USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3884/08, rješavajući apelaciju R.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija R.M.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001360 od 30. oktobra 2008. godine i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj 042-1-P-07.000 017. od 18. maja 2007. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.R.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 17. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001360 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 042-1-P-07.000 017. od 18. maja 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Natrona" Maglaj DD (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 30. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 12. januara 2009. godine. Poslodavac nije dostavio traženu informaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. maja 2009. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 31. januara 2000. godine tadašnjem Općinskom sudu u Maglaju podnio tužbu protiv poslodavca, te je tužbenim zahtjevom tražio da sud donese odluku kojom će poništiti kao nezakonito rješenje poslodavca o prestanku apelantovog radnog odnosa sa 30. aprilom 1992. godine i Rješenje poslodavca broj R-96/2000 od 17. februara 2000. godine o odbacivanju apelantovog zahtjeva za uspostavljanje radnopravnog statusa prema članu 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i obavezati poslodavca da apelantu prizna radni staž od 1. maja 1992. godine pa nadalje i da ga rasporedi na njegove dotadašnje poslove ili druge odgovarajuće poslove ili da odredi da apelant ima status zaposlenika na čekanju posla. Općinski sud je Rješenjem broj P: 30/2000 od 10. novembra 2000. godine prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari i predmet ustupio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) na daljnji postupak.
- 7.Rješenjem Kantonalne komisije broj 11-34-3669-1/00 od 18. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-63/03 od 10. jula 2005. godine, naloženo je poslodavcu da apelantu, u skladu sa odredbama člana 143. st. 2-4. ZOR-a, uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 7. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine, te da zaključno sa 5. majem 2000. godine apelantu utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona. Istim rješenjem naloženo je poslodavcu da, u skladu sa odredbama člana 143. st. 3-7. ZOR-a, utvrdi visinu otpremnine i sa apelantom zaključi ugovor o otpremnini, dok je dio apelantovog zahtjeva kojim je tražio priznavanje staža osiguranja od momenta prestanka radnog odnosa odbijen kao neosnovan.
- 8.Apelant je 1. septembra 2005. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za nastavak prekinutog postupka. U prijedlogu za nastavak postupka, kao i na pripremnom ročištu, apelant je istakao da mu poslodavac nikada nije uručio rješenje o prestanku radnog odnosa, te mu je na taj način onemogućio da zaštiti svoja prava iz radnog odnosa. Također je istakao da Kantonalna i Federalna komisija nisu dosljedno primijenile odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a, odnosno da su mu trebale priznati status zaposlenika na čekanju posla počevši od 1. maja 1992. godine do 5. maja 2000. godine. S obzirom na to da je poslodavac na pripremnom ročištu apelantovom punomoćniku uručio Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 181 od 10. januara 1996. godine, apelantov tužbeni zahtjev preciziran je na glavnom ročištu tako što je apelant tražio da se poništi kao nezakonito poslodavčevo navedeno rješenje.
- 9.Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-07.000 017. od 18. maja 2007. godine odbijen je apelantov precizirani tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi kao nezakonito poslodavčevo Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 181 od 10. januara 1996. godine i da se poslodavac obaveže da apelantu uspostavi radnopravni status zaposlenika od 1. maja 1992. godine do 6. januara 2000. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant bio zaposlen kod poslodavca do 30. aprila 1992. godine, da je Rješenjem poslodavca broj 181 od 10. januara 1996. godine utvrđeno da je apelantu 5. maja 1992. godine prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka sa posla u trajanju od 20 radnih dana, da je apelantu rješenje dostavljeno putem oglasne ploče, te da je rješenjem Kantonalne komisije, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije, apelantu uspostavljen radnopravni odnos od dana podnošenja zahtjeva, tj. od 7. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine. Dalje je navedeno da je među strankama sporno da li se apelant blagovremeno obratio sudu za zaštitu svojih prava, da li je poslodavčevo osporeno rješenje od 10. januara 1996. godine doneseno na zakonit način, te da li apelantu pripada pravo na uspostavu radnopravnog statusa u periodu od 1. maja 1992. godine do dana podnošenja zahtjeva za uspostavu statusa, tj. do 6. januara 2000. godine. Općinski sud je naveo da je Rješenjem poslodavca broj 181 od 10. januara 1996. godine, koje je apelantu zbog nepoznatog prebivališta dostavljeno putem oglasne ploče Biroa za zapošljavanje Maglaj, apelantu prestao radni odnos zaključno sa 30. aprilom 1992. godine. Sud je, dalje, naveo da je čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (koji je bio na snazi u vrijeme prestanka apelantovog radnog odnosa) propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava na zaštitu iz radnog odnosa. Činjenica da apelantu nije lično uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa nije predstavljala prepreku da apelant zaštitu svojih prava traži u nadležnim organima kod poslodavca a zatim i u sudu. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju nastupila prekluzija s obzirom na to da je apelant propustio zakonske rokove za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Sud je zaključio da zbog propuštanja zakonskih rokova nije odlučivao o apelantovom tužbenom zahtjevu, te je, odlučujući o blagovremenosti tužbe, prije upuštanja u meritum stvari odlučio kao u izreci presude. Također, sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZOR-a (član 143. st. 1. i 2) s obzirom na to da se u vrijeme stupanja na snagu navedenog zakona apelant nije zatekao na "čekanju posla".
- 10.Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda u kojoj je, između ostalog, naveo: "Činjenice u ovom predmetu nisu sporne, te je ostalo samo pravno pitanje na koje je sud trebao dati odgovor, a to je pitanje tumačenja navedene odredbe", odnosno člana 143. stav 2. ZOR-a.
- 11.Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-001360 od 30. oktobra 2008. godine. Kantonalni sud je navedenom presudom žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na važećem ZOR-u, s obzirom na to da je taj zakon za njega povoljniji, dok je prvostepeni sud, suprotno odredbi člana 145. ZOR-a, pogrešno primijenio odredbe ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Međutim, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud, bez obzira na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U prilog navedenom, Kantonalni sud ističe da su nadležne komisije odlučivale o apelantovom radnopravnom statusu u skladu sa odredbama člana 143. ZOR-a, kao i da je drugostepeno rješenje Komisije postalo konačno. Dalje se navodi da je odredbom člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a propisano da su odluke Federalne komisije, odnosno Kantonalne komisije konačne i da podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom. Kantonalni sud je zaključio da apelant u smislu navedene zakonske odredbe nije tražio preispitivanje rješenja nadležnih komisija, odnosno da nije postavio tužbeni zahtjev u skladu sa spomenutom odredbom, te je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio njegov tužbeni zahtjev. Također, Kantonalni sud je istakao da, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, ne postoji mogućnost da se apelantu uspostavi radnopravni status za period od 1. maja 1992. godine do 5. maja 2000. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kojom je potvrdio prvostepenu odluku ali nije prihvatio razloge koje je naveo prvostepeni sud, nije dao valjane i obrazložene razloge za svoje utvrđenje, te da mu je time povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu koje se izvodi iz prava na pravično suđenje. Dalje, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da drugostepeni sud: "Š...Ć u obrazloženju pobijane odluke ne navodi u čemu je postavljeni tužbeni zahtjev suprotan odredbi člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a, dok je odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a samo usputno protumačio na način da ne postoji mogućnost da se apelantu uspostavi radno-pravni status za period od 01. maja 1992. do 05. maja 2000. godine". Stoga, apelant smatra da je drugostepeni sud ovakvim postupanjem proizvoljno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da uopće nije primijenio odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima iz svojih presuda. Sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
- 15.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" broj 32/00 od 30. augusta 2000. godine, stupio na snagu 7. septembra 2000. godine) relevantne odredbe glase:
Član 50.
U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi:
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
Iza stava 4. dodaje se novi stav 5., koji glasi:
Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za:
staž osiguranja koeficijent
- -do 5 godina 1,33
- -od 5 do 10 godina 2,00
- -od 10 do 20 godina 2,66
- -preko 20 godina 3,00
Dosadašnji st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8.
Član 51.
Iza člana 143. dodaju se novi čl. 143a., 143b. i 143c., koji glase:
Član 143a.
Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).
O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Š...Ć
Član 143c.
Š...Ć
Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:
- 1.konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;
Š...Ć
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001360 od 30. oktobra 2008. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 24. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant osporava navedene presude Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 22.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 23.Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju u kojem je apelant tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a.
- 24.U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 25.Međutim, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 26.Ustavni sud uočava da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje da li je radni odnos apelantu prestao na nezakonit način, kao i primjena relevantnih odredbi ZOR-a u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, bez upuštanja u meritum stvari. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku potvrdio prvostepenu presudu uz zaključak da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, Kantonalni sud se u svom obrazloženju nije osvrnuo na zakonitost otkaza, iako je utvrdio da je prvostepena presuda nepravilna, zaključivši da je apelant propustio da svoj tužbeni zahtjev postavi u skladu sa članom 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a, te je apelantovo pozivanje na primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a ocijenio neosnovanim samo konstatacijom: "Š...Ć inače po članu 143. ZOR-a, ne postoji mogućnost da se tužiocu uspostavi radno-pravni status za period 01. maja 1992. g, pa do 05. maja 2000. g.".
- 27.U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitanja (status zaposlenika na čekanju posla) razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09; AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 67/10; AP 3582/07 od 14. aprila 2010. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi povrijedili prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za uspostavu radnopravnog statusa, te o ostalim pravima iz radnopravnog odnosa očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a. Budući da apelant ukazuje na primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 1981/07, tačka 28, u kojoj je naveo: "Ustavni sud naglašava da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, "smatrati" zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je "u skladu sa članom 143. stav 2." da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva".
- 28.Dalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2270/07, tačka 25, naveo: "Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina".
- 29.Zatim, kada je riječ o obrazloženju Kantonalnog suda o trenutku kojim treba započeti uspostava radnopravnog statusa i stavom tog suda prema kojem: "Š...Ć inače po članu 143. ZOR-a, ne postoji mogućnost da se tužiocu uspostavi radno-pravni status za period 01. maja 1992. g, pa do 05. maja 2000. g.", Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), u kojoj je, između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radnopravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a.
- 30.Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije se odlučivalo o doprinosu za penzijsko osiguranje jer je apelantica propustila da revizioni navod iznese i u vezi s tim) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.Ustavni sud, također, podsjeća na to da je u svojim odlukama u kojima je utvrđivao povredu prava na pravično suđenje u sličnim slučajevima zaključivao da, imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a, prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav "protegnuo" i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantima pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čija su ostvarivanja apelanti zahtijevali u postupcima pred redovnim sudovima.
- 32.Dovodeći navedeno u kontekst apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kad apelant ne spori činjenično stanje i svoj tužbeni zahtjev zasniva isključivo na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a, što je bio i osnovni razlog apelantove žalbe, od čega naravno zavise i sva druga apelantova prava u vezi sa primjenom člana 143. ZOR-a, u obrazloženju osporenih odluka bili dužni razmotriti ove apelantove navode i dati razloge zašto apelantovi navodi vezani za primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja presuda redovnih sudova pukom konstatacijom: "Š...Ć inače po čl. 143. Zakona o radu, ne postoji mogućnost da se tužiocu uspostavi radno-pravni status za period 01. maja 1992. g, pa do 05. maja 2000. g." ne zadovoljava standarde zakonitosti.
- 33.Ustavni sud uočava da ovakvo obrazloženje osporenih odluka nije argumentirano i jasno budući da potpuno nedostaje obrazloženje u pogledu bitne stvari (zakonitosti otkaza) u kontekstu navedene odredbe člana 143. ZOR-a, na čiju je primjenu apelant ukazivao. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju minimalne standarde prava na obrazloženu odluku, koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava. Stoga, Ustavni sud osporene odluke ne može ispitati prema navodima iz apelacije.
- 34.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo pri čemu u obrazloženju odluka za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.