Aktio

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

ODLUKA U 15/99 Usvaja se apelacija gđe. S. Z., rođene B.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 15. i 16. decembra 2000. godine, donio je

ODLUKU U 15/99
Usvaja se apelacija gđe. S. Z., rođene B.

OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud:

1. Činjenično stanje

Ugovor o zamjeni imovine, od 10. augusta 1995. godine, je zaključen između S. Z. i B. V. Prema ovom ugovoru, B. V. je prenio na S. Z. svoju imovinu, registriranu kao k.č. 2308/1, površine 202 m2, koja se nalazi u Bolu na ostrvu Braču u Hrvatskoj, u zamjenu za imovinu S. Z., k.č. 10/118, površine 459 m2, koja se nalazi na adresi ul. Petra Preradovića 12 u Prijedoru. Ugovor je sklopljen u uredu advokata M. D. u Prijedoru i ovjeren je 5. septembra 1995. godine u Osnovnom sudu u Prijedoru.

S. Z. je, 8. marta 1996. godine, pokrenula postupak (predmet br. P-61/96) pred Osnovnim sudom u Prijedoru, tražeći poništenje ugovora o zamjeni nekretnina. Navela je da je ugovor zaključen pod prijetnjama i da to nije bio njen dobrovoljan čin. Pozivala se na ratno stanje u vrijeme kada je ugovor zaključen, zbog kojeg se, kao Hrvatica koja živi u Prijedoru kojim su dominirali Srbi, osjećala ugroženom i prinuđenom da zaključi ugovor.

B. V. je osporio navod S. Z. i naveo da je ugovor o zamjeni bio dobrovoljan i pravno valjan sporazum. Tražio je da Osnovni sud naloži S. Z. da iseli iz kuće u Prijedoru sa svojim članovima domaćinstva i da mu preda kuću.

Osnovni sud je 27. decembra 1996. godine, na osnovu pismenih i usmenih dokaza, odlučio da odbije zahtjev S. Z. i naložio joj je da iseli iz kuće u Prijedoru sa članovima svoga domaćinstva i da preda kuću B. V. u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U svojoj presudi, Osnovni sud je odlučio da je ugovor bio pravno valjan i da je B. V. sada zakonski vlasnik kuće u Prijedoru.

S. Z. se žalila protiv ove presude Okružnom sudu u Banjoj Luci (predmet br. Gž-474/97). U svojoj presudi, od 25. septembra 1997. godine, Okružni sud je odlučio da je ugovor o zamjeni valjan prema Zakonu o obligacionim odnosima i odbio žalbu S.Z.

S. Z. je, zatim, uložila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (predmet br. Rev. 91/98), koji je, presudom od 26. maja 1999. godine, odbio reviziju.

  • 1.
    Ukida presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 91/98 od 26. maja 1999. godine, presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-474/97 od 25. septembra 1997. godine i presudu Osnovnog suda u Prijedoru broj P-61/96 od 27. decembra 1996. godine.

2. Postupak pred Ustavnim sudom

S. Z. koju zastupa M. K., advokat iz Banje Luke, 21. oktobra 1999. godine je uložila apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske. Gđa. S. Z. je tvrdila da su osporena presuda, kao i prvostepena i drugostepena presuda, zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer sudovi nisu uzeli u obzir ratne uvjete u kojima je zaključila ugovor o razmjeni i teškoće sa kojima je bila suočena kao pripadnica hrvatske manjine u Prijedoru. Nadalje, navela je da je bila prisiljena da zaključi uguvor, te da su njena ljudska prava na mirno uživanje u imovini, poštovanje doma i pravo na pravičan postupak - prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima - povrijeđena navedenim presudama, koje su potvrdile valjanost ugovora.

Apelacija je dostavljena B. V., koji je 18. aprila 2000. godine dostavio svoj odgovor. U tom odgovoru osporio je zahtjev S. Z., tvrdeći da je ugovor koji je sklopio sa njom bio pravno valjan. Pozvao se na činjenicu da su sudovi na tri nivoa zaključili da je S. Z. zaključila ugovor slobodnom voljom, budući da je ni on ni neko treće lice nisu prisilili da se odrekne kuće. Ona se predomislila tek nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, želeći kuću nazad. Međutim, prema njegovom mišljenju, nije bilo pravnog osnova za poništenje ugovora.

Prema članu 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zapažanja o apelaciji su zatražena i od Vrhovnog suda Republike Srpske. Međutim, Vrhovni sud nije dostavio nikakve komentare.

Tokom postupka pred Ustavnim sudom, S.Z. je 15. novembra 1999. zatražila da Ustavni sud, kao privremenu mjeru, obustavi izvršenje presude Osnovnog suda, kojom joj je naloženo da napusti svoju kuću u Prijedoru i da je preda B. V. Istakla je da bi je izvršenje te presude dovelo u vrlo težak položaj, jer bi praktično bila izbačena na ulicu sa svojom porodicom, bez ikakvog mogućeg utočišta.

Ustavni sud je 3. decembra 1999. godine, na osnovu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda, donio rješenje kojim je izvršenje presude Osnovnog suda u Prijedoru, br. P-61/96 od 27. decembra 1996. godine, obustavljeno na osnovu toga što bi izvršenje te presude moglo imati neotklonjive štetne posljedice za S. Z. Ustavni sud je 3. novembar 2000. godine, održao javnu raspravu u ovom predmetu, kojoj su prisustvovali, s jedne strane, S. Z. i njen advokat Z. O., s druge strane B. V. i njegov advokat R. S., kao i predstavnik Vrhovnog suda Republike Srpske, P. B. Na raspravi, obje strane su iznijele svoja gledišta na predmet i odgovarale na pitanja. Gosp. P. B. je dao i izjavu u ime Vrhovnog suda.

  • 2.
    Proglašava ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen 10. augusta 1995. godine između S. Z. i B. V., ništavim.

3. Dopustivost apelacije

Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost po pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su svi pravni lijekovi protiv osporene presude iscrpljeni i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku (član 11. Poslovnika Suda).

Ustavni sud konstatuje da presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru pokreću pitanja iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i njenim Prvim protokolom, koji se, prema članu II/2. Ustava, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Nadalje, S. Z. je, pokrećući predmet pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, iscrpila sve pravne lijekove, a apelaciju je uložila u okviru roka predviđenog članom 11. Poslovnika Suda. Apelacija je, stoga, dopustiva.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

4. Pravna ocjena predmeta

U ovom predmetu, Osnovni sud u Prijedoru je utvrdio da je ugovor o zamjeni između S. Z. i B. V. pravno valjan prema Zakonu o obligacionim odnosima, i da je S. Z. stoga obavezna da napusti svoju kuću u Prijedoru i da je preda B. V. kao novom vlasniku kuće. Ovu presudu je potvrdio Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske. S. Z. je osporila ove sudske odluke u svojoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

Nije zadatak Ustavnog suda da ispita konkretan predmet na osnovu odredbi Zakona o obligacionim odnosima ili drugih pravila civilnog prava, već je Ustavni sud pozvan da odredi da li su sudske odluke, i kao konačna, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, povrijedile Ustav Bosne i Hercegovine i, posebno, član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i član 1. Prvog protokola na Konvenciju, koji su, prema članu II/2. Ustava, dio prava Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

Član 8. Konvencije predviđa:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se neće miješati u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."

Član 1. Prvog protokola predviđa:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava."

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Jasno je da vlasnik kuće koji proda kuću drugom licu u normalnim okolnostima ne može nakon prodaje tražiti zaštitu svojih prava na tu kuću kao svoj dom i svoju imovinu. Međutim, takva zaštita se gubi samo kada je prodaja dobrovoljna transakcija čija je valjanost priznata zakonom. Slobodna izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje i ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je prodavač bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, pri čemu su ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja da li se za njega može smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije.

U konkretnom predmetu, ne tvrdi se da je B. V. podvrgao S. Z. prijetnjama ili da ju je prisilio na neki drugi način da zaključi ugovor o razmjeni s njim. Nadalje, navodi S. Z. da je prije zaključenja ugovora dobivala prijetnje telefonom su prilično neodređeni i općeg karaktera. Nijedna osoba nije identificirana kao odgovorna za te prijetnje i navodi nisu podržani ni na koji način.

Međutim, postoje druge okolnosti koje se, također, moraju uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja transakcije sa B. V.

Kao prvo, treba primijetiti da je kuća koju je S. Z. zamijenila bila kuća u kojoj je ona živjela 60 godina, čitav svoj život, i da ju je naslijedila od svog oca. Ona, stoga, mora da je posebno vezana za tu kuću i nema razloga vjerovati da bi u normalnim okolnostima bila voljna da je napusti da bi otišla živjeti u neko daleko mjesto sa kojim nema posebne povezanosti. Nadalje, ono što je dobila u zamjenu na ostrvu Brač je opisano kao nedovršena vikendica ili ljetna kuća i tu kuću ona nije posjetila prije zaključenja ugovora. Vjerovatno je da kuća na Braču ima znatno manju vrijednost od kuće S. Z. u Prijedoru, te da je ugovor o zamjeni, stoga, sa ekonomskog stanovišta, bio nepovoljan po S. Z. Svi ti faktori čine da ugovor djeluje kao abnormalna transakcija koja se ne bi desila pod normalnim okolnostima.

Zaista, transakcija se desila u ratnim okolnostima i dok je S. Z, koja je Hrvatica, bila pod bitnim teškoćama, i, kao što je objasnila, u Prijedoru se osjećala izložena čak i opasnosti po život. Ne može biti sumnje u to da je B. V. bio svjestan ranjivog i teškog položaja S. Z., i zasigurno je razumio da je to bio razlog zbog kojeg je ona bila spremna da s njim zaključi sporazum o zamjeni.

Ugovor je datiran 10. augusta 1995. godine, ali je S. Z. izjavila da je bio antidatiran i da je ustvari bio zaključen 4. septembra 1995. godine. Izjavila je da je "to bilo par dana nakon što je veći dio njene kuće zauzela, u skladu sa odlukom lokalnih vlasti, porodica srpskih izbjeglica, porodica K. U vezi s tim, S. Z. se osjećala prinuđenom da privremeno napusti svoju kuću i ode živjeti drugdje u komšiluku. Koji god bili tačni datumi, nije bilo sporno da je ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme kada se pravo S. Z. da ostane u posjedu svoje kuće i svoje budućnosti u Prijedoru činilo nesigurnim". Objasnila je da je planirala, čak i da je pokušala da napusti Prijedor, ali da se to nije desilo kako je ona zamislila. Stoga je ostala u Prijedoru, i kada je porodica K napustila njenu kuću nakon što je u njoj provela osam i po mjeseci, S. Z. se vratila da živi u njoj uprkos ugovoru o zamjeni koji je zaključila. Od onda je ponovo živjela u kući tokom nekoliko godina.

Jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, koji predstavlja Aneks 4. na ovaj sporazum, je borba za uklanjanje etničkog čišćenja koje se dešavalo tokom ratnog perioda i koje je i uzrokovalo da mnoga lica, koja pripadaju etničkim manjinama u raznim područjima Bosne i Hercegovine, napuste svoje domove i odu živjeti drugdje, bilo u inozemstvo ili u druge dijelove Bosne i Hercegovine. Jedan važan cilj, koji se odražava u članu II/5. Ustava, među ostalim, je povratak izbjeglica i raseljenih lica mjestima iz kojih potiču i svojim domovima.

U Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma, član XII/3. predviđa da u određivanju zakonitog vlasnika neke imovine, Komisija za raseljena lica i izbjeglice neće priznavati kao valjane bilo kakve nelegalne transakcije imovine, uključujući prijenos koji je učinjen pod prinudom, u zamjenu za dozvole izlaska ili dokumente, ili koje su na neki drugi način povezani sa etničkim čišćenjem. Ovo pokazuje da se, u kontekstu Općeg okvirnog sporazuma, cilj eliminiranja efekata i tragova etničkog čišćenja smatra od takvog osnovnog značaja da u nekim slučajevima utiče na valjanost pravnih transakcija koje bi, inače, zadovoljavale pretpostavke civilnog prava.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra jasno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor.

Pod tim okolnostima, Ustavni sud mora zaključiti da provođenje ugovora o razmjeni ne bi bilo u skladu sa pravom S. Z. na poštovanje njenog doma iz člana 8. Konvencije i člana II/3.(f) Ustava, te sa njenim pravom na poštovanje njene imovine iz člana 1. Protokola broj 1 i člana II/3.(k) Ustava. Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru se, stoga, moraju poništiti i sporazum o razmjeni proglasiti bez pravnog djejstva.

Pošto je Sud odlučio u odnosu na povredu člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1, Ustavni sud ne smatra potrebnim da razmatra da li je povrijeđeno pravo S. Z. na pravično suđenje iz člana 6. Konvencije u postupcima pred sudovima.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudija prof. dr. Vitomir Popović izdvojio je mišljenje na donesenu odluku. Tekst izdvojenog mišljenja prilaže se uz ovu odluku kao aneks.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.

U 15/99

15. decembar 2000. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.

ANEKS

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE PROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU SA ODLUKOM SUDA BR. U 15/99

Odlukom Ustavnog suda broj U 15/99 od 15. i 16. decembra 2000. godine usvojena je apelacija gospođe S. Z., rođene B. iz Prijedora i ukinuta presuda Vrhovnog suda RS br. Rev. 91/98 od 26. maja 1999. godine, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, br. Gž-474/97 od 25. septembra 1997. godine i presuda Osnovnog suda u Prijedoru br. P-61/96 od 27. decembra 1996. godine. Istom odlukom proglašen je ništavim ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen 10. augusta 1995. godine između S. Z. i B. V.

Na osnovu člana 36. st. 2. i 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda BiH, izdvajam svoje mišljenje o neslaganju sa navedenom Odlukom Ustavnog suda iz sljedećih razloga:

  • 1.
    U tački 4. Odluke Ustavni sud konstatuje kako slijedi:

"Nije zadatak Ustavnog suda da ispita konkretan predmet na osnovu odredbi Zakona o obligacionim odnosima ili drugih pravila civilnog prava, već je Ustavni sud pozvan da odredi da li su sudske odluke, i kao konačna, presuda Vrhovnog suda RS, povrijedile Ustav BiH i, posebno, član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i član 1. Prvog protokola na Konvenciju, koji su, prema članu II/2. Ustava, dio prava BiH i imaju prioritet nad svim drugim zakonima."

Nakon citiranja navedene odredbe Konvencije, Sud u stavu 4. iste tačke zaključuje: "Jasno je da vlasnik kuće koji proda kuću drugom licu u normalnim okolnostima ne može nakon prodaje tražiti zaštitu svojih prava na tu kuću kao svoj dom i svoju imovinu. Međutim, takva se zaštita gubi samo kada je prodaja dobrovoljna transakcija čija je valjanost priznata zakonom. Slobodna izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje i ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je prodavač bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, pri čemu se ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja da li se za njega može smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije."

U stavu 13. Sud zaključuje: "U konkretnom slučaju Ustavi sud smatra jasno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor."

Dakle, analizom navedenih stavova i izvedenog zaključka lako se može zaključiti da je navedena Odluka Ustavnog suda kontradiktorna sama sebi jer prvo polazi od pretpostavke da "nije zadatak Ustavnog suda da ispita konkretan predmet na osnovu odredbi Zakona o obligacionim odnosima ili drugih pravila civilnog prava", da bi se nakon toga upravo upustio u ispitivanje merituma presuda koje su donijeli redovni sudovi kao sudovi pune jurisdikcije. Naime, navedena Odluka Ustavnog suda, izuzev samo formalnopravnog pozivanja na član 8. Evropske konvencije, ne navodi niti jedan valjan razlog u čemu se sastoji povreda Ustava BiH a posebno Evropske konvencije, a ne navodi niti jednu odluku koja je do sada donesena pred sudom u Strasbourgu koja bi, kao precedent, mogla biti od značaja u konkretnom slučaju.

Više je nego jasno da Ustavni sud BiH ne može ovako paušalno zaključiti da je "jasno ustanovljeno da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine" jer to ne spada u nadležnost Ustavnog suda BiH, kako to i sam Ustavni sud praktično zaključuje u stavu 2. tačke 4.

Ustavni sud ne navodi niti jedan valjan argument na osnovu čega je to "jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima", te da ne može biti sumnje u to da je B. V. bio svjestan "ranjivog i teškog položaja S. Z. i sigurno je razumio da je to bio razlog zbog koga je ona bila spremna da s njim zaključi sporazum o zamjeni." Pravni sistem ne poznaje termin "ranjivog položaja", nego pojmovno na jasan i precizan način propisuje šta se to ima smatrati "silom, prijetnjom i prinudom", kako je to i navedeno u Zakonu o obligacionim odnosima i tačno navedene razloge radi kojih bi ugovor bilo moguće raskinuti ili tražiti njegovo poništenje.

U konkretnom slučaju, predmetni ugovor je apelantica zaključila sa B. V. na njenu inicijativu, u postupku pred Ustavnim sudom kao i na javnoj raspravi nije iznijela niti jedan valjan razlog kojim bi dovela u pitanje činjenicu da je navedeni ugovor zaključen pod silom, prijetnjom ili prinudom, te da bi ovakvo zaključivanje ugovora moglo biti u suprotnosti sa Evropskom konvencijom i Protokolom br. 1 na ovu konvenciju.

Naprotiv, redovni sudovi su, provodeći cijeli dokazni postupak i analizirajući volju ugovornih strana, način i vrijeme zaključenja ugovora itd. stali na stanovište da je navedeni ugovor zaključen na način i pod uvjetima predviđenim Zakonom o obligacionim odnosima. Ustavi sud, dakle, u skladu sa svojim ovlaštenjima predviđenim Ustavom i Poslovnikom nije imao ovlaštenja da ulazi u meritum presuda redovnih sudova izuzev u dijelu koji se odnosi na povrede Ustava ili Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.

Postupajući na ovaj način, Ustavni sud se udaljio od svoje ustavne funkcije i počeo se pretvarati u sud pune jurisdikcije, odnosno nepostojeću instancu nekog redovnog, saveznog ili drugog, suda i praktično, kao "čuvar Ustava", počeo kršiti vlastiti Ustav.

Posebno napominjem da su važeće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje definišu pojam "sile, prijetnje i prinude", preuzeti pravni pojmovi iz starih građanskih zakonika (švajcarskog iz 1911. godine, njemačkog iz 1990. godine, francuskog iz 1904. godine, austrijskog i srpskog koje se i danas primjenjuju u evropskom zakonodavstvu i koju Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, koji se bavi direktnom primjenom Evropske konvecije o ljudskim pravima i slobodama i njenim protokolima, do sada nije doveo u pitanje, a niti bilo koji od ovih zakona proglasio suprotnim Konvenciji).

  • 2.
    U posljednjem stavu navedeno je da je ovu odluku Ustavni sud donio u punom sastavu, što, međutim, nije tačno s obzirom da je Odluka donesena većinom glasova šest naprema tri, jer su, pored mene, protiv ovakve Odluke glasale sudije prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.