Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Izdvojeno mišljenje sudije Hansa Daneliusa (u pogledu čl. 58., 59., 60. i 69. Ustava Republike Srpske)
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE HANSA DANELIUSA
(U POGLEDU ČL. 58., 59., 60. I 69. USTAVA REPUBLIKE SRPSKE)
Član 58. stav 1. Ustava RS tiče se svojinskih prava i obaveza nad sredstvima u društvenoj svojini, te se također odnosi i na prenos tih sredstava u druge oblike svojine. U stavu 2. tog člana pominje se "otuđivanje" društvene svojine koje se, kako se navodi, u pravilu može sprovesti po tržišnim kriterijima. Član 59. Ustava RS iznosi u stavu 1. da su prirodna bogatstva, gradska građevinska zemljišta, nepokretnosti i stvari od naročitog privrednog, kulturnog i historijskog značaja, za koje je zakon odredio da su od općeg interesa, u državnoj svojini, ali u stavu 2. se dodaje da pojedina dobra od općeg interesa mogu biti i u privatnoj svojini pod uvjetima utvrđenim zakonom. Član 60. propisuje da se svojinska prava nad nepokretnostima ostvaruju prema njihovoj prirodi i namjeni. Prema članu 68., Repubika uređuje i obezbjeđuje, između ostalih, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni status preduzeća i drugih organizacija.
Postavlja se pitanje da li su ove odredbe u suprotnosti sa Ustavom BiH. U cilju davanja odgovora na ovo pitanje, potrebno je analizirati za koje se kriterije može smatrati da ih Ustav BiH nameće entitetima u pogledu svojinskih pitanja. Sljedeće odredbe Ustava BiH su relevantne u tom smislu:
(a) četvrta alineja Preambule koja glasi: "u želji da podstaknu opće blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede";
(b) član I. stav 4., koji propisuje slobodu kretanja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, te da entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine i
(c) član II. stav 2., koji propisuje da se Evropska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli direktno primjenjuju u BiH, te član II. stav 3., koji navodi pravo na imovinu kao jedno od ljudskih prava koje uživaju sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Četvrta alineja Preambule je općeg karaktera i utemeljuje jedan cilj prije negoli neku konkretnu obavezu. Ona ne nameće nikakav preciziran zahtjev za društveni i privredni sistem u Bosni i Hercegovini, i dok bi se privredni sistem koji bi se neprijateljski odnosio prema privatnoj imovini i slobodnoj ekonomiji teško mogao pomiriti sa tom alinejom Preambule, to se ne može reći u slučaju kada se radi o imovinskom režimu mješovitog karaktera.
Što se tiče sistema u Republici Srpskoj, član 50. Ustava RS propisuje da se ekonomsko i društveno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju; samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodjeli dobiti. Član 52., koji navodi da se slobodno preduzetništvo može iznimno zakonom ograničiti u određene svrhe, zasnovan je na ideji da je privatno preduzetništvo pravilo, a član 54. propisuje da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Član 58. se ne odnosi samo na postojanje društvene svojine već i na uvjete prenosa tih sredstava u neke druge oblike svojine. Član 59. propisuje da su neke kategorije svojine za koje se smatra da su od općeg interesa u državnoj svojini, ali dodaje da pojedina dobra od općeg interesa mogu biti i u privatnoj svojini.
Gledane u cjelini, ove razne odredbe Ustava RS pokazuju da su ekonomski sistem i svojinski režim u Republici Srpskoj mješovitog karaktera. Ove odredbe ne propisuju ekonomiju državnog vlasništva, već se odnose na razne oblike svojine i na slobodno preduzetništvo, te omogućuju prenos društvene i državne svojine u privatnu. Stoga se one, po mom mišljenju, ne mogu smatrati nesaglasnim sa općenitom željom zaštite privatnog vlasništva i unapređenja tržišne ekonomije izraženom u četvrtoj alineji Preambule Ustava BiH.
Što se tiče člana I. stav 4. Ustava BiH, koji štiti slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine, zaključak da osporene odredbe Ustava RS ugrožavaju tu slobodu mi se ne čini utemeljen.
Konačno, što se tiče odredbi člana II. Ustava BiH, koje garantuju pravo na imovinu u kontekstu opće zaštite ljudskih prava, smatram da je prirodno početi analizu pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Između ostalog, ovaj član propisuje da svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini, i da niko ne može biti lišen imovine, osim u posebnim nabrojanim slučajevima, te da država ima slobodu da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima.
Iz formulacije člana 1. Protokola br. 1 se vidi da mu je namjera obezbjeđivanje zaštite postojeće imovine pojedinca. Odredba je općenito shvaćena na taj način da ne uključuje bilo koje pravo na sticanje imovine, i ovo tumačenje je potvrdio Evropski sud za ljudska prava, npr. u slučaju Marckx protiv Belgije (Evr. sud za ljudska prava, presuda od 13. juna 1979. godine, tom br. 31). Promatrano u kontekstu ovog tumaćenja, za član 1. se ne može smatrati da nameće državi obavezu da privatizira državnu svojinu ili da na drugi način osigurava da je određena svojina privatna, a ne u vlasništvu države ili drugih javnih organa.
U članu II. stav 3. Ustava BiH, pravo na imovinu se javlja kao jedno od brojnih ljudskih prava koja su nabrojana, i ne čini se da postoji razlog zašto bi zaštita prava na imovinu iz ovog stava bila drugačija od zaštite koja je propisana članom 1. Protokola br. 1.
Drugim riječima, pravo na imovinu kao ljudsko pravo jeste pojedinačno pravo. Ono ne nameće obaveze u pogledu društvenog i privrednog sistema države. Ono štiti imovinu koja je u vlasništvu pojedinca u datom trenutku i ne uključuje nikakvo njegovo pravo da stekne drugu imovinu u budućnosti.
Slijedi činjenica da su određene kategorije dobara, u pravilu, u društvenoj ili javnoj svojini u Republici Srpskoj i da ih privatna lica ne mogu lako steći, ne predstavlja kršenje prava na imovinu kao pojedinačnog ljudskog prava iz člana II. Ustava BiH.
Iz navedenih razloga zaključujem da dio zahtjeva koji se tiče čl. 58., 59., 60. i 68. Ustava RS nije utemeljen te se ne može smatrati da su ti članovi u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.