Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3129/09, rješavajući apelaciju Senke Tepavčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Senke Tepavčević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku uspostavljanja radnopravnog statusa, u skladu sa članom 143. Zakona o radu, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001090 od 4. augusta 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Senke Tepavčević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001090 od 4. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P.658/00-Z od 18. marta 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Senka Tepavčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nikšića - Republika Crna Gora, podnijela je 2. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-001090 od 4. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.658/00-Z od 18. marta 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od IP "Krivaja" d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 19. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona u Zenici, Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), zatraženo je 20. januara 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 14. januara 2011. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj P.658/00-Z.
  • 3.
    Kantonalni sud i Općinski sud su 29. aprila 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju. Općinski sud je 24. januara 2011. godine dostavio traženi spis. Kantonalna komisija je 9. februara 2011. godine dostavila odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 16. septembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 22. juna 2000. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv "Krivaja" Krivaja Komerca (pravni prednik tužene) radi reguliranja radnopravnog statusa "na način reguliran čl. 143. i 144. Zakona o radu". Predmet je u Općinskom sudu evidentiran pod brojem P.658/00
  • 7.
    Općinski sud je 14. decembra 2000. godine Kantonalnoj komisiji dostavio primjerak apelanticine tužbe. U propratnom aktu Općinski sud je naveo da tužbu dostavlja kako bi Kantonalna komisija, u skladu sa izmjenama člana 143. Zakona o radu, odlučila o apelanticinom zahtjevu. Osim toga, Općinski sud je zatražio od Kantonalne komisije da ga obavijesti o konačnom ishodu postupka povodom apelanticine tužbe-prijedloga, kako bi se "sud mogao prema podnesenoj tužbi odrediti". Nakon prosljeđivanja tužbe Kantonalnoj komisiji, Općinski sud nije donio odluku o prekidu postupka.
  • 8.
    Apelantica je 22. decembra 2000. godine primila obavijest Općinskog suda da je njena tužba proslijeđena Kantonalnoj komisiji. Osim toga, Općinski sud je obavijestio apelanticu da sve informacije vezane za njen problem u vezi sa radnopravnim statusom može tražiti isključivo od Kantonalne komisije.
  • 9.
    Općinski sud je 17. juna 2002. godine od Kantonalne komisije tražio informaciju o konačnom ishodu postupka povodom apelanticine tužbe-prijedloga. S obzirom na to da uz tužbu nisu dostavljeni pravno relevantni dokazi na osnovu kojih bi se moglo odlučivati o osnovanosti žalbe, Kantonalna komisija je aktom broj Ž-10/3211/4179/02 od 13. augusta 2002. godine obavijestila Općinski sud da su poslodavcu i apelantici upućeni dopisi radi izjašnjavanja i dostavljanja odgovarajuće dokumentacije.
  • 10.
    Nakon toga, Općinski sud je, pod novim brojem P.658/00-Z, dopisima od 12. januara 2006. godine i 14. augusta 2007. godine od Kantonalne komisije tražio informaciju o konačnom ishodu predmetnog postupka.
  • 11.
    Iz dokumentacije koju je Kantonalna komisija dostavila Ustavnom sudu proizlazi da je Kantonalna komisija aktom broj 09-34-8316-1/00 od 31. januara 2007. godine (koji je apelantica primila 3. februara 2007. godine) pozvala apelanticu da dostavi određenu dokumentaciju radi rješavanja njenog zahtjeva (tužbe) za uspostavljanje radnopravnog statusa.
  • 12.
    Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 11-34-8316/00 od 20. marta 2007. godine kojim je apelanticina "žalba" odbijena. U obrazloženju rješenja Kantonalna komisija je istakla da je utvrdila da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 143. stav 2. Zakona o radu. Navedenom odredbom je propisano da se zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatra zaposlenikom na čekanju posla. Dalje je Komisija navela da iz spisa predmeta proizlazi da se apelantica nije obratila poslodavcu u zakonom propisanom roku za uspostavljanje radnopravnog statusa (2. novembar 1999 - 2. februar 2000. godine). S obzirom na navedenu činjenicu, Kantonalna komisija je primjenom člana 143. Zakona o radu odbila apelanticinu "žalbu".
  • 13.
    Iz dokumentacije koju je Kantonalna komisija dostavila Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica Rješenje broj 11-34-8316/00 od 20. marta 2007. godine primila 30. marta 2007. godine.
  • 14.
    Kantonalna komisija je 4. septembra 2007. godine Općinskom sudu dostavila navedeno rješenje. Također, Kantonalna komisija je obavijestila sud da apelantica nije podnijela žalbu protiv donesenog rješenja Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), te da je rješenje postalo pravosnažno.
  • 15.
    Općinski sud je održao pripremno ročište 19. februara 2008. godine. Na pripremnom ročištu - glavnoj raspravi, apelantica je precizirala tužbeni zahtjev na način da je tražila da joj se uspostavi radnopravni status za period od 4. februara do 6. maja 2000. godine, tako što će joj se upisati u radnu knjižicu, te izvršiti uplata doprinosa za navedeni period u nadležnom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Osim toga, apelantica je tražila i da joj se isplati otpremnina zbog prestanka radnog odnosa po sili zakona, a u smislu člana 143. Zakona o radu, u ukupnom iznosu od 1.285,26 KM. Potom je sud proveo predložene dokaze koje su ponudile apelantica i tužena, te je, s obzirom na to da nije bilo daljnjih prijedloga za provođenje dokaza, objavio da je glavna rasprava zaključena i da će presuda biti donesena 18. marta 2008. godine.
  • 16.
    Presudom Općinskog suda broj P.658/00-Z od 18. marta 2008. godine u cijelosti je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, na osnovu člana 143a. stav 4. Zakona o radu, predmetni spis ustupio nadležnoj Kantonalnoj komisiji. Dalje je sud naveo da u konkretnom predmetu formalnopravno nije doneseno rješenje o prekidu postupka, već je neformalno zaustavljen rad u predmetu dok nadležna komisija ne donese konačnu odluku. Također je sud istakao, pozivanjem na član 143c. stav 2. tačka 1. Zakona o radu kojim je propisano da konačne odluke kantonalne ili Federalne komisije podliježu sudskom preispitivanju, da se zbog tih razloga ne može prihvatiti prigovor poslodavca da se radi o presuđenoj stvari. Zbog toga je, prema stavu suda, pravno irelevantna činjenica da apelantica nije iskoristila pravni lijek - žalbu na odluku Kantonalne komisije.
  • 17.
    Općinski sud je, dalje, naveo da nije vezan za odluke koje su donijele komisije za primjenu člana 143, već da postoji mogućnost da se pravno relevantne činjenice ponovno utvrđuju u sudskom postupku, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je Kantonalna komisija pogrešno zaključila da apelantica nije blagovremeno podnijela zahtjev poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelantica poslala zahtjev preporučenom pošiljkom od 4. februara 2000. godine, pa se zbog toga taj datum, u skladu sa odredbom člana 325. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), smatra danom predaje poslodavcu, bez obzira na datum kad je poslodavac primio zahtjev. Dalje je Općinski sud naveo da je utvrdio da apelantica ispunjava sve kumulativno postavljene uvjete iz člana 143. stav 2. Zakona o radu, zbog čega je njen tužbeni zahtjev osnovan. Naime, sud je utvrdio da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod poslodavca, zatim da se blagovremeno obratila poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa, te da u navedenom periodu nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Dalje je sud istakao da među strankama nije bila sporna činjenica da poslodavac, nakon stupanja na snagu Zakona o radu, nije pozivao apelanticu na posao, te da je zbog toga apelantici po sili zakona prestao radni odnos, u smislu člana 143. stav 4. Zakona o radu. U pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je uspostavljanje radnopravnog statusa i uplatu doprinosa za traženi period odredio na način kako je to tražila apelantica.
  • 18.
    Protiv prvostepene presude žalbe su blagovremeno podnijeli apelantica (2. aprila 2008. godine) i poslodavac. Apelantica je u žalbi navela da joj nije omogućeno da angažira advokata i da je sud povrijedio princip pružanja pomoći neukoj stranci. Osim toga, istakla je da sud nije odlučio o svim zahtjevima iz tužbe, gdje je traženo reguliranje radnopravnog statusa, odnosno povezivanje radnog staža od 1992. godine do 5. jula 2000. godine. Zbog toga joj nije pravilno obračunata ni otpremnina.
  • 19.
    Općinski sud je 16. maja 2008. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu.
  • 20.
    Apelantica je podneskom primljenim u Općinskom sudu 24. juna 2009. godine urgirala rješavanje njene žalbe.
  • 21.
    Odlučujući o žalbama apelantice i poslodavca, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-001090 od 4. augusta 2009. godine. Tom presudom se žalbe odbijaju i presuda Općinskog suda potvrđuje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na glavnoj raspravi održanoj 19. februara 2008. godine apelantica opredijelila tužbeni zahtjev, koji je osporenom presudom usvojen u cijelosti onako kako ga je apelantica i opredijelila. Iz toga proizlazi da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbom člana 2. stav 1. ZPP, te odlučio o svim zahtjevima iz tužbe. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da u važećem ZPP ne postoji odredba kojom je regulirano da sud stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po procesnom zakonu upozori na procesnu radnju koju može preduzeti, zbog čega su bez osnova i apelanticini žalbeni navodi o "povredi principa pružanja pomoći neukoj stranci". Također, Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi poslodavca da je prvostepeni sud samoinicijativno pokrenuo predmetni postupak. Naime, imajući u vidu da su odluke Federalne, odnosno Kantonalne komisije konačne i da podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom, proizlazi da je apelantica, opredjeljujući svoj tužbeni zahtjev po okončanju postupka u Kantonalnoj komisiji, a u nastavku prekinutog parničnog postupka, istovremeno tražila i sudsko preispitivanje odluke Kantonalne komisije.
  • 22.
    Presuda Kantonalnog suda je dostavljena apelantici 18. augusta 2009. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 23.
    Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela historijat postupka pokrenutog na njen zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa iz člana 143. Zakona o radu. U vezi s tim, apelantica je istakla da je Općinski sud na "neprofesionalan i nesavjestan" način radio u postupku koji je pokrenula tužbom, što se ogleda u činjenici da je zastupnik poslodavca osam godina nakon podnošenja tužbe izjavio da uopće nije primio tužbu. Apelantica, dalje, navodi da su povodom njene tužbe donijete dvije odluke i da je Općinski sud protivpravno, bez donošenja odluke, odbio da postupi povodom njene tužbe i tužbu proslijedio Kantonalnoj komisiji. Apelantica smatra da je i Kantonalna komisija "opet protivpravno" prihvatila nadležnost u ovom predmetu i donijela "apsurdnu odluku". Naime, apelantica ističe da je Kantonalna komisija njenu tužbu preimenovala u žalbu i povodom nje postupala kao drugostepeni organ. Apelantica navodi da se ona nikad nije obraćala Kantonalnoj komisiji jer nikad od nje nije ni dobila bilo kakvu odluku. Osim toga, apelantica navodi da je i Općinski sud u donesenoj presudi utvrdio da je rješenje Kantonalne komisije "nezakonito" i da su učinjeni propusti prilikom prekida postupka jer je sudija zadužen ovim predmetom trebalo da u formalnopravnom smislu donese rješenje o prekidu postupka. Apelantica ističe da je postupak za uspostavljanje radnopravnog statusa trajao punih devet godina i da je ona u tom periodu samo jednom saslušana. Rad Kantonalne komisije i Općinskog suda je bio "nepotrebno spor i neprofesionalan i ne predstavlja odgovarajući način zaštite i ostvarivanja prava iz radnog odnosa", zbog čega apelantica smatra da nije imala pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 24.
    Kantonalni sud je naveo da je u cijelosti usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i da presudom nisu povrijeđena njena prava zagarantirana međunarodnim aktima i propisima Bosne i Hercegovine.
  • 25.
    Općinski sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi budući da je taj sud utvrdio sve odlučne činjenice, te donio zakonitu odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, Općinski sud je naveo da je nakon prijema tužbe utvrđeno da se radi o zahtjevu za reguliranje radnopravnog statusa iz člana 143. Zakona o radu, te da sud nije ni mogao postupati u ovoj pravnoj stvari dok nadležna komisija ne donese odluku o apelanticinom zahtjevu. Osim toga, Općinski sud je istakao da je nesporno da je apelantica primila obavijest o navedenoj činjenici. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Općinski sud je istakao da je svoju odluku donio u razumnom roku, čim su se stekli uvjeti za postupanje suda.
  • 26.
    Kantonalna komisija je istakla da je predmetni postupak proveden istovjetno kao i u svim drugim predmetima. Prema navodima komisije, s obzirom na to da u spisu nije bilo dokaza o relevantnim činjenicama o utvrđivanju osnovanosti predmetne žalbe, apelantici i poslodavcu je upućen poziv u kojem je navedeno koji dokazi treba da se dostave. Dalje, komisija je navela da je apelantica odgovorila na poziv uz koji je dostavila ovjerenu kopiju zahtjeva upućenog poslodavcu od 30. maja 2000. godine, bez vidljivog prijemnog pečata poslodavca. Osim toga, komisija je navela da je preuzela predmet na rješavanje u skladu sa članom 143a. stav 4, a ne samovoljno, kako tvrdi apelantica. Također je komisija kao važnu okolnost istakla da je u zakonskom roku do 6. decembra 2000. godine primila preko 8.000 žalbi zaposlenika (među kojima su i ustupljeni sudski predmeti) i da je u svim predmetima utvrđivano "pravo stanje" na osnovu dokaza koje stranke nisu dostavljale uz svoje žalbe, nego naknadno na poziv komisije.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Š...Ć

Član 143a.

(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).

(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143c.

Š...Ć

(2) Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:

  • 1.
    konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;

Š...Ć

Član 144.

Zaposlenici, čiji radni odnos miruje u skladu sa propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, a koji po ovom zakonu nemaju pravo na mirovanje radnog odnosa, imaju pravo da se vrate na poslove koje su prije obavljali ili na druge odgovarajuće poslove u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

  • 28.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

  • 29.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 300.

(1) Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001090 od 4. augusta 2009. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 2. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 35.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 36.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

  • 37.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 38.
    Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 39.
    Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 40.
    Ustavni sud zapaža da je apelantica 26. juna 2000. godine pokrenula postupak pred Općinskim sudom radi reguliranja radnopravnog statusa "na način reguliran čl. 143. i 144. Zakona o radu". S obzirom na to da se istovremeno na jedno lice ne mogu primijeniti i član 143. i član 144. Zakona o radu jer je član 143. uređivao prava zaposlenika na čekanju posla, a član 144. prava zaposlenika kojima je radni odnos mirovao, te da je apelantica tražila reguliranje radnopravnog statusa, predmetni postupak se odnosio na prava zaposlenika na čekanju posla iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je apelanticinu tužbu, bez donošenja procesne odluke o prekidu postupka, ustupio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji, shodno odredbama člana 143a. stav 4. Zakona o radu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalna komisija, nakon što je odlučila o apelanticinom zahtjevu, dostavila odluku Općinskom sudu koji je nastavio predmetni postupak.
  • 41.
    Ustavni sud podsjeća na to da je nadležan da razmatra navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ukoliko barem neka faza postupka uključuje sudski postupak. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su odluke pred komisijama za implementaciju člana 143. Zakona o radu uvjet da se može pokrenuti parnični postupak, odnosno da odluka kantonalne komisije može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom nakon što Federalna komisija odluči o žalbi protiv te odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 382/08 od 11. januara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije podnijela žalbu Federalnoj komisiji protiv rješenja Kantonalne komisije, već da je Općinski sud nakon prijema odluke Kantonalne komisije nastavio parnični postupak, te da je meritorno odlučio o apelanticinom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe Općinskom sudu 26. juna 2000. godine a da je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001090 od 4. augusta 2009. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka period od devet godina i oko jedan i po mjesec.

c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 42.
    S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o jednostavnom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na izričitu zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
  • 43.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe, za oko pola godine, bez donošenja rješenja o prekidu postupka predmet ustupio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnoj komisiji, bez obzira na ponašanje apelantice koja nije žurila da dostavi potrebnu dokumentaciju niti uz tužbu niti na zahtjev Kantonalne komisije, bilo potrebno šest godina i oko tri mjeseca da odluči o apelanticinom zahtjevu. Ustavni sud ima u vidu činjenična i pravna pitanja koja je Kantonalna komisija trebala da riješi u smislu člana 143. stav 2. Zakona o radu, te u vezi s tim ukazuje na to da se radi o jednostavnom postupku koji se nikako ne može opravdati ostvarenim trajanjem odlučivanja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka pred Kantonalnom komisijom, odnosno odugovlačenje Kantonalne komisije da donese tako važnu odluku koja se tiče apelanticinog značajnog ličnog statusa, suprotno standardima prava na donošenje odluke u razumnom roku koje zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon prijema rješenja Kantonalne komisije predmetni postupak pred redovnim sudovima na dvije instance trajao jednu godinu i oko jedanaest mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u navedenom periodu u relativno kratkim vremenskim razmacima donijeli meritorne odluke. Međutim, imajući u vidu da se radi o predmetu koji je hitne prirode, Ustavni sud smatra da ni period od jedne godine i oko jedanaest mjeseci ipak ne predstavlja razuman rok za rješavanje takvog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud, također, doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka, te da navodi iz odgovora Kantonalne komisije ne mogu biti opravdanje za dužinu postupka.
  • 45.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na aspekte prava na pravično suđenje

  • 46.
    Apelantica, također, smatra da su redovni sudovi donoseći osporene odluke povrijedili njeno pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njeno nezadovoljstvo primjenom procesnog i materijalnog prava.
  • 47.
    S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 48.
    Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u dvije instance, postupajući i provodeći dokaze povodom prijedloga parničnih stranaka, u cijelosti usvojili apelanticin tužbeni zahtjev na način kako je konačno opredijeljen na pripremnom ročištu. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, istakli da je apelantica provedenim dokazima uspjela dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući u granicama zahtjeva koje je sama apelantica odredila, omogućili apelantici da ostvari dio prava iz člana 143. Zakona o radu. Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 2. stav 2. ZPP, sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, te da član 143. Zakona o radu omogućava širi obim prava nego što je apelantica ostvarila. Međutim, prema stavu 1. člana 2. ZPP, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pa redovni sudovi nisu ni mogli niti su apelantici dosudili više no što je ona tražila, niti ono što ona u postupku nije tražila.
  • 49.
    U vezi sa apelanticinim insistiranjem na utvrđivanju istine u okviru suda, Ustavni sud podsjeća na odredbu stava 1. člana 7. ZPP, prema kojoj su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Dakle, za razliku od ranijeg principa materijalne istine, Zakon o parničnom postupku, koji je relevantan za postupanje redovnih sudova u konkretnom slučaju, insistira na raspravnom principu, kojeg odlikuje princip koliko činjenica - toliko prava, odnosno principu formalne istine, prema kojem čega nema u spisu, to na svijetu i ne postoji.
  • 50.
    Kada je riječ o apelanticinom prigovoru da je sud bio dužan da ju pouči o njenim pravima, Ustavni sud podsjeća na odredbu stava 1. člana 300. ZPP, prema kojoj stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika. Naime, prema navedenoj odredbi, parničnim strankama je ostavljeno na volju da lično i same preduzimaju parnične radnje ili, pak, da za obavljanje navedenih radnji angažiraju drugo, po pravilu, posebno kvalificirano lice - punomoćnika, koje će u njihovo ime i za njihov račun, u granicama ovlaštenja određenih u punomoći, preduzimati parnične radnje sa takvim procesnim učinkom kao da su ih i one same preduzele. Apelantica se svojevoljno odlučila da parnični postupak vodi sama a ne preko punomoćnika, i na taj način je ostvarila upravo onoliko prava koliko je tražila u preciziranom tužbenom zahtjevu.
  • 51.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, a njeno nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).
  • 52.
    Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u apelanticinom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 53.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak radi uspostavljanja radnopravnog statusa u smislu člana 143. Zakona o radu trajao duže od devet godina, iako je u pitanju radni spor koji je po samom zakonu hitne prirode.
  • 54.
    Međutim, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi, prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za uspostavljanje radnopravnog statusa, u cijelosti usvojili njen tužbeni zahtjev na način kako je konačno opredijeljen na pripremnom ročištu, te, bez obzira na zakonsku odredbu da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, kada su redovni sudovi zbog ograničenja iz stava 1. člana 2. ZPP odlučili samo u granicama zahtjeva koji je odredila apelantica, i nisu joj dosudili više nego što je ona tražila, niti ono što apelantica nije tražila, te kada se apelantica sama zastupala i u postupku pred redovnim sudovima nije zahtijevala sve što joj omogućuje član 143. Zakona o radu.
  • 55.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 56.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.