USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA U 16/00
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne I Hercegovine, na sjednici održanoj 2. februara 2001. godine, usvojio je sljedeću
ODLUKU U 16/00
Obrazloženje
1. Činjenice
Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljem tekstu: Zakon o stanovima) Predstavnički dom Federacije Bosne i Hercegovine je usvojio 11. juna 1997. godine, a Dom naroda Federacije 21. oktobra 1997. godine. Objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH" 28. novembra 1997. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97) i stupio je na snagu osam dana po objavljivanju, odnosno 6. decembra 1997. godine.
Zakon o stanovima uređuje uvjete i način prodaje stanova sa stanarskim pravom i cijene po kojima se ovakvi stanovi prodaju (član 1). Nosilac stanarskog prava na stanu bi trebao imati, uz neke izuzetke, pravo da otkupi stan pod uvjetom da je podnio zahtjev u određenom vremenskom roku (član 7.), a tu su i detaljna pravila o načinu određivanja cijena (čl. 16. - 23.).
Carlos Westendorp, tadašnji Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, 5. jula 1999. godine donio je određene odredbe kojima je izmijenjen Zakon o stanovima (novi član 8.a). Ove odredbe, koje su se bavile pravom nosioca stanarskog prava, glase:
"Nosilac stanarskog prava na stanu, koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašen napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana.
U postupku rješavanja zahtjeva za kupovinu stana vlasnik stana dužan je utvrditi, na osnovu raspoložive dokumentacije, da li se radi o nosiocu stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana."
Ugovor o kupoprodaji stana, zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana, smatra se ništavim.
Nosilac stanarskog prava iz stava 1. ovog člana može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u skladu sa članom 7. stav 1. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupovinu stana."
Osnovna pravila o napuštenim stanovima su bila sadržana u Zakonu o napuštenim stanovima ("Službene novine RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), u Uredbi o korištenju napuštenih stanova i u ostalim propisima donesenim u periodu od 30. aprila 1991. godine do 12. marta 1998. godine. U skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima, stan se proglašava napuštenim ukoliko su ga nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva napustili ili privremeno prestali da koriste nakon 30. aprila 1991. godine. Ipak, stan nije mogao biti proglašen napuštenim ukoliko su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva bili prisiljeni da ga napuste zbog etničkog čišćenja, ili ukoliko je stan bio uništen, izgoren ili doveden u opasnost zbog rata, ili ukoliko su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva ponovno stupili u posjed stana prije određenog datuma.
Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljem tekstu: Zakon o prestanku) usvojio je Dom naroda Federacije 26. februara 1998. godine, a Predstavnički dom Federacije Bosne i Hercegovine 12. marta 1998. godine. Ovaj zakon objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH" 3. aprila 1998. godine ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98) i stupio je na snagu sljedećeg dana, 4. aprila 1998. godine.
Prema Zakonu o prestanku, razni drugi propisi više nisu na snazi (član 1). Nosilac stanarskog prava nad stanom koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u stan, a osobe koje su živjele u stanu bez pravnog osnova će iz njega biti iseljene (član 3.). Nosilac stanarskog prava, čiji je ugovor raskinut poslije 30. aprila 1991. godine i kome je stan vraćen prema Zakonu o prestanku, imao je pravo da ga, prema Zakonu o stanovima, otkupi nakon šest mjeseci korištenja, ali ga ne može prodati u roku od pet godina od dana registracije njegovog prava vlasništva (član 15).
Visoki predstavnik je u 1998. i 1999. godini donio više izmjena i dopuna Zakona o prestanku koje se tiču, inter alia, produženja roka u kome se može podnositi zahtjev za povrat stana, poništenja određenih ugovora o korištenju stanova koji su zaključeni u toku rata ili u periodu neposredno nakon rata, kao i statusa osoba koje su napustile svoje stanove u ratu i u postratnom periodu. Kao rezultat ovih promjena ukinut je i navedeni član 15. Zakona o stanovima.
2. Postupak pred Ustavnim sudom
Jedanaest članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine - Mirko Banjac, Branko Dokić, Nikola Špirić, Vito Rakić, Mišo Deretić, Desanka Rađević, Milanka Bošnjak, Mara Perkanović, Dragan Mirković, Radenka Balta i Branka Jovanović - podnijeli su 28. jula 2000. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenjivanje saglasnosti člana 8.a stava 1. Zakona o stanovima sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Zahtjev je 18. oktobra 2000. godine proslijeđen Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini od koga je traženo da dostavi svoj komentar. Gosp. Ian Campbell, u svojstvu šefa odjela za pravne poslove i zamjenika Visokog predstavnika za pravne poslove (u daljem tekstu: OHR), 29. novembra 2000. godine je dostavio komentare na zahtjev.
3. Navodi
Podnosioci zahtjeva smatraju da član 8.a stav 1. Zakona o stanovima nije u saglasnosti sa članom II/2. do 5. Ustava Bosne i Hercegovine jer pravi diskriminaciju nad izbjeglicama i raseljenim licima i stavlja ove kategorije građana u nejednak položaj u odnosu na ostale građane. Oni tvrde da su većinom pripadnici srpske i hrvatske etničke grupe ti koji, kao rezultat ove odredbe, trpe diskriminaciju. Također su naveli da ta odredba ograničava pravo vlasništva i nije u saglasnosti sa članom II/3.(k) Ustava niti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima koja ima primat nad svim ostalim zakonima u Bosni i Hercegovini. Ističu da, u skladu sa članom II/5. Ustava, sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate svojim kućama i pravo da ponovo dođu u posjed svoje imovine, te da bilo kakva ograničenja u ovoj oblasti i nejednak tretman sa ostalim građanima predstavlja očito kršenje Ustava.
OHR je naglasio da dostavlja svoje komentare bez ikakvog izričitog ili implicitnog priznavanja nadležnosti Ustavnog suda u odnosu na odluke Visokog predstavnika i bez posljedica na bilo koje pitanje koje bi se moglo, u ovom ili nekom drugom slučaju, pokrenuti u vezi sa nadležnoću Ustavnog suda ili bilo kog drugog suda u odnosu na odluke Visokog predstavnika.
Što se tiče suštine samog slučaja OHR je istakao da, u skladu sa Zakonom o stanovima, nosilac stanarskog prava ima pravo da otkupi stan te da je pravo da kupi i potom proda stan način uživanja svoje imovine - stana. Zbog toga OHR smatra da ovaj slučaj pokreće pitanja da li je član 8.a Zakona o stanovima, koji ograničava pravo na kupovinu i prodaju stana, u saglasnosti sa zaštitom vlasništva iz člana 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije i da li je član diskriminatoran? OHR je prihvatio da član 8.a ograničava pojedinca, ali smatra da je ovo ograničenje u javnom interesu i da je proporcionalno cilju koji se želi postići odredbom.
OHR je objasnio pozadinu i svrhu odredbe na sljedeći način. Povratak izbjeglica i raseljenih osoba predstavlja jedan od glavnih ciljeva Ustava (član II/5.) i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Mora se smatrati da ovaj cilj služi javnom interesu i da je zato uveden dvogodišnji vremenski rok dat u članu 8.a Zakona o stanovima. U vrijeme kada je OHR-a (juli 1999. godine) proglasio ovaj član, u Federaciji su uvjeti za manjinske povratke bili ekstremno nepovoljni. Tada se smatralo da su povratnici, koji su suočeni sa nepovoljnim uvjetima, bili praktično prisiljeni da "prodaju" svoje stanove članovima većinskih grupa koje su živjele u tom području, premda nisu imali pravnog osnova za to. Takvi postupci, ukoliko bi se ponavljali, učinili bi uspostavu održivih manjinskih povrataka praktično nemogućom. Štoviše, to bi gotovo sigurno prisililo pojedince da prodaju stanove ispod pune tržišne vrijednosti. Uvođenje dvogodišnjeg vremenskog ograničenja, koje čini takve prodaje nevažećim i ništavim ukoliko se nisu uklapale u vremenski rok, je bilo jasno namijenjeno da ohrabri izbjeglice da žive u svojim stanovima umjesto da ih prodaju odmah po kupovini. Cilj je bio, očito, da se osigura da, ako se i kada se imovina po isteku roka proda, to bude po fer tržišnim cijenama. Ograničenje koje je nametnuto nosiocima stanarskog prava nije bilo apsolutno s obzirom da oni mogu kupovati i prodavati stanove po isteku ovog dvogodišnjeg perioda. Stoga se pažljivo vodilo računa da se izbalansira opći interes sa, što je moguće manjim, uplitanjem u prava pojedinaca. Princip proporcionalnosti je bio ispoštovan i ne može se smatrati da član 8.a Zakona o stanovima krši član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije.
OHR, dalje, tvrdi da ne postoji diskriminacija u ovom slučaju zbog sljedećih razloga. Grupe koje treba porediti su, s jedne strane, nosioci stanarskog prava koji nisu otišli i, sa druge strane, oni koji su napustili zemlju ili su bili interno raseljeni i čiji su stanovi bili proglašeni napuštenima. Članovi prve grupe mogu kupiti i potom prodati svoje stanove po općeprihvatljivim uvjetima, dok članovi druge grupe mogu samo dobiti pravo da kupe i potom prodaju svoje stanove dvije godine nakon što su ponovo došli u njihov posjed i živjeli u njima dvije godine. Što se tiče legitimnih ciljeva ovog različitog tretiranja, tj. promoviranja održivog povratka manjinskih naroda i sprječavanje prodaje po veoma niskim cijenama, razlika se mora smatrati legitimnom, proporcionalnom i nediskriminatornom.
4. Dopustivost
Predmetni zahtjev je podnesen u skladu sa članom VI/3.(a) Ustava koji glasi:
"Ustavni sud će podržavati ovaj ustav.
(a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta."
Postojeći zahtjev spada pod član VI/3.(a), druga alineja. U skladu sa članom IV/2. Ustava Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je sastavljen od 42 člana, a zahtjev je podnijelo 11 članova, što čini četvrtinu članova Doma.
Ostaje da se razmotri da li je Ustavni sud nadležan da ispita da li je član 8.a Zakona o stanovima u skladu sa Ustavom uprkos činjenici da ga je proglasio Visoki predstavnik. Slično pitanje se pojavilo u slučaju broj U 9/00 u kojem je Ustavni sud ispitivao da li je Zakon o graničnoj državnoj službi, koji je također donio Visoki predstavnik, bio u skladu sa Ustavom. U Odluci o tom slučaju, Ustavni sud je odlučio da je nadležan da ispita saglasnost Zakona o državnoj graničnoj službi sa Ustavom.
Ustavni sud ne nalazi razlog zašto bi došao do različitog zaključka o ovom pitanju u predmetnom slučaju.
Iz ovih razloga, Ustavni sud je zaključio da je predmetni zahtjev jedanaest članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine dopušten.
5. Zaključci
5.1. Opća zapažanja
Pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori u predmetnom slučaju je da li vremenski rok od dvije godine iz člana 8.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Zakon o stanovima) krši:
(a) pravo nosioca stanarskog prava na zaštitu njegove imovine iz člana 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i člana II/3.(k) Ustava ili, alternativno,
(b) pravo nosioca stanarskog prava po članu 14. Evropske konvencije i članu II/4. Ustava da ne bude predmetom diskriminacije kod uživanja prava na zaštitu njegove imovine.
Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najveći nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2., prava i slobode određene Evropskom konvencijom direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima.
U pogledu historije člana 8.a Zakona o stanovima važno je, također, obratiti pažnju na još jednu odredbu Ustava, tj. član II/5. koja osigurava:
"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su."
5.2. Pravo na imovinu
Član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:
"Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."
Član 1. Protokola br. 1. Evropske konvencije sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da lišavanje imovine može da se desi pod specifičnim uvjetima, koji su definisani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno po uvjetima koji su dati u drugom stavu.
Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola br. 1., ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju ekonomska prava i tražbine, koji premda nisu imovina u skladu sa domaćim zakonima, ipak imaju ekonomsku vrijednost. S druge strane, treba primijetiti da član 1. Protokola br. 1 samo štiti postojeću svojinu i imovinu, ali je općenito shvaćen tako da ne uključuje pravo sticanja imovine (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, volumen 31, stav 50). Dakle, proizilazi pitanje da li se može smatrati da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ima imovinsko pravo zaštićeno članom 1. Protokola br. 1.
U ovom pogledu, pozivamo se na član 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima (Zakon o prestanku) u kojem se kaže da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dalje je određeno da se ovo primjenjuje na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje stanove u skladu sa članom 1. Aneksa 7 i da se osobe koje su napustile svoje stanove poslije 30. aprila 1991. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7, osim ako je dokazano da su ih napustili iz razloga koji nisu u vezi sa sukobom. Mora se prihvatiti da se član 8.a Zakona o stanovima odnosi na ove kategorije osoba koje zato, prema zakonu, imaju pravo na povratak u svoje napuštene stanove kako bi nastavili živjeti u njima. Ovo pravo je nesumnjivo pravo ekonomske prirode koje je zaštićeno članom 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije.
Ipak, pravo nosioca stanarskog prava nije potpuno imovinsko pravo nego pravo na življenje u stanu i, pod određenim uvjetima, pravo na njegovu kupovinu. Kao rezultat kupovine nosilac stanarskog prava postaje vlasnik stana. S obzirom da pravo nosioca stanarskog prava nije vlasništvo nego samo ograničeno pravo na korištenje stana, slijedi da je zaštita osigurana u članu 1. Protokola br. 1 također ograničena. Gledano izolovano i odvojeno od aspekta moguće diskriminacije, ne može se smatrati da ono daje pravo nosiocu stanarskog prava da otkupi stan i postane vlasnik. Pitanje da li su pravila u pogledu kupovine diskriminatorna je druga materija i bit će ispitana odvojeno.
Ne može se, stoga, smatrati da član 8.a Zakona o stanovima, kada se razmatra odvojeno, krši član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije. Ne može se smatrati da član II/3.(k) Ustava, koji u općim terminima štiti pravo na imovinu, osigurava, u ovom pogledu, širu zaštitu.
5.3. Zaštita protiv diskriminacije
Član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:
"Uživanje prava i sloboda iz ove konvencije omogućit će se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
Čini se iz teksta ove odredbe da je zaštita protiv diskriminacije u članu 14. ograničena na uživanje prava i sloboda zaštićenih Konvencijom, kojima treba dodati prava iz Protokola Konvencije. U Ustavu postoji slična odredba u članu II/4. koja navodi da će uživanje prava i sloboda iz tog člana i raznih međunarodnih sporazuma biti osigurana svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije.
Prema dosadašnjoj sudskoj praksi, u pogledu člana 14. Evropske konvencije može postojati različit tretman koji ne predstavlja diskriminaciju. Ovo je slučaj gdje napravljena razlika ima cilj i razumno opravdanje. Pitanje da li takvo opravdanje postoji mora biti procijenjeno u vezi sa ciljem i efektima mjere koja se razmatra. Razlika u tretmanu ne smije samo slijediti zakonski cilj već tu mora, također, postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su se koristila i cilja koji treba realizovati. (Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, volumen 6, Zakon, I B, stav 10.)
Ovaj slučaj se tiče nosilaca stanarskog prava čija su stanarska prava zaštićena članom 1. Protokola br. 1. U skladu s tim, član 14. Konvencije zahtijeva uživanje njihovih prava bez diskriminacije.
Također je jasno da se, kao rezultat člana 8.a Zakona o stanovima, oni koji imaju stanarsko pravo na napuštenim stanovima tretiraju različito od onih koji nisu napustili svoje stanove, s obzirom da nosiocima stanarskog prava koji pripadaju prvoj kategoriji, suprotno onim iz druge kategorije, nije dozvoljeno da otkupe odmah svoje stanove i da ih prodaju drugim osobama, nego moraju čekati dvije godine od svog povratka prije nego steknu to pravo.
Tako postoji razlika u tretmanu, i OHR je objasnio koji su razlozi uzrokovali ovu razliku i koje ciljeve je Visoki predstavnik želio da postigne donošenjem navedenog člana 8.a. Cilj je bio da se ohrabre izbjeglice i raseljene osobe da se vrate svojim predratnim domovima i da se obeshrabri prodaja njihovih stanova po veoma niskim cijenama članovima većinskih naroda u određenim područjima. S obzirom da je povratak izbjeglica i raseljenih osoba njihovim kućama porijekla glavni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, i također se oslikava u članu II/5. Ustava, mora se zaključiti da je cilj sam po sebi bio razuman i legitiman.
Ostaje ipak da se razmotri da li ili ne period od dvije godine, koji mora proći prije nego nosilac stanarskog prava može otkupiti i prodati svoj stan, predstavlja proporcionalno ograničenje njegovih prava.
Moglo bi se razmišljati da je bilo moguće da OHR da pravo nosiocu stanarskog prava da otkupi stan odmah, kako bi se postigao željeni cilj, dok bi ograničio njegovo pravo da ga proda dok ne provede dvije godine u njemu. Ipak, biti vlasnik stana bez prava prodaje bi involviralo važno i neobično ograničenje normalnih imovinskih prava koje bi ga činile manje zainteresiranim za kupovinu stana. Takvo rješenje bi također dovelo do drugih pravnih teškoća, na primjer ukoliko jedna osoba nakon povratka i kupovine stana odluči da ne ostane u njemu dvije godine. Tada bi se postavilo pitanje da li njemu, premda je vlasnik, još uvijek zabranjivati da prodaje stan i koje bi bile pravne posljedice u ovakvoj situaciji.
Ustavni sud dalje primjećuje da je član 8.a Zakona o stanovima od opće primjene i ne može se smatrati da se on primjenjuje posebno na osobe određenog etničkog porijekla. Svrha je da se izbjeglice i raseljene osobe, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, vrate u svoje stare domove i da se spriječi da etničko čišćenje koje se pojavilo u vezi sa ratom postane stalno.
Štoviše, mora se smatrati da Visoki predstavnik, koji je u ovom slučaju bio kreator zakona i koji je donio pravne odredbe kako bi služio legitimnom i važnom cilju, ima određeni stepen slobodne procjene pri određivanju kako najbolje postići cilj. S obzirom na to i činjenicu da je dvogodišnji period relativno kratak, Ustavni sud je zaključio da član 8.a Zakona o stanovima ima cilj i razumno opravdanje i da nije diskriminatoran niti u neskladu sa članom 14. Evropske konvencije ili članom II/4. Ustava.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne I Hercegovine, sudije prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko izdvojili su svoja mišljenja na donesenu odluku.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.
Ustavni sud proglašava da je član 8.a stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ova odluka će biti objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
U 16/00
2. februara 2001. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA BROJ U 16/00
Ustavni sud BiH je svojom Odlukom br. U 16/00 proglasio ustavnim odredbe stava 1. člana 8.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, objavljenog u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 27/99 od 5. jula 1999. godine.
Na osnovu člana 36. stava 2. Poslovnika Ustavnog suda BiH, izdvajam mišljenje o neslaganju sa Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 16/00 od 2. februara 2001. godine iz sljedećih razloga:
Ustavni sud BiH je pogrešno stao na stanovište da ovaj zakon nije u suprotnosti sa članom 2. tač. 2., 4. i 5. Ustava BiH kao Aneksa 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
Naime, članom 3.a stava 1. osporenog Zakona propisano je da:
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovog zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana.
Članom 2. st.1. i 2. Ustava BiH propisano je kako slijedi:
BiH i oba entiteta osigurat će najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda
Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. U stavu 3. ovog člana Ustav je naveo prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njenim protokolima koji se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U ova prava, pored navedenih, spada i pravo na imovinu.
Stavom 5. navedenog člana je propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti svojim domovima. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma, na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu za onu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave o takvoj imovini, date pod prisilom, su ništavne.
Dom za ljudska prava za BiH, koji je formiran Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, sa ciljem zaštite ljudskih prava i sloboda predviđenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, njenim protokolima i drugim dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH je, razmatrajući odnos stanarskog prava, kao prava korištenja u smislu ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima u svjetlu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda i strazburške prakse, zauzeo stanovište da je stanarsko pravo ustvari vlasničko pravo sui generis, te da se ono ne može ograničavati u svom vršenju.
Dakle, imajući u vidu činjenicu da bi se postigla potpuna ravnopravnost i ravnopravno uživanje prava i sloboda u BiH, čija su kršenja naročito došla do izražaja u vremenskom periodu od 30. aprila 1991. godine, pa sve do 14. decembra 1995. godine kao dana potpisivanja i stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Daytonski sporazum, tvorci ovog sporazuma su, u cilju izjednačavanja ovih prava sa međunarodnim standardima, predvidjeli direktnu primjenu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda sa njenim protokolima i drugih dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH i njen prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo, kako je to i predviđeno članom 2. tačke 2. Ustava BiH.
Dakle, upravo u tom smislu osporena odredba člana 8.a stava 1. Zakona nije u skladu sa navedenim odredbama Ustava BiH i naročito je suprotna članu 1. Protokola iz Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda koja glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Više je nego očito da javni interes u BiH treba biti usmjeren ka ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih da se vraćaju svojim domovima, i na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava, kako je to predviđeno tačkom 5. člana 2. Ustava i Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH a ne ograničavanjem tog prava, u javnom interesu, kako to konstatuje Sud. Naime, postavlja se pitanje zašto bi određen broj izbjeglih i raseljenih lica morao biti ograničen u ostvarivanju svog prava na otkup stana nakon dvije godine provedene u stanu, dok drugi, odnosno veći broj ovih lica, nema ovih niti bilo kakvih ograničenja vezanih za prava koja proističu iz vršenja stanarskog prava i njegovog prava na otkup. Postupajući na ovakav način navedene odredbe osporenog zakona su očito stavile u neravnopravan položaj ranije nosioce stanarskog prava u pogledu prava na otkup stanova kao mirnog korištenja njihove imovine.
Imajući u vidu činjenicu da ovakva odredba zakona pogađa najveći broj izbjeglih i raseljenih lica kao ranijih nosilaca stanarskog prava koji potiču iz reda srpskog i hrvatskog naroda, moglo bi se zaključiti da je ova odredba diskriminacijskog karaktera, te da je suprotna članu 2. stava 4. Ustava BiH i članu 14. Protokola br. 11 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda.
Upravo iz iznesenih razloga glasao sam da Ustavni sud prihvati prijedlog Predstavničkog doma Parlamentarne Skupštine BiH od 26. jula 2000. godine kao osnovan, te proglasi neustavnim odredbu stava 1. člana 8.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Federacije BiH objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 27/99 od 5. jula 1999. godine.
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PROF. DR. SNEŽANE SAVIĆ U PREDMETU U 16/00
Dopustivost zahtjeva:
Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97) usvojio je Predstavnički dom Federacije BiH 11. juna 1997. godine, a Dom naroda 21. oktobra 1997. godine. Visoki predstavnik za BiH je 5. jula 1999. godine predmetni zakon izmijenio i dopunio članom 8.a koji je na taj način postao sastavni dio predmetnog zakona.
Bez obzira na to što je institucija Visokog predstavnika međunarodna institucija, sa specifičnim pravnim statusom u odnosu na državnopravni poredak BiH i njenih entiteta, u ovom slučaju se radi o aktu zakonodavnog organa Federacije BiH koji je donesen u skladu sa njenim ustavom, te je stoga, u skladu sa članom VI/3.a Ustava BiH, moguće ispitivati ustavnost osporene odredbe.
Suština zahtjeva
Članom 8.a predmetnog zakona propisano je da nosilac stanarskog prava na stanu, koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašen napuštenim, stiče pravo na otkup stana po odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana, te da zahtjev za otkup stana može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana kada je nosilac stanarskog prava stekao pravo na otkup stana.
Smatram da je ova odredba diskriminacijskog karaktera, odnosno da nije u skladu sa čl. II/3.(k), II/4. i II/5. Ustava BiH kao i sa članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, te da je suprotna članu 1. Protokola br. 1. U tom smislu se ne slažem sa većinskim mišljenjem iz sljedećih razloga:
Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima koji glasi:
Svako fizičko i pravno lice ima pravo da mirno uživa u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni,
govori o korištenju i lišavanju imovine, kao i o kontroli države nad korištenjem privatne imovine, što je dozvoljeno pod uvjetima iz drugog stava istog člana. U većinskoj odluci Suda konstatovano je da ovaj član ne uključuje pravo na sticanje svojine (imovine), već štiti i istovremeno, pod određenim uvjetima, ograničava samo postojeću svojinu (imovinu).
Pored toga, u većinskoj odluci se staje na stanovište da pravo nosioca stanarskog prava nije potpuno imovinsko pravo nego pravo na življenje u stanu i, pod određenim uvjetima, pravo na njegovu kupovinu S obzirom da pravo nosioca stanarskog prava nije vlasništvo nego samo ograničeno pravo na korištenje stana slijedi da je zaštita osigurana u članu 1. Protokola br. 1 također ograničena. Gledano izolovano i odvojeno od aspekta moguće diskriminacije ne može se smatrati da ono daje pravo nosiocu stanarskog prava da otkupi stan i postane vlasnik.
Ovakvo gledište ne može se prihvatiti kao opravdano i u skladu sa Evropskom konvencijom i Ustavom BiH.
Naime, stanarska prava su specifična imovinska prava karakteristična za socijalističke državnopravne poretke. U procesu tranzicije, zakonskim normama, predviđeni su uvjeti i postupak za njihovu transformaciju u pravo svojine, imovinsko pravo apsolutnog karaktera. Kao takva, ona moraju da se tretiraju kao imovinska prava specifičnog karaktera. Razlozi za to su i sljedeći.
Prema Evropskoj konvenciji, odnosno članu 1. Protokola br. 1, svako fizičko i pravno lice ima pravo da mirno uživa u svojoj imovini. U pravnoj nauci i praksi postoji stanovište da su u pogledu određivanja samog pojma imovine u praksi organa Evropske konvencije postojale neke tehničke poteškoće. Prvi Protokol upotrebljava izraz kojim se štiti pravo na mirno uživanje u svojim dobrima (eng. possessions, fr. biens). Evropski sud je, pozivajući se na pripremne radove, utvrdio da, priznajući svakome pravo da uživa u svojim dobrima, član 1. Protokola u suštini garantuje pravo na imovinu, (eng. Right of proprety; Marckx protiv Belgije, 1979., V. Dimitrijević i drugi, Ljudska prava, Beograd, 1997. str. 299).
Ako se u praksi Evropskog suda i Evropske konvencije pokazuju takvi primjeri kao što je stav Suda da se pod izuzetnim uvjetima i klijentela jednog računovođe može smatrati imovinom (Van Marle i drugi protiv Holandije, 26. juna 1986., isto), kao i pozitivnopravni zahtjevi kao npr. da pravo na sklapanje ugovora o zakupu predstavlja vid posjedovanja imovine (Mellacher i drugi protiv Austrije od 19. decembra 1989. godine i sl., isto), onda se mora podrazumijevati da je i stanarsko pravo, ali i pravo na otkup stanova, imovinsko pravo, tj. pravo na imovinu. Iako član 1. Protokola br. 1 ne govori o sticanju već samo o korištenju imovine, ova se situacija, analogijom, mora podvesti pod njega. U prilog ovom stavu ide i činjenica da je u pogledu penzionih propisa i socijalne zaštite Komisija pravila razliku između sistema u skladu s kojim uplata doprinosa stvara individualni udio u fondu, koji može biti određen svakog trenutka i sistema gdje je odnos uplaćenih doprinosa i kasnijih primanja potpuno neodređen. Prvi sistem stvara imovinu i zahtjevi za kasnije beneficije iz takve imovine u skladu su sa članom 1. Protokola br. 1. (Predstavka br. 4130/ 69, X protiv Holandije i 5763/72 , X protiv Holandije, isto, str. 300.)
Ako primijenimo analogiju, ovo se može odnositi i na stanarsko pravo, pravo na otkup stana, kao i na izdvajanja u stambeni fond u periodu prije rata, što, sasvim očito, također predstavlja jednu vrstu imovine, pogotovo s obzirom da se prilikom otkupa stanova i ta imovina - po osnovu radnog odnosa - na određen način obračunava u njihovu realnu vrijednost koja se po tom osnovu umanjuje za određeni procenat. Pored toga, nosioci stanarskog prava koji stan mogu otkupiti odmah, indirektno uvećavaju svoju imovinu za iznos stanarine koji u periodu od dvije godine, za razliku od povratnika (koji stanarinu moraju da plaćaju dvije godine više kao i za period koji im je nakon toga potreban za otkup stana čime se njihova imovina umanjuje), ne moraju da plaćaju.
Dakle, iz navedenog proizlazi da je stanarsko pravo, kao i pravo na otkup stana, imovinsko pravo i da njihova zaštita, ali i ograničenja, na ovaj način mogu da se podvedu pod član 1. Protokola br. 1. Ostaje da se vidi da li između javnog interesa i osnovnih prava pojedinaca postoji balans koji traži Evropska konvencija kao cjelina, kao i Ustav BiH, te da li u ovom slučaju postoji diskriminacija po bilo kom osnovu iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Konvencije.
Obrazloženje većinske odluke da prema dosadašnjoj praksi u pogledu člana 14. Evropske konvencije, može postojati različit tretman koji ne predstavlja diskriminaciju, te da je ovo slučaj gdje napravljena razlika ima cilj i razumno opravdanje, nije prihvatljivo. Smatram da cilj donošenja ovakve norme nije razuman i legitiman, odnosno nije proporcionalan, kako tvrdi većinsko mišljenje, te da u ovom slučaju, s obzirom na član 14. Konvencije, kao i s obzirom na član II/4. i II/5. Ustava BiH, Visoki predstavnik ne može imati određeni stepen slobodne procjene pri određivanju kako najbolje postići cilj. Cilj bilo koje pravne norme u pravnom poretku entiteta i BiH kao cjeline, saglasno Ustavu, mora biti ograničen, odnosno ne smije biti suprotstavljen odredbama člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji podrazumijevaju nepostojanje diskriminacije po bilo kom osnovu.
Ovom odredbom subjekti prava, tj. titulari imovinskih prava u Federaciji BiH, konkretno dvije kategorije nosilaca stanarskog prava: povratnici i ostali koji za vrijeme rata nisu mijenjali mjesto prebivališta, stavljeni su u neravnopravan položaj pri sticanju prava svojine (vlasništva) na stanovima na kojima su nosioci stanarskog prava, koje se, saglasno navedenom, također mora tretirati kao imovinsko pravo, iako većinsko mišljenje stoji na stanovištu da član 1. Protokola br. 1 ne uključuje pravo sticanja imovine, već samo korištenje. To je očit primjer diskriminacijskog položaja pojedinaca iz više razloga i po više osnova.
Naime, povratnici koji su uspjeli ostvariti povrat stanarskog prava u periodu od dvije godine izloženi su permanentnoj provjeri da li koriste stanove na kojima imaju stanarsko pravo ili pak ne, zbog čega im u krajnjoj liniji može biti otkazan ugovor o korištenju stana te mogu izgubiti i samo stanarsko pravo. Ovo ugrožava druga prava zajamčena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, konkretno prava iz člana II/3.(f) Ustava pravo na privatan i porodični život, dom i korespondenciju. Potom, u budućnosti, oni su izloženi umanjenju svoje imovine zbog obaveze plaćanja stanarine u roku od dvije godine za razliku od subjekata prve grupe koji su u mogućnosti da svoje stanove otkupe odmah i time postanu njihovi vlasnici bez obaveze daljnjeg plaćanja stanarine.
Pored toga, najveći broj subjekata prava koji su stanarsko pravo stekli prije rata, ulagali su, pod istim uvjetima, u stambeni fond, što, u skladu sa praksom Evropske konvencije, također predstavlja jednu vrstu imovine.
U predmetu U 29/00, u kome je postupak pokrenut po zahtjevu tri fizička lica srpske nacionalnosti, grupe građana hrvatske nacionalnosti (njih 97) i nevladine organizacije Alternativa, a povodom kojih je vođena rasprava zajedno sa raspravom u ovom predmetu, može se vidjeti da se uglavnom radi o povratnicima hrvatske i srpske nacionalnosti, tj. o izbjeglicama iz Federacije BiH, što na indirektan način predstavlja diskriminaciju i po tom osnovu.
Cilj i razumno opravdanje različitog tretmana proporcionalno efektima mjere koja se razmatra, u skladu sa sudskom praksom, kako se navodi u većinskoj odluci, za donošenje ovakve odredbe, po mom mišljenju, ne postoji. Upravo stoga smatram da se obrazloženje koje počiva na razumnom opravdanju i slobodnoj procjeni Visokog predstavnika, kako najbolje postići cilj, ne može prihvatiti. U ovom slučaju, činjenica da prema osporenoj odredbi jedna grupa subjekata prava koji ispunjavaju identične uvjete za otkup stana (povratnici koji su usljed ratnih djejstava i zbog određene nacionalne pripadnosti napustili svoje stanove), ima neravnopravan položaj u odnosu na drugu grupu (koja obuhvata lica koje nisu napuštala svoje stanove), samo zbog slobodne ocjene Visokog predstavnika, da je ona u funkciji cilja povratka, ne može biti razumno opravdanje za ovakav diskriminacijski položaj, odnosno ne predstavlja balans koji praksa Evropske konvencije i Ustav BiH zahtijevaju.
Ovo je posebno značajno ako se ima u vidu i član II/5. Ustava BiH koji propisuje da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim domovima. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir, na povraćaj imovine koje su bili lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine, i na naknadu za bilo koju imovinu koja im se ne može vratiti.
Svi subjekti prava, u ovom slučaju nosioci stanarskog prava, saglasno članu II/4. Ustava BiH, odnosno članu 14. Evropske konvencije, moraju pri sticanju prava svojine na stanovima na kojima već imaju jednu vrstu imovinskih prava - stanarska prava, imati jednak status. Obrazloženje većinske odluke da se u ovom slučaju ne radi o onemogućavanju ostvarivanja prava na otkup stana već samo o prolongiranju roka za njegovu realizaciju, također ne zadovoljava. Iako na prvi pogled ono može da se učini logičkim, posljedice ovog nejednakog statusa subjekata prava nisu samo prolongiranje ostvarivanja prava, već su, između ostalog, i imovinske prirode. Pri ovome mora se postaviti pitanje: po čemu je rok od dvije godine, i to od momenta ulaska u posjed stana, a ne od momenta povrata stanarskog prava (između ova dva momenta najčešće prođe i dodatno vrijeme potrebno za izvršenje akta o povratu stanarskog prava), razuman rok u odnosu na neki drugi, npr. kraći? Šta je odlučujući faktor da on iznosi dvije godine, da li je to diskrecijska ocjena ili nešto drugo? U obrazloženju većinske odluke nema logičkog objašnjenja za ovaj stav, osim konstatacije da je riječ o relativno kratkom periodu, te da, saglasno tome, član 8.a predmetnog zakona, ima cilj i razumno opravdanje kome je kao legitimnom i važnom služio Visoki predstavnik kao kreator zakona.
Zbog svega navedenog, smatram da osporena odredba nije u skladu sa čl. II/3.(k), II/4. i II/5. Ustava BiH, članom 1. Protokola br. 1, odnosno da krši član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, tj. da ima diskriminacijski karakter, te da se u konkretnom slučaju opravdanje za njeno donošenje ne može naći u stavu 2. člana 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.