Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Aneks pozitivno izdvojeno mišljenje sudije Hansa Daneliusa na četvrtu djelimičnu odluku u predmetu broj u 5/98
ANEKS
POZITIVNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE HANSA DANELIUSA NA ČETVRTU DJELIMIČNU ODLUKU U PREDMETU BROJ U 5/98
Glasao sam uz većinu po svim pitanjima u ovoj odluci, ali moji razlozi za to se razlikuju u nekim pogledima u odnosu na obrazloženje odluke. Moja stajališta su sljedeća:
- 1.Specijalni paralelni odnosi (član 4. Ustava RS)
Član 4. Ustava RS predviđa da Republika Srpska može da uspostavlja specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama. Ovaj član jasno ističe da se uspostavljanje takvih odnosa treba sprovesti "shodno Ustavu Bosne i Hercegovine". Odredba Ustava BiH, koja je od posebnog interesa u ovom pogledu, jeste član III/2. (a), koji predviđa da entiteti imaju pravo da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama, i dodaje da takvi odnosi moraju biti "u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine".
Stoga proizilazi da član 4. Ustava RS ima direktno uporište u članu III/2.(a) Ustava BiH, koji dozvoljava entitetima da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama. Nadalje, ako bi se takvi odnosi uspostavili između Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije ili njenih republika članica, Ustav RS izričito zahtijeva da se to učini shodno Ustavu BiH, što znači, posebno, da bi suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine bio poštovan. Prema tome, za član 4. Ustava RS se ne može smatrati da krši Ustav BiH.
- 2.Jezici i pisma (član 7. Ustava RS i član I.6 (1) Ustava Federacije), odnosi sa Pravoslavnom crkvom (član 28. stav 4. Ustava RS) i saradnja sa srpskim narodom izvan Republike Srpske (član 68. tačka 16. Ustava RS)
U svojoj trećoj Djelimičnoj odluci od 1. jula 2000. godine, Ustavni sud je zaključio da su član 1. Ustava RS, utoliko što Republiku Srpsku naziva državom srpskog naroda, i član 1. Ustava Federacije, utoliko što samo Bošnjake i Hrvate naziva konstitutivnim narodima u Federaciji, neustavni. U mom pozitivnom izdvojenom mišljenu u odnosu na tu odluku složio sam se sa zaključkom, jer sam u tim odredbama uočio diskriminatorski element koji nije kompatibilan sa principom nediskriminacije iz Ustava BiH. Prema mom mišljenju, ovi uvodni članovi ovih dvaju ustava se mogu tumačiti na način da Srbima u Republici Srpskoj odnosno Bošnjacima i Hrvatima u Federaciji daju privilegiran ustavni status, i da se osobe drugog etničkog porijekla kao građani entiteta ne nalaze u jednakoj poziciji. Također sam smatrao da, ukoliko se jednakost svih građana ne bi osigurala na nedvosmislen način, ustavi bi mogli da učine povratak izbjeglica i raseljenih lica svojim izvornim domovima neprimamljivim, što nije konzistentno sa važnim ciljem Ustava BiH, istaknutim posebno u članu II/5. Ustava.
Smatram da ove zamjerke, koje su formulisane u pogledu članova 1. ustava oba entiteta, stoje i u odnosu na neke druge odredbe ovih ustava, koje daju, ili za koje se razumno mogu tumačiti da daju, jednom odn. dva naroda, zavisno od slučaja, privilegiran položaj u odnosu na druge grupe građana.
(a) Član 7. Ustava RS predviđa da su srpski jezik i ćirilično pismo u službenoj upotrebi u Republici Srpskoj, dok se latinično pismo koristi na način određen zakonom. U drugom stavu se dodaje da određena područja mogu imati specijalne propise o jezicima i pismima.
Za član 7. se mora smatrati da pruža srpskom stanovništvu specijalnu ustavnu zaštitu njihovog jezika i pisma. Zaštita pokriva čitavu teritoriju Republike Srpske i ne ovisi o strukturi stanovništva pojedinih zajednica ili područja. Iz razloga sličnih onim formulisanim u pogledu člana 1. Ustava RS, zaključujem da član 7. stavlja stanovnike Srbe Republike Srpske u privilegiran položaj, te stoga diskriminira ostale građane.
Isto rezonovanje vrijedi, mutatis mutandis, i za član I.6 (1) Ustava Federacije, koji predviđa da su službeni jezici u Federaciji bosanski i hrvatski jezik, i da je službeno pismo u Federaciji latinica. U članu I.6 (2) se dodaje da se drugi jezici mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave, te u članu I.6 (3) da se dodatni jezici mogu odrediti kao službeni odlukom zakonodavstva Federacije.
Iz ovih odredbi slijedi da su bosanski i hrvatski jezik službeni jezici na cijeloj teritoriji Federacije, dok drugi jezici mogu dobiti takav status odlukom zakonodavstva. Ovo lako može stvoriti utisak među građanima koji nisu ni Bošnjaci ni Hrvati da oni nisu prihvaćeni kao ravnopravni Bošnjacima i Hrvatima, što može da utiče na njihovu spremnost da prebivaju u svojim domovima na teritoriji Federacije ili da se u njih vrate. Dakle, u članu I.6 Ustava Federacije je također prisutan diskriminatorski element.
(b) Prema članu 28. stav 4. Ustava RS, država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu i sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti. Iako specijalne veze između države i crkve nisu nepoznate u drugim evropskim zemljama i ne moraju se nužno smatrati diskriminatorskim, takve veze postaju posebno osjetljive u multietničkom društvu gdje se crkvi jedne etničke grupe daje podrška države. Takva je situacija u Republici Srpskoj, gdje je Pravoslavna crkva uglavnom crkva srpskog stanovništva i gdje bi, stoga, ostali ustavnu obavezu podržavanja i saradnje sa tom crkvom mogli smatrati izrazom privilegiranog položaja Srba u Republici Srpskoj. Tu, dakle, postoji diskriminatorski aspekt člana 28. stav 4. Ustava RS, koji se ne može smatrati sasvim uklonjenim općom odredbom u drugom stavu istog člana, prema kojem su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i slobodne u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda.
(c) Član 68. tačka 16. Ustava RS predviđa da Republika Srpska uređuje i osigurava saradnju sa srpskim narodom izvan Republike. Takva ustavna obaveza saradnje sa drugim Srbima pojačava utisak stvoren u drugim dijelovima Ustava RS da je Republika Srpska prvenstveno teritorija Srba i da njihovi interesi uživaju specijalnu zaštitu u Ustavu RS.
****
Iz ovih razmatranja slijedi da se za ustavne odredbe u pogledu a) jezika i pisama u oba entiteta, b) obaveze Republike Srpske da pomaže Pravoslavnu crkvu i da sarađuje sa njom, i c) obaveze Republike Srpske da sarađuje s Srbima izvan Republike Srpske, mora smatrati da daju privilegije nekim građanima na etničkoj osnovi i da stavljaju stanovnike ili bivše stanovnike, koji ne pripadaju privilegiranoj grupi odnosno grupama, u manje povlašten položaj. Takvi diskriminatorski elementi su posebno ozbiljni na teritorijama gdje je - kao što je to slučaj sa oba entiteta - veliki broj ljudi bio prisiljen da napusti svoje domove na etničkim osnovama, i gdje je diskriminacija na tim osnovama bila, i još uvijek jeste, česta pojava. Važan cilj Ustava BiH, odražen u članu II/5, je povratak izbjeglica i raseljenih lica njihovim domovima. Ostvarenje tog cilja bi moglo biti onemogućeno ili otežano ako bi oni koji razmišljaju o povratku osjećali da ni u Ustavu nisu tretirani kao jednaki dominirajućoj grupi, odnosno grupama.
Iz ovih razloga zaključujem da navedene odredbe entitetskih ustava krše Ustav BiH, budući da nisu saglasne sa zabranom diskriminacije istaknutom u članu II/4. Ustava BiH.
- 3.Oružane snage (član 80. stav 1., izmijenjen Amandmanom XL tačka 1., i član 106. stav 2. Ustava RS, te član III.1 (a), izmijenjen Amandmanom VIII, član IV.B.7 (a) i član IV.B.8 Ustava Federacije)
Odredbe Ustava BiH, koje se tiču oružanih snaga, ne pružaju jasnu informaciju o tome kako se nadležnost vojnih pitanja treba podijeliti između države i entiteta. Međutim, moguće je zaključiti iz teksta člana V/5. Ustava BiH da svaki entitet ima svoje oružane snage, ali da entiteti nemaju isključivu i neograničenu ovlast nad tim snagama. Ograničenja ovlasti entiteta, koja slijede iz člana V/5., su dvojaka. Prvo, svaki član Predsjedništva ima ovlast civilne komande nad oružanim snagama. Drugo, predviđen je Stalni komitet za vojna pitanja čiji je zadatak koordiniranje aktivnosti oružanih snaga u Bosni i Hercegovini. Zajednička vrhovna organizacija za oružane snage u Bosni i Hercegovini je tako stvorena na državnom nivou, čiji je važan cilj da u kriznim trenucima osigura da se nijednom entitetu ne dozvoli da djeluje neovisno na način koji bi mogao predstavljati opasnost za drugi entitet ili za neku susjednu državu. Želja da se oružanim snagama entiteta onemogući da djeluju jedna protiv drugih je također odražena i u daljnjim obavezama utemeljenim članom V/5, tj. da nijedan entitet neće prijetiti silom niti upotrebljavati silu protiv drugog entiteta i ni pod kakvim okolnostima oružane snage jednog entiteta ne smiju ući niti boraviti na teritoriji drugog entiteta bez saglasnosti njegove Vlade i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te da će sve oružane snage u Bosni i Hercegovini funkcionisati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.
Pitanje koje se sada postavlja jeste da li su osporene odredbe čl. 80. i 106. Ustava RS i čl. III.1 (a), IV.B.7 (a) i IV.B.8 Ustava Federacije u saglasnosti sa članom V/5. Ustava BiH.
Što se tiče Ustava RS, član 80. stav 1. ovlašćuje predsjednika Republike Srpske da obavlja poslove iz oblasti odbrane i sigurnosti. Tekst ne čini nikakve rezerve ili izuzetke za nadležnosti članova Predsjedništva i Stalnog komiteta za vojna pitanja prema Ustavu BiH. S druge strane, formulacija člana 80. je općenite prirode i ne isključuje da neke funkcije u vezi s odbranom i sigurnosti mogu biti izvan nadležnosti predsjednika Republike Srpske.
Član 106. stav 2. Ustava Republike Srpske predviđa da predsjednik Republike Srpske imenuje, unapređuje i razrješava oficire vojske Republike Srpske i da ima slučne funkcije u pogledu sudija vojnih sudova i vojnih tužilaca. Ako bi se ova nadležnost smatrala općenitom i bez izuzetaka, ona ne bi bila konzistentna sa Ustavom BiH, budući da postoje situacije u kojima su članovi Predsjedništva BiH, vršeći svoju dužnost civilne komande, ovlašteni da donose odluke u vezi sa personalnim pitanjima oružanih snaga entiteta. Međutim, iako formulacija člana 106. ne sadrži eksplicitnu rezervu ili izuzetak da bi podržala prerogative članova Predsjedništva BiH i Stalnog komiteta za vojna pitanja iz Ustava BiH, ovaj član se može tumačiti tako da propisuje samo one nadležnosti koje pripadaju institucionalnoj strukturi Republike Srpske i koje se ne bave situacijama u kojima odluke donose institucije BiH.
Slijedi da se za dvije odredbe čl. 80. i 106. Ustava RS može smatrati da ne krše Ustav BiH. Međutim, one su u saglasnosti sa Ustavom BiH jedino ako se ovlast civilne komande članova Predsjedništva BiH i koordinirajuća funkcija Stalnog komiteta za vojna pitanja, predviđena članom V/5. Ustava BiH, podržavaju i poštuju. Stoga smatram da čl.80. i 106. Ustava RS ne krše Ustav BiH, pod pretpostavkom da se ova dva člana tumače tako da se ni na koji način ne miješaju u prerogative članova Predsjedništva i Stalnog komiteta za vojna pitanja, i da dodjeljuju ovlasti i nadležnosti samo u onoj mjeri u kojoj se u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine vojna pitanja mogu rješavati na entitetskom nivou.
Što se tiče Ustava Federacije, član III.1 (a) se bavi nadležnošću Federacije u pitanjima odbrane. Taj član ne sadrži konkretno pozivanje na Ustav BiH, i činjenica da prema tekstu tog člana Federacija ima "isključivu nadležnost" za organizaciju i vođenje odbrane Federacije bi mogla da izazove sumnje u pogledu saglasnosti ovog člana sa članom V/5. Ustava BiH. Međutim, član III.1 (a) se mora sagledati u svojoj cjelini, a u jednom drugom dijelu teksta se navode vojna pitanja koja se obavljaju na nivou države. U stvari, član navodi zaključivanje vojnih sporazuma "sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine" i čini Federaciju odgovornom za "saradnju sa Stalnim komitetom za vojna pitanja i s Vijećem ministara u odbrani Bosne i Hercegovine". Smatram da je to pozivanje dovoljno da pokaže da se može smatrati da je vrhovna komanda zajedničkih institucija po pitanjima odbrane prema Ustavu BiH priznata također i u Ustavu Federacije.
Što se tiče nadležnosti predsjednika Federacije za imenovanje oficira oružanih snaga i ostalog vojnog osoblja prema čl.IV.B.7 (a) i IV.B.8 Ustava Federacije, istina je da se tekst ovih odredbi ne poziva na nadležnost članova Predsjedništva BiH u donošenju odluka pri vršenju njihove ovlasti civilne komande po pitanjima dužnosnika oružanih snaga. Međutim, na isti način kao i u pogledu odgovarajuće odredbe Ustava RS, smatram da je moguće da se ova odredba Ustava Federacije tumači tako da propisuje nadležnost samo na entitetskom nivou, i da je po tom osnovu u saglasnosti sa Ustavom BiH.
U članu IV.B.7 (a) Ustava Federacije se nalazi također i odredba prema kojoj je predsjednik Federacije vrhovni zapovjednik vojske Federacije. Za ovu odredbu se ne može smatrati da je u suprotnosti sa Ustavom BiH, pod pretpostavkom da je ovlast civilne komande članova Predsjedništva BiH nad oružanim snagama Federacije poštovana.
Kao zaključak, smatram da se odredbe dva entitetska ustava o vojnim pitanjima mogu tumačiti tako da se odnose samo na unutrašnju situaciju u okviru entiteta, u kojem slučaju se ove odredbe ne dotiču nadležnosti članova Predsjedništva BiH i Stalnog komiteta za vojna pitanja. Zasnivajući se na takvom tumačenju, smatram da navedene odredbe nisu neustavne. Međutim, važno je da se ovakvo tumačenje dva entitetska ustava prihvati i da se prerogativi institucija BiH prema članu V/5. Ustava BiH u potpunosti priznaju i poštuju.