se drugostepeni sud u svojoj odluci pogrešno pozivao na odredbe čl. 154. i 155. ZOO-a koje reguliraju osnove odgovornosti i štetu, te odredbe čl. 149. i 150. ZOO-a koje reguliraju ugovor u korist trećih lica, što nije konkretan slučaj. U pogledu prigovora revizije za koje je Vrhovni sud utvrdio da su ponovljeni iz žalbe (da je apelant diskriminiran, da prilikom donošenja odluke nije imao u vidu odluke Evropskog suda - predmet Karanović, međunarodne ugovore), istaknuto je da je drugostepeni sud navedene prigovore ocijenio, te da je dao pravilne, potpune i iscrpne razloge zbog čega su oni neosnovani.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 29.Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravi lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U okviru prava na pravično suđenje, apelant smatra da je povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Apelant, u suštini, smatra da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U pogledu povrede prava na imovinu, apelant navodi da svakih mjesec dana dolazi do umanjenja njegove imovine za 6-7 miliona KM. U pogledu nediskriminacije, apelant navodi da postupci tuženog kao i postupajućih sudova dovode do diskriminacije penzionera jer penzije treba da isplaćuje tuženi a ne apelant. Prema apelantovom mišljenju, opravdan je njegov tužbeni zahtjev da tuženi preuzme sve penzionere koji su penzionirani do 1992. godine na području sadašnje Federacije BiH. Smatra da nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja nisu dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, zbog čega presude imaju i formalne nedostatke koji dovode u sumnju pravilnost suđenja. Smatra da su nižestepeni sudovi počinili povrede tokom postupka zbog razloga navedenih u žalbi, a potom i reviziji. Prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene navode prema odredbama člana 231. ZPP koji su od odlučnog značaja i dao konkretne razloge zašto ih smatra neosnovanim. Smatra da je drugostepeni sud uopćeno naveo razloge zbog kojih nije prihvatio njegove žalbene navode. Istu povredu, kako ističe apelant, čini i Vrhovni sud, što dovodi do toga da je postupak bio nepravičan i da je primjena procesnog i materijalnog prava bila očigledno proizvoljna za apelanta. Apelant smatra da nisu utvrđene i navedene sve odlučne činjenice (odbijanje apelantovog prijedloga za saslušanje svjedoka R.R., predstavnika Udruženja penzionera Republike Srpske, na okolnost istaknutog prigovora aktivne legitimacije, prijedlog za odlaganje glavne rasprave zbog nedostavljanja nalaza vještaka gdje i sam vještak traži odgodu, propust suda ukazan u žalbi da se saslušaju svjedoci tuženog i tužilačke strane na istom ročištu zbog različitih iskaza na bitne okolnosti, različiti stavovi nižestepenih sudova u pogledu pravnog statusa Sporazuma, autoritet i obaveznost primjene pravnih stavova odluka Komisije i Evropskog suda kada se radi o diskriminaciji).
- 30.Apelant, dalje, navodi da iz obrazloženja revizione presude proizlazi da se sud površno i nedovoljno upustio u ocjenu procesne građe i dijela navoda parničnih stranaka u podnescima vezanim za sam status Sporazuma, koji je za nižestepene sudove različit. Ističe da je pitanje važnosti Sporazuma od značaja samo za primjenu tzv. "povratničke odredbe", odnosno člana 2, koja se odnosi na populaciju penzionera koji su penzionirani do 1992. godine na području sadašnje Federacije BiH, a ne teksta cijelog Sporazuma čije se odredbe i dalje primjenjuju. Apelant ističe da navedeno ne spominje ni jedan sud, a ta činjenica je od odlučnog značaja i ona je bila predmet ocjene diskriminacije u pojedinačnim slučajevima u odlukama Doma i Komisije, kao i u odluci u slučaju Karanović. Primjenom navedene odredbe Sporazuma u spomenutim odlukama potvrđena je diskriminacija u odnosu na član 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i to penzionerima za koje apelant traži da ih tuženi preuzme.
- 31.Apelant, također, ukazuje na procesnu nepravičnost u pogledu dokaznog postupka. U pogledu aktivne legitimacije, apelant navodi da nema status punomoćnika penzionera nego strane u sporu, a aktivna legitimacija se posmatra u odnosu na cjelokupnu procesnu građu i predmet spora i položaj apelanta kao stranke.
- 32.Prema apelantovom mišljenju, Fond PIO je učesnik materijalnopravnog odnosa iz kojeg je nastala parnica - vrši isplatu penzionerima koji su stekli pravo iz PIO-a do 1992. godine, što je obaveza tuženog (isplate) i time nastaje materijalna šteta apelantu i obaveza tuženog na preuzimanje penzionera kojima je to pravo već jednom priznato odlukom Karanović. U odnosu na slučaj Karanović, apelant navodi da revizioni sud i ne obrazlaže stavove iz žalbenih i revizionih navoda nego se poziva na obrazloženje drugostepenog suda. Ističe da je odluka Karanović obavezujuća za sve organe vlasti i pravna lica na koja se odnosi, te da se ta odluka posljedično odnosi i na apelanta jer svaki mjesec trpi štetu od oko 6-7 miliona KM koje bi tuženi isplaćivao penzionerima po principu "posljednjeg mjesta osiguranja i zarađene penzije". Također, upućuje i na tačke 24, 27. i 28. navedene odluke Evropskog suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 33.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 34.Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nema aktivnu legitimaciju u odnosu na njegove navode u pogledu penzionera. U pogledu odluke Karanović, Kantonalni sud je naveo da sudska praksa nije izvor prava i ne može biti osnov za donošenje sudskih odluka. Sudska praksa može poslužiti kao argument da određeni propis ima određeno značenje i da je u tom značenju primijenjen u nizu istih ili sličnih slučajeva. U odnosu na apelantove navode da se primjenom Sporazuma čini diskriminacija i jednoj i drugoj kategoriji penzionera jer ne primaju penzije gdje su ih zaradili, Kantonalni sud je naveo da je apelant zaključio Sporazum bez dovoljno kalkulacije o tome koliko će penzionera "pripasti" njemu a koliko tuženom, ko će iz toga izvući koristi ili imati štete, te da je pokušao, prvo kroz raskid Sporazuma a zatim i kroz predmetni postupak, otkloniti te propuste, u čemu nije uspio. Kantonalni sud navodi da su odluke Doma i Komisije obavezne za sve sudove na području oba entiteta. Međutim, odluke navedenih organa, prema mišljenju Kantonalnog suda, odnose se na korisnike penzija koji to dokažu kroz pojedinačni postupak, a ne automatski na svakog penzionera i na svakog onog ko ima neke veze sa takvim penzionerima.
- 35.U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da u predmetnom postupku nisu prekršena apelantova ustavna prava niti je Općinski sud proizvoljno primijenio zakon. Istaknuto je da je apelant u predmetnom postupku iskoristio sva svoja prava procesne i materijalne prirode.
- 36.Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je u aprilu 1992. godine apelant kao novoosnovani fond preuzeo sve penzionere koji su se zatekli na području današnje Republike Srpske kao i one penzionere koji su iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine, pa i područja današnje Federacije BiH, otišli u Republiku Srpsku, s tim da nije isplaćivao penzije licima koja su izbjegla ili raseljena sa područja današnje Republike Srpske. Apelant je uz penzionere koje je samoinicijativno preuzeo na isplatu penzija preuzeo i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje svih lica koja su bila zaposlena na području današnje Republike Srpske. Iz navedenih doprinosa apelant je po principu "međugeneracijske solidarnosti" nastavio isplaćivati penzije penzionerima na svome području, odnosno kao jedan od pravnih sljednika državnog fonda. Također je i tuženi kao drugi pravni sljednik državnog fonda nastavio sa isplatama penzija svim licima koja su se našla na području današnje FBiH i ubiranjem doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje od svih lica koja su na području današnje FBiH bila zaposlena. Istaknuto je da su tako apelant i tuženi nastavili funkciju državnog fonda, apelant za područje Republike Srpske, a tuženi za područje Federacije BiH.
- 37.Tuženi je, dalje, naveo da između tuženog i apelanta do 2000. godine nije bilo nikakve komunikacije. Apelant i tuženi su 2000. godine, u skladu sa oba entitetska zakona o PIO-u, pristupili dogovorima koji su rezultirali Sporazumom koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine. Danom stupanja na snagu Sporazuma tuženi je preuzeo oko 2/3, a apelant oko 1/3 penzionera koji su ostvarili pravo na penziju do 6. aprila 1992. godine, bez obzira na broj zaposlenih na području koje pokriva bilo apelant bilo tuženi. Zaključenim Sporazumom nije određen rok njegovog trajanja, iz čega, prema mišljenju tuženog, proizlazi da je zaključen na neodređeno vrijeme. Istaknuto je da je Vlada Republike Srpske 13. februara 2002. godine dala saglasnost apelantu za raskid Sporazuma. O svojoj namjeri za raskid Sporazuma apelant je usmeno obavijestio tuženog.
- 38.Također, tuženi je naveo da apelant dobro zna da su doprinosi lica koja su ostvarila pravo na penziju davna prošlost, odnosno da su davno potrošeni jer se njihove penzije i kod tuženog i kod apelanta isplaćuju iz doprinosa lica koja su danas zaposlena, kao što su njihovi doprinosi svojevremeno služili za isplate penzija licima koja su primala penziju kada su penzioneri o kojima apelant govori izdvajali doprinose. Penzijsko-invalidsko osiguranje u BiH se do 1992. godine a i danas bazira na principu tekućeg finansiranja obaveza, odnosno "međugeneracijske solidarnosti", tako da nije vršena kapitalizacija sredstava. To znači da današnji osiguranici koji uplaćuju doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje ne uplaćuju ta sredstva za pokriće svojih prava u vrijeme kada ih budu koristili kao budući penzioneri već se iz sredstava tekuće uplate doprinosa pokrivaju tekuće obaveze za sadašnje penzionere. Tuženi ističe da je nesporno da državni fond nikada nije imao kapitaliziranih sredstava (ušteđenih sredstava) koja bi sada služila za pokrivanje obaveza za penzije (za staž) ostvarene do aprila 1992. godine.
- 39.Prema mišljenju tuženog, neprihvatljivo je da apelant od tuženog traži da prihvati nove obaveze isplate penzija svim licima koja su pravo na penziju stekla prije 6. aprila 1992. godine (a na osnovu podataka prema posljednjoj isplatnoj adresi na taj dan) a da prava koja su sadržana u ubiranju razmjernog dijela doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje zadržava za sebe. Navodi da apelant zahtijeva da tuženi preuzme isplatu penzija penzionerima kojima tuženi nikada nije isplaćivao penzije niti je to obaveza a ni pravo tuženog.
- 40.Tuženi ističe da nikakvim aktom nije određeno svojstvo univerzalnog sukcesora Društvenog fonda za PIO SRBiH, odnosno RBiH kao jedinog nosioca osiguranja u SRBiH, odnosno RBiH, zbog čega mu se ne mogu određivati obaveze kako to apelant traži. Napominje da se prilikom zaključenja Sporazuma između apelanta i tuženog kao dva ravnopravna nosioca osiguranja u BiH nije postavilo pitanje diobnog bilansa. Prema mišljenju tuženog, i apelant i tuženi su ravnopravni sukcesori državnog fonda za PIO, i po pravima i po obavezama.
V. Relevantni propisi
- 41.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Član 126.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a poverilac da zahteva njeno ispunjenje.
(2) Ali, ako poverilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.
(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.
Član 127.
Poverilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.
Član 128.
Kad je pre isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtevati naknadu štete.
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojima upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva, odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 211.
Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu.
Član 212.
Ko je isti dug plato dva puta, pa makar i jednom i po osnovu izvršne isprave, ima pravo tražiti vraćanje po opštim pravilima o sticanju bez osnova.
Član 213.
Ne može se tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.
Član 358.
(1) Ako vreme trajanja dugovinskog odnosa nije određeno, svaka strana može ga prekinuti otkazom.
(2) Otkaz mora biti dostavljen drugoj strani.
(3) Otkaz se može dati u svako doba, samo ne u nevreme.
(4) Otkazni dugovinski odnos prestaje kada istekne otkazni rok određen ugovorom, a ako takav rok nije određen ugovorom, odnos prestaje po isteku roka određenog zakonom ili običajem, odnosno istekom primerenog roka.
(5) Strane mogu ugovoriti da će njihov dugovinski odnos prestati samim dostavljanjem otkaza, ako za određeni slučaj zakon ne naređuje što drugo.
(6) Poverilac ima pravo da zahteva od dužnika ono što je dospelo pre nego što je obaveza prestala protekom roka ili otkazom.
- 42.U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmjerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma.
Član 2.
Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije.
Korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog sporazuma, penziju će isplaćivati Nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije.
- 43.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05 - Prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 241.
Penzijski staž koji su državljani Republike navršili u drugim republikama bivše SFRJ do dana njihovog državnog osamostaljenja i u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) uzima se samo kod utvrđivanja uslova za sticanje prava.
U pogledu priznavanja staža osiguranja koji je navršen u državama iz stava 1. ovog člana poslije njihovog osamostaljivanja i u Federaciji Bosne i Hercegovine, do zaključivanja odgovarajućih sporazuma sa tim državama i Federacijom Bosne i Hercegovine, primjenjuje se princip reciprociteta.
- 44.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi:
Član 82. stav 2.
Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzet će se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta.
VI. Dopustivost
- 45.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 46.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 47.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 902182 08 Rev od 14. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 25. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 48.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 49.Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 50.U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, dakle o predmetu građanskopravne prirode.
- 51.Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je u predmetnom postupku činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
- 52.U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 53.Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 54.Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke, nasuprot apelantovim navodima, dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava u bilo kojem segmentu postupka. Naime, u predmetnom postupku apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi obaveže da preuzme penzionere koji su penzijski osnov ostvarili do 30. aprila 1992. godine na teritoriji Federacije BiH, te isplatu naknade štete iz osnova neosnovanog obogaćenja u ukupnom iznosu od 175.587.316,13 KM, koji iznos je isplatio penzionerima za period od 1. januara 2003. godine do 30. novembra 2006. godine kao i iznos koji apelant isplati tim penzionerima do dana njihovog preuzimanja. Rješavajući o prvom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se tiče obavezivanja tuženog na preuzimanje penzionera, redovni sudovi su utvrdili da apelant u tom pogledu nije aktivno legitimiran zato što je, prema mišljenju redovnih sudova, to pravo samo penzionera Fonda Republike Srpske, te da apelant nikako ne može podnijeti tužbu u pogledu prelaska neodređenog broja penzionera iz jednog fonda u drugi. Pri tome su redovni sudovi istakli da je stranka stvarno legitimirana samo ako je učesnik materijalnopravnog odnosa iz kojeg je nastala parnica, te da to nije konkretan slučaj zato što apelant nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženim jer zakonom nije ovlašteni zastupnik penzionera pa u njihovo ime ne može podnijeti tužbu za preuzimanje i isplatu penzija, što je lično pravo svakog penzionera.
- 55.U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva, Ustavni sud nalazi da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je pretrpio bilo kakvu štetu za koju bi tuženi bio obavezan da mu je naknadi kao i da nije dokazao da se tuženi bez pravnog osnova neosnovano obogatio, u smislu odredbe člana 210. ZOO-a. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da Sporazum nije raskinut u smislu odredbi čl. 124-128. ZOO-a, niti se može smatrati da je raskinut otkazom ugovora u skladu sa odredbom člana 358. st. 1. i 4. ZOO-a. Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, odluka Vlade o davanju saglasnosti apelantu da može raskinuti ugovor i apelantovo usmeno saopćenje da odustaje od Sporazuma, a nastavlja ispunjavati svoje obaveze iz Sporazuma, ne mogu se smatrati ispunjenjem uvjeta za raskid ugovora odustajanjem od njega u smislu odredbe člana 358. ZOO-a. Pri tome je Vrhovni sud posebno imao u vidu da apelant nije nikada pismeno obavijestio tuženog o odustajanju od Sporazuma, da je nastavio isplaćivati penzije po Sporazumu, da nije obavijestio tuženog da zadržava pravo zahtijevati vraćanje isplaćenog, te da je apelant nakon potpisivanja Sporazuma donio pojedinačna rješenja penzionerima koji su penziju ostvarili do 30. aprila 1992. godine, u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, a po kojima je i vršio isplatu. Ustavni sud u navedenom ne vidi proizvoljnost redovnih sudova. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku i to na tri sudske instance, te da apelantovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka ne vodi nužno ka zaključku da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
- 56.U vezi sa apelantovim navodima na okolnost da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu ocijenili sve njegove žalbene i revizione navode, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo na onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Naime, konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud za svoje presude dali jasne i precizne razloge, te da su jasno obrazložili zašto su apelantove navode ocijenili relevantnim, a u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije.
- 57.Razmatrajući apelantove navode u pogledu odluke Evropskog suda donesene u predmetu Karanović, presuda od 20. novembra 2007. godine, Ustavni sud nalazi da je u gotovo istom predmetu Evropski sud donio i presudu Šekerović i Pašalić od 8. marta 2011. godine. Stoga, iako ova nova presuda nije predmetom apelantovih navoda, ipak je prilikom razmatranja ovih apelantovih navoda Ustavni sud imao u vidu i ovu novu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud kao prvo nalazi da se u navedenim predmetima koje je Evropski sud razmatrao radi o pojedinačnim predmetima u kojima su Dom za ljudska prava, odnosno Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu donijeli odluke, a što je i apelantu poznato, u kojima je utvrđena povreda ljudskih prava ovih lica. Spomenuta lica su zbog neizvršenja tih odluka podnijela aplikacije Evropskom sudu koji je ustanovio kršenje prava aplikanata zbog neizvršenja odluka Doma, odnosno Komisije. Dakle, predmet odluka Doma, odnosno Komisije, kao i odluka Evropskog suda, bila su pojedinačna prava penzionera koji su se nakon rata vratili u Federaciju.
- 58.U konkretnom slučaju, predmet spora je bio apelantov tužbeni zahtjev da tuženi preuzme neodređeni broj lica u Fond Federacije BiH, međutim, redovni sudovi su našli da apelant nema aktivnu legitimaciju da u ime tako neodređenog broja penzionera podnese tužbeni zahtjev o njihovom prelasku iz jednog fonda u drugi. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud u svojim odlukama izrazio stav da se s ciljem izvršenja navedenih odluka mora stvoriti i odgovarajući pravni okvir. Međutim, u konkretnom slučaju, razmatrajući osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, redovni sudovi s pravom polaze od pravne valjanosti Sporazuma, koji je zaključen saglasnošću volja ugovornih strana a na osnovu ovlaštenja iz zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS i FBiH, te utvrđuju da, suprotno apelantovim navodima, navedeni Sporazum nije raskinut u skladu sa odredbama čl. 124-128. ZOO-a, niti se može smatrati da je ugovor jednostrano raskinut otkazom ugovora u skladu sa članom 358. st. 1. i 4. ZOO-a. Također je utvrđeno da se ne može smatrati da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora odustajanjem od njega u smislu odredbe člana 358. ZOO-a. Na osnovu navedenog, proizlazi da se u predmetnom postupku i nisu mogla razmatrati pojedinačna prava "neodređenih lica" već su strane bile dva pravna subjekta o čijim se pravima i obavezama raspravljalo. Pri tome, redovni sudovi su u predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev razmatrali u okolnostima postojećeg relevantnog pravnog okvira.
- 59.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud naglašava značaj stavova izraženih u spomenutim odlukama Evropskog suda i odlukama Doma za ljudska prava, odnosno Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu u pogledu promjene zakonskog okvira koji će regulirati pitanje penzija onih penzionera koji su se nakon rata vratili u Federaciju.
- 60.Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 61.Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima Š...Ć.
- 62.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova (žalba i revizija). Činjenica da su Kantonalni sud i Vrhovni sud rješavajući o žalbi i reviziji donijeli odluke sa kojima apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
- 63.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Nediskriminacija
- 64.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 65.Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koja se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere Š...Ć u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
- 66.Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, kršenje ovog prava apelant vidi u diskriminaciji penzionera za koje smatra da bi ih trebao preuzeti tuženi. Iz navedenog proizlazi da apelant kao učesnik predmetnog postupka ne smatra da je on bio diskriminiran u postupku već da su posredno diskriminirana druga lica koja nisu bili učesnici postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani jer se ne odnose na kršenje apelantovog ustavnog prava na nediskriminaciju.
- 67.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovana.
VIII. Zaključak
- 68.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
- 69.Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelantu bilo onemogućeno da koristi zakonom propisane pravne lijekove.
- 70.Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant nije naveo da je on kao učesnik predmetnog postupka diskriminiran već posredno druga lica.
- 71.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 72.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje predsjednika Ustavnog suda Miodraga Simovića o neslaganju.
- 73.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Izdvojeno mišljenje predsjednika Simovića o neslaganju
Smatram da je ovo slučaj u kojem je Ustavni sud BiH trebalo da ispuni veoma bitan ustavnosudski zadatak - pojašnjenje ustavnopravnog aspekta nastale problematike iz oblasti penzijskog osiguranja.
Naime, na samom početku, moramo poći od toga da je pravo na penziju bitno socijalno i građansko (imovinsko) pravo svakog čovjeka. To je ujedno i ustavno pravo, u smislu člana II/3.a) i k) Ustava BiH, odnosno člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Princip pravne države, koji je utvrđen članom I/2. Ustava BiH, nameće obavezu državi (u najširem smislu riječi) da takva prava regulira putem zakona! Naravno, zakone može donositi samo zakonodavni organ koji ima legitimaciju da zakonom uređuje društveno-pravne odnose. Osim toga, nije sporno i da egzekutivna/izvršna vlast, u okviru ovlaštenja koje ima na osnovu zakona, može donositi pravne propise u obliku općeobavezujućih uredbi ili drugih pravnih akata. Međutim, princip podjele vlasti, koji je sastavni dio principa pravne države, nameće određene limite izvršnoj vlasti u smislu granica do kojih može ići ta diskrecija. Naime, izvršna vlast ne može preuzeti pravo reguliranja bitnih segmenata određenog prava, bez obzira na to da li se poziva na određeni zakon. Takvi zakoni, koji daju izvršnoj vlasti pravo da regulira ono što je obaveza zakonodavca, krše Ustav BiH jer su suprotni principu podjele vlasti. Jer, izvršnoj vlasti nedostaje demokratski legitimitet koji zakonodavac posjeduje na osnovu legitimacije dobivene demokratskim izborima, te koji mu daje pravo da preuzme odgovornost za uređivanje tih oblasti.
U konkretnom slučaju, bitan segment (recipročni odnosi entitetskih penzijskih vlasti) načina određivanja prava na penziju jedne velike grupe građana (što nije nebitno) reguliran je "sporazumom" koji su zaključili direktori javnopravnih upravnih organa (PIO), na osnovu odluka entitetskih vlada. Odluke vlada su donesene na osnovu određenih odredbi entitetskih zakona. Ovako bitan segment prava na penziju, od kojeg građanima zavisi, između ostalog, od koga će primati penziju, kolika će biti visina te penzije i kako će se obračunavati koeficijenti, ne može se prepustiti izvršnoj vlasti, bez obzira na to da li su entitetski zakonodavci dali zakonski osnov za to.