Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3061/09, rješavajući apelaciju Osmana Dedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Osmana Dedovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku uspostavljanja radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 783 od 9. jula 2009. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Osmanu Dedoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Dedovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 783 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000 984 od 24. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-004 624 od 6. decembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Osman Dedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Salko Pilav, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 783 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000 984 od 24. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-004 624 od 6. decembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Bosnalijeka" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) zatraženo je 25. januara 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 18. januara 2011. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj 065-0-P-06-004 624.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. marta 2010. godine, Kantonalni sud 26. marta 2010. godine, Općinski sud 25. marta 2010. godine, a tuženi 31. marta 2010. godine. Kantonalna komisija je 4. februara 2011. godine dostavila odgovor na apelaciju. Općinski sud je 28. januara 2011. godine dostavio fotokopiju traženog spisa.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 19. aprila 2010. godine, a odgovor Kantonalne komisije 14. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 20. novembra 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog. Apelant je zahtijevao da se ponište kao nezakoniti Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu broj 178/92 od 30. juna 1992. godine i Odluka tuženog broj 436/97 od 1. jula 1997. godine, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati u radni odnos i prizna mu sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa.
  • 7.
    Općinski sud je održao pet ročišta (16. februara, 28. aprila i 14. juna 1999. godine, te 23. marta i 30. oktobra 2000. godine). Četiri ročišta je odložio jer pozvani svjedoci nisu pristupili (24. augusta i 21. oktobra 1999. godine, te 20. januara i 23. maja 2000. godine), te jedno ročište odložio na saglasan prijedlog stranaka (6. septembra 2000. godine).
  • 8.
    Nakon toga, na ročištu održanom 19. decembra 2000. godine apelantov punomoćnik je predložio da se predmetni postupak prekine i predmet dostavi Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje.
  • 9.
    Rješenjem Općinskog suda broj Pr-436/98 od 19. decembra 2000. godine prekinut je postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te je navedeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja predmet dostaviti Kantonalnoj komisiji.
  • 10.
    Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, uz obrazloženje da apelant nije dostavio traženu dokumentaciju na osnovu koje bi se moglo odučiti o osnovanosti njegovog zahtjeva za priznavanje prava iz člana 143. Zakona o radu. Također je navedeno da se predmet vraća Općinskom sudu da odluči o dijelu zahtjeva koji se odnosi na ostvarivanje drugih prava po osnovu rada, a za što Kantonalna komisija nije nadležna. Apelant je 9. marta 2004. godine izjavio žalbu protiv navedenog rješenja, pa ju je podneskom od 30. decembra 2004. godine povukao i predložio da se predmet dostavi Općinskom sudu.
  • 11.
    Predmetni spis je 9. februara 2005. godine dostavljen Općinskom sudu na daljnji postupak.
  • 12.
    Apelant je 16. marta 2005. godine zatražio od Općinskog suda da uzme predmet u rad.
  • 13.
    Apelant je podneskom od 4. aprila 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da se ponište kao nezakoniti Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu broj 178/92 od 30. juna 1992. godine i Odluka tuženog broj 436/97 od 1. jula 1997. godine, zatim da se slijedom toga obaveže tuženi da uspostavi apelantu radni odnos počevši od 30. juna 1992. godine pa ubuduće, te da rasporedi apelanta na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu isplati naknadu plaća.
  • 14.
    Općinski sud je donio Rješenje broj Pr-436/98 od 17. maja 2005. godine u kojem je navedeno da se tužba smatra povučenom budući da apelantov punomoćnik nije pristupio na pripremno ročište zakazano za 17. maj 2005. godine, iako je bio uredno obaviješten, te da je sud, stoga, primjenom odredaba člana 84. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u dispozitivu rješenja.
  • 15.
    Općinski sud je donio Rješenje broj Pr-436/98 od 7. novembra 2005. godine. Navedenim rješenjem Općinski sud je usvojio apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, te, slijedom toga, stavio van snage rješenje o povlačenju tužbe.
  • 16.
    Nakon toga, Općinski sud je održao četiri ročišta (16. januara, 16. februara, 17. aprila i 6. novembra 2006. godine), te odložio ročište zakazano za 12. juni 2006. godine zbog odsustva sudije, kao i ročište zakazano za 6. septembar 2006. godine zbog zdravstvenih problema apelantovog punomoćnika.
  • 17.
    Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-004 624 od 6. decembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakoniti Rješenje tuženog broj 178/92 od 30. juna 1992. godine i Odluka tuženog broj 436/97 od 1. jula 1997. godine, zatim da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radnopravni status i rasporedi ga na radne poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi počevši od 30. juna 1992. godine pa ubuduće, te da mu isplati naknadu plaća za period od 4. augusta 1998. do 30. juna 2006. godine u ukupnom iznosu od 50.623,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 20. novembra 1998. godine pokrenuo radni spor pred tim sudom, te da je rješenjem tog suda prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari i apelantov zahtjev upućen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. Dalje, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da se apelant 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu kod tuženog, te da je tuženi donio Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 178/92 od 30. juna 1992. godine i Odluku broj 436/97 od 1. jula 1997. godine kojom je poništeno rješenje o neplaćenom odsustvu i ostavljeno na snazi rješenje o prestanku radnog odnosa. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. Zakona o radu propisano da se zaposlenikom na čekanju posla smatra zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, što znači da su navedene odluke tuženog ništavne po sili zakona, te da, stoga, apelant nema pravni interes da traži poništenje tih odluka. S druge strane, Općinski sud je naveo da je apelant mogao tražiti sudsko preispitivanje pravosnažnog Rješenja Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa. S obzirom na to da apelant preciziranim tužbenim zahtjevom nije tražio preispitivanje navedenog rješenja Kantonalne komisije, niti je u predmetnom postupku dokazao da je ispunio uvjete za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
  • 18.
    Apelant je 18. decembra 2006. godine izjavio žalbu protiv navedene presude. Spis je 10. aprila 2007. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
  • 19.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000 984 od 24. marta 2008. godine. Tom presudom žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu ustanovljena zakonska presumpcija da će se zaposlenikom na čekanju posla smatrati zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143a. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. navedenog zakona može podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. Zakona o radu propisano da konačne odluke federalne, odnosno kantonalne komisije podliježu sudskom preispitivanju, u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, te da apelant nije tražio sudsko preispitivanje navedenog rješenja. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
  • 20.
    Apelant je 25. aprila 2008. godine protiv drugostepene presude izjavio reviziju. Spis je 21. maja 2008. godine dostavljen Vrhovnom sudu.
  • 21.
    Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000 783 od 9. jula 2009. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" broj 32/00) propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika koji su započeti prije stupanja na snagu Zakona o radu završiti prema odredbama propisa koji su se primjenjivali na području Federacije prije stupanja na snagu tog zakona ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Vrhovni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant izjavio žalbu protiv navedenog rješenja, a zatim predmetnu žalbu povukao, tako da je rješenje Kantonalne komisije postalo pravosnažno. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud u tom smislu dao pravilne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu ustanovljena zakonska presumpcija da će se zaposlenikom na čekanju posla smatrati zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 143a. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. navedenog zakona može podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, a zatim i žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). S obzirom na to da apelant nije izjavio žalbu protiv rješenja Kantonalne komisije, Vrhovni sud je zaključio da je apelant na taj način izgubio pravo na uspostavljanje radnopravnog statusa prema odredbama člana 143. Zakona o radu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 22.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je od 1. marta do 1. juna 1992. godine bio na neplaćenom odsustvu, odnosno da je u tom periodu bio u inostranstvu, te da se zbog ratnih okolnosti nije mogao vratiti na posao do 1996. godine. S obzirom na to da je u relevantnom periodu bio na neplaćenom odsustvu, apelant smatra da se u njegovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 143. Zakona o radu. Naime, apelant smatra da se član 143. Zakona o radu može primijeniti samo na radnike koji su u toku rata napustili posao bez poslodavčeve dozvole. Apelant navodi da činjenica da se kao neuka stranka obraćao Kantonalnoj komisiji ne može utjecati na ishod predmetnog radnog spora budući da za njegov zahtjev nije nadležna Kantonalna komisija. Također, apelant navodi da je predmetni postupak trajao oko 10 godina, iako je u pitanju radni spor koji je hitne prirode, te traži naknadu zbog dužine trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci tog suda. Prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetna odluka tog suda je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te su, stoga, apelantovi navodi neosnovani.
  • 24.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostepeni sud, nakon pravilno utvrđene činjenice da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, te da apelant nije tražio sudsko preispitivanje navedenog rješenja, pravilno primijenio materijalno pravo i odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je, u skladu sa odredbama člana 226. Zakona o parničnom postupku, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
  • 25.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je ispunio uvjete za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, zbog čega je taj sud i odbio njegov tužbeni zahtjev.
  • 26.
    Kantonalna komisija je u odgovoru na apelaciju navela da nakon ponovnog uvida u spis predmeta, kao i uvida u svoje Rješenje broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine, ostaje pri svim navodima iznesenim u predmetnom rješenju.
  • 27.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da redovni sudovi pri odlučivanju o apelantovom tužbenom zahtjevu nisu mogli primijeniti odredbe člana 143. Zakona o radu. Tuženi je naveo da je apelant u konkretnom slučaju postavljenim tužbenim zahtjevom tražio uspostavljanje radnopravnog statusa, a da se odredbe člana 143. Zakona o radu primjenjuju na sve zaposlenike koji su bili u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, a koje poslodavac nije pozvao na rad. Stoga, tuženi smatra da apelant pogrešno i neosnovano navodi da se odredbe člana 143. Zakona o radu odnose samo na radnike koji su napustili poslove u ratnim prilikama bez poslodavčeve dozvole.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Š...Ć

Član 143a.

(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).

(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143c.

Š...Ć

(2) Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:

  • 1.
    konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;

Š...Ć

  • 29.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

  • 30.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

  • 31.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 33.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000 783 od 9. jula 2009. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te da osporene odluke nisu donesene "u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 37.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Pravo na pravično suđenje - razuman rok

a) Relevantni principi

  • 38.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 39.
    Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 40.
    Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 41.
    Ustavni sud zapaža da je apelant 20. novembra 1998. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudom radi zaštite prava iz radnog odnosa. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući povodom apelantovog prijedloga, prekinuo predmetni postupak i ustupio apelantov zahtjev na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji, shodno odredbama člana 143a. stav 4. Zakona o radu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalna komisija, nakon što je odlučila o apelantovom zahtjevu, dostavila predmet Općinskom sudu koji je nastavio postupak u predmetnoj pravnoj stvari.
  • 42.
    U vezi sa dužinom postupka pred Kantonalnom komisijom, Ustavni sud naglašava da je odredbama Zakona o radu (član 143c. stav 2) propisano da su odluke federalne odnosno kantonalne komisije konačne i podliježu preispitivanju, u skladu sa zakonom. Stoga, budući da apelant apelacijom pokreće pitanje razumne dužine cjelokupnog postupka (računajući i period pred Kantonalnom komisijom), nezavisno od činjenice da je apelant povukao žalbu koju je izjavio protiv odluke Kantonalne komisije, Ustavni sud smatra da je, s obzirom na navedenu zakonsku odredbu, nadležan da u ovom postupku ocijeni i dužinu postupka pred Kantonalnom komisijom.
  • 43.
    S obzirom na to da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe 20. novembra 1998. godine, a okončan donošenjem Presude broj 070-0-Rev-08-000 783 od 9. jula 2009. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka period od 10 godina i sedam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 44.
    S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredbi Zakona o radu, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
  • 45.
    Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova i Kantonalne komisije, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije bitno doprinio dužini predmetnog postupka.
  • 46.
    Vezano za ponašanje redovnih sudova, odnosno Kantonalne komisije, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, u periodu od dvije godine zakazao 10 ročišta, od čega je održao samo pet. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio rješenje o prekidu postupka i predmet ustupio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji.
  • 47.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnoj komisiji bilo potrebno oko tri godine da odluči o apelantovom zahtjevu za uspostavljanje radnopravnog statusa. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se nadležnost Kantonalne komisije svodila isključivo na primjenu člana 143. Zakona o radu pa Ustavni sud smatra da je dužina postupka pred tom komisijom a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi te izuzetne okolnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka pred Kantonalnom komisijom, odnosno odugovlačenje Kantonalne komisije da donese tako važnu odluku koja se tiče apelantovog značajnog ličnog statusa, suprotno standardima prava na donošenje odluke "u razumnom roku", kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 48.
    Ustavni sud, dalje, zapaža da je, nakon što je Kantonalna komisija vratila predmet Općinskom sudu, predmetni postupak pred redovnim sudovima na tri instance trajao ukupno četiri godine i pet mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u navedenom periodu preduzimali određene procesne radnje i u relativno kratkim vremenskim razmacima donosili odluke, od toga tri meritorne i dvije procesne. Međutim, imajući u vidu da se radi o predmetu koji je hitne prirode, Ustavni sud smatra da navedeni period od četiri godine i pet mjeseci svakako ne predstavlja "razuman rok" za rješavanje takvog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud, također, doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnog postupka.
  • 49.
    S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da redovni sudovi i Kantonalna komisija u odgovoru na apelaciju nisu uopće ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. U tom smislu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ukupno trajanje postupka od 10 godina i sedam mjeseci, od čega je najveći doprinos Općinskog suda (pred kojim je postupak trajao ukupno tri godine i 10 mjeseci) i Kantonalne komisije (pred kojom je postupak trajao oko tri godine).
  • 50.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 51.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 52.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 10 godina i da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 3.000 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Općinskog suda i Kantonalne komisije, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 53.
    Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 54.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 143. Zakona o radu pretpostavlja da zahtjev za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju podnosi sam zaposlenik, a isti se postupak, dakle, ne pokreće prema službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, odnosno njegov punomoćnik, na ročištu održanom 19. decembra 2000. godine zatražio od Općinskog suda da prekine predmetni parnični postupak i dostavi predmet Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-13661/00 od 30. novembra 2003. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, ali da ju je podneskom od 30. decembra 2004. godine povukao. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su odluke pred komisijama za implementaciju člana 143. Zakona o radu uvjet da se može pokrenuti parnični postupak, odnosno da odluka kantonalne komisije može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom nakon što Federalna komisija odluči o žalbi protiv te odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 382/08 od 11. januara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da apelant protiv predmetnog rješenja Kantonalne komisije nije izjavio žalbu Federalnoj komisiji, te da je na taj način izgubio pravo na uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, u cijelosti pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da se u njegovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 143. Zakona o radu.
  • 55.
    Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 56.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode trajao 10 godina i sedam mjeseci, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može pripisati ponašanju Općinskog suda i Kantonalne komisije.
  • 57.
    S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
  • 58.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 59.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.