Aktio

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Aneks izdvojeno mišljenje prof. dr. Snežane Savić i prof. dr. Vitomira Popovića na Djelimičnu (četvrtu) odluku Ustavnog suda BiH broj u 5/98 od 18. i 19. augusta. 2000. godine

ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE PROF. DR. SNEŽANE SAVIĆ I PROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA NA DJELIMIČNU (ČETVRTU) ODLUKU USTAVNOG SUDA BIH BROJ U 5/98 OD 18. I 19. AUGUSTA. 2000. GODINE

Na sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 18. i 19. augusta 2000. godine u predmetu U 5/98 donesena je četvrta Djelimična odluka Ustavnog suda BiH. U skladu sa članom 36. Poslovnika Ustavnog suda - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), tj. s obzirom na glasanje protiv većinske odluke u pogledu sljedećih tačaka zahtjeva: a) član 68. tačka 16. (zamijenjen Amandmanom XXXII) Ustava Republike Srpske, b) član 7. stav 1. i c) član 28. stav 4. Ustava Republike Srpske kao i a) član I 6(1) Ustava Federacije BiH, izdvajamo mišljenje.

A) Dopustivost zahtjeva

U pogledu dopustivosti zahtjeva u cjelini vrijede razlozi koji su navedeni u izdvojenom mišljenju na treću Djelimičnu odluku Suda u ovom predmetu.

B) Odluka o suštini zahtjeva

  • 1.
    U pogledu ocjene ustavnosti člana 68. tačka 16 (zamijenjen Amandmanom XXXII), člana 7. stav 1. i člana 28. stav 4. Ustava Republike Srpske, smatram da zahtjev nije utemeljen u Ustavu BiH, te ga je, u skladu sa njima kao i sa Poslovnikom Ustavnog suda, trebalo odbiti kao neosnovan.
  • 2.
    U pogledu ocjene ustavnosti člana I 6(1) Ustava Federacije BiH, smatram da zahtjev nije utemeljen u Ustavu BiH, te ga je, u skladu sa njim kao i sa Poslovnikom Ustavnog suda, trebalo odbiti kao neosnovan.

***

  • 1.
    U pogledu člana 68. tačka 16. Ustava Republike Srpske (zamijenjen Amandmanom XXXII) smatramo da zahtjev podnosioca nije utemeljen u Ustavu BiH jer se u ovom slučaju ne radi o institutu specijalnih paralelnih veza, kako to izričito dopušta Ustav BiH, već se generalno propisuje saradnja sa srpskim narodom izvan Republike Srpske, ma gdje se on nalazio. Ova saradnja se može ostvarivati u različitim formama, što dakle ne podrazumijeva isključivo sporazume o specijalnim paralelnim vezama. Ustav BiH nijednom odredbom ovu saradnju izričito ne zabranjuje niti je pak normativno uređuje. U tom smislu ova odredba Ustava Republike Srpske podrazumijevala bi sve oblike saradnje koji ne bi narušavali teritorijalni integritet i suverenitet BiH, njene nadležnosti predviđene članom III 1 Ustava BiH, niti pak ljudska prava i slobode zajamčene Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Kako se u ovom slučaju ne radi o saradnji sa državama ili pak o nekim drugim oblicima institucionalizovane saradnje na državnom niovu, već o saradnji sa srpskim narodom izvan Republike Srpske, kako izričito glasi osporena odredba Ustava Republike Srpske, takva namjera je, samom formulacijom u Ustavu Republike Srpske, isključena.

Pored toga, značajno je istaći da se, tumačeći ovu odredbu Ustava Republike Srpske može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi isključivo o srpskom narodu u SRJ već o srpskom narodu izvan Republike Srpske, što je svakako širi pojam. Ova odredba Ustava Republike Srpske otvara mogućnost za takvu saradnju, tj. ovom ustavnom odredbom se utvrđuje da takva mogućnost postoji (uređuje se i obezbjeđuje saradnja), ali sam način njene realizacije (kako se ostvaruje) nije njome regulisan. Ukoliko bi taj način, koji se, saglasno Ustavu, može odrediti aktima manje pravne snage (zakonima i sl.) bio suprotan Ustavu BiH u tom slučaju bi se eventualno mogla utvrditi neustavnost takvog akta, no ne i samog člana 68. tačka 16. Ustava Republike Srpske koji ovom odredbom ni na koji način ne ugrožava Ustav BiH. Ova odredba Ustava Republike Srpske nema diskriminatorski karakter jer njome ni na koji način nije isključena mogućnost, niti je osporeno pravo saradnje i sa ostalim narodima van Republike Srpske, niti pak saradnja ostalih građana Republike Srpske sa njihovim sunarodnjacim izvan Republike Srpske.

Upravo stoga se u većinskoj odluci pravilno izvodi "Iako se i ova odredba opet može tumačiti na način saglasan sa Ustavom BiH tako da ne isključuje saradnju u prvom redu pripadnika drugih naroda, sa njihovim sunarodnjacima izvan Republike, niti da im nameće obavezu da sarađuju sa srpskim narodom izvan Republike", pogrešno se zaključuje da bi ta "pravila trebala imati efekat stvaranja konkretne preferencije za srpsko stanovništvo Republike Srpske". Kako je srpski narod, prema Ustavu BiH, konstitutivan narod (i većinski) u Republici Srpskoj logično je da se ovakva saradnja sa srpskim narodom izvan Republike Srpske može regulisati ustavom, s tim što ona ni u kom slučaju na taj način ne vrijeđa ljudska prava i slobode ostalih građana Republike Srpske.

Pored toga, u tumačenju ove odredbe Ustava Republike Srpske potrebno je poslužiti se ustanovom specijalnih paralelnih veza, predviđenom Ustavom BiH. Specijalne paralelne veze Republike Srpske sa SRJ predstavljaju sadržinski jače veze nego što je to slučaj sa saradnjom sa srpskim narodom izvan Republike Srpske. Prvo, stoga što se radi o institucionalnoj saradnji, drugo, što se specificira saradnja sa SRJ i njenim federalnim jedinicama i treće, što taj institut može obuhvatiti sve nadležnosti entiteta iz člana III Ustava BiH, odnosno sve one nadležnosti koje nisu nadležnosti BiH i koje, saglasno Ustavu BiH, ne narušavaju njen teritorijalni integritet i suverenitet. Analogijom, može se zaključiti: ako Ustav BiH Republici Srpskoj daje mogućnost zaključenja sporazuma o specijalnim paralelnim vezama, a Ustav Republike Srpske to konkretizuje - sa SRJ i njenim federalnim jedinicama, a što je u ovoj odluci Suda ocijenjeno kao saglasno Ustavu BiH, logično je da mogućnost saradnje sa srpskim narodom izvan Republike Srpske, koju članom 68. tačka 16. Ustava uređuje i osigurava Republika Srpska, mora slijediti tu logiku. Ako odredba Ustava Republike Srpske koja uređuje specijalne paralelne veze sa SRJ i njenim federalnim jedinicama, koja pokriva širu lepezu prava, nije diskriminatorska, onda se takav zaključak mora izvesti i za ovu odredbu Ustava Republike Srpske.

Stoga se ne može zaključiti, kako se to čini u većinskoj odluci, da tačka 16. člana 68. Ustava Republike Srpske ne može biti legitimisana članom 1. stav 4. Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, te da krši obavezu ustanovljenu članom 2. stav 1. tačka c) Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije niti pak član I stav 3. podstav (a) i član II stav 1. Aneksa 7., a u vezi sa članom III stav 2., podstav (c) Ustava BiH.

  • 2.
    Podnosilac zahtjeva tvrdi da odredba člana 7. Ustava Republike Srpske kojom se kao službeni jezik i pismo utvrđuju srpski jezik, odnosno ćirilica nije u skladu sa članom I 2, II I 3 i II 4 Ustava BiH, te da odredba člana I 6(1) Ustava Federacije BiH kojim se kao službeni jezici utvrđuju bosanski i hrvatski takođe nije u skladu sa Ustavom BiH.

Odredbom člana 7. Ustava Republike Srpske ne uspostavlja se diskriminacija po nacionalnoj osnovi s obzirom da je srpski narod, saglasno Ustavu BiH i njenoj složenoj državnoj strukturi (obrazloženje dato u izdvojenim mišljenjima uz treću Djelimičnu odluku u ovom predmetu) konstitutivan narod u Republici Srpskoj, a ostalim konstitutivnim narodima u BiH, konkretno Hrvatima i Bošnjacima koji su konstitutivni u Federaciji BiH to pravo osigurava u Federaciji BiH i istovremeno, kao i srpskom narodu, na nivou BiH. Ostalim građanima (kao i manjinama) u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, kao i svuda u svijetu, u entitetima ali i na nivou BiH, zajamčena su prava i slobode, prije svega pravo na različitost. U prilog navedenom idu i odredbe čl. 7., 10., 21., 28. i dr. Ustava Republike Srpske, pogotovo stoga što je u ovom slučaju riječ o normi pozitivnog sadržaja, ali ne i o zabrani, što ne može ugroziti prava i slobode gradjana, kako se u zahtjevu tvrdi.

Isto vrijedi i za odredbu člana I 6 (1) Ustava Federacije BiH.

Pored ovoga, u ovom slučaju je potrebno praviti razliku između upotrebe službenog jezika i pisma i zabrane diskriminacije po osnovu jezika. U Ustavu BiH ne postoje odredbe o službenim jezicima upravo zbog njene složene državne strukture i načina njenog nastanka. To je dakle nadležnost entiteta. Analogno ovome, odredbe o tome sadrže ustavi entiteta. Kako je u Republici Srpskoj konstitutivan srpski narod, ali kako i svi ostali njeni građani imaju zajamčena osnovna prava i slobode, ovaj član ustava slijedi taj princip, što je slučaj i u Federaciji BiH kada je u pitanju hrvatski i bošnjački narod, što se može vidjeti iz člana 10. Ustava Republike Srpske koji propisuje: "Građani Republike Srpske su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, spol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovjest, socijalno porijeklo i rođenje, obrazovanje, imovino stanje, političko i drugo uvjerenje i društveni položaj ili drugo lično svojstvo".

Dio zahtjeva koji se odnosi na zaštitu ljudskih prava i sloboda, na osnovu člana 14. Evropske konvencije, smatram da se odnosi na zaštitu prava pojedinaca, a ne grupa, a ta prava su zaštićena i osigurana u odredbama Ustava Republike Srpske i Ustava Federcije BiH koje se odnose na zaštitu ljudsakih prava i sloboda, pa između ostalog i pravo na upotrebu jezika i pisma.

  • 3.
    U pogledu člana 28. stav 4. Ustava Republike Srpske, smatram da navedena odredba Ustava Republike Srpske nije u suprotnosti sa odredbama Ustava BiH, pogotovo kada se imaju u vidu odredbe st. 1. i 2. istog člana Ustava Republike Srpske. Ovakav status crkve u državi (uopće) nije "specijalitet" Republike Srpske već je prisutan i u nekim drugim zemljama. U prilog ovome ide i činjenica da u Ustavu BiH ne postoji odredba koja bi propisivala obaveznu odvojenost crkve od države, niti pak status ovakvih organizacija u BiH ili entitetima. Time što je u osporenom članu određeno da je srpska Pravoslavna crkva, crkva srpskog naroda i drugih naroda pravoslavne vjere i time što je utvrđeno da Republika Srpska pomaže Pravoslavnu crkvu i sarađuje sa njom, nije zabranjeno postojanje drugih vjerskih zajednica, pogotovo s obzirom na st. 1. i 2. osporenog člana koji propisuju: "Jamči se sloboda veroispovesti"; "Verske zajednice su jednake pred zakonom, slobodne u vršenju verskih poslova i verskih obreda, mogu osnivati verske škole i izvoditi versku nastavu u svim školama svih stepena obrazovanja, baviti se privrednim i drugim delatnostima, primati poklone, stvarati zadužbine i njima upravljati, u skladu sa zakonom". Stoga se odredba stava 4. člana 28. Ustava Republike Srpske ne može tumačiti odvojeno od ostalih stavova ovog člana kao i člana 10. Ustava Republike Srpske. Pravilnim tumačenjem ne može se zaključiti da ovaj stav člana 28. ima diskriminatorski karakter.

Argumenti podnosioca zahtjeva navedeni u obrazloženju odluke koji se pozivaju na "to da ova tvrdnja nije hipotetička može se vidjeti iz neprekidnog diskriminatorskog ponašanja vlasti Republike Srpske koje sprečavaju rekonstruisanje džamija koje su bile uništene tokom rata" ne može se prihvatiti kao posljedica ovakvog ustavnog rješenja u Ustavu Republike Srpske, već kao posljedica političke situacije (klime) koja se u poslednje vrijeme, u odnosu na podatke iznesene u većinskoj odluci, mijenja nabolje. Pored toga, u ovakvoj vrsti spora - apstraktni pravni spor (ocjena ustavnosti) mjerodavan je karakter pravne norme, tj. njena sadržina, a ne činjenično stanje koje često može biti drugačije. Dakle, ovaj stav člana 28. Ustava Republike Srpske ne može se izolovano sagledavati, tj. on se mora sistematski tumačiti, u vezi sa svim stavovima navedenog člana, ali i sa ostalim članovima Ustava Republike Srpske, prije svega u vezi sa članom 10. Ustava Republike Srpske, što će nužno dovesti do njegovog pravnog značenja saglasno prirodi državnog uređenja BiH kao i prirodi njenih entiteta, tj. statusu naroda u njima i na nivou BiH.

Banja Luka, 17. augusta 2000.