Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti sutkinje Palavrić o neslaganju
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Margarita Caca-Nikolovska, na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3893/09, rješavajući apelaciju DD Trgovina "Borac" Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 88/11
SUTKINJE PALAVRIĆ O NESLAGANJU
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DD Trgovina "Borac" Travnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 098 od 22. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-07-000 111 od 6. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
- 1.DD Trgovina "Borac" Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Siniša Đorđević i Siniša Mikić, advokati iz Doboja, podnio je 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 098 od 22. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-07-000 111 od 6. augusta 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
- 2.Trgovačko-akcionarsko društvo "Krajina-Borac" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) podnijelo je tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta kao pravnog sljednika DOO "Trgovina Borac" Travnik, koji je u postupku imao poziciju prvotuženog, i Luke Lukića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđivanja ništavosti, uz učešće Republike Srpske i Savke Petrović kao umješača na tužiočevoj strani. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužilac je tražio da se utvrdi da su stalna sredstva osnovnog kapitala u državnom vlasništvu kod tužioca obuhvaćena po osnovu privatizacije - prodaje državnog kapitala u okviru Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija) i prenesena u vlasništvo fizičkih i pravnih lica na osnovu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) i Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), a prije toga upisana u sudski registar 19. maja 1992. godine kao društveno vlasništvo, a potom 5. aprila 1996. godine kao državno vlasništvo u tužiočevu korist, obuhvaćena zabranom prometa. Apelant je, također, tražio da se utvrdi da u ta stalna sredstva ulazi i nekretnina označena kao prodavnica konfekcije u Tesliću, ulica Svetog Save broj 54, sa generalijama kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), kao poseban dio zgrade: "Š...Ć društvena svojina Opštine Teslić sa dijelom 1/1", te da se odredi uknjižba - upis tih prava u tužiočevu korist sa dijelom 1/1. Dalje, tužilac je tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen 26. februara 1999. godine između apelanta i drugotuženog i ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov. 2546/2000 od 3. novembra 2000. godine, da se odredi brisanje upisanih prava po ovom ugovoru u zemljišnim knjigama i katastru, te naloži nadležnom organu uspostava ranijeg stanja upisa kao i da se izvrši uknjižba predmetnog poslovnog prostora u tužiočevu korist sa dijelom 1/1.
- 3.Presudom Osnovnog suda broj Ps.467/04 od 18. aprila 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev, te je tužilac obavezan da apelantu i drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant prvobitno podnio tužbu Osnovnom sudu u Tesliću, koji je svojom Presudom broj Ps. 48/01 od 25. decembra 2002. godine usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, te poništio predmetni kupoprodajni ugovor, ali da je Okružni sud Presudom broj Pž-43/03 od 3. novembra 2003. godine uvažio žalbu tuženih i ukinuo prvostepenu presudu. Istaknuto je da je tužilac podneskom od 27. januara 2004. godine uredio tužbu, te da je spis 21. maja 2004. godine dostavljen Osnovnom sudu u Doboju na nadležno rješavanje. Dalje je navedeno da među strankama nije sporno da je apelant bio raniji posjednik predmetnog poslovnog prostora, da je taj prostor u registarskom sudu upisan na tužioca, da tužilac nije upisan kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, da su apelant i drugotuženi zaključili ugovor o prodaji ovog prostora i da je drugotuženi ušao u posjed. Sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić kao prodavac i apelantov prednik Kombinat "Borac" Travnik kao kupac 1. jula 1981. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora i 2. jula 1981. godine aneks tog ugovora, te da je apelantov prednik u njemu obavljao svoju poslovnu djelatnost sve do izbijanja ratnih djelovanja na teritoriji Bosne i Hercegovine. Osnovni sud je, dalje, naveo da su apelant kao prodavac i drugotuženi kao kupac 3. novembra 2000. godine zaključili ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, koji su ovjerili pod brojem OV: 2546/00 u Osnovnom sudu u Tesliću. Tim ugovorom su se ugovorne stranke, između ostalog, saglasile da drugotuženi može ući u posjed nekretnina nakon potpisivanja ugovora, te da je apelant saglasan s tim da se drugotuženi uknjiži kao vlasnik poslovnog prostora. Navedeno je da je po predmetnom ugovoru plaćen porez na promet i da je drugotuženi ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora. Dalje je navedeno da sud smatra da tužilac nije dokazao vlasništvo nad predmetnim poslovnim prostorom, te da, stoga, ne može sporiti apelantu prodaju poslovnog prostora i isticati da je drugotuženi kupio taj prostor od nevlasnika. Istaknuto je da je apelantov prednik taj prostor kupio od tadašnjeg SIZ-a i ušao u posjed prostora 4. januara 1982. godine, a što, prema ocjeni suda, apelantu: "Š...Ć daje osnov za upis poslovnog prostora u vlasništvo i posjed, ako i nije bio upisan, jer tužilac ne pruža dokaze ni ko je upisan na predmetnom poslovnom prostoru". Sud je ocijenio neosnovanim tužiočeve navode da je apelant novoosnovana firma koja nije preuzela imovinu ranije Trgovine "Borac" Travnik nego da je naslijedila imovinu samo na području Federacije budući da ti navodi nemaju uporište u provedenim dokazima. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovor nije ništav jer nije protivan prinudnim propisima budući da su ispunjeni uvjeti iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (pismena forma i ovjera potpisa ugovarača), zbog čega je odbio tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji.
- 4.Osnovni sud je, također, utvrdio da je tužilac, na osnovu odluke Zbora radnika od 7. maja 1992. godine, osnovan od dijela preduzeća DOO Trgovina "Borac" Travnik sa područja Republike Srpske, te 19. maja 1992. godine upisan u sudski registar tog Osnovnog suda pod brojem U/I-1718/92, s tim da je 1996. godine kod tužioca izvršena statusna promjena strukture kapitala prelaskom iz društvenog u državno preduzeće. Osnovni sud je naveo i da je Direkcija Rješenjem broj 1141-01/00 od 28. septembra 2000. godine utvrdila da se kod tužioca nije vršila vlasnička transformacija i da u cijelosti posluje sredstvima u državnom vlasništvu, dok je rješenjem od 4. jula 2001. godine Direkcija odobrila program tužiočeve privatizacije. Također, da je proveden postupak tužiočeve privatizacije i izvršena transformacija strukture njegovog kapitala, Osnovni sud je utvrdio na osnovu Rješenja o upisu u sudski registar broj U/I-836/02 od 30. aprila 2002. godine kojim je tužilac upisan kao akcionarsko društvo. Osnovni sud je, također, utvrdio da je Agencija za privatizaciju Federacije BiH rješenjem od 3. maja 2000. godine odobrila apelantov početni bilans i njegov program privatizacije, s tim da privatizacijom nije obuhvaćena imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske.
- 5.Dalje, Osnovni sud je naveo da tužilac provedenim dokazima nije dokazao da postoji njegovo pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u smislu odredbi Zakona o preduzećima kojim je propisano da imovinu preduzeća, između ostalog, čini pravo vlasništva na nepokretnim stvarima. Istaknuto je da činjenica da je prilikom tužiočeve registracije 19. maja 1992. godine u rubrici "naziv i sjedište osnivača, odnosno prebivalište ulagača" između ostalog naveden i predmetni poslovni prostor, nije i ne može biti osnov sticanja vlasništva. S obzirom na navedeno, zaključeno je da tužilac nije pružio valjan dokaz da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora jer iz predmetne registracije slijedi da je osnivač ovog preduzeća Zbor radnika dijela preduzeća DOO "Trgovina Borac" Travnik, a iz rješenja Direkcije slijedi da su neriješeni imovinskopravni odnosi. Osnovni sud je, stoga, zaključio da je upis organiziranja preduzeća, u smislu člana 187. Zakona o preduzećima, koji je važio u vrijeme donošenja odluke o statusnoj promjeni - pripajanju, mogao donijeti samo organ upravljanja, a da se međusobni odnosi preduzeća koja su nastala statusnom promjenom uređuju ugovorom a ne odlukom Zbora dijela radnika, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju. Zaključeno je da je tužilac time što je upisan u sudski registar stekao samo pravnu i poslovnu sposobnost a ne i vlasništvo predmetnog poslovnog prostora, te da nije dokazao osnov sticanja vlasništva shodno odredbi člana 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Istaknuto je da ni okolnost da je predmetni poslovni prostor iskazan kod tužioca u početnom bilansu stanja nije dokaz prava vlasništva, posebno imajući u vidu odredbu člana 9. Uredbe o utvrđivanju metodologije za pripremu programa privatizacije državnog kapitala kojim je, između ostalog, propisano dostavljanje dokaza o pravima na zemljištu i građevinskim objektima. S obzirom na navedeno, sud je promjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio dio tužiočevog tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje prava vlasništva i upis tužioca sa dijelom 1/1 jer nije dokazao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i pravo da se ovaj prostor smatra tužiočevim stalnim osnovnim sredstvima naglašavajući da tužilac nije pružio dokaz ni o tome ko je upisan na predmetnom poslovnom prostoru kao vlasnik, odnosno posjednik.
- 6.Odlučujući o žalbama tužioca i umješača na tužiočevoj strani, Republika Srpska, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Pž-07-000 111 od 6. augusta 2008. godine kojom su žalbe djelimično uvažene, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između apelanta i tuženog 3. novembra 2000. godine, ovjeren u Osnovnom sudu u Tesliću pod brojem Ov-2546/00, slijedom čega je naloženo nadležnom organu da uspostavi ranije knjižno stanje. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Kombinat "Borac" Travnik bio organiziran kao preduzeće u društvenom vlasništvu, te da je, u skladu sa tada važećim propisima, predmetni poslovni prostor bio u društvenom vlasništvu i da je na njemu pravno lice moglo steći samo pravo raspolaganja. Okružni sud je, dalje, naveo da je apelant kao pravni sljednik Kombinata "Borac" Travnik također bio preduzeće u društvenom vlasništvu, te da je nakon izvršene transformacije od 31. decembra 1990. godine, u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu, postao preduzeće u mješovitom vlasništvu. S obzirom na to da se apelant 1990. godine nije u potpunosti transformirao u preduzeće u privatnom vlasništvu, Okružni sud je zaključio da predmetni poslovni prostor nije postao privatno vlasništvo tog preduzeća, te da se, stoga, pitanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Dalje je navedeno da iz predmetnog spisa proizlazi da je tužiočev pravni prednik "Krajina-Borac" d.o.o. Banja Luka osnovan na dijelu imovine "Borca" iz Travnika koja se nalazila u Republici Srpskoj, te da se tužiočev pravni prednik upisao u registar Osnovnog suda udruženog rada u Banjoj Luci na osnovu Rješenja broj U-I-1718/92 od 19. maja 1992. godine, nakon čega je izvršena statusna promjena tužiočevog prednika iz d.o.o. u državno preduzeće sa potpunom odgovornošću. Istaknuto je da iz rješenja Direkcije proizlazi da navedeno preduzeće nije vršilo vlasničku transformaciju, da u cijelosti posluje društvenim sredstvima, te da je Direkcija 2001. godine odobrila program privatizacije tog preduzeća.
- 7.Okružni sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 2. stav 1. Okvirnog zakona propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji, a nisu u privatnom vlasništvu. Navedeno je da Okvirnim zakonom nije priznato sticanje prava vlasništva na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom osnivanja preduzeća i upisa u sudski registar nego je samo priznato pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji. Dovodeći konkretni predmet u kontekst navedenih zakonskih odredbi, Okružni sud je zaključio da je ugovor koji su zaključili apelant kao prodavac i drugotuženi kao kupac suprotan odredbama Okvirnog zakona koji je bio lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Stoga je Okružni sud zaključio da je taj ugovor ništav, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu kojim je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, zbog čega je žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način kako je navedeno u dispozitivu presude. S druge strane, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio dio tužiočevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni poslovni prostor njegova imovina, te da se odredi uknjižba - upis prava vlasništva u tužiočevu korist sa 1/1. Navedeno je da o statusnoj promjeni nije odlučivalo matično preduzeće i da između tužiočevih prednika i ostalih dijelova preduzeća "Borac" Travnik nije zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa, u smislu relevantnih odredbi Zakona o preduzećima, a da se odlukom o osnivanju tužiočevog prednika niti rješenjem o registraciji nije mogla regulirati tužiočeva pravna sljednost na predmetnom poslovnom prostoru a samim tim ni njegovo pravo vlasništva. Istaknuto je da će pravo vlasništva steći ona lica kojima u postupku privatizacije u skladu sa zakonom bude prenesen, odnosno predat državni kapital u preduzeću koje se privatizira.
- 8.Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužioca, apelanta i drugotuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-1 098 od 22. oktobra 2009. godine kojom su revizije odbijene. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog suda na osnovu kojih je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev neosnovan i stavove Okružnog suda o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da je apelant pravni sljednik SOUR Kombinat "Borac" RO Trgovina "Borac" Travnik, preduzeće koje je osnovano 1952. godine i koje je 1981. godine kupilo predmetni poslovni prostor od SIZ-a, platilo ugovornu cijenu i stupilo u posjed poslovnog prostora, koji je shodno tada važećim propisima bio u društvenom vlasništvu. Navedeno je da je Zakonom o društvenom kapitalu omogućena transformacija preduzeća u društvenom vlasništvu u preduzeća u mješovitom vlasništvu, te da je tužilac osnovan na imovini prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske. Budući da je apelant do izbijanja ratnih sukoba 1992. godine bio preduzeće u mješovitom vlasništvu, navedeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da predmetni poslovni prostor po tada važećim propisima nije mogao postati privatno vlasništvo apelanta a ni radnika ulagača, te da se, stoga, pitanje prava vlasništva na poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je članom 2. stav 1. Okvirnog zakona propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji, a nisu u privatnom vlasništvu, te je zaključio da sva imovina preduzeća, nezavisno od toga u kojem se entitetu nalazi, predstavlja društvenu imovinu koju su zajednički sticali svi zaposlenici preduzeća. Vrhovni sud je naveo da tužilac stoga nema osnov da polaže bilo kakva prava na predmetnom poslovnom prostoru jer Okvirnim zakonom nije priznato sticanje prava vlasništva na ovakvoj imovini nego je priznato pravo entitetima da vrše privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili apelant i drugotuženi suprotan Okvirnom zakonu kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Dalje je navedeno da se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom (član 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima), a apelant u momentu zaključenja ugovora nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja (vlasništva) nad predmetnim poslovnim prostorom. Stoga je Vrhovni sud naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je taj ugovor ništav, u smislu odredaba člana 103. stav 1. ZOO-a. Dalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan tužiočev drugi tužbeni zahtjev (da se u zemljišnim knjigama izvrši upis prava vlasništva na tužioca) jer ni apelant ni drugotuženi nisu u zemljišnim knjigama upisani kao nosioci prava vlasništva (raspolaganja) već da je to pravo upisano u korist Općine Teslić, koja nije tužena strana u predmetnom postupku, te je Vrhovni sud zaključio da tužilac nema pravo da u odnosu na apelanta i tuženog zahtijeva promjenu upisa prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, shodno odredbama člana 248. ZPP, odlučio kao u dispozitivu presude.
- 9.Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da je Okvirni zakon lex specialis u odnosu na "druge zakonske propise". S tim u vezi, apelant je naveo da je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine u kojoj je zaključio da je: "Š...Ć prekršeno pravo apelanata na imovinu, jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo". Stoga, pozivajući se na navedenu odluku, apelant je predložio da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati redovnim sudovima na ponovni postupak. Apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 10.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
- 11.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
- 12.Ustavni sud, prije svega, ističe da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje pokreću gotovo identična pitanja koja se postavljaju u ovoj apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2157/08, na koji se apelant pozvao, ispitivao apelaciju istog apelanta i Slavka Milojice i Dijane Milojica, podnesenu protiv odluke Vrhovnog suda, kojom je, također, usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Novom Gradu koji su zaključili Slavko Milojica i Dijana Milojica, s jedne strane, i apelant, s druge strane. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine kojom je usvojena njihova apelacija i utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci, u tački 52, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti (Slavko Milojica i Dijana Milojica), u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenog kupoprodajnog ugovora sa apelantom) - DOO Trgovina "Borac" Travnik.
- 13.Također, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 1164/10 ispitivao apelaciju Milana Milačaka podnesenu protiv odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju kojima je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Doboju koji su zaključili Milan Milačak i Slobodan Suvajac, s jedne strane, i apelant, s druge strane. Prethodno je, kao i u slučaju apelanata, Osnovni sud u Doboju u cijelosti odbio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je poslovni prostor koji je bio predmet tog postupka tužiočeva imovina, da je ništav ugovor o kupoprodaji tog poslovnog prostora zaključen između tuženih, te da se obavežu tuženi da tužiocu predaju taj poslovni prostor. U tom predmetu Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju Milana Milačaka podnesenu protiv osporenih odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično stanje i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na ime apelanta, što u ovom slučaju nije (vidi AP 1164/10, tačka 25). Osim toga, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 2005/08 od 21. i 22. januara 2011. godine i Odluku o dopustivosti broj AP 3594/08 od 21. i 22. januara 2011. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je odlučivano o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je postavljeno u apelaciji AP 1164/10.
- 14.Dovodeći u vezu navedene odluke Ustavnog suda sa činjeničnim stanjem ovog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je razmatrao u odlukama br. AP 1164/10, AP 2005/08 i AP 3594/08. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova, apelant nije u zemljišnim knjigama evidentiran kao titular prava na predmetnim nekretninama već se one vode na Općini Teslić pa se stoga pokazuje neosnovanim pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08. Zbog navedenih razloga, a s obzirom na to da su i u apelantovom slučaju Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje i zaključak o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora, odnosno o neosnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih propisa, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1164/10.
- 15.S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci o dopustivosti broj 1164/10 od 10. jula 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi vezani za povredu prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže argumente koji bi ukazivali na to da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
- 16.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 17.S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnov za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
- 18.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić o neslaganju.
- 19.U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
IZDVOJENO MIŠLJENJE
- 1.U Odluci Ustavnog suda broj AP 3893/09 Ustavni sud smatra da je apelacija u predmetu broj AP 3893/09 DD Trgovina "Borac" Travnik, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 098 od 22. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-07-000 111 od 6. augusta 2008. godine, nedopuštena, pa ju je odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu.
- 2.Podsjećam na to da se apelant žali da su mu navedenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 3.Uz dužno poštovanje većinskog odlučenja uvaženih kolega, ja nisam saglasna s odlučenjem niti obrazloženjem odluke Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao nedopuštena jer je "očigledno (prima facie) neosnovana". Ja smatram da je u konkretnom slučaju trebalo slijediti vodeću odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08, u kojoj su razmatrana i odlučivana gotovo identična činjenična i pravna pitanja, te utvrditi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sa istim obrazloženjem koje je Ustavni sud dao u Odluci broj AP 2157/08.
- 4.Osim navedenog, u odnosu na obrazloženje koje je Ustavni sud dao u Odluci broj AP 3893/09, dakle u konkretnom slučaju, prije svega želim dodati da pozivanje u tački 13. predmetne odluke na Odluku Ustavnog suda broj AP 1164/10 smatram neprihvatljivim jer mislim da je i u tom predmetu trebalo slijediti praksu iz Odluke AP 2157/08, te apelaciju usvojiti i utvrditi povredu prava na imovinu. Naime, ni u Odluci broj AP 1164/10 ja nisam mogla prihvatiti stav Ustavnog suda da su redovni sudovi postupili zakonito kada su odlučili da je ugovor o kupoprodaji ništav "iz razloga što Trgovina "Borac" d.d. Travnik, prije zaključenog kupoprodajnog ugovora sa Milanom Milačakom i Slobodanom Suvajcem, nije bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, te stoga, Trgovina "Borac" d.d. Travnik, kao prodavac, nije mogla na kupce (Milan Milačak i Slobodan Suvajac) prenijeti više prava nego što ih je imala".
- 5.Zatim, ocjenu Ustavnog suda da odluke Okružnog a zatim i Vrhovnog suda sadrže detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje i zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca u dijelu kojim je tražio utvrđivanje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, ja smatram potpuno neprihvatljivom.
- 6.Podsjećam na to da, iako je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da su SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić kao prodavac i apelantov prednik Kombinat "Borac" Travnik kao kupac 1. jula 1981. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora i 2. jula 1981. godine aneks tog ugovora; da je apelantov prednik taj prostor kupio od tadašnjeg SIZ-a i ušao u posjed prostora 4. januara 1982. godine, što, prema ocjeni prvostepenog suda, apelantu daje osnov za upis poslovnog prostora u vlasništvo i posjed, ako i nije bio upisan, jer tužilac nije pružio dokaze ni ko je upisan na predmetnom poslovnom prostoru; te da je apelantov prednik u predmetnom poslovnom prostoru obavljao svoju poslovnu djelatnost sve do izbijanja ratnih djelovanja na teritoriji BiH; zatim, da su apelant kao prodavac i drugotuženi kao kupac 26. februara 1999. godine zaključili ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, a 3. novembra 2000. godine ovjerili ga pod brojem OV: 2546/00 u Osnovnom sudu u Tesliću, drugostepeni sud je "djelimično" uvažio žalbe tužioca i umješača i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je navedeni ugovor o kupoprodaji ništav i naredio nadležnom organu da uspostavi ranije knjižno stanje, a ovakvu odluku je potvrdio Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj reviziji. Dakle, drugostepeni i revizioni sud su smatrali da nekretnine na kojima je postojalo pravo raspolaganja a ne pravo vlasništva nisu mogle biti u prometu na način na koji je apelant prometovao predmetnim poslovnim prostorom, iako ti sudovi nisu jasno obrazložili ni da li je apelant bio uknjižen sa pravom raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru prije nego je zaključio predmetni kupoprodajni ugovor.
- 7.Međutim, općepoznato je da je u SFRJ i SRBiH udruživanje novčanih sredstava radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta, u čijem su sastavu i predmetni poslovni prostori iz Odluke broj AP 1164/10, kao i predmetne odluke, odnosno kupovina poslovnog prostora od SIZ-a stanovanja, bio uobičajeni način sticanja prava raspolaganja nekretninama u korist društveno-pravnih lica. Čak i ako pravo raspolaganja nije bilo upisano u apelantovu korist prije nego je zaključio kupoprodajni ugovor sa drugotuženim jer zemljišne knjige nemaju ustrojene knjige etažnog vlasništva, to nikako, prema mome mišljenju, nije moglo niti smjelo ići na apelantovu štetu, budući da je obaveza javnih vlasti bila organizirati svoj sistem tako da omoguće upis prava kao što je pravo raspolaganja. Stoga je za mene potpuno neprihvatljiv stav Ustavnog suda da apelant u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji sa drugotuženim nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, jer da su javne vlasti izvršile svoju obavezu, apelant bi bio upisan na predmetnom poslovnom prostoru sa pravom raspolaganja.
- 8.Pored obrazloženja koje je Ustavni sud dao u predmetnoj odluci, želim se osvrnuti na obrazloženja koja su dali drugostepeni i revizioni sud kada su preinačili prvostepenu, odnosno potvrdili drugostepenu presudu, što, prema mome mišljenju, Ustavni sud nije učinio.
- 9.Naime, prvi razlog koji je iznio redovni sud jeste da je apelantov pravni prednik bio organiziran kao preduzeće u društvenom vlasništvu, pa je, u skladu sa tada važećim propisima, predmetni poslovni prostor bio u društvenom vlasništvu na kojem je pravno lice moglo steći "samo" pravo raspolaganja. Zatim, da je u vrijeme kada je apelant zaključio Ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta, u čijem je sastavu predmetni poslovni prostor, odnosno od SIZ-a kupio predmetni poslovni prostor, bio na snazi Zakon o udruženom radu, iz čijih odredaba proizlazi zaključak da je apelant bio preduzeće u društvenom vlasništvu pa je stoga i izgrađeni poslovni prostor bio u društvenom vlasništvu; da je tužilac osnovan (i) od apelantove imovine koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske (uključujući, dakle, sporni poslovni prostor) i da je tužilac upisan u sudski registar Osnovnog suda udruženog rada u Banjoj Luci na osnovu Rješenja broj U-I-1718/92 od 19. maja 1992. godine (u imovinu pravnog tužioca u sudskom registru evidentiran je i sporni poslovni prostor); da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom vlasništvu, dakle od procesa privatizacije; da je Okvirnim zakonom o privatizaciji priznato izričito pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji; da je predmetni kupoprodajni ugovor kojeg su zaključili apelant i drugotuženi 26. februara 1999. godine suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, koji je u konkretnoj situaciji lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pa da je taj ugovor ništav, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
- 10.U odnosu na navedena obrazloženja drugostepenog i revizionog suda, a s druge strane činjenicu da je drugoapelant u vodećoj odluci broj AP 2157/10 prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa fizičkim licima bio u zemljišnim knjigama upisan sa pravom vlasništva, želim najprije podsjetiti na to da je izraz pravo raspolaganja u bivšoj SFRJ, a time i Bosni i Hercegovini, označavao prava i ovlaštenja koja su društveno-pravna lica imala u pravnom prometu društvenim sredstvima. U ostvarivanju prava raspolaganja, društveno-pravna lica prenose društvena sredstva na druga društveno-pravna lica, pribavljaju sredstva u društveno vlasništvo od nosilaca prava vlasništva, otuđuju društvena sredstva iz društvenog vlasništva, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamjenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima. S obzirom na navedeno, smatram da društveno-pravna lica, samim tim što su pravna lica i što učestvuju u pravnom prometu, imaju jedno apsolutno pravo koje prenose putem obligacionog prava. U vezi s tim, zapažam da Zakon o udruženom radu ne spominje izraz "imovina" već izraz "sredstva", ali da iz navedenog jasno proizlazi da izraz "sredstva", ustvari, predstavlja "imovinu" društveno-pravnih lica.
- 11.Osim toga, podsjećam na to da je odredbama člana 201. stav 1. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" broj 11/88 - Prečišćeni tekst) bilo propisano da "društveno-pravne osobe imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti (u daljnjem tekstu: pravo raspolaganja)". Također, da je odredbama člana 201. stav 2. istog zakona bilo propisano da "u ostvarivanju prava raspolaganja, društveno-pravne osobe prenose društvena sredstva na druge društveno-pravne osobe, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava svojine, otuđuju društvena sredstva iz društvene svojine, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamjenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima". Dovodeći u vezu pravo raspolaganja kao izraz društvenog vlasništva sa pravom raspolaganja kao jednim od ovlaštenja koja proizlaze iz prava vlasništva u klasičnom smislu, smatram da se između navedenih prava nesumnjivo može staviti znak jednakosti.
- 12.Kada je riječ o stavu drugostepenog i revizionog suda da je tužilac osnovan (i) od apelantove imovine koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske (uključujući, dakle, sporni poslovni prostor) i da je tužilac upisan u sudski registar Osnovnog suda udruženog rada u Banjoj Luci na osnovu Rješenja broj U-I-1718/92 od 19. maja 1992. godine (u imovinu pravnog tužioca u sudskom registru evidentiran je i sporni poslovni prostor), smatram neophodnim podsjetiti da ova dva suda uopće nisu obrazložila šta predstavlja upis pravnog subjekta u registar nadležnog suda i da li je taj upis, i ako jeste, u kakvoj je vezi sa sticanjem imovine, odnosno oduzimanjem imovine od trećih lica, odnosno ova dva suda se nisu pozvala niti na jednu odredbu relevantnog zakona. Stoga, podsjećam na to da Zakonom o postupku za upis u sudski registar nikada nije bila niti je sada propisana mogućnost sticanja prava vlasništva ili prava raspolaganja na sredstvima u društvenom vlasništvu. Tim zakonom bila su uređena pravila vanparničnog postupka na osnovu kojih nadležni redovni sud postupa i odlučuje o upisu pravnih subjekata u sudski registar. Prema članu 22. Zakona o postupku za upis u sudski registar, u sudski registar upisuju se osnivanje, organiziranje, udruživanje i prestanak subjekata upisa, statusne i druge promjene tih subjekata, podaci o subjektima upisa koji su značajni za pravni promet (član 23) i podaci o drugim činjenicama određenim zakonom. Zaključujem da među podacima o subjektima upisa koji su značajni za pravni promet iz člana 23. ovog zakona nema podataka o imovini.
- 13.Imajući u vidu navedeno, smatram da je predmetni poslovni prostor predstavljao apelantovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 14.Također, smatram da je osporenim odlukama nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu budući da je tom odlukom utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili apelant i drugotuženi, slijedom čega je naloženo drugotužiocu da preda u posjed predmetni poslovni prostor. Dakle, do miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine došlo je na način da mu je ta imovina, koja je stečena na zakonit način, potpuno oduzeta, pa je, prema mome mišljenju, presuda Okružnog suda i presuda Vrhovnog suda dosegla nivo eksproprijacije bez zakonskog osnova.
- 15.Naime, kada je riječ o stavu Okružnog i Vrhovnog suda da je predmetni kupoprodajni ugovor kojeg su zaključili apelant i drugotuženi 26. februara 1999. godine, a ovjerili 3. novembra 2000. godine suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, koji je u konkretnoj situaciji lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pa da je stoga taj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, smatram neophodnim podsjetiti na pravilo lex specialis derogat generali (poseban zakon ukida opći), koje se upotrebljava kao teorijsko pravilo za odnos između posebnog i općeg zakona, odnosno posebne i opće pravne norme. Ovo pravilo se suprotstavlja općem pravilu o vremenskom mjerilu važenja pravnih akata, odnosno normi. Naime, prema ovom općem pravilu, kasniji akt, odnosno norma, ukida raniju ako ima suprotan sadržaj, a istu pravnu snagu. Međutim, shodno pravilu lex specialis derogat generali, jedna posebna norma ukida suprotnu opću normu bez obzira na vremenski redoslijed. Ovo pravilo vrijedi samo za norme iste pravne snage. Pitanje određivanja tačnog pojma opće i posebne pravne norme veoma je složeno i on se nikad i ne može potpuno tačno odrediti, tako da ostaje tumaču da u svakom konkretnom slučaju utvrdi da li između dvije norme postoji takav odnos posebnosti i općenitosti na koji se može primijeniti pravilo lex specialis derogat generali. Ova neodređenost dolazi otuda što između opće i posebne norme odnos može biti dvostruk. S jedne strane, posebna norma razrađuje opću pa otuda mora biti u skladu s njom, i u tom slučaju se ne primjenjuje pravilo lex specialis derogat generali. S druge strane, posebna norma može predstavljati izuzetak u odnosu na opću i u tom slučaju se ovo pravilo primjenjuje. To znači da se u nekim slučajevima posebna norma koja je suprotna općoj mora smatrati nevažećom, nasuprot pravilu lex specialis derogat generali, odnosno ima se tumačiti tako da bude u skladu sa općom normom. Kada će takav slučaj biti, utvrđuje se shodno pravilima tumačenja. Nesumnjivo, takav je slučaj ako je općom normom propisano da se ona ima primijeniti bez izuzetka, a posebna norma se može tumačiti i kao izuzetak od nje. Najzad, pitanje je i da li samo kasnija posebna norma ukida raniju opću ili to čini i ranija takva norma. Iako se kao pravilo može uzeti ovo drugo, ipak ni ono nije bez izuzetaka, te se tumačenjem mora utvrditi da li kasnija opća norma nema za svrhu ukidanje ranije posebne norme, kada se pravilo lex specialis derogat generali ne primjenjuje.
- 16.Imajući u vidu navedeno, tj. princip da jedna posebna norma ukida suprotnu opću normu bez obzira na vremenski redoslijed, zapažam da Okružni niti Vrhovni sud nisu obrazložili na koji način Okvirni zakon predstavlja posebnu normu kojom se ukida suprotna opća norma. Drugostepeni i revizioni sud nisu odgovorili na pitanja: znači li to da su privatizacijski zakoni entiteta i Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakon o prometu nepokretnosti opće norme u odnosu na norme Okvirnog zakona; po čemu su norme navedenih zakona suprotne normama Okvirnog zakona koje navedeni sudovi, očigledno, smatraju posebnim normama; može li se Okvirni zakon, čije samo ime govori da on predstavlja samo okvir, neposredno primjenjivati na odnose koje u pravnom prometu nekretninama ostvaruju pravni subjekti - pravna lica i fizička lica; koje konkretne odredbe Okvirnog zakona pravni subjekti mogu i moraju primijeniti u pravnom prometu; da li su Okvirnim zakonom obavezani na djelovanje i neposrednu primjenu građani i pravna lica ili entiteti kao zakonodavci; da li je Okvirnim zakonom izričito priznato pravo da entiteti privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, dakle, vlastita preduzeća, ili i imovinu preduzeća iz drugog entiteta koja nije u sastavu preduzeća tog entiteta, pogotovo imajući u vidu odredbu stava 2. člana 2. Okvirnog zakona (koju navedeni sudovi nisu naveli) ali prema kojoj: "Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine".
- 17.Iz svega navedenog proizlazi da, počevši od Zakona o udruženom radu, čijim je članom 201. bilo propisano da društveno-pravna lica imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti (u daljnjem tekstu: pravo raspolaganja), te da u ostvarivanju prava raspolaganja, društveno-pravna lica prenose društvena sredstva na druga društveno-pravna lica, pribavljaju sredstva u društveno vlasništvo od nosilaca prava vlasništva, otuđuju društvena sredstva iz društvenog vlasništva, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamjenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima, preko privatizacijskih zakona, te Zakona o prometu nepokretnosti, nije postojala zabrana da apelant u okviru prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru proda drugotuženom predmetni poslovni prostor.
- 18.U prilog navedenom govori i činjenica da je Vlada Republike Srpske Uredbom o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske 20. maja 1999. godine pokušala zabraniti raspolaganje i opterećenje (prodaju, zamjenu, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu upotrebu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretnina na teritoriji Republike Srpske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija republika nastalih prestankom postojanja SFRJ, kao i Federacije Bosne i Hercegovine, s namjerom da se navedena zabrana odnosi i na preduzeća kao i druga pravna lica sa sjedištem izvan Republike Srpske. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine utvrđeno je da Uredba o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 13/99 i 27/99) nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Ustavni sud RS je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da Zakonom o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji se na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske - do donošenja novog zakona - primjenjuje kao zakon Republike Srpske, te Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 29/94) utvrđeni su uslovi i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti. Ustavni sud je utvrdio da budući da navedeni zakon ne predviđa izričito donošenje uredbe za svoje sprovođenje, ne postoji ni neposredno ovlašćenje da se pojedina pitanja regulisana ovim zakonom bliže uređuju aktom Vlade.
- 19.Iz navedenog zaključujem da ni prije zaključivanja kupoprodajnog ugovora između apelanta i drugotuženog o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora a niti kasnije sve do danas nije postojao niti postoji prinudni propis kojim je bilo ili je zabranjeno raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom kao imovinom u društvenom vlasništvu, na kojoj je apelant imao pravo raspolaganja prije zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, u smislu da se ta imovina, odnosno predmetni poslovni prostor otuđi iz društvenog vlasništva i prodajom pređe u privatno vlasništvo. Stoga, smatram da ne postoji prinudni propis kojem bi kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i drugotuženog bio protivan pa da bi taj ugovor u smislu člana 103. ZOO-a bio ništav, te zaključujem da su u konkretnom slučaju Okružni sud i Vrhovni sud arbitrarno protumačili i primijenili relevantne zakonske odredbe čime su se nezakonito umiješali u apelantovo pravo na imovinu i time povrijedili njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je predmetnu apelaciju trebalo proglasiti dopustivom a u meritumu osnovanom i utvrditi kršenje navedenog prava.
- 20.Slijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.