Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5392/10, rješavajući apelaciju Sebastiana Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Sebastiana Vidovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 00243410 Kv 3 od 15. oktobra 2010. godine, S1 3 K 002434 10 Eks od 13. oktobra 2010. godine, S1 3 K 002434 10 Kv od 30. septembra 2010. godine i Ex-36/10 od 26. septembra 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sebastiana Vidovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 002434 10 Kv 2 od 22. oktobra 2010. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Sebastian Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Poreča, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Kadrija Kolić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 00243410 Kv 3 od 15. oktobra 2010. godine, S1 3 K 002434 10 Eks od 13. oktobra 2010. godine, S1 3 K 002434 10 Kv od 30. septembra 2010. godine i Ex-36/10 od 26. septembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor i pustio ga na slobodu, jer bi eventualnim izručenjem zemlji koja ga potražuje došlo do neopravdanog daljnjeg kršenja standarda iz člana 5. Evropske konvencije i nenadoknadive štete za njega.
  • 2.
    Apelant je uz apelaciju dostavio i Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 002434 10 Kv 2 od 22. oktobra 2010. godine. Međutim, za razliku od navedenih rješenja, apelant nije eksplicitno naveo da li osporava ovo rješenje.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 17. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovor na apelaciju 22. i 27. decembra 2010. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH proslijeđeni su apelantu 5. i 12. januara 2011. godine.
  • 6.
    Apelant je 11. i 14. januara 2011. godine dostavio odgovore na odgovor Suda BiH i Tužilaštva BiH.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 8.
    Rješenjem Suda BiH, sudije za prethodni postupak, broj Ex-36/10 od 26. septembra 2010. godine apelantu je, u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći), određen privremeni pritvor, koji može trajati osamnaest dana, računajući od dana lišavanja slobode, tj. od 25. septembra 2010. godine u 23 sata. Sud BiH je konstatirao da se pritvor može produžiti na zahtjev države moliteljice, ali ni u kojem slučaju ne može biti duži od četrdeset dana.
  • 9.
    U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je 26. septembra 2010. godine priveden apelant za kojim su nadležni organi Italije raspisali međunarodnu potjernicu, jer se pred sudskim organima u Italiji protiv njega vodi postupak zbog izvršenja krivičnog djela, da je apelantu saopćio osnovne činjenice iz kopije međunarodne potjernice, da ga je upoznao sa procedurom postupka ekstradicije, da je apelant izjavio da je tačno da je u Italiji vođen postupak protiv njega; da je bio u pritvoru, ali da je pušten na slobodu, te da je smatrao da se postupak protiv njega više neće voditi. Dalje, Sud BiH je konstatirao da na osnovu kopije međunarodne potjernice nije mogao utvrditi koji je organ izdao nalog za hapšenje i u vezi s kojim inkriminiranim događajem, te da je od NCB Interpola Sarajevo zatražio dodatne informacije. Sud BiH je naveo da pošto potraživani, odnosno apelant nije državljanin BiH, a da provedeni dokazi ukazuju da je molba za privremeno apelantovo pritvaranje u skladu sa članom 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, apelantu je odredio privremeni pritvor.
  • 10.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH je u Vanpretresnom vijeću odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. Obrazlažući razloge svoje odluke, Sud BiH je naveo da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je apelantu odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Naime, u postupku je nedvosmisleno utvrđeno da je za apelantom raspisana međunarodna potjernica, da je apelant izjavio da se protiv njega vodio krivični postupak u Italiji u vezi sa oruž�em koje je pronađeno u kući njegovog talijanskog poznanika, ali da je nakon provedenih vještačenja pušten iz pritvora, te da je on bio uvjeren da se protiv njega neće voditi krivični postupak. Budući da sudija za prethodni postupak nije mogao utvrditi koji organ je izdao nalog za hapšenje i u vezi s kojim inkriminiranim događajem, od NCB Interpola Sarajevo zatražene su dodatne informacije. Iz akta NCB Interpola Sarajevo od 26. septembra 2010. godine slijedi da je za apelantom raspisana međunarodna difuzna potjernica NCB Interpola Beč, zbog krivičnog djela teške krađe iz čl. 127, 128, 129. i 130. Krivičnog zakona Austrije, te da je međunarodna potjernica raspisana na osnovu naloga za hapšenje broj 18 St 21/10t od 23. marta 2010. godine. Dalje, očitujući se na žalbene navode da sudija za prethodni postupak nije pravilno utvrdio činjenično stanje, budući da je apelantu saopćio da je međunarodnu potjernicu raspisala Italija a da je u međuvremenu zaprimljena potjernica Austrije, te da uopće nisu razmatrani uvjeti za pritvor propisani odredbom člana 132. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), Sud BiH je naglasio da navedeno nije relevantno u skladu sa odredbom člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Naime, privremeni pritvor je po svojoj prirodi mjera ograničenog karaktera i po tom rješenju može trajati 18 dana, a na zahtjev države moliteljice se može produžiti, ali ne više od 40 dana. Država moliteljica je obavezna da dostavi molbu za izručenje i dokumentaciju sudu u predviđenim zakonskim rokovima, te ukoliko se navedeno ne izvrši, sud će donijeti rješenje o ukidanju pritvora. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da, budući da su ispunjeni uvjeti iz člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, u ovoj fazi postupka nije bilo moguće donijeti drugačiju odluku.
  • 11.
    Rješenjem Suda BiH, sudije za prethodni postupak, broj S1 3 K 00243410 Eks od 13. oktobra 2010. godine apelantu je određen pritvor koji po tom rješenju može trajati do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelantu odredio privremeni pritvor 26. septembra 2010. godine, da je Savezno ministarstvo Austrije, putem Ministarstva pravde BiH, u ostavljenom roku dostavilo molbu za apelantovo izručenje broj BMJ-4040797/0008-IV 4/2010 od 8. oktobra 2010. godine, da je Tužilaštvo BiH istaklo da molba sadrži neophodnu dokumentaciju, u smislu člana 35. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, te predložilo određivanje pritvora apelantu, na osnovu člana 39. stav 1. tačka a) navedenog zakona.
  • 12.
    Obrazlažući razloge za osnovanost prijedloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je apelant državljanin Republike Hrvatske, a da istovremeno nije i državljanin BiH, da u BiH nema prijavljeno prebivalište niti boravište, da u BiH nema imovine, te da na bilo koji način nije vezan za BiH. Navedeno ukazuje da bi apelant boravkom na slobodi mogao napustiti BiH i na taj način izbjeći postupak izručenja na koji je BiH obavezna na osnovu preuzetih međunarodnih obaveza. Dalje, navedeno je da je istovremeno imao u vidu vrstu krivičnog djela za koje se vodi krivični postupak pred nadležnim sudskim organima i zbog kojeg se izručenje traži, te visinu propisane kazne za to djelo, što može predstavljati dodatni motiv apelantu da izbjegava postupak izručenja.
  • 13.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH je u Vanpretresnom vijeću donio Rješenje broj S1 3 K 002434 10 Kv 3 od 15. oktobra 2010. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Obrazlažući razloge svoje odluke, Sud BiH je naveo da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je apelantu odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Naime, u postupku je nedvosmisleno utvrđeno da je Savezno ministarstvo Austrije, u ostavljenom roku, dostavilo molbu za izručenje, da molba sadrži dokumentaciju koju propisuje član 35. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, te da dostavljeni dokumenti (Evropski nalog za hapšenje) sadrže dovoljno činjenica koje potvrđuju stepen sumnje neophodan za apelantovo izručenje. Dalje, očitujući se na žalbene navode da sudija za prethodni postupak nije pravilno utvrdio činjenično stanje, budući da je apelantu saopćio da je međunarodnu potjernicu raspisala Italija, a da je u međuvremenu zaprimljena međunarodna potjernica od Austrije, te da uopće nisu razmatrani uvjeti za pritvor propisani odredbom člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je naveo da navedeno nije relevantno, u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Naime, pritvor je u smislu navedenog zakona po svojoj prirodi mjera ograničenog karaktera i najduže može trajati šest mjeseci, država moliteljica je u ostavljenom roku dostavila molbu za izručenje i dokumentaciju u smislu člana 35. stav 5. Zakona, te pošto se radi o državljaninu Republike Hrvatske, koji na bilo koji način nije vezan za BiH, navedeno ukazuje na opasnost da bi apelant boraveći na slobodi mogao napustiti BiH i na taj način izbjeći postupak izručenja.
  • 14.
    Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 002434 10 Kv 2 od 22. oktobra 2010. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Austrije. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su nadležni organi Austrije dostavili molbu za izručenje u kojoj je navedeno da postoji sumnja da je apelant kao pripadnik jednog kriminalnog udruženja počinio krivično djelo teške krađe, te da se činjenični prikaz ovog krivičnog djela nalazi u nalogu Državnog tužilaštva Insbruk od 23. marta 2010. godine za hapšenje. Budući da su ispunjeni uvjeti iz člana 44. u vezi sa članom 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, Sud BiH je naveo da je donio odluku o apelantovom izručenju pravosudnim organima Austrije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant smatra da mu je rješenjem kojim mu je određen privremeni pritvor, odnosno rješenjem kojim mu je određen pritvor povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. a), d) i f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Austrija raspisala potjernicu tek 26. septembra 2010. godine, a da je on lišen slobode 25. septembra 2010. godine po "potjernici nadležnog organa Italije", što znači da u momentu kada je on lišen slobode za njim nije bila raspisana potjernica, odnosno da u trenutku kada je izveden pred sud, potjernica nije bila uručena niti sudu, niti njemu, niti njegovom braniocu, što znači da nije mogao biti lišen slobode. Apelant ističe da je sud trebalo da ga pusti na slobodu, a ne da traži novu potjernicu. Dalje, navodi da je on u jednoj fazi postupka pristao na izručenje, ali se predomislio jer je žrtva nezakonitog lišavanja slobode, zbog čega je podnio zahtjev za ponavljanje postupka sa prijedlogom za donošenje privremene mjere o kojem sud nije još odlučio. Apelant navodi da bi postupak bio zakonit, ne smije biti proizvoljan, već predvidiv, proporcionalan i konzistentan ciljevima i ograničenjima iz člana 5. Evropske konvencije. Apelant traži da Ustavni sud ukine sporna rješenja, te ističe da bi eventualnim izručenjem zemlji koja ga potražuje došlo do neopravdanog i daljnjeg kršenja standarda iz člana 5. Evropske konvencije i do nenadoknadive štete po njega, zbog čega smatra osnovanim zahtjev za donošenje privremene mjere.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Sud BiH je naveo da je apelantu određen branilac po službenoj dužnosti, da mu je saopćeno da kopija međunarodne potjernice, zbog lošeg kopiranja, ne sadrži podatke o dokumentima na osnovu kojih je potjernica izdata, da su ovlaštena službena lica saopćila sudiji za prethodni postupak da bi se moglo raditi o nalogu za hapšenje nadležnih organa Italije, te da je sâm apelant izjavio da je zaista u Italiji bio lišen slobode. Dalje, Sud je naveo da je apelantu u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći određen privremeni pritvor uz napomenu da će se od NCB Interpola u Sarajevu zatražiti dodatne informacije. Navedeno je i da je 26. septembra 2010. godine dostavljena ekstradiciona dokumentacija iz koje slijedi da je Austrija izdala nalog za hapšenje 23. marta 2010. godine iz čega proizlazi da su u vrijeme kada je apelant lišen slobode postojali i nalog za hapšenje i međunarodna potjernica. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da apelantovo lišavanje slobode nije bilo proizvoljno, odnosno da nije bilo suprotno Evropskoj konvenciji.
  • 17.
    Tužilaštvo BiH je istaklo da je apelanta lišila slobode Granična policija BiH na osnovu činjenice da se nalazi u ASF bazi podataka koja predstavlja centralni komunikacijski sistem Generalnog sekretarijata Međunarodne kriminalističke policije (Interpol) u kojoj su pohranjeni podaci lica za kojim se traga širom svijeta. Dalje, vezano za ulogu Tužilaštva BiH pri određivanju privremenog pritvora, Tužilaštvo BiH je istaklo da u ovom dijelu postupka nije involvirano Tužilaštvo BiH, te da u toku postupka pred Sudom BiH, kao i postupanjem Granične policije BiH nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH" broj 53/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(Predmet)

(1) Ovim zakonom uređuju se način i postupak pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: međunarodna pravna pomoć), ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno ili ako međunarodni ugovor ne postoji.

(2) Međunarodna pravna pomoć, u smislu odredbi ovog zakona, pruža se u svim postupcima u pogledu krivičnih djela za čije je krivično gonjenje u vrijeme podnošenja zamolnice za pravnu pomoć nadležan pravosudni organ države moliteljice.

Član 35.

(Molba za izručenje)

(1) Postupak za izručenje osumnjičenih, optuženih ili osuđenih stranaca pokreće se po molbi strane države.

(5) Ukoliko nije drugačije utvrđeno međunarodnim ugovorom, uz molbu će se zatražiti dostavljanje sljedeće dokumentacije:

  • a)
    sredstva za utvrđivanje identiteta osumnjičenog, optuženog, odnosno osuđenog (tačan opis, fotografije, otisci prstiju i sl.);
  • b)
    uvjerenje o državljanstvu stranca, ukoliko je riječ o državljaninu države moliteljice, odnosno podaci o državljanstvu stranca, ako je lice čije se izručenje traži državljanin neke druge države;
  • c)
    izvod člana krivičnog zakona države moliteljice za djelo za koje se traži izručenje i
  • d)
    presudu u originalu ili ovjerenom prijepisu, ako je lice čije se izručenje traži pravosnažno osuđeno, odnosno optužnicu, rješenje o pritvoru u originalu ili ovjerenom prijepisu, ili drugi akt ravan navedenim, u kojem su sadržani svi podaci koji se tiču počinjenog krivičnog djela i identiteta počinioca, kao i dokazi za osnovanu sumnju.

Član 37.

(Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži)

Lice čije se izručenje traži bit će lišeno slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice ili na osnovu molbe države moliteljice, u skladu s odredbama ovog zakona.

Član 38.

(Postupak pred sudijom za prethodni postupak)

(1) Nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak na osnovu potjernice Ureda za saradnju s Interpolom, raspisane po međunarodnoj potjernici države moliteljice, ili na osnovu molbe strane države, tom licu će se, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja saopćiti zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i pozvat će se da navede šta ima reći u svoju odbranu.

(2) Sudija za prethodni postupak poučit će lice iz stava (1) ovog člana da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna.

Član 39.

(Određivanje pritvora licu čije se izručenje traži)

(1) Ako molba za izručenje odgovara uvjetima iz člana 35. stav (5) ovog zakona, pritvor protiv lica čije se izručenje traži određuje se rješenjem sudije za prethodni postupak, na prijedlog tužioca u slučaju ako:

  • a)
    postoji opasnost da će ono izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja;
  • b)
    postoje okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati tragove krivičnog djela ili druge dokaze;
  • c)
    posebne okolnosti ukazuju da će lice, čija se ekstradicija traži, ometati krivični postupak ili postupak izručenja utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

(2) Pritvor može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.

(6) Sudija za prethodni postupak pustit će na slobodu stranca kad prestanu razlozi za pritvor ili ako molba za izručenje ne bude podnesena u roku od 30 dana od dana pritvaranja stranca.

(7) O roku iz stava (6) ovog člana bit će obaviještena strana država, na čiju molbu se može produžiti ovaj rok i pritvor protiv stranca, ali najviše za još 10 dana.

(9) Kad propisana molba ne bude podnesena u određenom roku, sudija za prethodni postupak će rješenjem ukinuti pritvor.

Član 41.

(Privremeno pritvaranje stranca čije se izručenje traži)

(1) U hitnim slučajevima kad postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti, a po molbi nadležnog organa države moliteljice, bez obzira kako je ona upućena, nadležni policijski organi Bosne i Hercegovine će tog stranca lišiti slobode i privesti ga sudiji za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine s ciljem odlučivanja o privremenom pritvoru.

(2) Uz molbu države moliteljice moraju biti priložena sredstva za utvrđivanje identiteta stranca, rješenje o pritvoru ili drugi akt istog pravnog djelovanja, naziv krivičnog djela zbog kojeg se traži privremeno pritvaranje, kao i izjava stranog organa da će biti tražena ekstradicija lica čije se izručenje traži.

(3) Nakon privođenja lica čije se izručenje traži sudija za prethodni postupak poučit će to lice o njegovim pravima u smislu člana 38. stav (2) ovog zakona, te će nakon saslušanja odlučiti o određivanju pritvora.

(4) Ukoliko se udovolji molbi države moliteljice za određivanje pritvora licu čije se izručenje traži, o tome će posredstvom Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine biti obaviještena država moliteljica.

(5) Privremeni pritvor može trajati 18 dana.

(6) Rok iz stava (5) ovog člana može se produžiti na zahtjev države moliteljice, ali ni u kojem slučaju ne može biti duži od 40 dana.

(7) Ako zamoljena država u rokovima predviđenim za dostavljanje ne dostavi ekstradicionu molbu i dokumentaciju, Sud Bosne i Hercegovine donijet će rješenje o ukidanju pritvora licu čije se izručenje traži.

Član 44.

(Donošenje rješenja kojim se utvrđuje ispunjenost pretpostavki za izručenje)

(1) Ako Vijeće Suda Bosne i Hercegovine nađe da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca, utvrdit će to rješenjem.

(2) Protiv rješenja iz stava (1) ovog člana strane i tužilac imaju pravo žalbe Vijeću Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri dana od dana prijema rješenja.

Član 93.

(Prestanak važenja odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine)

(1) Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju važiti odredbe Poglavlja XXX i Poglavlja XXXI Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

(2) Odredbe zakona o krivičnom postupku entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje se odnose na postupak pružanja međunarodne pravne pomoći, uskladit će se s odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 97.

(Shodna primjena drugih propisa)

Na pitanja koja nisu posebno regulirana ovim zakonom, a tiču se pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, shodno se primjenjuju odredbe zakona o krivičnom postupku, krivičnih zakona, zakona o prekršajima i zakona o sudovima.

  • 19.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:

Član 321.

(Odlučivanje o žalbi protiv rješenja)

(1) O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće žalbenog odjeljenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(2) O žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje, odlučuje vijeće iz člana 24. stava 6. ovoga Zakona, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(3) Odlučujući o žalbi, Sud može rješenjem odbaciti žalbu kao nepravovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na Rješenje kojim se utvrđuje da su ispunjene pretpostavke za apelantovo izručenje

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

  • 22.
    Iako apelant ne obrazlaže zbog čega su mu povrijeđena prava Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 002434 10 Kv 2 od 22. oktobra 2010. godine, kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Austrije, budući da je navedeno rješenje dostavljeno, Ustavni sud će ga uzeti u obzir, odnosno ispitati, kao prvo, njegovu dopustivost.
  • 23.
    Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
  • 24.
    U konkretnom slučaju apelant je propustio da na Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 002434 10 Kv 2 od 22. oktobra 2010. godine, kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Austrije, izjavi žalbu u smislu člana 44. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na rješenja kojim je apelantu određen privremeni pritvor, odnosno pritvor

  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH broj S1 3 K 002434 10 Eks od 13. oktobra 2010. godine i broj S1 3 K 002434 10 Kv od 30. septembra 2010. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 19. oktobra 2010. godine, odnosno 4. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

  • 28.
    Apelant se žali da je nezakonito bio u privremenom pritvoru, odnosno da je trenutno nezakonito u pritvoru, tj. da mu je određen privremeni pritvor prije nego što je za njim raspisana međunarodna potjernica. Iako je apelant ukazao da mu je na taj način povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tač. a), d) i f), Ustavni sud nalazi da obrazloženje navoda apelacije ukazuje na povredu prava iz člana 5. stav 1. tačka f), kao i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te će u tom pravcu ispitati predmetnu apelaciju.
  • 29.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
    • 30.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
  • f)
    zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
    • 4.
      Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo izjaviti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
    • 31.
      Ustavni sud, prije svega, konstatira da je tokom 2009. godine oblast međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima u BiH izdvojena iz ZKPBiH i uređena u skladu sa praksom zemalja Evropske unije, donošenjem Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći kao lex specialis, s ciljem osiguranja jednakog postupka za sve organe u BiH u skladu sa međunarodnim konvencijama i ugovorima kojima je BiH pristupila. Dalje, Ustavni sud nalazi da je apelant stranac, tj. lice koje nije državljanin BiH, da je za njim raspisana međunarodna potjernica, da je lišen slobode na području BiH, da mu je prvo bio određen privremeni pritvor, koji je kasnije zamijenjen pritvorom, da se trenutno nalazi u pritvoru, te da je doneseno prvostepeno rješenje o izručenju Austriji, koja ga potražuje zbog izvršenja krivičnog djela teške krađe.
    • 32.
      Ustavni sud podsjeća da se sloboda ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva prema "nacionalnom pravu", tj. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
    • 33.
      Dalje, Ustavni sud nalazi da član 5. Evropske konvencije sadrži određene garancije u slučajevima kada vlasti uhapse i drže u pritvoru stranca koji čeka odluku o ekstradiciji. Te garancije se ogledaju u tome da pritvor, odnosno hapšenje mora biti zakonito i mora biti u skladu sa primjenjivim odredbama domaćeg i međunarodnog prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predst. 6871/75 Caprino v. United Kingdom, Yearbook XXI (1978), str. 284 (290-292), te da domaći zakon mora biti dovoljno dostupan i precizan. Ovo pravo ide zajedno sa pravom lica prema stavu 4, tj. da ta zakonitost bude predmet revizije suda. Dalje, član 5. stav 1. tačka f) podrazumijeva garanciju da pritvor ne smije imati drugu svrhu do sprečavanja prijema stranca u zemlju, ili omogućavanja da se odlučuje o njegovoj deportaciji ili ekstradiciji, odnosno pritvor ne smije trajati duže nego što je potrebno za normalno provođenje postupka. Ukoliko se ti postupci ne obavljaju dovoljno brzo, pritvor više nema opravdanja prema članu 5. stav 1. tačka f) (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, predst. 7317/75 Lynas v. Switzerland, OI XX (1977), str. 412, kao i predst. 9706/82, X v. Federal Republic of Germany) (neobjavljeno).
    • 34.
      U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant lišen slobode 25. septembra 2010. godine u 23 sata, da mu je sudija za prethodni postupak Suda BiH rješenjem od 26. septembra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 30. septembra 2010. godine, odredio privremeni pritvor od 18 dana u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, da mu je sudija za prethodni postupak Suda BiH rješenjem od 13. oktobra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 15. oktobra 2010. godine, odredio pritvor u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, koji će trajati do postupka izručenja, ali ne duže od šest mjeseci.
    • 35.
      Ustavni sud će u nastavku dati ocjenu da li je apelantu zakonito određen privremeni pritvor, a zatim pritvor, u toku postupka ekstradicije, u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
    • 36.
      Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Suda BiH proizlazi da je apelant lišen slobode 25. septembra 2010. godine u 23 sata, da je sudiji za prethodni postupak priveden 26. septembra 2010. godine, da je sudija za prethodni postupak raspolagao kopijom međunarodne potjernice i apelantovom izjavom iz koje slijedi da je tačno da se u Italiji protiv njega vodio krivični postupak, te da je, u smislu člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, apelantu odredio privremeni pritvor.
    • 37.
      Analizirajući odredbe člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, Ustavni sud uočava da navedene odredbe reguliraju određivanje privremenog pritvora u hitnim slučajevima, tj. da se privremeni pritvor može odrediti ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći, da, također, reguliraju ispunjenje određenih uvjeta za određivanje privremenog pritvora (dokument o utvrđivanju identiteta stranca, rješenje o pritvoru i sl., naziv krivičnog djela zbog kojeg se stranac potražuje), da sadrže obavezu sudije za prethodni postupak da pouči stranca o njegovim pravima, da određuju vrijeme na koje se privremeni pritvor može odrediti, te obavezu da sud ukine pritvor ako država moliteljica ne dostavi ekstradicionu molbu i dokumentaciju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je lišavanje slobode stranca koji se zatekne u BiH, tj. privremeni pritvor u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, mjera osiguranja da stranac ne izbjegne postupak izručenja državi koja ga potražuje, te da je privremenog karaktera i u toku koje se pribavlja relevantna dokumentacija.
    • 38.
      Imajući u vidu sve navedeno, time što je sudija za prethodni postupak u obrazloženju rješenja naveo da je međunarodnu potjernicu raspisala Italija, a ne Austrija, pri činjenici da iz kopije međunarodne potjernice nije mogao utvrditi ko je izdao nalog za hapšenje, odnosno da je istog dana kada je sudija za prethodni postupak odredio privremeni pritvor, NCB Interpol Sarajevo obavijestio Sud BiH da je Austrija raspisala međunarodnu potjernicu, odnosno da je izdala nalog za hapšenje još 23. marta 2010. godine, Ustavni sud ne može konstatirati da je apelantu nezakonito određen privremeni pritvor.
    • 39.
      Dalje, Ustavni sud će ispitati da li je osporenim rješenjem apelantu zakonito određen pritvor. Naime, iz obrazloženja rješenja Suda BiH proizlazi da, pošto je apelant državljanin Republike Hrvatske, odnosno stranac, nema prebivalište niti boravište u BiH, da u BiH nema imovine, niti da je na bilo koji način vezan za BiH, to ukazuje na opasnost da bi apelant boraveći na slobodi mogao napustiti BiH i na taj način izbjeći postupak izručenja. Tome doprinosi i vrsta krivičnog djela za koje se vodi krivični postupak protiv apelanta, kao i visina zaprijećene kazne, u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Ustavni sud uočava da je organ sudske vlasti odredio pritvor apelantu do okončanja postupka ekstradicije, ali koji ne može trajati duže od šest mjeseci, da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio razloge zbog čega se pritvor određuje, tj. da postoji opravdana bojazan da će apelant pobjeći, odnosno kada je u postupku utvrđeno da apelant na bilo koji način nije vezan za BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelantu zakonito određen pritvor.
    • 40.
      Ustavni sud smatra da je Sud BiH apelantu, u smislu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoć, zakonito odredio i privremeni pritvor i pritvor.
    • 41.
      Imajući u vidu prethodno navedeni princip, tj. da određivanje pritvora u toku postupka ekstradicije mora biti predmet revizije suda, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter", taj organ mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
    • 42.
      U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 97. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći kojim je propisano da će se na sve ono što nije regulirano ovim zakonom primjenjivati, između ostalog, odredbe ZKPBiH kojim su propisani nadležnost i način odlučivanja povodom žalbe na rješenja sudije za prethodni postupak. Naime, upravo pobijano rješenje o određivanju privremenog pritvora, odnosno rješenje o određivanju pritvora, potvrđuju da je u konkretnom slučaju odluke sudije za prethodni postupak ispitalo Vijeće Suda BiH, i to u roku od četiri dana, odnosno u roku od dva dana. Dalje, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant saslušan i da je imao branioca i u postupku u kojem mu je određen privremeni pritvor i u postupku u kojem mu je određen pritvor. S tim u vezi, Ustavni sud ne može zaključiti da nisu ispunjene proceduralne garancije, u smislu prethodno iznesenog principa, odnosno da je apelant lišen prava da odluku kojom mu je određen privremeni pritvor, odnosno da odluku kojom mu je određen pritvor, ispita sud.
    • 43.
      Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

  • 44.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelant nije posebno obrazlagao povredu ovog prava, odnosno povredu ovog prava je obrazložio u okviru povrede člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije na koje je prethodno odgovoreno, tako da Ustavni sud nalazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f), te člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer nije našao elemente proizvoljnosti u određivanju pritvora u toku postupka ekstradicije, odnosno kada je privremeni pritvor, odnosno pritvor, apelantu zakonito određen u smislu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, te kada su odluke kojima je određen privremeni pritvor, odnosno pritvor, bile predmet revizije i kada apelantu nisu uskraćene proceduralne garancije u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, jer se radi o suštinski istim navodima koje je Ustavni sud ispitivao u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1.f) i 4. Evropske konvencije.
  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove u odnosu na Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 002434 10 Kv 2 od 22. oktobra 2010. godine, kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Austrije, jer je apelant propustio izjaviti žalbu u smislu člana 44. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći.
  • 47.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
  • 49.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.