Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Aneks izdvojeno mišljenje sudije prof. dr. Josepha marka na djelimičnu odluku Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine broj u 5/98 od 18. i 19. AUGUSTA 2000. godine u pogledu člana 80. stav 1. dopunjenog Amandmanom XL tačka 1. i člana 106. stav 2. Ustava RS kao i člana III. 1. a) izmijenjenog i dopunjenog Amandmanom VIII, člana IV.b.7. a) (i) do (III) i člana IV.b.8 Ustava FBiH
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PROF. DR. JOSEPHA MARKA NA DJELIMIČNU ODLUKU USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE BROJ U 5/98 OD 18. I 19. AUGUSTA 2000. GODINE U POGLEDU ČLANA 80. STAV 1. DOPUNJENOG AMANDMANOM XL TAČKA 1. I ČLANA 106. STAV 2. USTAVA RS KAO I ČLANA III. 1. A) IZMIJENJENOG I DOPUNJENOG AMANDMANOM VIII, ČLANA IV.B.7. A) (I) DO (III) I ČLANA IV.B.8 USTAVA FBIH
Nažalost, ja ne mogu da slijedim mišljenje većine sudija, jer za mene niti je civilna komanda nad oružanim snagama članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine prema članu V/5. (a). Ustava BiH odgovarajući protumačena, niti je moguće tumačiti te odredbe entitetskih ustava u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Istina je da ove odredbe Ustava BiH ne sadrže nikakvu pravnu definiciju pojma civilne komande i, što je prilično čudno, utoliko što je predviđeno, da će svaki član Predsjedništva vršiti funkciju civilnog zapovjednika oružanih snaga, te nesigurnosti i nekonsekventnosti se ne mogu riješiti pozivajući se na neku spekulativnu "prirodu" tih oružanih snaga ili da li je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine kolektivni organ ili ne. Ne smije se zaboraviti da se u zahtjevu postavlja pitanje da li je nadležnost entiteta, ili predsjednika entiteta u pogledu odbrane i postavljanja vojnog osoblja, u skladu sa civilnom komandom Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dakle, problem koji se prema zahtjevu postavlja nije pitanje civilne komande nad oružanim snagama kao takvo, nego pitanje "civilne" komande.
Prema tome, ne priroda oružanih snaga, već tehnika pravne kontrole, zahtijeva materijalnu interpretaciju osobine "civilne" komande Zbog toga je potrebno uspostaviti jedan čvrsti ustavni princip, koji se temelji na tekstu Ustava Bosne i Hercegovine, tako da se za ustavni koncept civilne komande uspostavi valjan pravni osnov.
Dakle, iz principa demokratske države slijedi, kao što je utvrđeno članom I/2. Ustava BiH, da sve oružane snage moraju da djeluju pod civilnom vlasti, tj. pod njihovim upravljanjem i političkom kontrolom. Ovaj osnovni princip je, dalje, određen kroz član V/5. Ustava BiH utoliko što je takva civilna komanda nad svim oružanim snagama u Bosni i Hercegovini, tj. komanda nad oružanim snagama Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, povjerena svakom članu Predsjedništva. Nadalje, Stalni komitet za vojna pitanja, kojeg su izabrali članovi Predsjedništva, mora koordinirati aktivnosti tih oružanih snaga. Stoga je jasno iz ovih odredbi Ustava, u pogledu efikasnosti funkcije civilne kontrole nad oružanim snagama, da mora biti jasno integrisana hijerarhija komande sa civilnom komandom članova Predsjedništva na vrhu.
Nadalje, civilna komanda uključuje nekoliko aspekata komande koje se moraju razlikovati. Prvo, postavlja se pitanje kada i kako koristiti oružane snage. Visoka komanda u tom smislu mora ostati u potpunosti u rukama članova Predsjedništva, jer bi bilo kakav drugačiji propis predstavljao jasnu i neposrednu opasnost za suverenitet i teritorijalni integritet BiH, što je prema članu V / 5. (a) Ustava, u zadnjoj rečenici, apsolutna ustavna obaveza. Dakle, mišljenje većine sudija, da odluku o upotrebi oružanih snaga donosi član Predsjedništva iz tog entiteta, uz saglasnost entitetskih vlasti, je tako jasna i prisutna opasnost za suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, da se ne može smatrati u skladu sa specifičnim ustavnim pretpostavkama. Uostalom, koji član Predsjedništva, Bošnjak ili Hrvat, bi imao komandu nad oružanim snagama u Federaciji? Ni iz jedne odredbe samog Ustava se ne može, dakle, zaključiti da u slučaju upotrebe oružanih snaga član Predsjedništva iz tog entiteta donosi odluku, tako da se ne slažem sa tom interpretacijom odredbe člana V/ 5. (a). Ustava BiH u većinskom obrazloženju.
Drugo, civilna komanda, kao demokratska kontrola oružanih snaga, mora također sadržavati ovlast nadziranja organizacije oružanih snaga. Stoga postavljanje, unapređenje, degradiranje, suspenzija ili uklanjanje svog vojnog osoblja u oružanim snagama mora ostati pod krajnjom kontrolom članova Predsjedništva. Kako ova kontrola treba biti organizirana ostaje na okvirnom zakonu države Bosne i Hercegovine i ostalim ovlastima entiteta u ovom domenu. Međutim, u krajnjoj nuždi, mogućnost stavljanja veta na postavljanje ili uklanjanje bilo kojeg osoblja oružanih snaga mora ostati u rukama članova Predsjedništva.
Treće, Stalni komitet za vojna pitanja, prema članu V/5. Ustava BiH, služi kao neka vrsta "vrhovne komande". Ovo se može vidjeti iz sastava i procedura selekcije ovog tijela - utoliko što su članovi Predsjedništva ex constitutione također i članovi tog tijela i biraju ostale članove - kao i iz njegovih ovlasti za koordinaciju aktivnosti oružanih snaga entiteta. Ove ustavne odredbe očito imaju funkciju obezbjeđivanja integrisane hijerarhije od komandnog vrha niz vojne činove, koji je neophodan za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Za razliku od većine mišljenja, ja ne mogu da vidim ikakav ustavnopravni razlog za tvrdnju, da taj komitet nije institucija Bosne i Hercegovine. Čak naprotiv! Iz sistematičkog konteksta člana V. Ustava Bosne i Hercegovine, koji se odnosi u st. 1. do 3. na Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, u stavu 4. na Vijeće ministara i u stavu 5. na Stalni komitet, očigledno slijedi da je to tijelo institucija Bosne i Hercegovine, jednako kao što su to Predsjedništvo ili Vijeće ministara.
Kao najvažniji instrument demokratske kontrole, ovlast civilne komande prema članu V/5. Ustava je u krajnjoj liniji visoka i nadjačava, prema članu III/3. (b) Ustava BiH, bilo koji akt ili odluku bilo kojeg organa oba entiteta koji su u suprotnosti sa Ustavom. Kako je vlast civilne komande nad svim oružanim snagama dodijeljena svakom članu Predsjedništva, potrebno je da oni djeluju zajedno pri izvršavanju ove ovlasti, i da pritom nemaju mogućnost da blokiraju jedni druge.
Konačno, zbog principa razdvajanja ovlasti koji je inherentan Ustavu BiH, mora se prepustiti Parlamentarnoj skupštini BiH da specificira gore istaknute ustavne principe kroz svoju ovlast da donese neophodne okvirne zakone u ovom domenu i propiše odgovarajuće procedure zajedničkog djelovanja Predsjedništva, kao što je to Sud u svojoj drugoj Djelimičnoj odluci u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH", broj 17/00) već prije ustanovio.
Nadalje, kao već gore naznačeno, prema mom mišljenju osporene odredbe ustava entiteta se nemogu tumačiti u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Prema članu V/5. Ustava BiH entiteti imaju mogućnost da održavaju oružane snage, ali samo u okviru granica koje su im Ustavom date. To znači da se to pravo može samo u tom kontekstu vidjeti, da se entiteti ne ponašaju kao država i ukoliko odredbe o civilnoj komandi nad oružanim snagama ne stvaraju opasnost za suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dakle, ne može se ograničiti tumačenje teksta ustava entiteta na reguliranje na interni sastav entitetskih vojnih pitanja. Osobito se mora uzeti u obzir ne samo osporene odredbe ustava nego isto i cijeli pravni okvir, te isto tako i historijsko tumačenje odredbi i zakonske odredbe koje specificiraju sporne ustavne odredbe.
Osporena odredba člana 80. stav 1. Ustava RS, dopunjena Amandmanom XL tačka 1., je formulisana na vrlo općenit način utoliko što se odnosi na "poslove iz oblasti odbrane i sigurnosti". Ti poslovi su specificirani Zakonom o odbrani Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", broj 21/96). Nadležnosti institucija Republike Srpske uključuju, između ostalog, da Narodna skupština Republike Srpske može proglasiti ratno stanje (član 5. Zakona o odbrani) ili da, u slučaju prijetnje ratom, predsjednik Republike Srpske ili Vlada mogu donijeti odluku o mobilizaciji vojske (čl. 6. i 8. Zakona o odbrani). Ove nadležnosti institucija Republike Srpske se jasno upliću u "kompetenciju mobilizacije" koja počiva u srži vlasti civilne komande Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U svjetlu ovog zakona, član 80. stav 1. Ustava RS je preširoko formuliran, tako da nije ostavljena mogućnost da se ova odredba tumači u skladu sa ustavnim principima vlasti civilne komande kao što su Ustavom BiH predviđeni. To znači, da se odredbe člana 80. stav 1. dopunjen Amandmanom XL tačka 1. i član 106. stav 2. Ustava RS moraju gledati u svijetlu historijskog tumačenja cijelog Ustava Republike Srpske. Član 106. stav 2. Ustava RS je originalni tekst Ustava RS donesenog 1992. godine, dok je Amandman XL člana 80 donesen 1994. godine ("Službeni glasnik RS", br. 28/94). Dakle tekst tih odredbi je donesen u jednom duhu, kada se Republika Srpska sama podrazumijevala kao jedna samostalna država. Međutim, uzimajući u obzir zakonske odredbe, koje su bile donesene poslije Daytonskog sporazuma (!) i historijsko tumačenje odredbi, te odredbe se nemogu smatrati samo kao interno pitanje entiteta. Već zbog toga, što postoji ustavna obaveza prema članu XII stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno je da Republika Srpska nije ni pokušavala da uskladi te odredbe Ustava RS, koje su jasno namjerene za ustavni okvir jedne samostalne države, s ustavnim obavezama Ustava Bosne i Hercegovine.
U svjetlu prije navedenog, član 80. stav 1. dopunjen Amandmanom XL tačka 1. i član 106. stav 2. Ustava RS su, sa jedne strane preširoki, a sa druge strane preusko konstruirani, tako da ja ne vidim nikakvu mogućnost da se te odredbe tumače u skladu sa civilnom komandom člana V/5. (a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Isto važi manje ili više i za osporene odredbe Ustava Federacije.
Član III.1 (a) Ustava Federacije, izmijenjen Amandmanom VIII, koji se odnosi na odbranu Federacije, uspostavljanje zajedničke komande svih vojnih snaga u Federaciji, i kontrola vojne proizvodnje, je formulisana na način koji ne uzima u obzir civilnu komandu članova Predsjedništva BiH. Pozivanje na Ustav BiH je previše specificirano u pogledu zaključivanja vojnih sporazuma. Nadalje, propisivanje saradnje sa Stalnim komitetom za vojna pitanja nije u isključivoj nadležnosti Federacije BiH, nego, kako slijedi iz člana V/5. (a) Ustava BiH, u ovlasti države koje propisuje osnovne principe putem okvirnog zakona koji će onda biti dalje specificiran entitetskim zakonima.
Osporene odredbe u pogledu imenovanja vojnog osoblja i oficira oružanih snaga Federacije, kao i određenja predsjednika Federacije da vrši funkciju vrhovnog komandanta oružanih snaga Federacije, se moraju razmotriti u svjetlu već prije rečenog.
Kao što se može vidjeti iz formulacije Amandmana XXIII na Ustav Federacije, za imenovanje oficira se već podrazumijeva da je element civilne komande, a ova ovlast je onda bila dodijeljena predsjedniku Predsjedništva Republike BiH i predsjedniku ili podpredsjedniku Federacije na ograničen vremenski period do konstituiranja Predsjedništva BiH. Međutim, ovaj prijelazni period je istekao, tako da se ova odredba Amandmana XXIII više ne može shvatiti kao ograničenje da se Ustav Federacije dovede u saglasnost sa Ustavom BiH. Čak i ako bi se Amandman XXIII tumačio tako da nakon isteka pomenutog prijelaznog perioda ovlast imenovanja oficira bude prenesena na članove Predsjedništva BiH, osporena odredba bi i onda ipak protivrječila ovoj ovlasti članova Predsjedništva BiH, utoliko što se odnosi na nadležnost predsjednika Federacije da imenuje oficire oružanih snaga bez ikakvog ograničenja, i stoga ignorirajući ovlast civilne komande članova Predsjedništva BiH. Dakle član III. 1. a), član IV.B.7. a) (I) i član IV.B.8 Ustava FBiH se ne mogu tumačiti na način saglasan sa Ustavom BiH.
U pogledu položaja predsjednika Federacije da vrši dužnost vrhovnog komandanta vojske Federacije prema članu IV.B.7 a) (II), ni ovdje nema navođenja konačne kontrole ovlasti civilne komande članova Predsjedništva BiH. Ovo je čak još važnije, jer odluka kada i kako koristiti oružane snage, tj. nadležnost mobilizacije, počiva isključivo u rukama članova Predsjedništva BiH. Iako član 22. Zakona o odbrani Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/96) sadrži sličnu odredbu kao i Amandman XXIII Ustava Federacije u ovom pogledu, isti argumenti, već istaknuti, stoje i u slučaju spomenutog člana 22. Osporena ustavna odredba se stoga ne može tumačiti na način saglasan sa Ustavom BiH. U ostalom, u odnosu na član IV.B.8 Ustava FBiH zadnja rečenica te odredbe predstavlja jedan suspendujući veto, koji nije u saglasnosti sa odlukom o neustavnosti člana I.1. (1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine iz treče Djelimične odluke Suda u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00).
S cijenjenim respektom za argumente večinskih mišljenja, smatram da osporene odredbe ustava entiteta krše pravne obaveze koje slijede iz Ustava Bosne i Hercegovine.