USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5148/10, rješavajući apelaciju Fadhila Saaieda Awada al-Hamdanija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Fadhila Saaieda Awada al- Hamdanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3.U 000666 10 U od 22. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-3-13/10 od 21. juna 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Fadhil Saaied Awad al-Hamdani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava Bosne i Hercegovine", podnio je 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3.U 000666 10 U od 22. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-3-13/10 od 21. juna 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere "zabrane vraćanja u zemlju porijekla" do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 1. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 17. decembra 2010. godine, a Sud BiH 20. decembra 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. decembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-3-13/10 od 21. juna 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određen rok od 15 dana po pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH).
- 7.Ministarstvo je sa apelantom obavilo intervju 23. februara 2010. godine u prisustvu opunomoćenika i predstavnika UNHCR-a. Tom prilikom je apelantu data mogućnost da iscrpno pojasni i potkrijepi svim raspoloživim dokazima činjenice i okolnosti relevantne za donošenje odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Ministarstvo je u obrazloženju odluke istaklo da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen zbog postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite. Ministarstvo se pozvalo na odredbe čl. 105. i 106. Zakona o kretanju i boravku stranaca (u daljnjem tekstu: Zakon) koje se odnose na definiciju međunarodne zaštite, odnosno razloge za isključenje međunarodne zaštite. Ministarstvo je, također, istaklo da je u konkretnom slučaju Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) koja, prema članu 7. stav 4. Zakona, provodi sigurnosnu provjeru stranaca u svrhu utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, apelanta stavila na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH (akt Agencije broj 08-2187/10 od 22. februara 2010. godine). Na osnovu raspoloživih podataka Agencije Ministarstvo je utvrdilo da je opasnost koju apelant predstavlja za BiH kao zemlju azila ozbiljna, te da je informacija koju su dostavili organi nadležni za provođenje zakona iz oblasti sigurnosti zasnovana na razumnim osnovama. Opravdanost postojanja prijetnje po nacionalnu sigurnost potkrepljuje stav Suda BiH istaknut u odluci od 1. juna 2010. godine, kojim je potvrđena odluka ovog organa o ograničenju apelantovog kretanja. U spomenutoj odluci Sud BiH je utvrdio da je apelantu pravilno ograničeno kretanje s obzirom na to da se radi o licu koje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti kako to proizlazi iz informacije Agencije, a koja je nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za strance. Ministarstvo je utvrdilo da se može osnovano smatrati da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, te da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu isključenja iz međunarodne zaštite, odnosno odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu po navedenom osnovu.
- 8.I pored razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo je navelo da je, u skladu sa članom 118. Zakona, u postupku po zahtjevu za međunarodnu zaštitu obavezno da utvrdi da li postoje razlozi za zabranu vraćanja (non refoulement) propisani članom 91. Zakona. Ministarstvo je utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za zabranu vraćanja. Naime, Ministarstvo je istaklo da je apelant kao lice koje iznosi odgovarajuće tvrdnje, shodno općim pravilima dokazivanja, dužan svoje tvrdnje dokazati. Apelant nije obavezan pružiti materijalne dokaze za svoju tvrdnju ukoliko ih ne posjeduje, ali se teret dokazivanja ogleda u obrazlaganju zahtjeva, odnosno odgovarajućem objašnjenju njegovih navoda.
- 9.U konkretnom slučaju, sumirajući apelantov iskaz, Ministarstvo je utvrdilo da apelant, kao Arap sunit iz Kirkuka, strahuje da bi povratkom u zemlju porijekla njegova osnovna ljudska prava ugrozili Kurdi, koji se bore za prevlast u Kirkuku i koji žele istjerati Arape iz te oblasti, ali i Arapi šiiti zbog njegove pripadnosti sunitskoj grupi u islamskoj religiji. Apelant je strah od Arapa šiita iskazao prvenstveno u odnosu na centralne vlasti Iraka, a u manjoj mjeri na oblast iz koje potječe a u obrazloženju je naveo da je posredstvom svog prijatelja saznao da se njegovo ime nalazi na "crnoj listi" u Bagdadu. Međutim, nije pojasnio šta znači "crna lista", ni na osnovu čega bi se nečije ime nalazilo na "crnoj listi", a pogotovo što je naveo da u Iraku ne boravi više od 30 godina i da nije ostvario nikakvo političko djelovanje u odnosu na Irak ni u zemlji, ni izvan nje.
- 10.Ministarstvo je, dalje, istaklo da je apelant u svom iskazu naveo da je u vrijeme studiranja u Zenici 1983. godine u raspravama sa svojim kolegama šiitima iz Iraka imao drugačiji stav prema politici u Iraku u odnosu na njih, a oni su mu prijetili da će mu se osvetiti kada dođu na vlast, kao i da su te njegove kolege, uglavnom, i otjerane iz tadašnje Jugoslavije dok se neki od njih nalaze na važnim funkcijama (ambasador u Češkoj i parlamentarac u Iraku). Ministarstvo je zaključilo da se nesuglasice sa Arapima šiitima po proteku trideset godina čine kao sasvim beznačajan povod za ozbiljno apelantovo ugrožavanje u današnjem vremenu, pogotovo uzimajući u obzir da i u to vrijeme po svom karakteru i intenzitetu nisu bile ozbiljne. Apelant je sâm istakao da nije bio pripadnik partije Baath, te da nije individualno podržavao politiku koja se u to vrijeme vodila u Iraku.
- 11.Ministarstvo se osvrnulo i na dio iskaza koji se odnosi na njegov odnos sa Kurdima, te konstatiralo da je u svom iskazu apelant izrekao dosta kontradikcija. Naime, apelant je, nakon promjene vlasti u Iraku 2003. godine, odlazio u Kirkuk u dva navrata. U periodu 2003. godine je boravio, kako je naveo, mjesec i po a povod njegovom odlasku je bila bolest njegovog oca. Drugi put je bio 2004. godine, kada je prisustvovao godišnjici smrti oca i sa porodicom proveo ramazan i Bajram, što je trajalo mjesec dana. Ministarstvo je istaklo da apelant, sa jedne strane, navodi da se u periodu boravka skrivao, jer je i tada postojao interes Kurda za njim, a, sa druge strane, navodi da je bio zaokupljen ocem i stalno ga vodio u bolnicu, što znači da se, ipak, kretao, i to po javnim ustanovama. Budući da se do danas nisu pojavile nikakve okolnosti koje bi interes Kurda za apelantovo hapšenje učinile većim, postavlja se pitanje kako je tada apelant smio otići u Kirkuk i boraviti tamo, odnosno kako ga i tada nisu uhapsili Kurdi. Apelant je naveo da su tada Amerikanci imali vlast i da su Kurdi preuzeli vlast 2005. godine, što je u kontradikciji s apelantovom tvrdnjom da su ga Kurdi pratili kada je 2004. godine boravio u Kirkuku i da su neposredno nakon njegovog odlaska pretresli kuću tražeći njega. Ministarstvo je, dalje, navelo da je apelant, u prilog tvrdnji o lošem odnosu iračkih vlasti prema njemu, naveo da nije mogao dobiti pasoš Iraka. Međutim, Ministarstvo je istaklo da ne može prihvatiti apelantov navod da iračke vlasti ne žele da izdaju pasoš, jer je apelant dobio pasoš u Ambasadi Iraka u Beču. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da lokalne vlasti u Kirkuku osporavaju izdavanje njegovog rodnog lista, Ministarstvo je istaklo da je apelant predao rodni list izdat u Kirkuku 25. januara 2007. godine, te zaključilo da nijednu okolnost istaknutu u prilog svog individualnog zahtjeva apelant nije učinio vjerovatnim, a time ni svoj zahtjev opravdanim.
- 12.Ministarstvo je, također, istaklo da se u procjeni informacije o situaciji u zemlji porijekla prvenstveno baziralo na informacije koje se odnose na situaciju na sjeveru zemlje, posebno u Kirkuku, ali i na položaj Arapa sunita u Iraku, jer se zahtjev najvećim dijelom i zasniva na položaju apelanta kao Arapa sunita u većinskom kurdskom dijelu Iraka. U procjeni situacije u zemlji apelantovog porijekla Ministarstvo se u najvećem dijelu koristilo izvještajem Agencije za granične poslove Ujedinjenog Kraljevstva, Službe za informacije o zemlji porijekla, objavljenog 10. decembra 2009. godine, budući da su u tom izvještaju sadržane informacije širokog spektra priznatih izvora. Zbog obimnosti izvještaja, Ministarstvo se u obrazloženju odluke koncentriralo na dio izvještaja koji se odnosi na sigurnosnu situaciju u Kirkuku, te citiralo dijelove izvještaja iz smjernica UNHCR-a iz aprila i novembra 2009. godine, Međunarodne organizacije za migracije od 1. oktobra 2009. godine, Međunarodne krizne grupe od 6. jula 2009. godine, Vijeća sigurnosti UN od 2. juna 2009. godine, te Američkog ministarstva vanjskih poslova (State Departmenta) od 11. marta 2010. godine.
- 13.U odnosu na apelantove navode da mu u zemlji porijekla prijeti opasnost zbog sunitske vjerske pripadnosti i na određen način povezivanje sa partijom Baath, odnosno imputiranje ovog političkog mišljenja, Ministarstvo je u izvještajima našlo informaciju da su se šiiti sunitima svetili jer su suniti, uglavnom, bile pristalice vlasti Sadama Huseina. Bivši pripadnici partije Baath bili su žrtve napada nakon svrgavanja sa vlasti Sadama Huseina, a naročito nakon pobjede na izborima šiita 2005. godine. Kako je vidljivo iz smjernica UNHCR-a, ovakvi napadi su s vremenom oslabjeli, ali se pripadnici bivšeg Baatha mogu suočiti sa diskriminacijom zbog njihove naklonosti bivšem režimu. Međutim, apelant u svakom slučaju nije bio član partije Baath, niti je na bilo koji način podržavao tu politiku. Apelant je naveo da je na neki način bio i u sukobu sa tadašnjom vlašću, jer nije prihvatio poziv za mobilizaciju u vrijeme rata sa Iranom, zbog čega je, kako je naveo, smatran izdajnikom. Također, Ministarstvo je navelo da suniti nisu vjerski ugrožena manjinska grupa, kako je to tvrdio apelant, jer u navedenim dokumentima UNHCR-a vidljivo je da se, sa aspekta problema, sa prakticiranjem vjere suočavaju vjerske i etničke manjine poput hrišćana, jazida, shabaka, kaka, bahaja i jevreja.
- 14.Na kraju je Ministarstvo istaklo da je apelantov iskaz uopćen i da se odnosi na opću političku i sigurnosnu situaciju u Iraku s osvrtom na historijsku pozadinu sukoba i većina pojedinačnih primjera koje je naveo apelant koji se odnose na njegove srodnike i neke poznate ličnosti u Iraku ne potkrepljuje njegov zahtjev, te se teško može dovesti u vezu sa njegovim slučajem. Izvještaj, istina, potvrđuje postojanje problema sa poštivanjem ljudskih prava u Iraku, kao i sigurnosnih problema. Međutim, u kontekstu utvrđivanja uvjeta za "zabranu vraćanja" mora se utvrditi individualna opasnost od povreda po pojedinca i ta opasnost mora biti i realna, a ne samo moguća. Apelant nije dokazao da postoje razlozi zbog kojih njemu lično prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.
- 15.Dio iskaza, koji se odnosi na lične okolnosti i iskustva, kontradiktoran je i nedosljedan, pa Ministarstvo zaključuje da su apelantovi navodi o njegovoj ličnoj poziciji u Iraku neargumentirani. Apelant je u dva navrata odlazio u zemlju porijekla, te na određeni način posezao za zemljom porijekla - pribavljajući pasoš. Na kraju je Ministarstvo istaklo da dužina apelantovog boravka u BiH je irelevantna za utvrđivanje "zabrane vraćanja" u zemlju porijekla, a brak sa državljankom BiH u skladu sa Zakonom može biti osnov za odobrenje privremenog boravka, o čemu se odlučuje u odvojenom postupku koji provodi druga organizaciona jedinica Ministarstva - Služba za poslove sa strancima. S obzirom na sve navedeno, utvrđeno je da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za "zabranu vraćanja" propisanu članom 91. Zakona, te je apelantov zahtjev odbijen.
- 16.Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH koji je Presudom broj S1 3.U 000666 10 U od 22. septembra 2010. godine tužbu odbio.
- 17.U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je Ministarstvo, pri donošenju konačnog upravnog akta, pravilno i potpuno utvrdilo sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke i na utvrđeno činjenično stanje, uz poštivanje pravila postupka, pravilno primijenilo materijalno pravo. Sud BiH je naveo da se, prema članu 106. stav 4. tačka a) Zakona, zahtjev za međunarodnu zaštitu može odbiti strancu za kojeg se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti u BiH, a provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Agencija. Prema članu 110. stav 2. tačka c) istog zakona, zahtjev će se odbiti ako se zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem stjecanja međunarodne zaštite. Sud BiH je naveo da je tuženi organ razmotrio sve okolnosti i dostupne podatke koji mogu predstavljati osnov za donošenje odluke. Spis Agencije nije pribavljen s obzirom na to da se radi o podacima koji imaju najveći stepen tajnosti, ali je Ministarstvo utvrdilo da apelant boravi u BiH od 1987. godine, da je učesnik rata u jedinici "El-mudžahid", da mu je oduzeto državljanstvo BiH u postupku po reviziji, da je u tom periodu koristio dva lična imena, da je imao pasoš Iraka izdat 2007. godine, da je u 2003. i 2004. godini dobrovoljno boravio sa svojom porodicom u Iraku, gdje je proslavio praznike i vratio se u BiH, a njegove izjave u odnosu na boravak i eventualne opasnosti su vrlo nejasne i kontradiktorne podacima u spisu i podacima kojim raspolažu sigurnosne službe. Navedene činjenice, istakao je Sud BiH, ukazuju da postoje razlozi iz kojih je sigurnosna agencija utvrdila za apelanta da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti i javnom redu. Sve okolnosti na koje apelant ukazuje su općepoznate i prepoznatljive, koje se mogu uočiti iz novinskih izvještaja, ali se ne radi o okolnostima koje mogu bliže odrediti i definirati apelantov status prema njegovoj zemlji porijekla u koju je odlazio i u periodu kada su sukobi bili mnogo žešći i vraćao se bez posljedica. Praćenja, sumnje, prijetnje ostaju na nivou iskaza, jer nisu propraćeni i odgovarajućim dokazima. Iako je tvrdio da ne može pribaviti rodni list iz svoje zemlje, apelant je predočio rodni list izdat u januaru 2007. godine, a posjeduje i irački pasoš za koji je tvrdio da ga ne može dobiti.
- 18.Sud BiH je, dalje, naveo da je indikativno što apelant boravi u BiH od 1987. godine, da se oženio pet godina prije rata, ali da nikada nije regulirao svoj boravak. Sud BiH je naveo da je apelant koristio različite putne isprave, dva identiteta, učestvovao je u toku rata u jedinici koja je, prema stanovištu međunarodnih organizacija i Visokog predstavnika za BiH, ocijenjena kao jedinica čiji pripadnici su morali, po potpisivanju Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, napustiti BiH. Sve ovo Sudu ukazuje da je apelantov boravak u BiH sigurnosno interesantan nadležnim službama, pa prihvata nalaz Agencije da se radi o licu koje predstavlja prijetnju ustavnom poretku i nacionalnoj sigurnosti.
- 19.Sud BiH je prihvatio razloge Ministarstva i u odnosu na princip "zabrane vraćanja" iz člana 91. Zakona, jer je u postupku ocijenilo informacije iz zemlje porijekla, i to smjernice UNHCR-a, kao i izvještaj State Departmenta iz 2010. godine u kojem je navedeno da je opća sigurnosna situacija u zemlji značajno poboljšana, te da je nasilje palo na najniži nivo od 2004. godine i da suniti kao religijska grupa kojoj pripada apelant nisu vjerski ugroženi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji opisao tok događanja od momenta napuštanja Iraka do dolaska na teritoriju BiH. Apelant je istakao da je zaključio brak sa državljankom BiH sa kojom ima petero djece od kojih je dvoje maloljetno. Apelant je opširno obrazložio situaciju u kojoj se nalazi njegova porodica u Kirkuku, te istakao da se boji šiita i Kurda jer je za vrijeme studija u BiH, zbog činjenice da je sunit i da je islamista, dobio prijetnje prijatelja da će mu se osvetiti kada dođu na vlast. Također je naveo da vjeruje da se njegovo ime nalazi na crnoj listi u Bagdadu i Kurdistanu.
- 21.Apelant smatra da bi napuštanjem teritorije BiH i povratkom u Irak bilo povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama da njemu ne prijeti opasnost u zemlji porijekla i da je zloupotrijebio postupak traženja međunarodne zaštite. Apelant smatra neprihvatljivim da samo na osnovu informacije Agencije Ministarstvo utvrdi da je opasnost koju on predstavlja za BiH ozbiljna i da je informacija zasnovana na razumnim osnovama. Apelant je naveo da je neprihvatljivo da se u samo jednoj rečenici odlučuje o sudbini lica koje treba vratiti u ratnu zonu i gdje mu prijeti realna opasnost po život. Apelant se osvrnuo i na članak Washington Posta prema kojem se broj otmica od kurdske tajne službe (Asayesh) značajno povećao na početku 2005. godine, nakon što su izbori konsolidirali kontrolu dviju glavnih kurdskih partija nad provincijskom vladom Kirkuka.
- 22.U odnosu na povredu prava na poštivanje privatnog, porodičnog života, doma i prepiske, apelant je istakao da je stvarne veze sa Irakom prekinuo 1979. godine, da je u BiH zasnovao porodicu, da ima suprugu koja je državljanka BiH i petero djece. Apelant je naveo da su njegova žena i djeca državljani BiH i da osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog života i u tom smislu navodi niz presuda Evropskog suda za ljudska prava. U slučaju njegove deportacije posljedica bi bila dugotrajan raskid njegovih veza sa djecom i suprugom, što predstavlja ozbiljno miješanje u pravo na porodični život.
- 23.Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer mu nije bilo omogućeno da se izjasni pred sudom o svojim navodima, niti mu je omogućeno da se izjasni o pitanjima prema kojima se Sud BiH rukovodio prilikom odlučivanja o njegovoj tužbi. U odnosu na povredu prava da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant je istakao da je, zbog njegovih političkih i vjerskih ubjeđenja, kao i činjenice da je afro-azijskog porijekla "etiketiran kao prijetnja po nacionalnu sigurnost u BiH" i zbog čega mu se ne predočavaju dokazi i navodi zbog kojih je prijetnja nacionalnoj sigurnosti.
- 24.Apelant je naveo da je, nakon što je Sud BiH donio osporenu presudu kojom mu je prestao status tražioca azila i zato što mu prijeti protjerivanje u zemlju porijekla, kontaktirao sa Sudom za ljudska prava u Strazburu, koji je donio privremenu mjeru kojom je vlastima u BiH naloženo da ne bude protjeran u Irak do 21. januara 2011. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane vraćanja u zemlju porijekla gdje mu prijeti opasnost od mučenja i drugog okrutnog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i kojom će "naložiti nadležnim organima javne vlasti BiH da ne preduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog apelantovog udaljenja iz BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda".
b) Odgovor na apelaciju
- 25.U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je istaklo da je rješenjem kojim je odbijen zahtjev za azil apelantu ostavljen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, a što se doslovno navodi u dispozitivu rješenja. Ukoliko stranac kojem je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu ne napusti teritoriju BiH dobrovoljno, a nije ostvario pravo na boravak na neki drugi način, može doći do izricanja mjere protjerivanja (član 88. Zakona). Ministarstvo je istaklo da apelant u apelaciji navodi da će biti protjeran, o čemu se u postupku po zahtjevu za azil nije odlučivalo, niti se prema Zakonu moglo odlučivati. Ministarstvo je, dalje, istaklo da je ispitalo da li apelantu prijeti opasnost od mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju povratka u zemlju porijekla, te u tom pravcu dalo obrazloženje. Ministarstvo je navelo da je apelant isključen iz prava na međunarodnu zaštitu. Međutim, i pored primjene klauzule isključenja, ispitalo je da li postoje razlozi za zabranu vraćanja propisani članom 91. Zakona s ciljem eventualnog odobravanja privremenog boravka iz humanitarnih razloga u skladu sa članom 118. Zakona. Ministarstvo je pojasnilo da Agencija provodi sigurnosnu provjeru stranaca i da su dužni da prilikom donošenja odluka ocijene relevantne informacije koje je dostavila Agencija, te da nemaju mogućnost da ocjenjuju činjenice koje je utvrdila Agencija. Ministarstvo je navelo da je, u konkretnom slučaju, informaciju da su apelanta nadležni organi stavili na listu lica koja predstavljaju potencijalnu prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH prihvatilo kao informaciju nadležnog organa i svoju odluku donijelo na osnovu takve informacije. Ministarstvo je istaklo da u postupku po zahtjevu za azil nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život, jer se u tom postupku nije odlučivalo o apelantovom protjerivanju, i da eventualno postojanje prava na porodični život nije razlog za dodjelu nijednog vida međunarodne zaštite. Boravak po osnovu porodice apelant može ostvariti u drugim postupcima pred drugim nadležnim organima, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 26.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je u cijelosti podržao analizu Ministarstva o općim i posebnim uvjetima koji su postojali u apelantovoj zemlji porijekla, te utvrdio da je apelantova povezanost sa zemljom porijekla čvrsta i nepokidana, da apelant održava redovnu vezu sa članovima svoje porodice i da su u postupku koji je prethodio donošenju presude ispitani uvjeti značajni za odobrenje međunarodne zaštite apelantu. Sud BiH je, također, istakao da nije mogao zanemariti činjenicu da je od nadležnih policijskih organa apelantov boravak na teritoriji BiH ocijenjen kao opasan po sigurnost BiH, da je apelant davao netačne podatke o identitetu, te na osnovu njih stekao državljanstvo koje mu je u postupku po reviziji oduzeto i davao lažne podatke u vezi sa ostvarivanjem prava u zemlji porijekla. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer presudom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
V. Relevantni propisi
- 27.U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 91.
(Princip zabrane vraćanja "non-refoulement")
(1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite)
(1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.
(2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.
Član 109.
(Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti)
(1) Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu.
(2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.
Š...Ć
Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu)
(1)Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.
(2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:
Š...Ć
c)se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH;
Š...Ć
(3)Pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatraju se sljedeći slučajevi:
Š...Ć
- d)ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije;
- 28.U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02 i 88/07) relevantne odredbe glase:
- 28.
Član 34. stav 1.
Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Član 35.
Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Član 37. stav 2.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
VI. Dopustivost
- 29.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 31.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3.U 000666 10 U od 22. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 19. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 33.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 34.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1 Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 35.Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na "porodični život", jer bi u slučaju njegove deportacije posljedica bila dugotrajan raskid njegovih veza sa djecom i suprugom, što predstavlja ozbiljno miješanje u pravo na porodični život.
- 36.Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
- 37.Radi utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, mora se utvrditi da li apelant ima pravo na porodični život, u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, i da li pobijana odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "porodičnog života".
- 38.U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud prvo treba da utvrdi da li se apelantovi žalbeni navodi ubrajaju u domen "porodičnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Evropski sud je objasnio sljedeće osnovne principe u pogledu "porodičnog života": "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajednici ipso iure dio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A broj 138, tačka 21).
- 39.U konkretnom predmetu, u provedenom postupku povodom apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom BiH i da su tokom braka stekli petero zajedničke djece, također državljana BiH. Zaštita člana 8. Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. U konkretnom slučaju postojanje "porodičnog života" je uspostavljeno samim zaključenjem braka.
- 40.Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li je osporenim odlukama kojim je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i kojim mu je naloženo dobrovoljno napuštanje teritorije BiH u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta izvršeno miješanje u apelantov porodični život.
- 41.Ustavni sud primjećuje da je odlukom Suda BiH potvrđeno rješenje Ministarstva kojim je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uvjeta za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice, i to isključivo u odnosu na uvjete za dobijanje međunarodne zaštite. Naime, nadležni organi su utvrdili da su ispunjeni uvjeti iz člana 106. stav 4. tačka a) Zakona a tom odredbom je propisano da zahtjev za međunarodnu zaštitu može biti odbijen strancu za koga se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti BiH. U konkretnom slučaju Ministarstvo i Sud BiH su na osnovu podataka dobijenih od nadležnih organa za provođenje propisa iz oblasti sigurnosti utvrdili da je apelant stavljen na listu lica koja predstavljaju potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti u BiH. Pored navedenog, nadležni organi su ispitali eventualne razloge za primjenu principa non refoulment, odnosno zabrane vraćanja u zemlju porijekla, te utvrdili da takvi razlozi ne postoje, jer nijednu okolnost istaknutu u zahtjevu apelant nije učinio vjerovatnom, niti je stanje u tom dijelu Iraka takvo da sprečava vraćanje apelanta kao sunita u zemlju porijekla. Pri ocjeni stanja u zemlji porijekla Ministarstvo i Sud BiH su se bazirali na informacijama o situaciji u zemlji porijekla, i to smjernicama UNHCR-a i izvještaju State Departmenta iz 2010. godine u kojima je navedeno da je opća sigurnosna situacija u zemlji značajno poboljšana, te da je nasilje palo na najniži nivo od 2004. godine, kao i da suniti kao religijska grupa nisu vjerski ugrožavani. Dakle, apelantov zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite nije odbijen isključivo na osnovu informacije Agencije prema kojoj apelant predstavlja prijetnju za sigurnost BiH, već je zahtjev odbijen prvenstveno zbog toga što apelant nije ispunjavao uvjete propisane Zakonom da bi se nekome odobrio zahtjev za međunarodnu zaštitu.
- 42.U odnosu na apelantove navode da je Sud za ljudska prava u Strazburu donio privremenu mjeru kojom je vlastima u BiH naloženo da apelant ne bude protjeran u Irak do 21. januara 2011. godine, Ustavni sud primjećuje da predmet ovog upravno-sudskog postupka nije apelantova deportacija, odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH, što će biti predmet drugog postupka u kojem je nadležni organ dužan da ispita relevantna pitanja u odnosu na član 8. Evropske konvencije. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, citirani apelantovi navodi nisu bitni za odlučivanje o predmetnoj apelaciji.
- 43.Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama država nije umiješala u apelantovo pravo na porodični život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantovo eventualno dobrovoljno napuštanje BiH ne mora imati kao posljedicu razdvajanje od porodice, te, prema tome, ne može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3927/09 od 27. novembra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), te donio odluku da nije izvršeno miješanje u apelantov porodični život.
- 44.U okviru navedenog, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija i kojom se nalaže da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja ne predstavlja miješanje u apelantov porodični život. Prema tome, nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
- 45.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 46.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
- 47.Apelant je istakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu navedenog prava, jer je u postupku, koji je okončan osporenim odlukama, utvrđeno da ne postoje razlozi za primjenu principa non refoulment, tj. zabrane vraćanja propisane članom 91. Zakona, što će, prema apelantovim tvrdnjama, imati kao posljedicu da će biti vraćen u zemlju porijekla gdje će biti podvrgnut torturi i nehumanom tretmanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi proveli postupak u kojem su utvrđivali da li postoje razlozi za "zabranu vraćanja" u zemlju porijekla, u smislu člana 91. Zakona, s ciljem eventualnog odobravanja privremenog boravka iz humanitarnih razloga, u smislu člana 118. Zakona, te zaključili da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za zabranu vraćanja apelanta u zemlju porijekla (Irak), te da ne postoji realna opasnost da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen tretmanu koji je zabranjen članom 3. Evropske konvencije.
- 48.Ustavni sud zapaža da se u kontekstu utvrđivanja uvjeta za "zabranu vraćanja" iz člana 91. Zakona mora utvrditi individualna opasnost za pojedinca i ta opasnost mora biti realna, a ne samo moguća. U konkretnom slučaju nadležni organi (Ministarstvo i Sud BiH) su utvrdili da apelant nije dokazao da postoje razlozi zbog kojih njemu lično prijeti opasnost po život ili slobodu iz razloga rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nadležni organi su utvrdili da su sve okolnosti na koje apelant ukazuje općepoznate i prepoznatljive, a njegove izjave u odnosu na boravak i eventualne opasnosti su vrlo nejasne i kontradiktorne podacima u spisu i podacima kojim raspolažu sigurnosne službe. U konkretnom slučaju apelant je dobio pasoš zemlje porijekla 2007. godine, a u zemlji porijekla je dobrovoljno boravio sa svojom porodicom u periodu kada su sukobi bili mnogo žešći (2003. i 2004. godine) i vraćao se bez posljedica. Nijednu okolnost istaknutu u svom zahtjevu apelant nije učinio vjerovatnom a navodi o praćenju, sumnjičenju i prijetnjama ostaju na nivou iskaza, jer nisu propraćeni i odgovarajućim dokazima.
- 49.Pri ocjeni stanja u zemlji porijekla Ministarstvo i Sud BiH su se na informacijama o situaciji u zemlji porijekla, i to smjernicama UNHCR-a i izvještaju State Departmenta iz 2010. godine, u kojima je navedeno da je opća sigurnosna situacija u zemlji značajno poboljšana, te da je nasilje palo na najniži nivo od 2004. godine, kao i da suniti kao religijska grupa nisu vjerski ugrožavani, već da se sa aspekta problema, s prakticiranjem vjere suočavaju vjerske i etničke manjine poput hrišćana, jazida, shabaka, kaka, bahaja i jevreja. S obzirom na to da su nadležni organi savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za primjenu principa "non refoulment" (zabrane vraćanja), te utvrdili da ne postoje razlozi za primjenu navedenog principa i o tome dali jasno obrazloženje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite, nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 50.Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima,...
- 51.Što se tiče apelantovih navoda da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva "Š...Ć pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima Š...Ć". U tom smislu Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije dao rezultat koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran, ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Ustavni sud naglašava da činjenica da je apelantu odbijena međunarodna zaštita na osnovu zakonitih odluka (kako je to prethodno obrazloženo) ne znači sama po sebi da će se taj postupak okončati apelantovom deportacijom, niti se na bilo koji način prejudicira konačna odluka u postupcima u kojima se odlučuje o apelantovom pravu na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem navedenih prava neosnovani, te da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na nediskriminaciju
- 52.Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 53.U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.
- 54.Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da je u predmetnom postupku navodno bio diskriminiran zbog afro-azijskog porijekla i da je "etiketiran kao prijetnja po nacionalnu sigurnost u BiH", nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 55.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 56.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje apelantovog porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer odluka kojom se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određivanje roka od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH ne predstavlja miješanje u njegov porodični život. Također je Ustavni sud zaključio da nema povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i prava da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi o povredi ovih prava neosnovani.
- 57.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 58.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 59.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izjava o neslaganju potpredsjednice Suda Seade Palavrić.
- 60.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.