USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA U 40/00
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 55. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. i 3. februara 2001. godine, donio je
ODLUKU U 40/00
OBRAZLOŽENJE
I - Činjenice
- 1.Aneks 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini je naslovljen "Sporazum o izborima" i određuje strukturu prema kojoj se izbori za razne institucije u Bosni i Hercegovini trebaju organizovati i sprovoditi. Važna uloga u vezi s tim je povjerena, u članu II ovog aneksa, Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) koja, u cilju pripreme i sprovođenja izbora, uspostavlja Privremenu izbornu komisiju (PIK). Prema članu III ovog aneksa, PIK donosi izborna pravila i propise, nadzire izbore i osigurava njihovo odvijanje u skladu sa pravilima i propisima. Nadalje, član III konkretno predviđa da će se strane pridržavati izbornih pravila i propisa, bez obzira na unutrašnje zakone i propise. Prema članu V ovog aneksa, PIK će s vremenom zamijeniti stalna Izborna komisija.
- 2.PIK je donio, i više puta dopunjavao, Izborna pravila i propise. Objavljeni su u "Službenom glasniku BiH" br. 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00.
- 3.Dvije odredbe, koje su osporene u ovom predmetu, su čl. 606. i 1212. Pravila i propisa, koji glase:
"Član 606. Odluke Izborne apelacione potkomisije
Izborna apelaciona potkomisija rješava sve prigovore pravovremeno i u okviru rokova utvrđenih u njenom Poslovniku ili rokova koje utvrdi Privremena izborna komisija. Odluka Izborne apelacione potkomisije je konačna i obavezujuća, te se na nju ne može uložiti žalba.
U slučaju da članovi Izborne apelacione potkomisije ne mogu postići konsenzus, predsjedavajući će donijeti konačnu i obavezujuću odluku.
Član 1212. Pravo predlaganja kandidata
Svaka politička stranka ili koalicija zastupljena u kantonalnoj skupštini, ili grupa od tri člana iste kantonalne skupštine, ima pravo predložiti kandidate za izbor delegata iz tog kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Svaki kandidat na tim listama se izjašnjava kao Bošnjak, Hrvat ili ostali.
Svaki poslanik u kantonalnoj skupštini daje jedan glas za jednu listu. Raspodjela mandata između listi vrši se proporcionalno broju glasova koji je lista dobila, a primjenom formule o proporcionalnoj raspodjeli iz člana 1105. Da bi se ispunila kvota za Hrvate, Bošnjake i ostale, kako je to predviđeno u ovom poglavlju, raspodjela mjesta se vrši na sljedeći način:
- 1.Mandati se dodjeljuju, jedan po jedan, listama sa najvećim količnicima koji su rezultat formule o proporcionalnoj raspodjeli. Kada lista osvoji mandat, mandat se dodjeljuje od vrha liste.
- 2.Ako je u procesu raspodjele mandata lista osvojila mandat, ali kandidat koji treba biti izabran pripada grupi čija je kvota već ispunjena, bit će izabran prvi kandidat na istoj listi koji pripada grupi čija kvota još nije ispunjena. Ako lista nema takvog kandidata, mandat će pripasti listi sa sljedećim najvećim količnikom.
- 3.Ovaj postupak se ponavlja sve dok se ne ispune sve propisane kvote. Ako potreban broj mandata koje treba popuniti iz reda Bošnjaka, Hrvata ili ostalih u datom zakonodavnom organu kantona nije popunjen, tada će preostali mandat(i) biti ponovo dodijeljen(i) onom kantonu gdje odgovarajuća grupa ima najveći nedodijeljeni količnik prema članu 1211, stav 3. Ako nema dovoljan broj kandidata grupe iz bilo kojeg kantona, mjesta će ostati upražnjena.
Glasanje se obavlja tajno.
Ako se ukaže upražnjeno mjesto usljed smrti, ostavke ili trajne nesposobnosti delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, onda se upražnjeno mjesto popunjava sljedećim kvalificiranim kandidatom sa iste liste na kojoj je bio delegat koji je umro, dao ostavku ili je trajno nesposoban. Ako na listi nije preostalo kandidata, onda se mandat dodjeljuje u skladu sa ovim članom."
II - Postupak
- 4.Gosp. Ante Jelavić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda (podnosilac zahtjeva), 6. decembra 2000. godine pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, prema članu VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, radi ocjene ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a (br. 1-02-01-46/00). Podnosilac zahtjeva tvrdi da član 606. Pravila i propisa PIK-a nije u skladu sa članom II/2. Ustava BiH u vezi sa čl. 13. i 6. (1) Evropske konvencije o ljudskim pravima i Aneksom I Ustava u vezi sa čl. 2. (3) (a) do (c), 14. (1) i 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 8. i 28. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija. Osim toga, podnosilac zahtjeva smatra da je član 606. Pravila i propisa PIK-a u suprotnosti sa čl. 1. i 7. (9) Dokumenta drugog sastanka Konferencije o sigurnosti i saradnji u Evropi, održanog u Kopenhagenu 1990. godine, a u vezi sa Aneksom 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Što se tiče člana 1212. Pravila i propisa, podnosilac smatra da je ova odredba u suprotnosti sa članom IV/1.(a) Ustava BiH i čl. 6. i 10. Poglavlja IV.A. Ustava Federacije BiH.
- 5.Novim podneskom, 22. decembra 2000. godine, podnosilac je svoj zahtjev od 6. decembra 2000. godine dopunio i tvrdnjom da OSCE, odnosno PIK, nisu ovlašteni da donose propise niti da provode izbore za zastupnike u domove naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, jer takve ovlasti ne proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma. Istog dana podnio je i zahtjev da se donese privremena mjera u predmetu, kojom bi se privremeno obustavilo izvršenje osporenih odredbi u pogledu izbora održanih 11. novembra 2000. godine, i tako spriječile "neotklonjive štetne posljedice" na "ustavno-pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine" (broj 1-02-01-49/00).
- 6.Na zahtjev Ustavnog suda od 29. decembra 2000. godine, gospodin Robert L. Barry, predsjedavajući PIK-a i šef misije OSCE-a u BiH (druga strana), je 15. januara 2001. godine dostavio odgovor sa stavovima PIK-a u vezi sa predmetnim zahtjevom. On osporava nadležnost Ustavnog suda da preispituje Pravila i propise PIK-a, s obzirom da je Privremenu izbornu komisiju uspostavio OSCE kao međunarodna organizacija, na ograničen vremenski period i na osnovu ovlaštenja koja proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji predstavlja međunarodni sporazum. Stoga se PIK ne može smatrati institucijom Bosne i Hercegovine u smislu člana VI/3.(a) Ustava BIH. Osim toga, on tvrdi da se konkretan predmet ne može porediti sa predmetom pred Ustavnim sudom o Zakonu o državnoj graničnoj službi (predmet br. U 9/00), jer je PIK donio Pravila i propise ne supstituišući Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine, nego vršeći ovlaštenja koja su PIK-u dodijeljena Aneksom 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nadalje, on je sugerirao da preduvjeti za donošenje privremene mjere, tj. moguća neotklonjiva šteta i vjerovatnoća pozitivnog ishoda u meritumu, nisu ispunjeni. Na kraju, istakao je da su navodi, kako u prvobitnom zahtjevu, tako i u dopuni zahtjeva, bez osnova.
- 7.U dopisu od 15. januara 2001. godine (009/2001/IC/SS), gosp. Ian Campbell, zamjenik Visokog predstavnika za pravna pitanja u Uredu Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, obavijestio je Sud da se Ured Visokog predstavnika slaže sa stajalištem OSCE-a da Sud nije nadležan u konkretnom slučaju.
III - Dopustivost
- 8.Prethodno pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu je da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje ustavnosti osporenih članova Pravila i propisa PIK-a.
- 9.Predmet je pokrenut pred Ustavnim sudom na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa, u dijelu relevantnom za ovaj predmet, da je Ustavni sud jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu, među ostalim, između institucija Bosne i Hercegovine.
- 10.Međutim, kada je Opći okvirni sporazum za mir donesen kao osnova za uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini, smatrano je poželjnim, ili čak neophodnim, ne samo donijeti novi ustav za Bosnu i Hercegovinu - tekst koji je priložen Općem okvirnom sporazumu kao Aneks 4. - već, također, uspostaviti posebne međunarodne (ili djelimično međunarodne) institucije, koje bi, tokom tranzicijskog perioda, ili čak u dužoj perspektivi, promovirale i olakšavale povratak normalnim, mirovnim uvjetima u Bosni i Hercegovini i doprinosile sprječavanju ponovnog izbijanja konflikata u budućnosti. Tako su osnovane Privremena izborna komisija prema Aneksu 3., Komisija za ljudska prava i Ured ombudsmena za ljudska prava prema Aneksu 5., Komisija za raseljena lica i izbjeglice prema Aneksu 7. i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika prema Aneksu 8. Nadalje, Aneks 10 je predviđao imenovanje Visokog predstavnika, koji bi imao opću nadležnost implementacije mirovnog sporazuma. Nije bila namjera da ove institucije budu integrisane u redovni državni institucionalni okvir Bosne i Hercegovine, već je predviđeno da djeluju zajedno sa tim institucijama. Njihove članove bi imenovale, u potpunosti ili djelimično, međunarodne organizacije ili međunarodni zvaničnici, a način njihovog imenovanja dalje ilustrira nadjačavajuću ideju da su te institucije odvojene od redovne institucionalne strukture Bosne i Hercegovine.
- 11.Također činjenica da je Ustav Bosne i Hercegovine Aneks 4 Općem okvirnom sporazumu, dok su navedene međunarodne (ili djelimično međunarodne) institucije obrađene posebno u drugim aneksima Općeg okvirnog sporazuma kao svojevrsna paralelna struktura čiji je cilj da osigura izgradnju mirne Bosne i Hercegovine, ukazuje da nije bilo namjere da se uspostavi ikakav hijerarhijski odnos između međunarodnih (ili djelimično međunarodnih) organizacija s jedne strane, i nacionalnih institucija koje funkcionišu u okviru Ustava s druge strane, već da ove dvije grupe institucija dopunjavaju jedna drugu, i da djeluju uporedo.
- 12.Ustavni sud je već bio suočen sa nekim aspektima problema koji proizilaze iz ove dvostruke institucionalne strukture na kojoj je Opći okvirni sporazum zasnovan.
- 13.U jednom ranijem predmetu, gdje se od Ustavnog suda tražilo da preispita ustavnost Općeg okvirnog sporazuma (predmet br. U 7/97), Sud se izjasnio na sljedeći način:
"U vezi sa zahtjevom za ocjenjivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Ustavni sud ističe da je Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks 4 Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizilazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog Sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud također nije nadležan da ocjenjuje ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine jer je ovaj Sud ustanovljen prema Ustavu Bosne i Hercegovine sa isključivim zadatkom da podržava ovaj ustav."
- 14.Također, postavilo se pitanje da li je moguće uložiti apelaciju Ustavnom sudu protiv odluka Doma za ljudska prava, uspostavljenog Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma i sačinjenog od domaćih i međunarodnih članova. Prema članu VI/3.(b) Ustava, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da Dom za ljudska prava ne treba smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njegove odluke (predmeti U 7/98, U 8/98 i U 9/98). Ustavni sud je tako zauzeo stav da Dom za ljudska prava vrši svoje funkcije izvan redovne sudske strukture Bosne i Hercegovine.
- 15.Još jedno pitanje sa kojim se Ustavni sud suočio bilo je da li je Sud nadležan da preispituje zakone koje je donio Visoki predstavnik na osnovu ovlasti koje mu je povjerila međunarodna zajednica. U tom pogledu, Ustavni sud je ustanovio da, utoliko što je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenirao u oblasti koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/4.(a) Ustava, Ustavni sud se treba smatrati nadležnim za kontrolu materijalnog sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom (predmet U 9/00).
- 16.Za razliku od ovog posljednjeg pomenutog predmeta, u konkretnom slučaju nije bilo uplitanja u zakonodavne prerogative dodijeljene Ustavom domaćem zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, već su Pravila i propisi PIK-a doneseni prema specifičnoj ovlasti datoj PIK-u u Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma. Nadalje, u članu III ovog aneksa izričito se navodi da će se poštovati izborna pravila i propisi koje je donio PIK, "bez obzira na bilo koje unutrašnje zakone i propise".
- 17.Pod tim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi razmatranje suštine čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a i njihove saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine bilo izvan njegove nadležnosti.
- 18.Osim toga, Ustavni sud ističe da je Dom za ljudska prava zauzeo sličan stav proglašavajući se nenadležnim za preispitivanje odluka Izborne apelacione potkomisije, na osnovu toga što su te odluke proizilazile iz posebnih odgovornosti povjerenih OSCE-u prema Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma (predmeti br. CH/98/230 i CH/98/231).
- 19.Ustavni sud ističe da će pravna situacija u pogledu njegove nadležnosti biti drugačija kada Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donese izborni zakon predviđen članom IV/2.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će tada biti nadležan da preispituje, prema proceduri predviđenoj članom VI Ustava, da li je taj zakon u saglasnosti sa Ustavom. Ustavni sud smatra važnim, radi ojačavanja sistema demokracije i pravne zaštite u Bosni i Hercegovini, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora i, stoga, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon.
- 20.S obzirom na odluku koju je Ustavni sud donio o glavnom pitanju u ovom predmetu, također nema osnova za donošenje privremene mjere prema članu 75. Poslovnika.
Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudije dr. Zvonko Miljko, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko su izdvojili svoja mišljenja na donesenu odluku. Tekst izdvojenih mišljenja prilaže se uz ovu odluku kao aneks.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.
Odbacuje se zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
U 40/00
2. februara 2001. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE USTAVNOG SUDA DOC. DR. ZVONKA MILJKE NA ODLUKU USTAVNOG SUDA BROJ U 40/00
- 1.Gospodin Ante Jelavić, u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, zahtjevom od 6. decembra 2000. godine pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine za ocjenu saglasnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi, sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ovaj zahtjev je 22. decembra 2000. godine dopunjen novim podneskom u kojem podnosilac tvrdi da OESS, odnosno PIK, nisu nadležni donositi propise niti sprovoditi izbore za zastupnike u domove naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, jer takva ovlaštenja ne proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Istog dana je podnio i zahtjev za donošenjem privremene mjere u ovom predmetu, kojom bi se privremeno obustavilo izvršenje osporavanih odredbi u pogledu izbora održanih 11. novembra 2000. godine i tako spriječile neotklonjive štetne posljedice na ustavno-pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na sjednici 2. i 3. februara 2001. godine, većinom glasova (pet naprema četiri) donio odluku kojom se zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, odbacuje zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
- 2.Iako se, dakle, Sud nije niti upuštao u ocjenu je li sadržaj osporavanih odredbi u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (član II/2.), a u vezi s Aneksom I Ustava Bosne i Hercegovine kojim je utvrđeno koji će se dodatni međunarodni sporazumi o ljudskim pravima primjenjivati u Bosni i Hercegovini, smatra veoma bitnim da iznese na što se odnosila suština zahtjeva.
Članom 606. Poglavlja 600. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije OESS-a uređeno je da je odluka Izborne apelacione potkomisije konačna i obavezujuća i na nju se ne može uložiti žalba.
U Zahtjevu se napominje kako je Izborna apelaciona potkomisija na osnovu odredbi člana 601. Pravila i propisa ustanovljena kao pravosudno tijelo čija je funkcija osiguranje poštivanja odredbi Pravila i propisa koje je utvrdila Privremena izborna komisija, kao i rješavanje prigovora u vezi s izbornim procesom i kršenjem odredbi Pravila i propisa od sudionika izbornog procesa.
Članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđeno je da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode zajamčene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i njezinim protokolima, ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
U zahtjevu se ističe činjenica kako svaki zakonski akt, pa i Pravila i propisi Privremene izborne komisije Misije OESS-a u Bosni i Hercegovini koji de facto i de iure imaju pravnu snagu izbornog zakona, moraju biti u saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnim konvencijama i sporazumima koji su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.
Suština ovog dijela zahtjeva, uz navođenje međunarodnih pravnih akata o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, svodi se na kršenje člana 13. (a u vezi s članom 6.1. Evropske konvencije), koji glasi: "Svako čija su prava i slobode, priznata ovom Konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti".
Ovdje je Misija OESS-a koja je, u skladu sa Aneksom III Daytonskog mirovnog sporazuma, trebala sprovesti prve izbore, došla u situaciju potpune arbitralnosti i u pravu najteže i nedopustive uloge "sudije u vlastitioj stvari".
Ovu situaciju ne mogu opravdati ni sve specifičnosti postojećeg ustavnopravnog ustroja Bosne i Hercegovine, i svi sporovi oko odnosa Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks IV Daytonskog sporazuma) i ostalih aneksa tog sporazuma (posebno X i ovog III). To se posebno može kazati nakon Odluke ovog suda U 9/00 ("Službeni glasnik BiH", broj 1. iz 2001. godine), o Zakonu o državnoj graničnoj službi koji je nametnuo Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a kojom je ovaj sud u suštini kazao da niko, pa ni Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, ne može kršiti Ustav Bosne i Hercegovine.
No, ovom mom suštinskom stanovištu vratit ću se u drugom dijelu ovog mišljenja koji govori o toj odluci i o samoj dopustivosti ovog zahtjeva.
U vezi s ovim problemom želim (pravo na žalbu) istaknuti samo još jednu stvar. U članu V Aneksa III Daytonskog sporazuma, predviđeno je da se "strane slažu da stvore stalnu izbornu komisiju s ovlaštenjama sprovođenja budućih izbora u Bosni i Hercegovini". Zadaća Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je bila da u tom smislu donese i Stalni izborni zakon, što se nije dogodilo i pored posredovanja međunarodne zajednice, što je dalo povoda Međunarodnoj kriznoj grupi, koju je osnovala Evropska komisija, da ustvrdi kako se u Bosni i Hercegovini "konzistentno ne uspijeva poštovati odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima o izborima (a time i Ustava, ap.a.)..., što je direktno kršenje i Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH". (Evropski i BiH standardi o ljudskim pravima - priručnik, Specijalna publikacija Pravnog projekta ICG, Sarajevo, 14. april 2000.).
Želim ovdje naglasiti kako se većinsko mišljenje u ovoj odluci, na koju se odnosi ovo izdvojeno mišljenje, u tački 13. poziva na raniju Odluku ovog suda (predmet br. U 7/97), gdje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio s pravom da "nije nadležan ocjenjivati ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine", ali je donošenjem navedene odluke br. U 9/00, naglasio svoju aktivističku ulogu čuvara UstavaBosne i Hercegovine u pogledu "svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednom od ovlaštenja pobrojanih u članu VI/3. Ustava", kako stoji u toj odluci!
Druga pobijana odredba odnosi se na Poglavlje B i član 1212. Pravila i propisa PIK-a, kojim se određuje postupak predlaganja i izbora zastupnika u Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, za koju podnosilac zahtjeva smatra da nije u skladu s odredbama članka IV/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Suština ovog dijela zahtjeva odnosi se na tvrdnju kako se ovim odredbama krši Ustav Bosne i Hercegovine - član IV/1.(a) u kojem je jasno određen način izbora i sastav Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
U zahtjevu se navodi kako je jasan "ratio constitutionis" iz odredbi člana IV/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine kojim je predviđeno da izaslanike u Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine biraju direktno izabrani zastupnici konstitutivnih naroda i ukazuje na mogućnost zloupotrebe ovih odredbi, na taj način što se omogućuje da izaslanici jednog naroda biraju zastupnike drugog. Dakle, sasvim je vidljivo da se zahtjev odnosi na neustavnost koja se u prvom pobijanom članu odnosi na nepostojanje prava na žalbu, a u drugom na formiranje Doma naroda, gdje bi predstavnici jednog naroda birali predstavnike drugog naroda u to tijelo, što je samo posebi contradictio in adjecto.
Ustavni sud se nije niti upuštao u suštinu ovog predmeta, proglasivši se nenadležnim, i time ostavio mogućnost kršenja Ustava Bosne i Hercegovine, i to u pitanjima i individualnih i kolektivnih (nacionalnih) prava, u složenom ustavno-pravnom ustroju višenacionalne postdaytonske Bosne i Hercegovine.
- 3.Ovdje dolazimo do centralnog pitanja o dopustivosti, i mog neslaganja s većinom, jer se nakon glasanja o prethodnom pitanju o nadležnosti, ovaj sud nije ni upuštao u preispitivanje ustavnosti osporavanih članova Pravila i propisa PIK-a.
Smatram da Sud nije pravilno postupio jer se u suštini (mutatis mutandis) radi o istom pitanju na koje je Sud dao odgovor u već navedenoj odluci broj U 9/00 iz 2000. godine.
Isto kao i u predmetu broj U 9/00, kada je Ured Visokog predstavnika smatrao da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan u tom slučaju, tako je i ovdje gospodin Robert L. Barry, predsjedavajući PIK-a i šef misije OESS-a u BiH, dostavio odgovor Sudu sa stavovima PIK-a, pobijajući njegovu nadležnost. Razlozi su izneseni u obrazloženju ove odluke. Isto gledište je Sud dobio i od Ureda Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, slažući se sa stanovištem OESS-a.
Od samog stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, kao aneksa međunarodnog sporazuma, postavljalo se pitanje njegovog odnosa prema ostalim aneksima Daytonskog mirovnog sporazuma.
Ponovo se pozivam na Odluku ovog suda o Zakonu o državnoj graničnoj službi Bosne i Herecegovine, koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a kojom je Sud ovaj zakon proglasio saglasnim Ustavu Bosne i Hercegovine. Hipotetički postavljam pitanje što bi se dogodilo da je odluka bila suprotna?
Ovom odlukom Ustavni sud je iskazao visok stepen aktivizma, potvrđujući da nije nadležan preispitivati sami Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, ali istodobno kazavši isto tako da niko (po određenim uvjetima koji su u toj odluci navedeni), pa ni Visoki predstavnik ne može kršiti Ustav Bosne i Hercegovine!
U Odluci doslovno stoji: "Nadležnost zaštite Ustava dodijeljena Ustavnom sudu prema prvoj rečenici člana VI/3. Ustava, precizirana st. (a), (b) i (c), i čitana u vezi s članom I/2. Ustava, koji glasi da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora, dodjeljuje Ustavnom sudu moć kontrole saglasnosti s Ustavom svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednom od ovlaštenja pobrojanih u članu VI/3. Ustava".
Nadalje u toj odluci stoji: "Uzimajući u obzir sveukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, pravni status Visokog predstavnika, kao predstavnika međunarodne zajednice, nije izniman, već su slične funkcije poznate iz drugih zemalja u specijalnim političkim okolnostima".
Primjeri navedeni u toj odluci su države, iako priznate kao suverene, koje su bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, a strane vlasti su djelovale u tim državama u ime međunarodne zajednice, supstituirajući se za domaće vlasti, svodeći tu situaciju u neku vrstu funkcionalne dualnosti. U ovom predmetu, a kako stoji i u obrazloženju naše odluke, Visoki predstavnik je djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon, koji je on donio, je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine. On je i objavljen u "Službenom glasniku BiH".
Isto se može kazati i u ovom predmetu!
Ukratko:
- a)Pravni status OESS-a i PIK-a nije izniman, kao predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini;
- b)supstituirajući domaće vlasti on djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine;
- c)Zakon (Pravila koja zamjenjuju stalni izborni zakon koji je trebala donijeti Parlamentarna skupština BiH, isto kao i zakon o graničnoj službi - a nije) je prirode domaćeg zakona te se isto mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine;
- d)Ista su, također, objavljena u "Službenom glasniku BiH", br. 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00).
Moram priznati da sam imao stanovitih dilema kada smo rješavali predmet U 9/00 u Banjoj Luci, i da sam u višesatnoj raspravi na toj sjednici oponirao sudiji izvjestiocu i njegovoj argumentaciji i bio više sklon gledištu koje je zastupao i Ured Visokog predstavnika o našoj nadležnosti u toj stvari. Priklonio sam se tada stanovištu većine i argumentaciji o suverenitetu Bosne i Hercegovine, ali još više toj aktivističkoj ulozi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji štiti Ustav BiH "bez obzira na autora". Isti sudija izvjestilac u ovom predmetu je zastupao suprotno stanovište o nenadležnosti ovog suda, što je prihvatila većina potrebna da se donese takva odluka.
Ne prihvatam iznesenu argumentaciju u tački 19. obrazloženja odluke, gdje se kaže da "Ustavni sud ističe da će pravna situacija u pogledu njegove nadležnosti biti drukčija kada Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donese izborni zakon predviđen članom IV/2.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će tada biti nadležan (...) te smatra važnim, radi ojačavanja sistema demokracije i pravne zaštite u Bosni i Hercegovini, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora, i zato, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon".
To, po mom shvatanju, znači da, suprotno odluci U 9/00, dok se to ne desi može se kršiti Ustav Bosne i Hercegovine u ovom važnom području demokratskih izbora, koje zadire i u individualna, ali isto tako i u nacionalna prava konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.
Konačno, ne mogu prihvatiti argumente za donesenu Odluku, navedene u tač.13. (predmet U 7/97) i 14. (odnos Ustavnog suda i Doma za ljudska prava) ove odluke, jer se radi o suštinski drukčijim stvarima, koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim ranijim odlukama ispravno riješio.
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ U 40/00
Odlukom Ustavnog suda BiH br. U 40/00 od 2. i 3. februara 2001. godine odbačen je zahtjev gospodina Ante Jelavića, člana Predsjedništva BiH, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za BiH Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi zbog nenadležnosti Ustavnog suda BiH.
Na osnovu člana 36. stava 2. Poslovnika Ustavnog suda BiH, kao jedan od četvorice sudija koji je glasao protiv donesene odluke, izdvajam mišljenje o neslaganju sa donesenom odlukom iz sljedećih razloga:
- 1.U formalnopravnom smislu donesena odluka Suda ima nedostataka. Tako, npr., poglavlje "Činjenice" ne bi trebalo da se nalazi na početku odluke nego bi, u skladu sa dosadašnjom praksom Suda, trebalo poći od "Zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti", zatim od onoga šta je utvrđeno pred Ustavnim sudom i predstavlja "činjenice" u predmetu, a nakon toga dopustivost zahtjeva, te u skladu sa Ustavom BiH i dosadašnjom praksom Suda, da se izvede pravni zaključak. Ovakav način pisanja odluke nije uobičajen niti karakterističan za bilo koji ustavni sud, a niti druge institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava i sloboda.
- 2.U poglavlju 3, koje nosi naslov "Dopustivost", u tački 10. je navedeno, kako slijedi:
"Međutim, kada je Opći okvirni sporazum za mir donesen kao osnova za uspostavljanje mira u BiH, smatrano je poželjnim, ili čak neophodnim, ne samo donijeti novi ustav za BiH - tekst koji je priložen Općem okvirnom sporazumu kao Aneks 4. - već, također, uspostaviti posebne međunarodne (ili djelimično međunarodne) institucije, koje bi tokom tranzicijskog perioda, ili čak u dužoj perspektivi, promovirale i olakšavale povratak normalnim, mirovnim uvjetima u BiH i doprinosile sprječavanju ponovnog izbijanja konflikata u budućnosti".
Ovako izvedena konstatacija "petorice" sudija koji su glasali za ovu odluku je suprotna samom karakteru i prirodi odluka koje donosi Ustavni sud, a naročito je u suprotnosti sa članom 6. tačka 3. Ustava BiH koji kaže da nije u nadležnosti Ustavnog suda da izvodi zaključak da je nešto smatrano "poželjnim" ili čak "neophodnim" nego da štiti Ustav onakav kakav on u naravi i jeste. Postupajući na ovakav način Ustavni sud se, od "čuvara Ustava", polako pretvara u političku instituciju, uzimajući sebi u nadležnost nešto što spada u sferu politike ili u nadležnost Parlamentarne skupštine BiH. Opće je poznata činjenica da Ustav BiH, zajedno sa Sporazumom o izborima i drugim sporazumima koji čine dio Općeg okvirnog sporazuma, čini i ima karakter međunarodnog ugovora, koji, kao takav i na način predviđen Općim okvirnim sporazumom i njegovim aneksima, i obavezuje. U tom kontekstu treba posmatrati ne samo domaće nego i međunarodne institucije koje, dakle, u skladu sa tim Sporazumom, djeluju u BiH.
- 3.U tački 19. ove odluke je, između ostalog, navedeno:
"Ustavni sud smatra važnim, radi ojačavanja sistema demokracije i pravne zaštite u BiH, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora i, stoga, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon".
Ovakav način zaključivanja i predlaganja određenih rješenja je u suprotnosti sa odredbama člana 54. Poslovnika Suda u vezi sa čl. 57, 59, 60. i 61, čijim odredbama je na nedvosmislen način utvrđeno kako Sud odlučuje i donosi odluke. Nigdje u Poslovniku nije navedeno da se Sud može baviti i davanjem preporuka, jer bi one kao takve bile suprotne pravnom karakteru i prirodi odluka koje Sud jedino može da donosi.
- 4.U tački 20. stav 3. je navedeno da je "ovu odluku Ustavni sud donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko".
Ni ovakav zaključak, odnosno konstatacija Suda, nije tačna jer je Ustavni sud ovu odluku donio ne u punom sastavu, kako je ovdje navedeno, nego nadglasavanjem pet naprema četiri. Za ovu odluku su glasale sudije: prof. dr. Kasim Begić, Azra Omeragić, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu i prof. dr. Joseph Marko, a protiv ove odluke su glasale sudije: prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić, doc. dr. Zvonko Miljko i Mirko Zovko. Postupajući na ovakav način pokušava se, ustvari, stvoriti privid, a što ne odgovara činjenicama, da je odluka donesena jednoglasno u punom sastavu Suda.
- 5.U predmetu br. U 9/00, prilikom odlučivanja o nadležnosti Ustavnog suda da preispituje zakone koje je donio Visoki predstavnik, stao sam na stanovište, zajedno sa sudijom prof. dr. Snežanom Savić, da Ustavni sud ne može preispitivati odluke Visokog predstavnika s obzirom da je on, kao posebno uspostavljena institucija Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir U BiH, čija su ovlaštenja propisana u navedenom aneksu, predstavnik međunarodne zajednice koji se bavi nadzorom nad implementacijom Daytonskog sporazuma, te da on nije inkorporiran u pravni sistem entiteta a ni BiH, odnosno da nije ovlašten da donosi zakone, nego odluke iz oblasti "nadzora nad implementacijom Sporazuma".
Međutim, Ustavni sud je većinom glasova sedam naprema dva odlučio da se proglasi nadležnim "za kontrolu materijalng sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom". To znači da bi primjenom već stvorene prakse u vidu precedenta Sud trebao da ima isti pristup u odnosu na ocjenu pravila i propisa Privremene izborne komisije.
Postupajući na ovakav način, Sud izaziva određenu neodlučnost u svom odlučivanju i stvara različitu praksu za identične slučajeve.
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PROF. DR. SNEŽANE SAVIĆ O NESLAGANJU SA VEĆINSKOM ODLUKOM SUDA U PREDMETU BR. U 40/00
U skladu sa članom 36. Poslovnika o radu Ustavnog suda BiH - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/ 99), izdvajam mišljenje u pogledu neslaganja sa većinskom odlukom Suda u predmetu U 40/00.
U predmetu 40/00, postupajući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda gosp. Ante Jelavića, a u pogledu ocjene ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a, većinskom odlukom Suda odlučeno je da se zahtjev, zbog nenadležnosti, odbaci.
Smatram da je, u pogledu donošenja ove odluke Ustavnog suda BiH, bilo neophodno uzeti u obzir odluku donesenu u predmetu U 9/00 kada je Sud, ispitujući ustavnost Zakona o državnoj graničnoj službi BiH, koji je donio Visoki predstavnik za BiH, stao na stanovište da je, iako nije ovlašten da ulazi u formalnopravni aspekt ovog akta, tj. u ocjenu ovlaštenja Visokog predstavnika za donošenje zakona, isti akt, posmatrano sa materijalnopravnog aspekta, proglasio saglasnim sa Ustavom BiH. Analogija između ova dva slučaja, pogotovo s obzirom na praksu Ustavnog suda BiH, neophodna je i sasvim očita.
Postupajući u prvom slučaju Sud je stao na stanovište:
da nije ovlašten da ulazi u ocjenu ovlaštenja Visokog predstavnika da donosi zakone,
da se, uprkos tome, u ovom slučaju radi o zakonu BiH koji je kao takav objavljen u "Službenom glasniku BiH",
da je, u konkretnom slučaju, riječ o supstituciji ovlaštenja Visokog predstavnika,
da, analogno tome, Ustavni sud BiH može ulaziti u ocjenu materijalnopravnog aspekta ustavnosti osporenog akta.
U predmetu 40/00, tj. postupajući po zahtjevu za ocjenu materijalnopravnog aspekta ustavnosti pravila PIK-a, Sud je, nasuprot navedenom, stao na stanovište:
da utoliko što je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenisao u polju koje potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine BiH, prema članu IV/4.(a) Ustava BiH, Ustavni sud se treba smatrati nadležnim za kontrolu materijalnog sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom BiH (predmet 9/00),
za razliku od navedenog predmeta, u ovom slučaju nije bilo uplitanja u zakonodavne prerogative dodijeljene nacionalnom zakonodavstvu BiH, već su pravila i propisi PIK-a doneseni prema specifičnoj ovlasti datoj PIK-u u Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma
U tim okolnostima Ustavni sud smatra da bi razmatranje materije čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a i njihove saglasnosti sa Ustavom BiH bilo izvan njegove nadležnosti
Obrazloženje Suda da je Dom za ljudska prava zauzeo sličan stav proglašavajući se nenadležnim za preispitivanje odluka Izborne apelacione potkomisije, na osnovu toga što su te odluke proizlazile iz specifičnih odgovornosti povjerenih OSCE-u, prema Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma, moglo bi se prihvatiti pod uvjetom da se Sud u predmetu 9/00 također oglasio nenadležnim. Međutim, prihvatajući da je u ovom slučaju nadležan, Sud je stvorio obavezu da i u ovom drugom slučaju učini isto, pogotovo s obzirom na činjenicu da je u zahtjevu, za razliku od prvog slučaja, tražena samo ocjena materijalopravnog aspekta ustavnosti, odnosno ocjena da li je sadržaj navedenih pravila u skladu sa Ustavom BiH.
Tako se iz navedenog, sasvim jasno, može vidjeti različit pristup Suda u ova dva slučaja. Naime, u prvom slučaju tražena je ocjena i materijalnopravnog i formalnopravnog aspekta ustavnosti Zakona o državnoj graničnoj službi, dok je u drugom slučaju zahtjevana, kako je već navedeno, samo materijalnopravna ocjena ustavnosti pravila PIK-a. Ukoliko je Ustavni sud u prvom slučaju stao na stanovište da navedeni akt može ispitivati sa materijalnopravnog aspekta, ne ulazeći u formalni - ocjena ovlaštenja Visokog predstavnika za donošenje zakona, smatrajući da se radi o specifičnoj međunarodnopravnoj instituciji u BiH, to je bilo neophodno učiniti i u ovom slučaju. Razlozi za to su sljedeći:
Institucija Visokog predstavnika je specifična institucija međunarodnopravnog karaktera čiji je status regulisan Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir.
PIK, odnosno OSCE, također, prema Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma za mir, kao specifičan subjektivitet, ispred međunarodne zajednice ima specifična ovlaštenja u BIH.
I jedan i drugi akt su zakoni u materijalnopravnom smislu, što znači da, sa materijalnopravnog aspekta, moraju biti saglasni sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Obaveza iz člana 3. Aneksa 3, da će se poštovati izborna pravila i propisi koje je donio PIK bez obzira na bilo koje unutrašnje zakone i propise, koja se navodi u obrazloženju odluke Suda, ne proteže se na Ustav BiH koji je u BiH najviši pravni akt (kao i u svakoj drugoj državi). Ukoliko je Sud prihvatio da ocjenjuje ustavnost akata Visokog predstavnika (sa materijalnopravnog aspekta), bio je dužan da to učini i u ovom slučaju.
Prema obrazloženju Suda u prvom slučaju, što je po većinskom mišljenju značajno za karakter tog akta, analogijom se može zaključiti da je i ovaj akt materijalizovan (treći element forme zakona) objavljivanjem u "Službenom glasniku BiH" (Službeni glasnik BiH , br. 18/2000, 21/2000, 27/2000).
Može se zaključiti da se i u drugom slučaju radi o supstituciji vlasti institucija BiH, jer je pravilima PIK-a regulisana materija koja po svojoj sadržini i prirodi treba biti obuhvaćena Zakonom o izborima (izbornim zakonom). Ovo je posebno značajno zbog toga što se ona, prema Aneksu 3., odnose samo na izbore koji su provedeni neposredno nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma, ali se, zbog nedostatka Zakona o izborima BIH, i danas primjenjuju. To znači da se njima supstituiše zakon za čije je donošenje, prema Ustavu BiH, nadležna Parlamentarna skupština BiH.
Ukoliko je Ustavni sud BiH stao na stanovište da je ovlašten da ispituje ustavnost akata Visokog predstavnika, koji su po svojoj sadržini zakoni, ne ulazeći dakle u njihov formalnopravni aspekt, što je u prvom slučaju i bio zahtjev, a protiv koje odluke sam također glasala i izdvojila svoje mišljenje, smatram da je isto morao da učini i u ovom slučaju, pogotovo stoga što se u ovom slučaju tražila samo ocjena materijalnopravnog aspekta ustavnosti ovih pravila.
Zbog navedenog, pogotovo s obzirom na praksu Ustavnog suda, moje je mišljenje drugačije od većinskog, te, iako sam u predmetu 9/00 stala na suprotno stanovište, smatram da je, slijedeći praksu Suda, u oba slučaja Sud morao da postupi na identičan način, odnosno prihvati da je u ovom slučaju nadležan da, sa materijalnopravnog aspekta, dakle ne ulazeći u ovlaštenja OSCE-a i PIK-a, ispita ustavnost osporenih pravila PIK-a.
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MIRKA ZOVKE U POGLEDU ODLUKE USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ U 40/00
Odlukom Suda broj U 40/00 od 2. i 3. februara ove godine odbačen je zahtjev gospodina Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Dakle, odlučeno je da zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva BiH, nije dopustiv.
Iz izdvojenih mišljenja četvorice sudija očito proizilazi da sam glasao protiv navedenog odlučenja, a da je rezultat glasanja bio pet naprema četiri za spomenutu odluku.
UVOD
Iz sredstava informiranja sam, znatno prije zakazane sjednice, saznao da je gosp. Ante Jelavić pokrenuo predmetni postupak po ovlaštenju koju ima kao član Predsjedništva BiH.
Zbog delikatnosti predmeta koji je već do tada, pa čak i prije izbora 11. novembra 2000. godine, uzburkao prije svega političku javnost u odnosu na izborna pravila i neke izmjene neposredno pred izbore, pristupio sam proučavanju zahtjeva podnosioca kao i odgovora Privremene izborne komisije (PIK-a).
Ovo sam učinio tim prije, što je naknadno predložena i privremena mjera s prijedlogom da se do meritorne odluke Suda spriječi realizacija izbornih rezultata koji su, po tezi podnosioca zahtjeva, bili suprotni Ustavu BiH.
Dakle, radilo se o predmetu HITNOG KARAKTERA.
S druge strane, znajući i očekujući da će referat sudije izvjestioca i prednacrt odluke stići neposredno pred sjednicu, što se i dogodilo, smatrao sam da u ovakvom delikatnom predmetu treba izvršiti, kao i uvijek, opsežne pripreme.
Ovo pišem zato da istaknem da sam se pripremao u odnosu na materijalnopravni aspekt predmeta, bilo da će se odlučiti samo o privremenoj mjeri, pa zatim meritorno u pogledu materijalnopravnog odlučivanja, ili pak da će se donijeti odmah meritorna odluka.
Dakle, "ni u snu" nisam pomišljao ili pretpostavljao da će stići referat Suda i prednacrt konačne odluke kojim će se predložiti odbacivanje zahtjeva zbog nenadležnosti, jer zahtjev nije dopustiv.
Zbog čega nisam to mogao pretpostaviti? Jednostavno zato što je u pogledu identičnog slučaja u predmetu U 9/00 od 3. novembra 2000. godine (Zakon o državnoj graničnoj službi BiH, koji je donio Visoki predstavnik supstituirajući Parlament BiH), Sud zauzeo precedent (presedan) da je zahtjev dopustiv, dakle da je Sud nadležan i nad odlukama Visokog predstavnika kada on suspstituira ovlaštenju Parlamenta BiH (misli se na zakonodavnu nadležnost).
Iznenađenje u negativnom smislu je bilo tim veće što je "stiglo" od sudije izvjestioca (stranca) koji je, "igrom slučaja", bio i izvjestilac u predmetu U 9/00.
Osjećam potrebnim da kažem da sam kod odlučivanja u predmetu U 9/00 bio u velikoj dilemi o dopustivosti zahtjeva nad odlučenjima Visokog predstavnika u pogledu supstituiranja zakonodavne nadležnosti Parlamenta BiH.
Glasajući, ipak, za navedenu odluku, moje opredjeljenje je bilo rezultat jedne "divne teze" sudije izvjestioca, a to je da, ako ne bismo prihvatili da je zahtjev/i dopustiv/i, onda bismo a contrario prihvatili da je Bosna i Hercegovina pod protektoratom.
Također, treba reći da je navedeni precedent iz predmeta broj U 9/00 nesumnjivo prihvaćen, a o čemu najbolje govori podatak da je kasnije u još dva predmeta (Zakon o otkupu stanova i Zakon o putnim ispravama koje je nametnuo Visoki predstavnik) ovaj stav ponavljan, što znači da je navedeni presedan definitivan.
MOJ STAV
Glasajući protiv navedenog proceduralnog odlučenja i izdvajajući svoje mišljenje opredijeljen sam sljedećim:
AD1. Prije svega, da ne bih bio preopširan, zamolio bih onoga kojeg ovo interesira da pročita dio obrazloženja u pogledu "dopustivosti zahtjeva" u predmetu U 9/00 kao ranijeg po vremenu i ovog predmeta U 40/00 gdje izdvajam mišljenje.
Apsolutno sam uvjeren da se u toj analizi u pogledu činjeničnog opredjeljenja, a na tome izvedenog pravnog zaključka, radi o ISTOVJETNOSTI ISTOG pravnog pitanja. Ponavljam da je ovo pitanje dopustivosti zahtjeva, a time nadležnosti djelovanja Ustavnog suda BiH u pogledu materijalnopravne istine.
Jedina razlika je o institucijama međunarodnog karaktera na relaciji Aneksa 3. i Aneksa 10. Daytonskog mirovnog sporazuma.
Naime, prema Aneksu 10/5. Visoki predstavnik je konačni tumač navedenog sporazuma.
U svoju nadležnost je inkomporirao i donošenje zakona privremenog karaktera dok zakonodavnu odluku o istom pitanju ne donese nadležni Parlament.
Rečeno je da je zauzet presedan da u toj djelatnosti Visokog predstavnika Ustavni sud BiH može djelovati u ocjeni ustavnosti takvih odluka.
Možda je suvišno reći, jer je to notorno poznato, da je uloga Visokog predstavnika u odnosu na Daytonski mirovni sporazuma po rangu najjača.
Aneksom 3. Daytonskog mirovnog sporazuma ugovorne strane su prihvatile da Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) sprovede izbore u Bosni i Hercegovini, i u skladu sa tim donese Privremeni izborni zakon.
Ovo, prije svega, proizilazi iz preambule koja nosi naslov Sporazum o izborima, a u kojoj se kaže - citiram: "Kako bi promovirali slobodne, fer i demokratske izbore i kako bi postavili temelj za predstavničku vlast i osigurali progresivno postizanje demokratskih ciljeva u Bosni i Hercegovini " itd.
Znači da je osnovna uloga OSCE-a u prvoj fazi nakon mirovnog sporazuma bila sprovođenje slobodnih i demokratskih izbora, na osnovu kojih bi se konstituirali parlamenti na nivou države BiH i entiteta, po ustavu vrhovnih organa u parlamentarnoj demokraciji.
To je ujesen 1996. godine i učinjeno i kao rezultat toga konstituirani su spomenuti parlamenti.
Jasno je, a to i podvlačim, da u ovim prvim izborima ne može biti ni riječi o supstituiranju zakonodavne djelatnosti parlamenata jer oni tada i ne postoje.
Ali isto je tako jasno, jer to proizilazi iz samog Ustava BiH, da je nakon konstituiranja parlamenta jedna od temeljnih zadaća tog vrhunskog zakonodavnog tijela bila donošenje izbornog zakona.
Nije moje kao sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da polemiziram zbog čega takav zakon nije donesen, jer bih onda politizirao i prešao bih okvire "čuvara Ustava".
No isto tako za mene nije sporno da, pošto Parlament ne donosi stalni izborni zakon, OSCE nastavlja sa svojom djelatnosti oko izbora.
Međutim, iz činjenice da PIK donosi, dopunjuje i mijenja izborna pravila i propise što se sve objavljuje u "Službenom glasniku BiH" broj 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00, ukazuje bez sumnje da PIK preuzima ulogu Parlamentarne skupštine i time jasno supstituira - zamjenjuje djelatnost Parlamenta oko obaveze donošenja izbornog zakona.
Znači, radi ISTO što i Visoki predstavnik u situacijama kad Parlament ne ispunjuje ustavne zadaće iz zakonodavne djelatnosti.
U rezimeu, radi se o pravima i obavezama PIK-a oko izbora, do prvih izbora, i slijedom toga konstituiranja parlamenata.
Od dana kada su utemeljeni parlamenti izborna pravila, koja se dopunjuju i mijenjaju, su jasno učinjena kao zamjena - supstitucija zakonodavne nadležnosti parlamenta.
To je toliko jasno, da je zaista nevjerojatna i začuđujuća izmjena stava o već ranije zauzetom presedanu počev od predmeta U 9/00 pa nadalje, pa se čudim i pitam zar je toliko potrebno objašnjavati očito istu situaciju po "istom pitanju" u pogledu ovlaštenja.
Zato i teze u predmetima U 9/00 i U 40/00 o dopustivosti zahtjeva apsolutno kolidiraju međusobno, jer teza u obrazloženju u predmetu U 40/00 da zahtjev nije dopustiv, tj. da je Ustavni sud BiH nenadležan, je suprotan zauzetom precedentu U 9/00.
AD2. Obzirom da su moje kolege suci, koji su izuzeli mišljenje, a čija sam mišljenja pročitao, analizirali i ukazali na niz kontradikcija i nedosljednosti u odluci U 40/00, izbjegao bih ponavljanje u tom dijelu, ali bih izrazio isto mišljenje u nizu odlučnih stavova koji su bili razlogom njihovog glasanja i izdvojenih mišljenja.
Ti analizirani stavovi sintetiziraju najbitniji stav, a to je da se radi o supstituciji izbornog zakona i time ovlaštenju PIK-a.
Zato je jasno da su zakoni koje donosi, bilo Visoki predstavnik ili pak PIK, prije svega zakoni u materijalnopravnom smislu. Svakako da onda moraju biti saglasni sa Ustavom BiH kao i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
AD3. Ima niz primjedbi na način obrazlaganja odluke U 40/00, počev od formalnih pa do sadržajnih. Npr. u formalnom smislu odluka počinje podnaslovom I. ČINJENICE, pa tek onda podnaslov II. POSTUPAK. Po redosljedu procedure postupak se otvara tako što legitimirana osoba podnese zahtjev, zatim se daje odgovor na zahtjev (ukoliko se podnese), zakazuje sjednica na kojoj se razmatra činjenično stanje, na temelju kojeg se donose pravni zaključci, da bi se, kada je stvar zrela za presuđenje, postupak okončao glasanjem i donošenjem odluke. Postoji procedura do objave odluke u službenom glasniku. Prema tome, i redosljed izlaganja u odluci bi trebao biti redosljed koji sam izložio.
No, veća je zamjerka što u podnaslovu II. POSTUPAK odluka samo formalno spominje da su norme koje je napao gosp. Ante Jelavić, član Predsjedništva BiH, nesaglasne sa normama Ustava BiH.
Dakle uopće ne spominje suštinu i razloge koje podnosilac zahtjeva vidi i na koje ukazuje kao protuustavne. Ovo podnosilac čini na analitičan način, na šest kucanih stranica s još dvije dopune.
Na taj način čitalac navedene odluke ne može izvesti pravilne zaključke o sadržaju teze zbog čega je povrijeđen Ustav BiH.
Razmišljam da je možda tako i trebalo biti, jer zašto nešto pisati kada se o tome neće odlučivati u materijalnopravnom smislu.
Čemu pisati tezu podnosioca zahtjeva da odredba članka 606. Pravila i propisa PIK-a ne dozvoljava ni odrednicu "žalba kao pravni lijek". Čemu to pisati kad nema ovlaštenju ni kod Ustavnog suda BiH, dakle nema bilo koje drugostepene kontrole.
Zašto spominjati član 1212. Pravila i propisa PIK-a kad je i u tom dijelu zahtjev odbačen zbog nenadležnosti.
Zašto uopće spominjati do potankosti izanaliziranu tezu podnosioca da je načinom izbora predstavnika iz reda hrvatskog naroda u Dom naroda federalnog, zatim i državnog Parlamenta, došao u pitanje vitalni interes hrvatskog naroda. I to na taj način što je ovim izbornim propisom omogućeno da na nivou općina i kantona predstavnike iz reda hrvatskog naroda biraju i predstavnici druga dva naroda. Jednostavno rečeno, da u Predstavnički dom naroda hrvatske predstavnike biraju i Bošnjaci i Srbi i obrnuto. Svakako, kao sukus ove teze je centralno pitanje da se navedenim izbornim zakonom nije poštovala volja hrvatskog naroda, izražena na slobodnim i demokratskim izborima, u pogledu predstavljanja u Predstvničkom domu Prlamenta BiH kao ni u Domu na nivou Parlamenta države BiH.
REZIME
U uvodu sam kazao da sam dilemu oko dopustivosti zahtjeva u predmetu U 9/00 u pogledu nadležnosti nad odlukama Visokog predstavnika, kada supstituira zakonodavnu djelatnost parlamenta, razriješio nakon "divne teze" sudije izvjestioca da bismo, ukoliko bismo prihvatili da je zahtjev nedopustiv, priznali protektorat u BiH.
Nakon odlučenja u predmetu u kojem pišem izdvojeno mišljenje, kod mene nema više "divne teze" koja se raspršila i u meni izazvala duboke osjećaje razočarenja.
Pitam se je li ona prva teza po pravnom značaju jasnog presedenta bila iskrena, pri tome imajući na umu da se ista teza ponavlja i u drugim predmetima s tim što je u svim predmetima riješeno po jednoj formuli - "zahtjev je dopustiv ali ga uvijek odbijamo u materijalnopravnom smislu", a ovo u odnosu na Visokog predstavnika.
U ovom slučaju u odnosu na pravila i propise PIK-a, čiji je predsjedavajući gosp. Robert L. Barry, interesantno je pripomenuti da se u odgovoru na zahtjev PRIMARNO potencirao stav i teza da zahtjev nije dopustiv.
To je Sud i prihvatio, pa je na taj način "elegantno izbjegnut" odgovor na krucijalno pitanje je li navedeni Privremeni izborni zakon povrijedio slobodno izraženu volju hrvatskog naroda prilikom izbora po pitanju da taj konstutivni narod u Domu naroda Parlamenta Federacije u BiH predstavljaju zastupnici izborne volje tog naroda.
Na ovo pitanje ne mogu dati odgovor jer, većinskim glasanjem o kojem je i riječ, Sud nije ni dozvolio da dođe do odgovora.
Jednostavno rečeno, našom odlukom na koju izdvajam mišljenje napravili smo novi precedent, a to je da je PIK prije svega "nepogrješiv".
Time je Sud priznao "nemoć" da ispita nešto što je možda najdelikatnije za bilo koji od konstitutivnih naroda, a to je da se poštuje slobodna izborna volja konstitutivnog naroda o pitanju njegovog predstavljanja, i to baš u domovima parlamenata gdje se štiti vitalni interes bilo kojeg konstitutivnog naroda u BiH.
Svakako da bih bio sretniji da smo predmet riješili u materijalnopravnom smislu i na taj način meritorno odgovorili podnositelju zahtjeva je li u pravu ili pak ne, ili bolje rečeno je li povrijeđen Ustav BiH ili pak ne supstituiranjem napadnutih odrednica čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a u odnosu na zakonodavnu nadležnost parlamenata.
No, nije važno "bih li ja kao sudija bio sretniji ili pak ne", odlučno je i bitno da izborni zakon bude pravičan, što znači demokratičan i objektivan za sve narode u BiH, i na taj način u demokratskom sistemu jedne države slijedi izbornu volju naroda u BiH.
Da smo "kao čuvari Ustava" kontrolirali osporavani izborni zakon u materijalnopravnom smislu, tada bismo dali ustavne odgovore i tada bi se trebala izbjeći politička ili bilo koja druga konotacija ovog teškog slučaja.
Time bismo na najbolji način zaštitili i nivo najvišeg sudskog organa jedne zemlje, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Tada se ne bih bojao "mogućih loših posljedica ove sudske odluke".
Slijedom iznesenog sam glasao suprotno donijetoj odluci, i izdvojenim mišljenjem sam se distancirao kao sudija od navedenog odlučenja.