USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3091/08, rješavajući apelaciju Jusufa Alibašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Jusufa Alibašića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi "Centar za socijalni rad" Goražde da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Javnoj ustanovi "Centar za socijalni rad" Goražde da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Jusuf Alibašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda podnio je 22. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), podnesak naslovljen kao "Molba". Predmet je u Ustavnom sudu prvobitno evidentiran pod poslovnim brojem SU-74/07, ali je nakon dopune/preciziranja od 2. oktobra 2008. godine registriran kao apelacija broj AP 3091/08. Apelant navodi da je već deset godina nezakonito zatvoren, da mu je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, te da se nalazi u Zavodu za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica "Drin" Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod). Apelant je nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu dostavio niz podnesaka, a u podnesku od 5. marta 2010. godine je naveo da je njegova sadašnja adresa Prihvatni centar "Duje" Doboj-Istok (u daljnjem tekstu: Prihvatni centar).
- 2.Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), rješavajući apelantovu prijavu, donio je Odluku o prihvatljivosti broj CH/03/12899 od 26. juna 2007. godine, kojom je prihvatio apelantovu prijavu kao ratione personae (apelantu je u vanparničnom postupku Rješenjem Općinskog suda broj R:777/98 od 30. novembra 1998. godine oduzeta poslovna sposobnost), imajući u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Međutim, Dom je proglasio prijavu neprihvatljivom u dijelu u kojem se apelant žalio na niz nepravilnosti u krivičnom postupku zbog proteka roka, te neprihvatljivom u odnosu na podnesak od 22. novembra 2004. godine, kojim je apelant tražio da se oslobodi u skladu sa novim Krivičnim zakonom i Zakonom o krivičnom postupku, budući da je imao mandat da odlučuje o prijavama podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine.
- 3.Odlučujući, između ostalih, i o apelantovoj prijavi zbog nezakonitog pritvora u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, Odjel forenzike (u daljnjem tekstu: Odjel forenzike), koji nije adekvatna ustanova za pritvor mentalno oboljelih lica, Evropski sud je, između ostalog, zaključio da je prekršen član 5. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te naložio Bosni i Hercegovini da apelantu isplati iznos od 15.000,00 eura (vidi Evropski sud, Tokić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. juna 2005. godine).
- 4.Iz predočene dokumentacije proizlazi da se apelant 5. juna 2008. godine i 13. augusta 2008. godine obraćao Evropskom sudu zbog nezakonitog zadržavanja u Zavodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 5.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Javne ustanove "Centar za socijalni rad" Goražde (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je 30. decembra 2008. godine i 29. aprila 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, dostava odgovora na apelaciju zatražena je i od Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 8. aprila 2010. godine, od apelantovog staraoca 29. aprila 2010. godine, te od Ministarstva pravde FBiH 13. aprila 2010. godine.
- 6.Centar je 8. januara 2009. godine i 2. juna 2010. godine dostavio odgovore na apelaciju, a Općinski sud i apelantov staralac 14. aprila 2010. godine i 4. juna 2010. godine. Ministarstvo pravde FBiH je obavijestilo Ustavni sud da je apelaciju proslijedilo Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike na nadležno postupanje, od kojeg Ustavni sud nije zaprimio odgovor.
- 7.Ustavni sud je 8. aprila 2010. godine zatražio od Centra kopiju spisa, koju je Centar dostavio 2. juna 2010. godine.
- 8.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Centra od 8. januara 2009. godine dostavljen je apelantu 21. januara 2009. godine, a odgovor Centra od 2. juna 2010. godine, odgovor Općinskog suda, te odgovor apelantovog staraoca dostavljeni su apelantu 25. juna 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 10.Rješenjem Općinskog suda broj K.38/99 od 17. juna 1999. godine, pravosnažno 17. juna 1999. godine, apelantu je zbog počinjenog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 339. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/0; u daljnjem tekstu: raniji KZFBiH), na osnovu člana 63. ranijeg KZFBiH i člana 476. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: raniji ZKPFBiH), izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.
- 11.Rješenjem Općinskog suda broj KV.37/01 od 26. novembra 2001. godine obustavljena je daljnja primjena mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, te naloženo apelantovo otpuštanje iz Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica). Također, istim rješenjem apelantu je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi iz člana 64. ranijeg KZFBiH.
- 12.Rješenjem Općinskog suda broj 2/02 od 17. januara 2002. godine apelantu je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u smislu člana 64. stav 5. ranijeg KZFBiH.
- 13.Rješenjem Općinskog suda broj KV 2/02 od 20. januara 2004. godine apelantu je produženo trajanje izrečene mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi za 30 dana, tako da ova mjera može trajati do 19. februara 2004. godine. Također, istim rješenjem krivični spis je ustupljen na nadležnost Centru, u skladu sa odredbom člana 410. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
- 14.Rješenjem Centra broj 01/6-35-86-1/04 od 18. februara 2004. godine apelantu je, na osnovu člana 22. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" br. 37/01 i 42/02; u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), produžen smještaj u Odjelu forenzike, počevši od 20. februara 2004. godine pa dok za to postoje propisani uvjeti.
- 15.Rješenjem Centra broj UP-01/6-35-618-4/06 od 14. juna 2006. godine apelant je, u smislu čl. 37. i 122. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde" br. 10/00, 5/03 i 5/05; u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti), smješten u Zavod, počevši od 16. juna 2006. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uvjeti. U obrazloženju ovog rješenja Centar je, između ostalog, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka KCU Sarajevo od 14. jula 2005. godine slijedi da se predlaže da se apelantu obustavi mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i da se zamijeni mjerom sigurnosti obaveznog liječenja sa slobode, te da ga treba uputiti u Zavod, što proizlazi i iz izvještaja o stanju duševnog zdravlja koji su sačinili liječnici neuropsihijatri KPZ Zenica, Odjel za izvršenje mjera sigurnosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi od 28. aprila 2006. godine. Centar je naveo i da je primio saglasnost Ministarstva za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice BPK-a za apelantov smještaj u Zavod.
- 16.Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je, na zahtjev Centra, stalni sudski vještak neuropsihijatar pregledao apelanta 27. januara 2007. godine, 17. novembra 2008. godine, 16. februara 2009. godine i da je on u nalazima i mišljenjima konstatirao, između ostalog, da apelant nije sposoban za samostalan život van ustanove.
- 17.Iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju vidljivo je da se apelant dopisom od 27. januara 2008. godine obraćao Općinskom sudu radi obustave izrečene mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. U obrazloženju dopisa apelant je naveo da je prema rješenju od 20. januara 2004. godine mjera trebala trajati do 19. februara 2004. godine, da se trenutačno nalazi u Zavodu, da je postao značajno "adaptabilniji" i "socijaliziraniji", te predložio da se obavi adekvatno medicinsko vještačenje na ove okolnosti.
- 18.Općinski sud je 14. marta 2008. godine obavijestio apelanta da je predmet, u smislu člana 410. ZKPFBiH, dostavljen Centru na daljnji postupak.
- 19.Zavod je 16. novembra 2009. godine zatražio od Centra da preduzme mjere apelantovog izmještanja u drugu ustanovu jer se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, a Zavod ne raspolaže prostorom za izolaciju, tako da je daljnji boravak u Zavodu suviše opasan za njega, druge korisnike i uposlene.
- 20.Rješenjem Centra broj UP-01/3-35-81/2010 od 20. januara 2010. godine apelantu je, na osnovu člana 121. Zakona o socijalnoj zaštiti, priznato pravo na smještaj u Prihvatnom centru od 20. januara 2010. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Iz veoma nejasne i teško čitljivim rukopisom napisane apelacije proizlazi da apelantovi navodi pokreću pitanja koja se tiču njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije. Apelant navodi da, iako se izliječio, već deset godina nije izašao na slobodu, te da ima sve uvjete da se liječi na slobodi, budući da ima riješeno stambeno pitanje i da ima dvije penzije.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.Centar je u odgovoru na apelaciju od 9. januara 2009. godine naveo da je apelant rješenjem od 14. juna 2006. godine smješten u Zavod, da je apelant duševno bolesno lice sa oduzetom poslovnom sposobnošću, da je prije petnaest godina obolio od paranoidne shizofrenije, da mu se to stanje konstantno pogoršavalo, da je još 1998. godine izdata preporuka za smještaj u Zavod ili Zavod Bakovići, da zbog finansijske situacije, tj. neplaćanja usluga ovim ustanovama, nije bilo moguće apelantu osigurati smještaj, da je apelant u takvom stanju počinio niz krivičnih djela zbog kojih mu je tokom 1999. godine izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, gdje je mjera i provedena u Odjelu forenzike. Centar je, dalje, naveo da od donošenja novog KZFBiH on vodi postupak, odnosno da je nadležan za apelantovo zbrinjavanje, te kako je njegovo psihičko stanje bilo nestabilno, to mu je produžio smještaj u Odjelu forenzike. Dalje je navedeno da je apelant nakon obavljenog vještačenja na Neuropsihijatrijskoj klinici u Sarajevu, od 16. juna 2006. godine smješten u Zavod, u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti koji ne predviđa niti povremena niti redovna vještačenja, da se dužina trajanja smještaja ne može predvidjeti, te da traje dok postoje zakonski uvjeti i okolnosti. Centar je istakao da apelant ne izdržava mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi nego da se nalazi na "zbrinjavanju" u Zavodu.
- 23.Centar je u odgovoru na apelaciju od 2. juna 2010. godine naveo da je nakon prijema krivičnog spisa zatražio mišljenje od Ministarstva pravde i Ministarstva socijalne politike Tuzlanskog kantona u vezi sa praktičnom primjenom člana 420. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu KZFBiH), te čl. 409, 410. i 411. ZKPFBiH. Nakon što su navedena ministarstva dostavila svoja mišljenja, Centar je rješenjem od 18. februara 2004. godine apelanta smjestio u Odjel forenzike, gdje je boravio sve do 16. juna 2006. godine kada je rješenjem Centra od 14. juna 2006. godine smješten u Zavod, odnosno Prihvatni centar "Duje", gdje se i sada nalazi, a sve u smislu Porodičnog zakona ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05; u daljnjem tekstu: Porodični zakon), Zakona o zaštiti lica i Zakona o socijalnoj zaštiti, uz saglasnost staraoca i u skladu sa stručnim mišljenjem na okolnosti apelantovog duševnog zdravlja i postojanja realne opasnosti da ugrozi svoju sigurnost i živote drugih ljudi. S tim u vezi, Centar je naveo da je ovakvo postupanje Centra, u smislu praktične primjene navedenih članova KZFBiH i ZKPFBiH, jedino postupanje koje je mogao provesti u granicama svoje nadležnosti, pozitivne zakonske regulative, te postojanja, odnosno nepostojanja specijaliziranih ustanova za smještaj lica koja su u stanju neuračunljivosti počinila krivično djelo. U skladu sa navedenim, Centar je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava koja on navodi u apelaciji.
- 24.Općinski sud je naveo da je Rješenje broj KV 2/02 od 20. januara 2004. godine zasnovano na zakonu, te da nisu povrijeđena apelantova prava koja on navodi u apelaciji.
- 25.Apelantova starateljica je navela da se apelant konstantno nalazi u teškom psihičkom stanju, te da bi apelant, ako bi bio pušten iz "bolnice", živio sam jer ona i njezina kćerka ne bi smjele živjeti s njim.
V. Relevantni propisi
- 26.U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" br. 37/01 i 42/02) relevantne odredbe glase:
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23.
Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.
Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama.
Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
Član 29.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan Š...Ć.
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od jedne godine.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova utvrdi da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 30 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
- 27.U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
- 28.U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde" br. 10/00, 5/03 i 5/05) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom, u skladu sa Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/99; u daljnjem tekstu: Federalni zakon), na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: Kanton), bliže se uređuju:
- -socijalna zaštita građana i njihovih porodica, korisnici prava iz socijalne zaštite i osnovna prava iz socijalne zaštite;
- -uvjeti i postupak stjecanja prava iz socijalne zaštite, kao i iznosi novčanih i drugih davanja;
- -osnivanje i rad ustanova socijalne zaštite;
- -postupak osnivanja invalidskih udruženja;
- -uvjeti, način i postupak ostvarivanja prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica.
Š...Ć
Član 37.
Pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite mogu ostvariti djeca, odrasla lica i stara lica na način i pod uvjetima predviđenim ovim i Federalnim zakonom.
Član 122.
Postupak za ostvarivanje prava prema ovom zakonu pokreće se na zahtjev lica kojem je potrebna zaštita ili na zahtjev njegovog zakonskog zastupnika.
Postupak za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite pokrenut će po službenoj dužnosti nadležni centar za socijalni rad, odnosno nadležna općinska služba nakon određenih saznanja ili obavijesti koje pružaju fizička ili pravna lica, a koje ukazuju na potrebu pokretanja postupka.
- 29.U Porodičnom zakonu ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 160.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.
- 30.U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) relevantne odredbe glase:
Član 61.
Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti:
- 1)obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć.
- 31.U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase:
- 31.
Član 410.
(1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć
(3) U slučaju iz stava 1. ovog člana, osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu već će sud na tužiočev prijedlog donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja žalba nije dopuštena.
VI. Dopustivost
- 32.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 33.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 34.U vezi sa dopustivošću predmetne apelacije, pri činjenici da je apelantu u vanparničnom postupku oduzeta poslovna sposobnost, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva ratione personae, te umjesto posebnog obrazloženja ukazuje na obrazloženje Doma koji je, rješavajući apelantovu raniju prijavu, donio Odluku o prihvatljivosti broj CH/03/12899 od 26. juna 2007. godine, kojom je prihvatio apelantovu prijavu kao ratione personae, jer garantiranje zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda mora biti na najvišem nivou, a da akti koji garantiraju ljudska prava ne sadrže pravila koja se tiču procesne sposobnosti, te da je Evropski sud donosio meritorne odluke povodom prijava koje su podnosila potpuno poslovno nesposobna lica.
- 35.Dalje, u pogledu dopustivosti Ustavni sud nalazi da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je nezakonito pritvoren, tj. da nije izašao na slobodu više od deset godina. Apelant ističe da mu je time povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije, te je, s tim u vezi, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 36.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 37.Apelant se žali na to da je već desetu godinu nezakonito zatvoren, prvo na Odjelu forenzike, a nakon toga u Zavodu. Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.
- 38.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 39.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- 39.
- e)zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica Š...Ć.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
- 40.Ustavni sud, prije svega, nalazi da je Evropski sud u već navedenoj odluci (vidi tačka 3), između ostalog, konstatirao: "Gospodin Tokić, gospodin Alibašić i gospodin Hadžić zadržani su u pritvoru na Forenzičnoj psihijatriji zatvora u Zenici do njihovog oporavka na temelju starog zakona o psihijatrijskom liječenju (unatoč činjenici da je taj zakon nevažeći od 1. rujna 2003. godine) ili do administrativne odluke (iako Centri za socijalni rad nisu imali ovlaštenja da narede psihijatrijski pritvor..." Zatim: "Iako sud uvažava činjenicu da su podnositelji patili od mentalnog poremećaja koji je zagovarao njihov prisilni pritvor, ova činjenica nije dovoljna da se zaključi da je pritvor podnositelja udovoljen sa člankom 5. stavak 1. iz Konvencije, u skladu sa istaknutim značenjem zakonitih uvjeta unutar ovog članka. Zbog toga je došlo do kršenja članka 5. stavak 1. iz Konvencije. U slučaju gospodina Tokića, kršenje je trajalo više od petnaest mjeseci, u slučaju gospodina Alibašića približno tri godine...".
- 41.Iz navedenog slijedi da je Evropski sud, imajući u vidu navode podnosilaca prijave, utvrdio povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije za period kada su se podnosioci prijave, odnosno apelant, nalazili na Odjelu forenzike. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati povredu člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije nakon toga, dakle, je li povrijeđeno ovo apelantovo pravo od kada je smješten u Zavod, odnosno Prihvatni centar.
- 4.
a) Član 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije
- 42.Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
- 43.S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).
- 44.Ustavni sud prvenstveno uočava da je rješenjem Općinskog suda od 20. januara 2004. godine apelantu produženo trajanje izrečene mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi za 30 dana, tako da ova mjera može trajati do 19. februara 2004. godine, te da je krivični spis ustupljen na nadležnost Centru koji je rješenjem od 19. februara 2004. godine na osnovu člana 22. Zakona o zaštiti lica apelantu produžio smještaj u Odjelu forenzike, počevši od 20. februara 2004. godine pa dok za to postoje propisani uvjeti. Dalje, Ustavni sud nalazi da je rješenjem Centra od 14. juna 2006. godine apelant, u smislu čl. 37. i 122. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, smješten u Zavod, počevši od 16. juna 2006. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uvjeti. Ovu svoju odluku Centar je obrazložio na način da mu je nalazom i mišljenjem vještaka sugerirano da se mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja zamijeni mjerom sigurnosti obaveznog liječenja sa slobode, te da apelanta treba uputiti u Zavod. Dalje, rješenjem Centra od 20. januara 2010. godine apelantu je, na osnovu člana 121. Zakona o socijalnoj zaštiti, priznato pravo na smještaj u Prihvatnom centru, gdje se apelant sada nalazi (podatak iz raspoložive dokumentacije).
- 45.Ustavni sud ističe da je Centar u prvom odgovoru na apelaciju naveo da od donošenja novog KZFBiH Centar vodi predmetni postupak, odnosno da je nadležan za apelantovo zbrinjavanje, da je od 16. juna 2006. godine smješten u Zavod, u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti koji ne predviđa niti povremena niti redovna vještačenja, da je tu smješten dok postoje zakonski uvjeti i okolnosti, te da apelant ne izdržava mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi nego da se nalazi na "zbrinjavanju" u Zavodu. Dalje, u drugom odgovoru na apelaciju Centar je naveo da je apelant smješten u Zavod, odnosno Prihvatni centar "Duje", gdje se i sada nalazi, u smislu Porodičnog zakona, Zakona o zaštiti lica i Zakona o socijalnoj zaštiti, uz saglasnost staraoca i na osnovu stručnog mišljenja na okolnosti apelantovog duševnog zdravlja i postojanja realne opasnosti da apelant ugrozi svoju sigurnost i živote drugih ljudi. Centar je istakao da je ovakvo njegovo postupanje vršeno u smislu praktične primjene navedenih članova KZFBiH i ZKPFBiH kao jedino postupanje koje je mogao provesti u granicama svoje nadležnosti, pozitivne zakonske regulative, te postojanja, odnosno nepostojanja specijaliziranih ustanova za smještaj lica koja su u stanju neuračunljivosti počinila krivično djelo.
- 46.Ustavni sud konstatira da je apelantu trajanje predmetne mjere sigurnosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi odlukom suda iz 2004. godine ograničeno na 30 dana i predmet ustupljen, u smislu člana 410. ZKPFBiH, na nadležni postupak. Nakon toga je apelantu produžen smještaj u Odjelu forenzike, i u tom postupanju je Evropski sud našao povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Centar je "proveo" postupak i smjestio apelanta u Zavod, u smislu Zakona o socijalnoj zaštiti kojim se, između ostalog, uređuju socijalna zaštita građana i njihovih porodica, uvjeti i postupak stjecanja prava iz socijalne zaštite, a nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica sa duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. Ustavni sud nalazi da je odredbama čl. 22-43. Zakona o zaštiti lica propisano postupanje u odnosu na lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, na osnovu kojih odredaba je Centar apelantu još 2004. godine produžio smještaj u Odjelu forenzike.
- 47.Ako se imaju u vidu navedeni kriteriji, koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor smatrao zakonitim, Ustavni sud nalazi da citirane odredbe Zakona o zaštiti lica upravo predviđaju, u vanparničnom postupku, utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize, zatim omogućavaju da se ispita opravdavaju li vrsta i stepen "duševne poremećenosti" prisilno zatvaranje takvog lica, te propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se nalazi to lice, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Centar imao mogućnost postupanja u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, što je uostalom i naveo u odgovoru na apelaciju, ali iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je postupao u skladu sa navedenim zakonom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije jer njegovo lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, odnosno Prihvatni centar, nije "zakonito", kako to zahtijeva Evropska konvencija.
b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije
- 48.Ustavni sud smatra da apelacija pokreće i pitanje je li apelantu omogućeno da o produžetku njegovog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje "sud" u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 49.Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno od toga prema kojem je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovu iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav 4. Evropske konvencije ukazuje na to da u odnosu na lišavanje slobode pojam "zakonitosti" mora imati isti značaj u stavovima 1.e) i 4. člana 5. Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e), suštinski ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu "duševnog poremećaja" već i za "zakonitost" produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58; i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80).
- 50.Dakle, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze jeste da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter", taj organ mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ, također, mora pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
- 51.U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da Zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojeg je apelant smješten u Zavod, ne predviđa obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku", kako to predviđa Evropska konvencija. Naime, nesporna je činjenica da je apelant od 2006. godine prisilno smješten u Zavod, dakle, gotovo četiri godine, u kojem periodu nikada nije izveden pred sud niti drugi nezavisni organ. Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22-43. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Dalje je utvrđeno da odredba člana 30. stav 3. Zakona o zaštiti lica predviđa i mogućnost saslušanja tog lica, ako to neće ugroziti njegovo zdravlje. Navedeno ukazuje na to da je Zakonom o zaštiti lica propisano koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Centar nije postupao u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelantov prisilni smještaj, te njegovo daljnje ponovno prisilno upućivanje u Prihvatni centar izvršio u smislu odredaba Zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđa niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je na ovaj način prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 52.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 53.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da je apelant prisilno smješten, odnosno lišen slobode u smislu Zakona o socijalnoj zaštiti, te smješten u Zavod, odnosno Prihvatni centar. Naime, time nije ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije, pri činjenici da Zakon o zaštiti lica definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica sa mentalnim poremećajima, koji nije primijenjen u konkretnom slučaju. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ.
- 54.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 55.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.