USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3693/09, rješavajući apelaciju Rizaha Škilje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Rizaha Škilje podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-09-000 243 od 22. decembra 2009. godine, 118-0-Kv-10-000 003 od 4. februara 2010. godine, 118-0-Kž-10-000 032 od 8. februara 2010. godine, 118-0-Kž-10-000 041 od 17. februara 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju br. 013-0-Kpp-09-000 007 od 8. novembra 2009. godine, 013-0-Kv-09-000 048 od 10. i 13. novembra 2009. godine, 013-0-Kv-09-000 055 od 4. decembra 2009. godine i 013-0-Kv-10-000 001 od 26. januara 2010. godine, u odnosu na član II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rizaha Škilje podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-09-000 243 od 22. decembra 2009. godine, 118-0-Kv-10-000 003 od 4. februara 2010. godine, 118-0-Kž-10-000 032 od 8. februara 2010. godine, 118-0-Kž-10-000 041 od 17. februara 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju br. 013-0-Kpp-09-000 007 od 8. novembra 2009. godine, 013-0-Kv-09-000 048 od 10. i 13. novembra 2009. godine, 013-0-Kv-09-000 055 od 4. decembra 2009. godine i 013-0-Kv-10-000 001 od 26. januara 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Rizah Škiljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja-Šije podnio je 27. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koju je dopunio 25. januara i 22. marta 2010. godine, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kž-09-000 243 od 22. decembra 2009. godine, 118-0-Kž-10-000 003 od 4. februara 2010. godine, 118-0-Kž-10-000 032 od 8. februara 2010. godine i 118-0-Kž-10-000 041 od 17. februara 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 013-0-Kpp-09-000 007 od 8. novembra 2009. godine, 013-0-Kv-09-000 055 od 4. decembra 2009. godine i 013-0-Kv-10-000 001 od 26. januara 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva zatraženo je 3. decembra 2009. godine, te 5. februara i 9. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. februara i 23. aprila 2010. godine, Okružni sud 11. decembra 2009. godine i 21. aprila 2010. godine, a Okružno tužilaštvo 18. decembra 2009. godine i 16. aprila 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. decembra 2009. godine i 22. juna 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 013-0-Kpp-09-000 007 od 8. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Kv-09-000 048 od 10. i 13. novembra 2009. godine, apelantu kao osumnjičenom određen je pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a po osnovu člana 189. stav 1. tačke b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Apelantu je određen pritvor u trajanju od najduže mjesec dana, koji počinje teći od 6. novembra 2009. godine od 06,00 sati, kao dana i sata lišenja slobode.
- 7.U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je, povodom Prijedloga Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj KT-1306/09 od 7. novembra 2009. godine za određivanje pritvora trinaest osumnjičenih lica, među kojima je i apelant, sudija za prethodni postupak istog dana, u smislu člana 52. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 119/08), ispitao apelanta u prisustvu njegovog branioca na okolnosti zbog kojih je predložen pritvor.
- 8.Sudija za prethodni postupak je, razmatrajući stanje dokaza konkretnog predmeta, ocijenio da je osnovan prijedlog za određivanje pritvora na osnovu člana 189. stav 1. tačka b) ZKPRS za sve osumnjičene, pa i za apelanta, zaključujući da je u toku istrage potrebno saslušati svjedoke iz Doboja i Dervente (koji su poimenično navedeni) kao i osumnjičene Sašu Župana (u daljnjem tekstu: S. Ž.), koji je u bjekstvu, i Nenada Jaganjca (u daljnjem tekstu: N. J.), koji se nalazi u pritvoru u Tuzli. Prigovor odbrane da nije moguće utjecati na osumnjičene S. Ž. i N. J. kao i na svjedoke ocijenjen je neosnovanim. Pri navedenim ocjenama sudija za prethodni postupak imao je u vidu podatke iz izvještaja Centra javne sigurnosti Doboj od 6. novembra 2009. godine o izvršenom krivičnom djelu iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant zajedno sa osumnjičenim Ž. T. organizirao mrežu prodavaca i posrednika u prodaji raznih vrsta droga i da je nabavljao drogu od osumnjičenog S. P. Također, duži period je kontaktirao, mijenjao telefonske brojeve i SIM kartice, dakle, na različite načine se snalazio i bio uporan u ostvarivanju kontakta, kako međusobno sa drugim osumnjičenima, tako i sa krajnjim konzumentima opojnih droga, posebno imajući u vidu da su konzumenti opojnih droga lica na koja je lako utjecati, s obzirom na njihovu potrebu za nabavkom droge, odnosno da se radi o labilnim licima. Dalje je obrazloženo, s obzirom na to da je osumnjičeni S. Ž. u bjekstvu, da takva činjenica ne bi bila smetnja apelantu da utječe na osumnjičenog u situaciji kada bi boravio na slobodi imajući u vidu da je i do sada "bio uporan u ostvarivanju kontakta". Također, i činjenica što je osumnjičeni N. J. u pritvoru ne bi bila prepreka apelantu da putem lica koja mu dolaze u posjetu utječe na osumnjičenog N. J. i na tok istrage. Sudija za prethodno postupanje je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na postojanje osnovane bojazni da bi apelant ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike.
- 9.Prijedlog Okružnog tužilaštva da se apelantu odredi pritvor po osnovu člana 189. stav 1. tačka v) ZKPRS ocijenjen je osnovanim zbog toga što je apelant već odgovarao za istovrsno krivično djelo (kao i još trojica osumnjičenih), zatim da navedena okolnost, uz činjenicu da je apelant izrazio upornost u izvršenju krivičnog djela za koje se tereti, te da je duži period to činio, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti djelo.
- 10.Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak o određivanju pritvora, kao i o žalbama ostalih osumnjičenih, Krivično vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 013-0-Kv-09-000 048 od 10. novembra 2009. godine (čija je tehnička greška ispravljena rješenjem od 13. novembra 2009. godine) odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu.
- 11.U obrazloženju rješenja je istaknuto da je neosnovan apelantov prigovor da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora. Dalje je obrazloženo da je relevantan stepen osnovane sumnje utvrđen u osporenom rješenju jer su konkretno navedeni subjektivni i objektivni dokazi, iz kojih proizlazi osnovana sumnja. Također je navedeno da su u obrazloženju rješenja pobliže označene količine opojne droge marihuane koju je apelant ostavio u stubištu zgrade u kojoj živi osumnjičeni A. M., a prema nalazu Federalnog MUP-a Sarajevo-Uprava policije Centar za forenziku i podršku, Odsjek za hemijska i toksikološka vještačenja, u materijalu koji je oduzet od apelanta utvrđeno je prisustvo opojnih supstanci koje se nalaze na listi supstanci pod međunarodnom kontrolom. Vijeće Okružnog suda je istaklo da se iz apelantove izjave vidi da je preuzimao prilično velike količine droge od NN lica iz Zenice, a da je u obrazloženju rješenja detaljno opisan način na koji je apelant komunicirao sa drugim osumnjičenima.
- 12.Okružni sud je, također, ocijenio da je pritvorski razlog iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKPRS u odnosu na apelanta ispunjen s obzirom na to da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da su svi osumnjičeni povezani u organiziranu mrežu prodavaca i posrednika u neovlaštenoj prodaji raznih vrsta droga. Okružni sud je, također, u potpunosti prihvatio obrazloženje iz prvostepenog rješenja o tome zašto postoje opravdani razlozi da se smatra da bi apelanti i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na saučesnike koji nisu dostupni sudu, te utjecajem na svjedoke koji žive na istom području, a koji su svi konzumenti opojnih droga. Imajući u vidu da još nisu osigurani dokazi u smislu člana 189. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) ZKP, i to zbog objektivnih razloga, zbog obimne istrage koja se provodi u konkretnom slučaju a u koju je uključen veliki broj lica koja su kupovala i prodavala opojnu drogu kao i obilja dokaznog materijala, Okružni sud je ocijenio da je neophodno određivanje pritvora po navedenom zakonskom osnovu, te da se u konkretnom slučaju ni jednom drugom mjerom, blažom od pritvora, ne bi osiguralo uspješno vođenje krivičnog postupka.
- 13.Dalje je navedeno da pritvorski razlog, sadržan u članu 189. stav 1. tačka v) ZKP, postoji u odnosu na apelanta budući da naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, prihvatajući u cijelosti obrazloženje koje je dato u prvostepenom rješenju. Također, Okružni sud je ocijenio da je sudija za prethodni postupak o prijedlogu za određivanje pritvora donio osporeno rješenje u okviru zakonom propisanog roka, a da braniočevi prigovori u vezi sa zadržavanjem apelanta od drugih organa policije ne mogu dovesti u pitanje zakonitost osporenog rješenja.
- 14.Rješenjem Krivičnog vijeća Okružnog suda broj 013-0-Kv-09-000 055 od 4. decembra 2009. godine, nakon ispitivanja osumnjičenih i apelanta u prisutnosti njegovog branioca kao i okružnog tužioca, apelantu je produžen pritvor do 6. februara 2010. godine do 06,30 sati. U odnosu na apelanta pritvor je produžen na osnovu člana 197. stav 1. tačke b), v) i g) ZKP-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP-prečišćeni tekst).
- 15.U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da je Okružno tužilaštvo svojim aktom broj KT-1306/09 od 30. novembra 2009. godine podnijelo prijedlog Okružnom sudu za produženje pritvora apelantu za još dva mjeseca, ističući da istraga u ovom predmetu nije završena. Prijedlog je obrazložen postojanjem istih onih razloga za pritvor po osnovu kojih je pritvor i određen (za apelanta po osnovu člana 197. stav 1. tačke b) i v) ZKP-prečišćeni tekst), s tim što je prijedlog za produženje pritvora obrazložen i novim osnovom, tj. postojanjem razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-prečišćeni tekst.
- 16.Također je istaknuto da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a u rješenju su navedeni svi dokazi koji su do tada pribavljeni a koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje. U pogledu postojanja razloga za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP-prečišćeni tekst, Vijeće Okružnog suda je istaklo da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi: "...ometali krivični postupak uticajem osumnjičenih jedan na drugog, ako bi bili na slobodi, obzirom da se radi o organiziranoj grupi i u vezi s tim navedenih međusobnih odnosa koji su između njih, te uticaja na identificirane a nesaslušane svjedoke, kao i uticaja na već saslušane svjedoke, obzirom da su neki od saslušanih svjedoka konzumenti opojnih droga", kao i da su neki od saslušanih svjedoka iskazali strah od odmazde, kao i činjenice da "veliki broj svjedoka i osumnjičenih živi praktično na istom području". Imajući u vidu da još uvijek nisu osigurani dokazi u smislu člana 197. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) ZKP-prečišćeni tekst i to zbog objektivnih razloga, zbog obimne istrage koja se provodi u konkretnom slučaju i u koju je uključen veliki broj lica koja su kupovala i prodavala opojnu drogu, Okružni sud je zaključio da je po navedenom zakonskom osnovu neophodno produženje pritvora još za dva mjeseca.
- 17.Okružni sud je ocijenio da je osnovana i tvrdnja okružnog tužioca da postoje posebni razlozi propisani članom 197. stav 1. tačka g) ZKP-prečišćeni tekst u odnosu na apelanta kao i sve osumnjičene. Okružni sud je obrazložio da je, prije svega, u pitanju krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Osim toga, Okružni sud je istakao da je konkretno djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice, odnosno da bi u okolnostima konkretnog slučaja koje su vanredne prirode, puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, kao i da se ta prijetnja ne bi mogla otkloniti u slučaju boravka osumnjičenih na slobodi nekom drugom mjerom blažom od pritvora, a što predstavlja pritvorski razlog po navedenom osnovu. Dalje je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da su posebne okolnosti koje prate izvršenje predmetnog krivičnog djela izražene u činjenici da se istraga vodi protiv većeg broja osumnjičenih, a posebno da su oni međusobno povezani kao saučesnici u organiziranoj nabavci i prodaji raznih vrsta opojne droge. Također je navedeno da su osumnjičeni djelovali na području dobojske regije i FBiH u periodu od 4. maja 2009. godine, čime su apelant i drugi osumnjičeni "dovodili mlade u zavisnost od droge, ugrožavali im živote na taj način, kao i sami sebe".
- 18.Okružni sud je zaključio da je navedeno djelo posebno teško, kako s obzirom na način izvršenja, tako i na posljedice, pa je prihvatio navode Okružnog tužilaštva da takvo djelo izaziva revolt i gnjev građana, što je utvrdio iz izjava svjedoka, a posebno iz pisma građana od 30. novembra 2009. godine dostavljenog CJS Doboj i Okružnom tužilaštvu u kojem je ukazano na glavne snabdjevače droga, između ostalih i na apelanta. Dalje je navedeno da se u pismu građana istaklo da: "...napokon mogu odahnuti ne očekujući da će se pojaviti oni, koji su na očigled građana njihovoj djeci prodavali drogu, da ovisnici o drogama mogu sada nesmetano da idu na liječenje od ovisnosti, a da ih ispred Doma zdravlja ili ulaza u zgradu ili gradskog parka, ne sačekuju oni koji su ih tjerali da od njih kupuju opojne droge ili ih primoravali da iste prodaju drugim licima, primjenjujući agresivno ponašanje, kako prema njima tako i prema njihovim roditeljima i među običnim građanima sijali strah". Time je, kako je zaključio Okružni sud, ispunjen razlog za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim koji je sadržan u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-prečišćeni tekst.
- 19.Također je navedeno da i dalje postoji pritvorski razlog sadržan u članu 197. stav 1. tačka v) ZKP-prečišćeni tekst jer je apelant odgovarao za istovrsno djelo, što proizlazi iz njegove izjave koju je dao pred Okružnim tužilaštvom 7. novembra 2009. godine, te da je već izdržao izrečenu kaznu kao i okolnost da je, prema vlastitoj izjavi, apelant konzument opojnih droga. Takve okolnosti, uz činjenicu da je izrazio upornost u izvršenju krivičnog djela za koje se tereti, da je isto krivično djelo činio duži period, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ukoliko bi boravio na slobodi.
- 20.Krivično vijeće Okružnog suda ocijenilo je neosnovanim apelantov prigovor da je neblagovremeno podnijet prijedlog za produženje pritvora obrazlažući da se član 196. stav 3. ZKP odnosi na instruktivni a ne prekluzivni rok, koji je dat u svrhe blagovremene pripreme odbrane, koja u konkretnom slučaju nije narušena.
- 21.Odlučujući o žalbi apelanta i njegovog branioca protiv rješenja Okružnog suda o produženju pritvora, Vijeće Vrhovnog suda je Rješenjem broj 118-0-Kž-09-000 243 od 22. decembra 2009. godine odbilo žalbu kao neosnovanu.
- 22.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore iz žalbi, tj. da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. u vezi sa članom 196. stav 3. ZKP-prečišćeni tekst, time što tužiočev obrazloženi prijedlog za produženje pritvora, prema kojem je doneseno osporeno rješenje, nije podnesen najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru, prigovorom da mu je u trajanje pritvora trebalo uračunati i vrijeme zadržavanja u Policijskoj stanici Derventa od 21. jula do 22. jula 2009. godine. Vrhovni sud je, i uz to što žalbama nije ukazano na to od kakvog je značaja navedena okolnost na zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, zaključio da je pravilan stav iz osporenog rješenja obrazlažući da je rok propisan članom 196. stav 3. ZKP-prečišćeni tekst instruktivni a ne prekluzivni rok i da je propisan radi blagovremenog pripremanja odbrane za izjašnjenje osumnjičenog o razlozima za produženje pritvora, zaključujući da ni same žalbe ne ukazuju na to da je ovo apelantovo pravo povrijeđeno.
- 23.Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak iz osporenog rješenja o postojanju dokaza za postojanje osnovane sumnje, te da su u odnosu na apelanta dati valjani razlozi za produženje pritvora. Također, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim činjenične zaključke u odnosu na apelanta o postojanju razloga za produženje pritvora po svim osnovima navedenim u rješenju o produženju pritvora, prihvatajući u cijelosti obrazloženja iz osporenog rješenja.
- 24.U odnosu na pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-prečišćeni tekst, Vrhovni sud je ukazao na to da nema procesnih smetnji za uvođenje ovog pritvorskog osnova u fazi produženja pritvora, bez obzira na to što po tom osnovu pritvor nije prvobitno određen, posebno kada se ima u vidu da su u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz osporenog rješenja, određeni dokazi kojima se dodatno potvrđuje postojanje razloga za pritvor po ovom osnovu uslijedili nakon što je određen pritvor. Osim navedenog, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak iz osporenog rješenja o postojanju svih uvjeta za produženje pritvora po ovom osnovu, prihvatajući u cijelosti obrazloženje iz osporenog rješenja o tome da, osim težine djela i zaprijećene kazne, postoje vanredne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
- 25.Vijeće Okružnog suda je, zatim, Rješenjem broj 013-0-Kv-10-000 001 od 26. januara 2010. godine odbilo kao neosnovan prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora, koji je apelantu produžen rješenjem istog suda od 4. decembra 2009. godine sa trajanjem do 6. februara 2010. godine.
- 26.Vijeće Okružnog suda je navedeni prijedlog ocijenilo neprihvatljivim navodeći da je takav prijedlog podnesen zbog toga što je apelant 1. januara 2010. godine otpočeo štrajk glađu zbog navoda okružnog tužioca da prilikom hapšenja policija nije nad njim primijenila fizičku silu, te da ga je Federalna policija predala CJS-u u dobrom psihofizičkom stanju bez vidljivih povreda. Vijeće je ocijenilo da se ni jedan pritvorski osnov ne bi mogao otkloniti drugom mjerom blažom od pritvora.
- 27.U odnosu na apelantove navode vezano za njegovo zdravstveno stanje, Okružni sud je istakao da apelantu pripadaju sva prava na liječenje, kako u okviru same pritvorske jedinice, tako i u odgovarajućoj ustanovi, kako je to propisano ZKP i Pravilnikom o izdržavanju mjere pritvora. Pri tome nije od značaja da li je pritvorenik uopće osiguran u bilo kojem fondu osiguranja jer se radi o troškovima koji padaju na teret budžetskih sredstava. Vijeće Okružnog suda je zaključilo da apelantovo zdravstveno stanje ne može biti razlog za ukidanje pritvora.
- 28.Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Rješenjem broj 118-0-Kž-10-000 032 od 8. februara 2010. godine odbio kao neosnovanu njegovu žalbu protiv Rješenja Okružnog suda broj 013-0-Kv-10-000 001 od 26. januara 2010. godine.
- 29.Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je mogućnost ukidanja pritvora prema prijedlogu osumnjičenog, odnosno optuženog ili njegovog branioca, propisana članom 196. stav 6. ZKP-prečišćen tekst i to samo kada je taj prijedlog zasnovan na novim činjenicama, u odnosu na činjenični osnov rješenja o određivanju, odnosno produženju pritvora. Dalje je ocijenjeno da konkretnim prijedlogom za ukidanje pritvora nisu ponuđene nove činjenice koje bi dovele u pitanje postojanje osnovane sumnje, a ni razloge za određivanje pritvora propisane članom 197. stav 1. tačke v) i g) ZKP-prečišćeni tekst. Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud ispravno zaključio da prilikom odlučivanja o određivanju, odnosno produženju pritvora nisu od značaja činjenice vezane za način na koji je apelant lišen slobode budući da prilikom određivanja, odnosno produženja pritvora sud ocjenjuje ispunjenost uvjeta propisanih članom 197. ZKP-prečišćeni tekst. Stoga, izostavljanje razloga koji se tiču apelantovog lišenja slobode nema za posljedicu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka propisanu članom 311. stav 1. tačka j) ZKP-prečišćeni tekst.
- 30.Vrhovni sud je, zatim, na prijedlog Okružnog tužilaštva od 25. januara 2010. godine za produženje pritvora, nakon ispitivanja osumnjičenih i apelanta, donio Rješenje broj 118-0-Kv-10-000 003 od 4. februara 2010. godine kojim je na osnovu člana 200. stav 3. ZKP-prečišćeni tekst produžio pritvor apelantu i ostalim osumnjičenima za još dva mjeseca. Dakle, prema ovom rješenju, apelantu pritvor može trajati najduže do 6. aprila 2010. godine do 06,00 sati. Pritvor je produžen po osnovu člana 197. stav 1) tačke b), v) i g) ZKP.
- 31.U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da od vremena donošenja ranijih rješenja do donošenja ovog rješenja nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka u vezi sa postojanjem osnovane sumnje na kojima su ranija rješenja zasnovana. Također, utvrđeno je da i dalje postoje naročite okolnosti za produženje pritvora po navedenim osnovima zbog istih razloga kao i ranije.
- 32.Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Rješenjem broj 118-0-Kž-10-000 041 od 17. februara 2010. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih.
- 33.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje apelantove žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) ZKP-prečišćeni tekst, u vezi sa članom 37. tačka d) istog zakona, tj. da je sudija Dragomir Miljević bio u sastavu žalbenog vijeća i učestvovao u donošenju ranijeg Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 243 od 22. decembra 2009. godine, kojim je odlučeno o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv Rješenja Okružnog suda broj 013-0-Kv-09-000 055 od 4. decembra 2009. godine. Vrhovni sud je svoju ocjenu obrazložio činjenicom da navedeni sudija nije učestvovao u donošenju odluke koja se osporava konkretnom žalbom, tj. Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-10-000 003 od 4. februara 2010. godine. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane tvrdnje žalbe o povredi prava na odbranu i počinjenoj bitnoj povredi člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-prečišćeni tekst. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je na ročištu pred Okružnim sudom od 2. februara 2010. godine okružni tužilac izložio prijedlog za produženje pritvora, a nakon izjašnjenja apelantovog branioca o razlozima protiv produženja pritvora, apelant se u potpunosti saglasio i podržao iznesene razloge svog branioca. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, prije izjašnjenja apelant je bio upoznat sa sadržajem prijedloga za produženje pritvora, pa mu time nije povrijeđeno pravo na odbranu.
- 34.Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore o počinjenoj bitnoj povredi člana 311. stav 1. tačka e) ZKP-prečišćeni tekst, koji se odnose na osporavanje stvarne nadležnosti sudova u Republici Srpskoj, pozivajući se na razloge koji su dati u prethodnom Rješenju Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 243 od 22. decembra 2009. godine. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove prigovore o počinjenoj bitnoj povredi člana 311. stav 2. ZKP-prečišćeni tekst, u vezi sa članom 196. stav 4. i u vezi sa članom 13. istog zakona, naglašavajući da se vodi istraga protiv deset osumnjičenih, da su prikupljeni brojni dokazi objektivne prirode i obavještenja, te da su saslušani brojni svjedoci.
- 35.Vrhovni sud je ocijenio da je poštovan princip hitnosti u postupanju i da je trajanje pritvora kao mjere prinude svedeno na najkraće vrijeme za okončanje istrage. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da je valjano obrazloženje osporenog rješenja o postojanju naročito važnih razloga za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, sa pravilnim zaključkom o ispunjenju kumulativnih uvjeta propisanih članom 200. stav 3. ZKP-prečišćen tekst, i potrebi produženja pritvora svim osumnjičenim za dva mjeseca, što je objektivno potrebno vrijeme za okončanje istrage u konkretnom krivičnom predmetu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 36.Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 37.Apelant je naveo da ga policijski organ kao osumnjičenog nije proveo okružnom tužiocu u zakonskom roku od 24 sata, budući da ga je Federalna policija Bosne i Hercegovine lišila slobode 6. novembra 2009. godine u 06,00 sati, a da je prema zapisniku Okružnog tužilaštva proveden tužiocu 27 sati i 50 minuta nakon lišenja slobode. Apelant smatra da ga je nadležni tužilac, a potom i sud, na osnovu člana 204. stav 4. u vezi sa stavom 1. ZKPRS-prečišćen tekst, morao pustiti na slobodu jer nakon lišenja slobode nije bez odlaganja izveden pred zakonom određeno službeno lice. Apelant, dalje, smatra: "...da njegova predaja Okružnom tužiteljstvu 7. novembra 2009. godine u 05,30 sati nije isto što i postupanje okružnog tužitelja kao ovlaštenog službenog lica". Apelant je ukazao i na neopravdanost produženja pritvora, posebno što okružni tužilac nije ispoštovao zakonom propisani rok u kojem može zatražiti produženje pritvora, navodeći i činjenicu da je naknadno smješten u prostoriju sa još dva osumnjičena lica.
- 38.Apelant je naveo da su ga prilikom lišavanja slobode pripadnici specijalne policije fizički povrijedili, da je to izjavio na zapisnik u Okružnom sudu, ali da to nije navedeno u osporenom rješenju sudije za prethodni postupak niti u drugim osporenim rješenjima, navodeći da pribavljena dokumentacija ne ostavlja mjesta sumnji. Apelant smatra da je učinjena povreda člana 3. Evropske konvencije jer ga je policija fizički mučila, o čemu posjeduje medicinsku dokumentaciju, ali koja u sudski spis nije uložena, niti je uložena policijska dokumentacija. Povredu prava iz člana 3. Evropske konvencije posebno vidi u svom zdravstvenom stanju, odnosno što nisu preduzete potrebne mjere radi njegovog liječenja. Apelant je dostavio određenu medicinsku dokumentaciju navodeći da se radi o teškoj bolesti. Dalje, apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđen i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije, kao i da su učinjene bitne povrede člana 311. ZKP-prečišćeni tekst, stav 1. tačka b), postavljajući pitanje ispravnosti sastava žalbenog vijeća "što izaziva razumnu sumnju u nepristranost sudije", te što apelantu "nije dato dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane".
b) Odgovori na apelaciju
- 39.Vrhovni sud u svom odgovoru osporava navode apelacije i ostaje pri razlozima navedenim u osporenim rješenjima. Posebno je navedeno da razlozi dati u apelaciji svojim sadržajem u potpunosti odgovaraju sadržaju žalbe koju je apelant izjavio protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-10-000 003 od 4. februara 2010. godine, u kojem su dati razlozi u pogledu žalbenih tvrdnji o počinjenim bitnim povredama krivičnog postupka iz člana 311. ZKP-prečišćeni tekst. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana budući da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o povredama prava koje je naveo u apelaciji.
- 40.Okružni sud je u odgovorima na apelaciju i dopunu apelacije istakao da je predmet razmatranja suda bila apelantova žalba protiv rješenja sudije za prethodni postupak kojim mu je određen pritvor propisan članom 196. stav 6. ZKP (odnosno, članom 204. stav 6. ZKP-prečišćeni tekst, čiji je sadržaj potpuno istovjetan sa sadržajem člana 196. stav 6. ZKP). Okružni sud smatra da je konkretan postupak proveden u skladu sa relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i ZKP, na koje se apelant i poziva, budući da je apelant, kako to propisuje stav 3. člana 5. Evropske konvencije, lišen slobode u okvirima koje utvrđuje Evropska konvencija radi privođenja pred nadležan sud zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo za koje se tereti. Također, Okružni sud smatra da nije prekršen ni član 3. Evropske konvencije s obzirom na to da iz stanja spisa i medicinske dokumentacije u spisu o apelantovom zdravstvenom stanju nije vidljivo da je prema njemu primijenjeno mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, koje bi ukazivalo na izvjestan minimalni stepen surovosti da bi predstavljalo kršenje navedene odredbe.
- 41.Okružni sud je detaljno naveo apelantovo kretanje od 9. novembra 2009. godine kod ljekara specijalista Opće bolnice "Sveti Apostol Luka" u Doboju kada je upućen na preglede, te je na osnovu određenih snimaka konstatirano apelantovo zdravstveno stanje. Okružni sud je naveo da je, prema stanju liječničkih nalaza, utvrđeno da: "Na snimcima vratne kičme nema RTG vidljivih traumatskih koštanih, niti patoloških promjena, a da je apelantu 20. novembra 2009. godine određena terapija (budući da se žalio na bolove u vratu) uz navođenje da se radi o "apstinenciji od pušenja" (apelant je, prema izjavi odbrane apelanta, konzument opojne droge). Apelantu je 26. novembra 2009. godine urađen UZV vrata, te je konstatirano da u koži i u potkožnom tkivu vratne regije nema patoloških promjena". Okružni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
- 42.Okružno tužilaštvo je u odnosu na apelantove navode da je bio u "policijskoj detenciji" duže od 24 sata istaklo: "...da su apelantove tvrdnje netačne, zbog toga što iz podataka spisa proizlazi da je nakon lišenja slobode 6. novembra 2009. godine u 06,00 sati, apelant predat Okružnom tužiteljstvu 7. novembra u 05,30 sati". Međutim, istog dana u isto vrijeme primljeno je više lica koja su privođena pred tužioca redom koji je on odredio, unutar njegova 24 sata, kako je to propisano zakonom.
- 43.U odnosu na pritužbu da je nad apelantom primijenjena sila prilikom lišenja slobode, Okružno tužilaštvo je ukazalo na Zapisnik Federalne uprave policije broj 13/4-19-2/09 od 6. novembra 2009. godine, u kojem je navedeno da se lice predaje CJS Doboj u dobrom psihofizičkom stanju, bez vidljivih povreda, a u Potvrdi o prihvatu lica lišenog slobode CJS Doboj broj 09-01/1-052-333/09 od 6. novembra 2009. godine stoji da se lice lišeno slobode žalilo da je prilikom lišenja slobode i transporta zadobilo povrede u predjelu leđa-plećke, ali da povrede nisu vidljive na njegovom tijelu, što je konstatirano i u Potvrdi o predaji lica lišenog slobode Okružnom tužilaštvu broj 09-02/4-176/09 od 7. novembra 2009. godine. Okružno tužilaštvo je navelo da se ne može izjasniti na navedene navode apelacije s obzirom na činjenicu da apelant nije imao vidljivih tjelesnih povreda, niti je Okružno tužilaštvo upoznato sa dostavljenom medicinskom dokumentacijom uz apelaciju.
V. Relevantni propisi
- 44.Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo
Član 23.
(1) Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.
Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga
Član 224.
(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršilo više lica ili je učinilac ovog djela organizirao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
- 45.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 189. stav 1. b) i v)
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
- b)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
- v)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna,
- g)ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine.
(...)
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. (...)
Član 196. st. 1. i 2.
Lišenje slobode od strane policijskog organa i zadržavanje
(1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen u članu 189. ovog zakona, ali je dužan da takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, provede tužiocu. Prilikom dovođenja, policijski organ će obavijestiti tužioca o razlozima i o vremenu lišenja slobode. Upotreba sile dopuštena je samo u skladu sa zakonom.
(...)
(3) Ako lice lišeno slobode ne bude provedeno tužiocu u roku iz stava 1. ovog člana, pustit će se na slobodu.
Tužilac je dužan takvo lice ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, i u tom roku odlučiti da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili sudiji za prethodni postupak staviti zahtjev za određivanje pritvora. Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o određivanju pritvora ili o puštanju na slobodu.
(...)
- 46.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 196. stav 3.
Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
Član 197. stav 1. tačke b), v) i g)
Razlozi za pritvor
(2) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
- b)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
- v)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna,
- g)u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 200. stav 3.
Trajanje pritvora u istrazi
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
Član 204. st. 1, 4. i 5.
Lišenje slobode i zadržavanje
(1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen u članu 197. ovog zakona, a policijski organ dužan je da takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, provede tužiocu. Prilikom dovođenja, policijski organ će obavijestiti tužioca o razlozima i o vremenu lišenja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.
Ako lice lišeno slobode ne bude provedeno tužiocu iz stava 1. ovog člana, pustit će se na slobodu.
Tužilac je dužan da lice lišeno slobode ispita bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata, i u tom roku odluči da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući dovođenje lica pred sudiju za prethodni postupak.
VI. Dopustivost
- 47.Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
- 48.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 49.Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4.Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(...)
- 14.apelacija je preuranjena.
Pravo na pravično suđenje
- 50.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
- 51.U konkretnom slučaju apelant još nije optužen već je osumnjičen za izvršenje krivičnog djela i na osnovu sumnje lišen je slobode određivanjem pritvora, zbog čega navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije u konkretnom slučaju nisu primjenjive. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju pritvora protiv apelanta, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena s obzirom na to da osporena rješenja Okružnog i Vrhovnog suda nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.
- 52.Imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda u sličnim slučajevima, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u ovom dijelu preuranjena u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, i to u odnosu na navod da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 53.U odnosu na apelantove navode koji se odnose na zabranu nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne, te kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog odluke bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 54.Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 55.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 041 od 17. februara 2010. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija i dopuna apelacije su podnesene 23. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 56.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 57.Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
- 58.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 59.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 59.
Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- c)zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
(...)
- 3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
- 60.Apelant smatra da ga je nadležni tužilac, a potom i nadležni sud, na osnovu člana 204. stav 4. u vezi sa stavom 1. ZKP-prečišćeni tekst, morao pustiti na slobodu zbog toga što nakon lišenja slobode nije bez odlaganja izveden pred zakonom određeno službeno lice budući da je proveden tužiocu 27 sati i 50 minuta nakon lišenja slobode.
- 61.U konkretnom slučaju, apelant je lice lišeno slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
- 62.Što se tiče apelantovih navoda da je bio u "policijskoj detenciji" duže od 24 sata i da u konkretnom slučaju nije ispoštovan zakonom propisani rok od 24 sata u kojem je policijski organ bio dužan da apelanta bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, provede tužiocu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koji je u više svojih presuda utvrdio kršenje člana 5. stav 3. kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju, naprimjer, u slučaju kada nijedan od podnosilaca predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i po sati u drugom slučaju, nađeno je da je povrijeđen član 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnosilac predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, također je nađeno da je povrijeđen član 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Koster, presuda od 28. novembra 1991. godine, serija A-221). Evropski sud se u navedenim slučajevima suzdržao od uspostavljanja minimalnih vremenskih standarda u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, mada je uspostavio stav da se ovo pitanje treba procjenjivati u svakom konkretnom slučaju prema posebnim okolnostima vezanim za svaki konkretan slučaj, dajući pri tome smjernicu za postupanje nacionalnim sudovima ocjenom da bi bilo neprihvatljivo suviše široko tumačenje same riječi "odmah".
- 63.U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da je apelant lišen slobode 6. novembra 2009. godine u 06,00 sati i da je istog dana u 16 sati i 10 minuta predat MUP-u Republike Srpske-Centru javne sigurnosti Doboj, te da je Okružnom tužilaštvu proveden 7. novembra 2009. godine u 5 sati i 30 minuta. Također, Ustavni sud uočava da je Okružno tužilaštvo 18. decembra 2009. godine u odgovoru na apelaciju istaklo da: "...u zapisniku o ispitivanju apelanta stoji da je ispitivanje apelanta započelo 7. novembra 2009. godine u 09 sati i 50 minuta", naglašavajući da je apelant Okružnom tužilaštvu predat 7. novembra u 5 sati i 30 minuta, kada je istog dana u tužilaštvo u navedeno vrijeme primljeno više lica, koja su tužiocu privođena redom kako je tužilac odredio, ali unutar tužiočevih 24 sata propisanih ZKPRS. Imajući u vidu navedeno, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da, u kontekstu navedene prakse Evropskog suda, nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo zaštićeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije, na način kako to apelant navodi, zbog čega Ustavni sud ovaj apelantov navod smatra neosnovanim.
- 64.Dalje, Ustavni sud uočava da su sudovi u svim svojim rješenjima dali jasne i detaljne razloge o tome da i dalje postoji osnovana sumnja za pritvor, dok te razloge apelant nije ničim doveo u pitanje. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o zakonitom lišavanju slobode, kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
- 65.U odnosu na pitanje opravdanosti određivanja i produženja pritvora, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švicarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora zavisna od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W protiv Švicarske, presuda od 26. januara 1993. godine, serija A254-A, stav 30). Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da s ciljem zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.
- 66.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen i produžen osporenim rješenjima po osnovu člana 189, odnosno 197. stav 1. tačke b), v) i g) i člana 200. stav 3. ZKP-prečišćeni tekst. Dakle, apelantu je produžen pritvor, između ostalog, i zbog razloga predviđenih članom 197. stav 1. tačka g) ZKP-prečišćen tekst, prema kojem se pritvor može odrediti "u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda". Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno upornost i odlučnost koja je iskazana pri izvršenju krivičnog djela, za koje se apelant sumnjiči (duži period činio isto krivično djelo) ukazuju na takvu težinu djela da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Također, sudovi su imali u vidu i apelantove navode u pogledu njegovog zdravstvenog stanja.
- 67.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelantu pritvor odredio i produžio organ sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, tj. da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.
- 68.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu osnovani apelantovi navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
b) Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju
- 69.Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 70.Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
- 71.Član 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 71.
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 72.Apelant navodi da ga je prilikom lišavanja slobode specijalna policija fizički povrijedila, te da ga je policija fizički mučila, ali da dokumentacija nije uložena u sudski spis. Osim navedenog, apelant smatra da nisu preduzete potrebne mjere za njegovo liječenje u uvjetima u kojima se nalazi navodeći da boluje od teške bolesti.
- 73.Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.
- 74.Prije svega, Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine) izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65. stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi sa događajem (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
- 75.Uvidom u dokumentaciju koju je apelant dostavio uz apelaciju Ustavni sud primjećuje da je apelantu za vrijeme pritvora već od 9. novembra 2009. godine pružena medicinska briga, te da je apelant upućen na medicinske pretrage. Apelant je obavio određene medicinske preglede 26. novembra, 3. i 23. decembra 2009. godine, 13. januara, 3, 5. i 6. februara 2010. godine, pa mu je prema nalazu od 3. decembra 2009. godine data određena terapija. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelantu bio omogućen zdravstveni tretman u skladu sa zakonskim propisima radi zaštite njegovog zdravlja. U odnosu na apelantove navode da ga je specijalna policija prilikom lišenja slobode fizički povrijedila, apelant u tom smislu nije dostavio bilo kakve dokaze, a o tim navodima je odlučivao i nadležni sud imajući u vidu medicinsku i drugu dokumentaciju na koju su u svojim odgovorima na apelaciju ukazali Okružni sud i Okružno tužilaštvo, pa nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su ti apelantovi navodi tačni, što je dovoljno i jasno obrazloženo.
- 76.Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
- 77.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su u osporenim odlukama dati dovoljni i jasni razlozi za određivanje i produženje pritvora, te kada se ne radi o prekoračenju zakonom propisanog roka u kojem je policijski organ dužan da osumnjičenog provede nadležnom tužiocu, odnosno tužiočevom prekoračenju zakonskog roka za podnošenje zahtjeva sudiji za određivanje pritvora. Također, nema povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada je apelantu omogućen zdravstveni tretman u skladu sa zakonskim propisima radi zaštite njegovog zdravlja, te kada apelant nije ni u postupku pred redovnim sudom niti u postupku pred Ustavnim sudom dokazao navode da ga je specijalna policija prilikom lišenja slobode fizički povrijedila.
- 78.Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 79.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.