Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine donio je

ODLUKU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2749/08, rješavajući apelaciju Dragana Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 40. stav 3, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Dragana Kovačevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona, a okončan je Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine.

Smatra se odbijenom apelacija Dragana Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 744 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz člana 5. (e) i (i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dragan Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 744 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i JP Veterinarska stanica PO Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) 20. septembra 2010. godine zatraženo je da dostavi informaciju da li je odlučeno o apelantovoj žalbi podnesenoj 1. decembra 2000. godine.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud i poslodavac su dostavili odgovore na apelaciju 25, 30. i 31. decembra 2008. godine, a Kantonalna komisija nije dostavila traženu informaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori poslodavca, Kantonalnog i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 15. januara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant se 3. februara 2000. godine obratio poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). S obzirom na to da poslodavac nije odgovorio na zahtjev, apelant je 1. decembra 2000. godine izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji. Budući da Kantonalna komisija nije odlučila o njegovoj žalbi, apelant je 30. oktobra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu sa istim zahtjevima koje je postavio Kantonalnoj komisiji. Apelant je 19. februara 2004. godine izjavio žalbu i Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). U vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, prema informacijama kojima Ustavni sud raspolaže, postupak pred Kantonalnom i Federalnom komisijom nije bio okončan.
  • 7.
    Rješenjem Općinskog suda broj RS-450/03 od 13. oktobra 2004. godine odbačena je kao nepravovremena apelantova tužba podnesena protiv poslodavca. Rješenjem Kantonalnog suda broj Rsž-969/04 od 20. jula 2005. godine ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 8.
    Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine kojom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poslodavac obavezan da apelantu prizna status radnika na čekanju posla u periodu od 3. februara 2000. do 5. maja 2000. godine, isplati apelantu na ime naknade štete iznos od 600,00 KM (naknada neisplaćenih plaća za vrijeme u kojem se apelant ima smatrati radnikom na čekanju posla) uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 30. oktobra 2003. godine pa do isplate, obračuna i uplati pripadajuće doprinose na apelantovo ime kod nadležnih javnih fondova penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja u FBiH, prema iznosu dosuđene naknade štete kao apelantove plaće, te podmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 1.127,00 KM. Istom presudom apelantov zahtjev za vraćanje na rad kod poslodavca uz raspoređivanje na odgovarajuće poslove odbačen je kao nepravovremen, a preostali apelantovi zahtjevi (izvan dosuđenog u usvajajućem dijelu presude) odbijeni su kao neosnovani.
  • 9.
    Općinski sud je obrazložio da je apelant tužbom i u toku postupka zahtijevao da sud poslodavca obaveže da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje je obavljao ili drugo odgovarajuće radno mjesto, da poslodavac apelantu naknadi štetu u visini pripadajuće plaće radnog mjesta koje je obavljao do 15. maja 1992. godine počevši od 3. februara 2000. godine pa do vraćanja na rad, tačnije 37.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, da poslodavac apelantu uplati pripadajući doprinos za PIO, kao i doprinos za zdravstveno osiguranje i da mu vrijeme "počevši od 3. februara 2000. godine pa do uspostave radnopravnog statusa" upiše kao radni staž u radnu knjižicu, da poslodavac apelantu nadoknadi parnične troškove. Općinski sud je obrazložio da je taj sud prigovor tuženog, usmjeren na nepravovremenost tužbe i nenadležnost suda u ovome sporu, odbio procesnim rješenjem na zapisniku 9. marta 2006. godine. Također, prigovor tuženog da se u ovome sporu ne može raspravljati o pitanju potraživanja uplate pripadajućih doprinosa na apelantovo ime koje uplaćuje poslodavac u korist javnih fondova PIO i zdravstvenog osiguranja u smislu nepostojanja apelantove aktivne legitimacije, Općinski sud je odbio pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04. Općinski sud je obrazložio kako je utvrdio da je apelant u konkretnom slučaju bio zaposlenik poslodavca na 31. decembar 1991. godine, da se u međuvremenu nije zaposlio, te da je u zakonskom roku podnio poslodavcu zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa počevši od 3. februara 2000. godine kao dana podnošenja zahtjeva. Zatim, Općinski sud je obrazložio kako je utvrdio da je apelanta na ročištu održanom 28. jula 2004. godine zastupnik poslodavca službeno upoznao da mu je radna knjižica zaključena sa 5. majem 2000. godine, te sa odlukom poslodavca kojom mu je prestao radni odnos 5. maja 2000. godine (koja nije uručena apelantu).
  • 10.
    Apelantov navod da poslodavac nije odgovorio na njegovu ponudu da nastavi raditi kod poslodavca Općinski sud je ocijenio istinitim, ali irelevantnim zbog toga što je sâm ZOR, na koji se apelant i poziva, vremenski odredio maksimalno trajanje statusa radnika na čekanju posla, a to je šest mjeseci od stupanja na snagu ZOR-a, tačnije do 5. maja 2000. godine. Stoga, sud nije prihvatio apelantov stav da, zbog činjenice da poslodavac nije odgovorio na njegov zahtjev, apelant i dalje ima status radnika na čekanju posla kod tuženog. Općinski sud je podsjetio da radni odnos radnika sa statusom radnika na čekanju posla, pa i apelanta, ex lege prestaje šest mjeseci nakon stupanja na snagu ZOR-a ukoliko ga poslodavac u međuvremenu ne pozove na posao. U slučaju prestanka radnog odnosa iz navedenog slučaja, radnik, pa i apelant, imao bi pravo na otpremninu. Međutim, budući da apelant sudu nije podnio takav zahtjev, Općinski sud o njemu nije ni mogao odlučivati.
  • 11.
    Odbacujući apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže poslodavca da apelanta vrati na rad i rasporedi na odgovarajuće poslove, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 103. ZOR-a propisano da radnik može podnijeti tužbu nadležnom sudu zbog povreda prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. U odnosu na apelantov navod da mu odluka poslodavca o njegovom zahtjevu, odnosno o prestanku radnog odnosa nije dostavljena, pa da, stoga, nije mogao "u razumnom roku" zahtijevati zaštitu svojih prava pred sudom, Općinski sud je istakao da je članom 103. ZOR-a, između ostalog, propisano da podnošenje zahtjeva poslodavcu radi ostvarivanja prava za koje smatra da mu je povrijeđeno ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Općinski sud je obrazložio da je protekla godina od kada je apelant saznao da mu je prestao radni odnos, jer je općepoznata činjenica da je ZOR objavljen 28. oktobra 1999. godine i da je stupio na snagu osam dana od objavljivanja, tj. 5. novembra 1999. godine, pa se ova činjenica kao općepoznata ne dokazuje. Prve izmjene i dopune ZOR-a stupile su na snagu 7. septembra 2000. godine i na njih se naslanja apelantov tužbeni zahtjev, pa Općinski sud smatra da se apelant ne može pozivati da mu je sve do 28. jula 2004. godine (datum rasprave pred sudom u ovome sporu po prethodno ukinutoj presudi istog suda) bilo nepoznato da mu je radni odnos prestao ex lege i da je poslodavac prešutno odbio apelantov zahtjev za ponovno radno angažiranje koje je tražio svojim zahtjevom od 3. februara 2000. godine. Naime, odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a izričito je propisano da, ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. istog člana, prestaje mu radni odnos. Pošto je apelantov tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa podnesen 30. oktobra 2003. godine, proizlazi da je podnesen izvan roka od jedne godine "koji se računa od 7. septembra 2000. godine (kada su stupile na snagu izmjene i dopune ZOR-a na koje se tužba poziva), te je očito da je rok za zahtijevanje sudske zaštite istekao sa 8. julom 2001. godine", pa je stoga valjalo odbaciti tužbu u navedenom dijelu kao nepravovremenu. U odnosu na apelantove navode o povredi njegovih prava iz člana 5. ZOR-a, Općinski sud je naveo da apelant ni na koji način nije dokazao da ga je tuženi stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale svoje radnike koji su bili na "stvarnom čekanju posla" u istom vremenu, te ga time diskriminirao po bilo kojoj osnovi.
  • 12.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-06-001 744 od 17. aprila 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog suda, zaključivši da je Općinski sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelantov prigovor da odluka poslodavca kojom je konstatiran prestanak njegovog radnog odnosa apelantu nije dostavljena i da je za nju saznao na raspravi od 11. aprila 2006. godine, nakon što su protekli razumni rokovi, pa da je stoga njegova tužba i u tom dijelu pravovremena, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo valjan zaključak da je apelantova tužba za povrat na posao kod poslodavca nepravovremena, jer je apelant već 6. maja 2000. godine saznao za eventualnu povredu prava iz radnog odnosa u vezi sa vraćanjem na posao, budući da je odredbom člana 143. ZOR-a određeno da, ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, dakle, do 5. maja 2000. godine, prestaje mu radni odnos. Pošto apelant do 5. maja 2000. godine nije pozvan na posao, u smislu odredbe člana 143. ZOR-a, već 6. maja 2000. godine je znao da je došlo do eventualne povrede njegovog prava iz radnog odnosa u vezi sa vraćanjem na posao. Stoga je pravilno primijenjena odredba člana 103. ZOR-a, kojom je određeno da je zaposlenik dužan u roku od godinu dana od dana saznanja ili od dana prijema odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa podnijeti tužbu sudu. U odnosu na žalbeni prigovor da je apelant, u smislu odredbe člana 5. ZOR-a, stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike poslodavca, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan, tačnije samo paušalno iznesen, jer se ne ukazuje ni na jedan razlog predviđen članom 5. ZOR-a uslijed kojeg je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlenike poslodavca, niti je ove činjenice pred prvostepenim sudom dokazao.
  • 13.
    Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije konstatirao da je pravomoćno presuđen i da nije predmet ispitivanja revizije dio tužbenog zahtjeva kojim je udovoljeno apelantovim tužbenim zahtjevima, zatim, da je sporan dio pravomoćne presude koji se odnosi na odbacivanje tužbe u odnosu na apelantov zahtjev da se poslodavac obaveže da će vratiti apelanta na posao, te preostali dio novčanog potraživanja koje apelant zahtijeva za period od 5. maja 2000. godine do vraćanja na posao. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove prigovore koji se odnose na povrede postupka učinjene pred drugostepenim sudom, jer drugostepeni sud nije vršio ocjenu dokaza prema članu 8. ZPP, već je na osnovu izvedenih dokaza i izvršene ocjene pred prvostepenim sudom odlučivao o apelantovim žalbenim prigovorima. Zatim, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu žalbu u odnosu na dio osporene odluke prvostepenog suda kojim je odbačena apelantova tužba. Međutim, prema shvatanju Vrhovnog suda, ova odluka se ne zasniva na činjenici da je apelant podnio tužbu nepravovremeno, nego da je podnošenjem žalbe Kantonalnoj komisiji preuranjeno podnio tužbu u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad. Budući da nije bio radnik na čekanju posla u smislu stava 1. člana 143. ZOR-a, već da je svoja prava zahtijevao po osnovu stava 2. člana 143. ZOR-a, da bi se utvrdilo postojanje apelantovog statusa kao zaposlenika na čekanju posla iz odredbe stava 2. člana 143. ZOR-a, a zatim i prava koja mu pripadaju po st. 3, 4. i 5. iste norme, prethodno pitanje bilo je rješavanje o žalbi pred Kantonalnom komisijom, što nije urađeno. Naime, odredbom člana 143.a. ZOR-a propisano je pravo zaposlenika koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. da, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna ZOR-a, podnese žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a. "Iz nesporne činjenice da postupak pred Kantonalnom komisijom nije završen, a pošto sud nije nadležan da utvrđuje status tužitelja kao zaposlenika na čekanju posla, proizlazi da je podnesena tužba, u pogledu svih prava koja bi apelantu eventualno pripadala po navedenom osnovu, preuranjena. Stoga je pravilna odluka drugostepenog suda kada je apelantovu žalbu u tom dijelu odbio, a time potvrdio dio prvostepene presude (rješenja) kojim je odbačena apelantova tužba, ali su oba nižestepena suda kod takve odluke pogrešno primijenila materijalno pravo kada su ocijenila da je tužba nepravovremena prema članu 103. ZOR-a. Međutim, ova pogrešna primjena materijalnog prava nije nepovoljnija za revidenta od odluke koja je donesena, pa Vrhovni sud primjenom člana 230. u vezi sa članom 253. ZPP drugostepenu presudu nije preinačio. S tim u vezi je pravilnost primjene materijalnog prava i u odnosu na preostali dio pravomoćne odluke koji se odnosi na isplatu plaća za cijeli period do vraćanja apelanta na posao." Iz stanja u spisu proizlazi da ni ostali revizijski prigovori koji upućuju na član 5. ZOR-a nisu osnovani, zaključio je svoje obrazloženje Vrhovni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju postupanja u svome predmetu, te, između ostalog, naveo da povredu svojih prava vidi u činjenici da, iako se u zakonskom roku obratio predratnom poslodavcu da mu uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. ZOR-a, poslodavac nije "u razumnom roku" odlučio o apelantovom zahtjevu, što je apelantu onemogućilo da svoja prava štiti pred nadležnim institucijama, zatim, što ni Kantonalna ni Federalna komisija nikada nisu odlučile o apelantovoj žalbi. Redovni sudovi, kojima se nakon podnošenja žalbe Kantonalnoj komisiji apelant obratio, odlučili su o apelantovim zahtjevima. Ali, u dijelu u kojem je apelant zahtijevao da sud obaveže poslodavca da ga vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao na dan 15. maja 1992. godine, kao i da isplati plaće počevši od 6. maja 2000. godine kao dana kada mu je prestao radni odnos pa do povratka na rad, sudovi su odbacili apelantovu tužbu - prvostepeni i drugostepeni zbog nepravovremenosti, a Vrhovni sud zbog preuranjenosti. Odluka poslodavca o prestanku radnog odnosa, za koju je apelant saznao tokom postupka pred sudom, apelantu nije dostavljena, niti radna knjižica, kako bi mogao tražiti "preispitivanje zakonitosti takve odluke kod nadležnog suda". Također, apelant se žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 5.(e) (i) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na zaposlenje, jer se, tražeći sudsku zaštitu, pozivao ne samo na odredbe člana 143. ZOR-a već i na odredbe člana 5. istog zakona. Apelant smatra da se Vrhovni sud nije izjasnio o povredama člana 5. ZOR-a "i stavljanju apelanta kao pripadnika srpske nacionalnosti u nepovoljniji položaj kod poslodavca u odnosu na ostale radnike". Osim toga, o njegovom pravu na zaposlenje nije odlučeno u razumnom roku, niti poslodavac niti nadležne komisije za provođenje člana 143. ZOR-a. Osim navedenog, apelant smatra da, u smislu odredaba člana 143. ZOR-a, odluke nadležne komisije preispituje sud i pošto su komisije nadležne da odlučuju samo o činjenici da li apelant ima ili nema status radnika na čekanju, za šta apelant smatra da i nije bilo sporno, apelant postavlja pitanje kakva je uopće svrha donošenja odluke komisije, posebno zbog toga što apelantov povrat na posao može naložiti samo nadležni sud, pri čemu se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. novembra 2003. godine, "prema kojem stanovištu je očigledno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan", što je trebalo biti poznato i sudovima FBiH.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlogu iz svojih presuda. Sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je u konkretnom slučaju apelant, kao i drugi zaposlenici, u skladu sa članom 143. ZOR-a, podnio zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa. S obzirom na to da, zbog obima posla, nije postojala potreba da se angažiraju svi njegovi zaposlenici, poslodavac nije u roku predviđenom zakonom pozvao apelanta na posao, tako da mu je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. Poslodavac, dalje, navodi da je postupio po pravosnažnoj presudi Općinskog suda tako što je pozvao apelanta da podigne dosuđeni iznos, što apelant nije učinio. Dalje se navodi da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te da je predmetna apelacija potpuno neprihvatljiva.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

  • 18.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

(2) U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike:

  • 1.
    koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao;
  • 2.
    koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće;
  • 3.
    aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju.

(3) U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana:

  • 1.
    lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;
  • 2.
    ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije;
    • 3)
      ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnos koja proizilaze iz ugovora o radu.

Član 103.

(1) Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostavarivanje tog prava.

(2) Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

(3) Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kojem slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka.

(5) Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Član 143.a

(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143.c

(2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:

  • 1.
    konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć

VI. Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (djelimično usvajanje apelacije)

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U konkretnom slučaju pitanje dopustivosti predmetne apelacije razmotrit će se isključivo u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispunjava uvjete dopustivosti prema odredbama člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda.

VII. Meritum

U odnosu na dio odluke kojim se apelacija djelimično usvaja

  • 21.
    Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što njegova žalba, izjavljena Kantonalnoj komisiji zbog nepostupanja poslodavca po njegovom zahtjevu za uspostavljanje radnopravnog statusa, u vrijeme podnošenja apelacije nije bila riješena ni sedam godina i devet mjeseci nakon izjavljivanja.
  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 23.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 24.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 25.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 26.
    Za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa apelant se obratio organima javne vlasti 1. decembra 2000. godine podnošenjem žalbe Kantonalnoj komisiji, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine, koja je dostavljena apelantu 30. jula 2008. godine. Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir od podnošenja žalbe Kantonalnoj komisiji do dostavljanja konačne odluke Vrhovnog suda apelantu. Imajući u vidu navedeno, period koji se uzima u obzir pri određivanju trajanja postupka povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa obuhvata sedam godina i osam mjeseci.

c) Složenost predmeta - analiza razumnosti dužine trajanja postupka

  • 27.
    U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama u vezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom predmetu, a s obzirom na to da je u pitanju reguliranje prava iz radnog odnosa, predmetni postupak je izuzetno značajan za apelanta.
  • 28.
    U postupku koji je apelant pokrenuo pred nadležnim sudovima radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da je prvobitno apelantova tužba odbačena kao nepravovremena Rješenjem Općinskog suda broj RS-450/03 od 13. oktobra 2004. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj Rsž-969/04 od 20. jula 2005. godine ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku apelant je u periodu od 2. oktobra 2006. godine do 14. jula 2008. godine ishodovao odluke redovnih sudova na sve tri instance o meritumu svog zahtjeva.
  • 29.
    Kad je riječ o apelantovom ponašanju u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ni na koji način nije izazvao odugovlačenje predmetnog postupka, nego je aktivno učestvovao u postupku i koristio raspoložive pravne lijekove.
  • 30.
    Ustavni sud zapaža da nakon apelantovog obraćanja Kantonalnoj komisiji (1. decembar 2000. godine), kao i izjavljivanja žalbe Federalnoj komisiji (19. februara 2004. godine), u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda postupak pred navedenim komisijama nije bio okončan. Također, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima apelantov tužbeni zahtjev prvobitno odbačen kao nepravovremen a zatim rješenjem drugostepenog suda vraćen na ponovni postupak. Gledajući u cjelini, predmetni postupak ne zadovoljava zahtjeve "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su dužini postupka u "pretežnom dijelu" doprinijeli Kantonalna i Federalna komisija i redovni sudovi s obzirom na to da Ustavni sud nije našao argumente na osnovu kojih bi se moglo opravdati ovako dugo trajanje postupka koji se smatra hitnim po zakonu.
  • 31.
    Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud konstatira da su odugovlačenje javnih vlasti da u ovako dugom periodu donesu tako važne odluke koje se tiču ovako značajnog ličnog statusa pojedinca, kao i vraćanje predmeta na ponovni postupak u konkretnom slučaju doveli do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

VIII. Pravni argumenti izneseni na sjednici u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom

Sporna pitanja

  • 32.
    U raspravi je istaknuto da se pojavljuju sljedeća sporna pitanja: proizvoljna primjena materijalnog prava, pristup sudu, te diskriminacija.

Argumenti prema kojima osporene presude redovnih sudova nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom

  • 33.
    U raspravi je istaknuto da je članom 143.a) ZOR-a propisano da, ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka, što u konkretnom slučaju sud nije uradio. Naime, sud je u konkretnom slučaju uspostavio nadležnost i odlučio o apelantovom radnopravnom statusu tako što mu je priznao status zaposlenika na čekanju uz pravo na naknadu od 2000. godine. Međutim, nije odgovoreno na suštinu apelantovog tužbenog zahtjeva - pitanje apelantovog vraćanja na posao. Dalje, o ovom pitanju nije odlučio poslodavac nakon čega se apelant žalio nadležnim komisijama za implementaciju člana 143. ZOR-a, a s obzirom na to da ni komisije nisu odlučile, apelant se obratio nadležnim sudovima, ali bez uspjeha. Prvostepeni i drugostepeni sud su riješili ovo pitanje tako što su odbacili apelantov zahtjev kao nepravovremen, a Vrhovni sud je istakao da je o ovom zahtjevu trebalo da odluče nadležne komisije koje to nisu uradile, te da je apelantov zahtjev u ovom dijelu preuranjen. S obzirom na navedeno, nije sporno da je apelantu omogućen "pristup sudu". Međutim, posmatrano sa aspekta standarda pristupa sudu, nije izvjesno da li je taj pristup bio djelotvoran, odnosno da li je sud sa punom jurisdikcijom odlučivao u konkretnom slučaju. U raspravi je istaknuto da su redovni sudovi paušalno odgovorili na apelantovo pozivanje na diskriminaciju kao pripadnika srpske nacionalnosti, prebacujući teret dokazivanja na apelanta. Iako iz stanja spisa proizlazi da apelant nije podnio dokaz da je diskriminiran, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju analizira eventualna povreda člana 143. ZOR-a, istaknuto je da na suštinska pitanja nije odgovoreno, tj. da nije bilo mogućnosti da se ispita da li je u spornom periodu poslodavac, u skladu sa članom 143. stav 8. navedenog zakona, na apelantovo radno mjesto primio druga lica. U raspravi je, također, navedeno da, u slučajevima kada javne vlasti i sudovi nisu dovoljno jasni u primjeni zakona, treba stati na stranu zaposlenika pogotovo onoga koji je izgubio posao zbog rata, a nakon rata se tretira kao u konkretnom slučaju. Dalje je navedeno da se radi o različitom razumijevanju odredaba člana 143. ZOR-a, konkretno radnopravnog statusa, te je istaknuto da ovaj status podrazumijeva i priznavanje statusa zaposlenika na čekanju i povratak na posao. U izlaganjima se navodi da je zanemaren ranije spomenuti član 143.a) ZOR-a koji predviđa da zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. navedenog zakona može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji. Međutim, u konkretnom slučaju o ovom apelantovom pravu niko nije odlučivao.

Argumenti prema kojima su osporene presude redovnih sudova u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom

  • 34.
    U raspravi je istaknuto da je odlukama redovnih sudova apelantu omogućeno da ostvari sva prava koja mu pripadaju prema članu 143. ZOR-a, tako što su sudovi utvrdili da se apelant ima smatrati zaposlenikom na čekanju posla (stav 2. člana 143. ZOR-a) i, u skladu s tim, osigurali mu sva prava, a indirektno mu stavili jasno do znanja da nije osnovan njegov zahtjev da nastavi raditi kod poslodavca kod kojeg mu je ex lege prestao radni odnos. Naime, član 143. ZOR-a, za razliku od člana 152. ZOR-a Republike Srpske koji predviđa samo pravo na otpremninu za one koji se jave na vrijeme a posao su izgubili zbog rata, predviđa povezivanje radnopravnog statusa od dana kada je radnik de facto prestao raditi pa do 5. maja 2000. godine, a ako zaposlenika na čekanju posla ne bude pozvao poslodavac, ex lege mu prestaje radni odnos. U raspravi su dalje citirane odredbe člana 143. st. 1, 2, 3. i 4. ZOR-a i istaknuto je da su sudovi u konkretnom slučaju utvrdili da je apelant ispunio uvjete iz člana 143. stav 2. ZOR-a, tj. da se smatra zaposlenikom na čekanju posla, izjednačili ga sa zaposlenikom iz stava 1. člana 143. ZOR-a i utvrdili da mu je ex lege prestao radni odnos prema zakonu. Također je istaknuto da je članom 143.a) ZOR-a nadležnim komisijama (Kantonalnoj i Federalnoj) dato pravo samo u odnosu na st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a da utvrde da li je zaposleniku koji je imao rješenjem priznato pravo zaposlenika na čekanju (stav 1), odnosno da li su ispunjeni uvjeti iz stava 2. da se lice (koje nema rješenje da se nalazi na čekanju posla, nego je de facto prestalo da radi, ali je bilo u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, i koje se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratilo poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovalo radni odnos kod drugog poslodavca, također će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla - bit će u položaju zaposlenika iz stava 1. člana 143. ZOR-a) smatra zaposlenikom na čekanju posla kao i onaj iz stava 1. Također, u odnosu na pravo na nediskriminaciju, istaknuto je da se apelant ne žali na povredu stava 8. člana 143. ZOR-a i ne tvrdi da je neko primljen na njegovo radno mjesto u roku od godinu dana kao što je to zakon zabranio. U konkretnom postupku apelant tvrdi da je poslodavac bio dužan sačiniti kriterije prema kojima će nekome prestati radni odnos, što nije istina, jer član 143. ZOR-a to ne predviđa. Također, apelant ne navodi niti jedan razlog, navod ili akt javnih vlasti prema kojim je kao pripadnik srpske nacionalnosti diskriminiran, već samo tvrdi da sud nije odlučio o njegovom navodu da je diskriminiran. Međutim, sud je odlučio o ovom apelantovom navodu. U suprotnom, da je apelant naveo barem jedan razlog, primijenilo bi se pravilo da je tužena strana bila dužna dokazati da apelant nije diskriminiran. Na kraju je istaknuto da uspostava radnopravnog statusa prema članu 143. ZOR-a podrazumijeva povezivanje radnog staža, isplatu naknade koju odredi poslodavac i uplatu doprinosa za PIO. To je uspostava radnopravnog statusa koja može trajati do 5. maja 2000. godine, kada ex lege prestaje radni odnos, tako da u tom segmentu nema uvjeta za odlučivanje o prihvatanju nečije izjave da želi raditi.

d) Donošenje odluke

  • 35.
    Imajući u vidu da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasovalo najmanje pet sudija, primijenjen je član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, koji glasi:
  • 3.
    Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.
  • 4.
    Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici.

IX. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je ukupan postupak trajao sedam godina i osam mjeseci, a Ustavni sud nije našao argumente na osnovu kojih bi se moglo opravdati ovoliko dugo trajanje postupka koji je hitan prema zakonu.
  • 37.
    Apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 744 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine smatra se odbijenom u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz člana 5. (e) i (i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima zbog toga što ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija.
  • 38.
    Na osnovu člana 40. stav 3. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.