USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Predmet broj U 28/00
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika
Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika
Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika
David Feldman, prof., sudija
Didier Maus, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Usvaja se apelacija F. Dž. iz Sarajeva, podnesena protiv rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj P-3086/98 od 11. januara 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-13/00 od 24. februara 2000. godine.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj P-3086/98, Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-149/99 i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-13/00 i predmet vraća Općinskom sudu Sarajevo na ponovni hitan postupak u skladu sa članom 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.F. Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 14. jula 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3086/98 od 11. januara 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev. 13/00 od 24. februara 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je 29. septembra 2001. godine uputio zahtjeve za dostavu odgovora na apelaciju Vrhovnom sudu, Federalnom pravobranilaštvu i Općinskom sudu. Ustavni sud je 10. oktobra 2001. godine primio spis od Općinskog suda.
- 3.Ustavni sud je primio odgovor od Federalnog pravobranilaštva 8. oktobra 2001. godine u kojem se navodi da Federacija Bosne i Hercegovine nije pravni sljedbenik Republike Bosne i Hercegovine i da Federalno pravobranilaštvo ne može zastupati Republiku Bosnu i Hercegovinu u ovom predmetu. Nakon toga, Ustavni sud je odgovor na apelaciju zatražio od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine koje je svojim dopisom od 7. novembra 2003. godine odgovorilo Ustavnom sudu navodeći da nije učestvovalo u postupku pred nižestepenim sudovima te da, stoga, smatra da nije nadležno da daje pravna mišljenja o apelaciji.
- 4.Ustavni sud je 15. aprila 2002. godine primio odgovor od apelantičinog advokata u kojem se navodi da je, prije podnošenja tužbe sudovima, apelantica u tri navrata podnijela zahtjev UNPROFOR-u.
- 5.Ustavni sud je 10. oktobra 2003. godine uputio dopise Vrhovnom sudu, Općinskom sudu i apelantici tražeći dodatne informacije relevantne za apelaciju.
- 6.Vrhovni sud je 20. oktobra 2003. godine dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu.
- 7.Apelantičin zastupnik je u dopisu, kojeg je Ustavni sud primio 20. oktobra 2003. godine, potvrdio da je apelantičin status i dalje nepromijenjen i da joj još uvijek nije isplaćena bilo kakva naknada.
- 8.Ustavni sud do dana donošenja ove odluke nije primio odgovor na apelaciju od Općinskog suda.
III - Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
Apelantica je vlasnik nekretnina u površini od 2.255m2 koja se nalazi u mjestu Šabići (pod k.č. brojem 1307). U toku ratnih djejstava u Bosni i Hercegovine od jula 1994. do kraja 1995. godine, UNPROFOR (5. francuski bataljon) je koristio gore navedene nekretnine sa kojih je skinuo plodni sloj, nanio šljunak te uništio ogradu.
- 10.Apelantica je podnijela tužbeni zahtjev Ujedinjenim nacijama (u daljnjem tekstu: UN) za naknadu štete, ali nije dobila odgovor. Naknadno, 19. decembra 1998. godine, apelantica je podnijela i tužbeni zahtjev Općinskom sudu protiv UN-a, UNPROFOR-a i Republike Bosne i Hercegovine. Tužbeni zahtjev se odnosio na povrat u prvobitno stanje i naknadu odgovarajuće štete.
- 11.Općinski sud je, svojim rješenjem broj P-3086/98 od 11. januara 1999. godine, odbio apelantičin zahtjev i to zbog nenadležnosti, pozivajući se na član 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98). Općinski sud je uputio apelanticu da se obrati Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, koje je nadležno da ustanovi komisiju za takve zahtjeve.
- 12.Apelantica je, 4. februara 1999. godine, podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda. Apelantica u žalbi tvrdi da je Općinski sud povrijedio član 27. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da je sud u Federaciji Bosne i Hercegovine nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnim ugovorom. Između ostalog, apelantica u žalbi navodi da Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija o statusu UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključen 15. maja 1993. godine, ne predviđa da se zahtjevi za naknadu štete dostavljaju UN-u preko Vlade Bosne i Hercegovine, kako je pogrešno navedeno u rješenju Općinskog suda. Apelantica dalje tvrdi da Sporazum ne isključuje nadležnost sudova u sporovima između privatnih lica i UNPROFOR-a, te da Općinski sud nije naveo razloge zbog kojih nije nadležan da ocijeni njen zahtjev.
- 13.Rješenjem broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine, Kantonalni sud je potvrdio rješenje Općinskog suda i odbio apelaciju navodeći da Konvencija o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: Konvencija) od 13. februara 1946. godine garantuje imunitet UN-u od bilo kakvog oblika postupka, osim ako se radi o izuzetnom slučaju u kojem se imunitet ne može primijeniti. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je Sporazum utemeljen na navedenoj Konvenciji, te da Sporazum ne izuzima UN od svih oblika sudskog procesa već propisuje način i proceduru rješavanja sporova, koji se prema odredbama Sporazuma rješavaju preko komisija za potraživanje, odnosno pod propisanim uvjetima tribunala od troje sudija. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da nije nadležan za rješavanje ovakvih zahtjeva.
- 14.Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
- 15.Rješenjem broj Rev-13/00, od 24. februara 2000. godine, Vrhovni sud je odbio reviziju. Vrhovni sud u rješenju navodi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada su ocijenili da sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete protiv tuženoga i tužbu odbacili.
IV - Relevantni propisi
- 1.Zakon o parničnom postupku
"Član 16.
Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego koji drugi domaći organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
Član 27.
Sud u Federaciji nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Federacije, odnosno međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Federaciji za određenu vrstu sporova, sud u Federaciji nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti.
Član 44.
Za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili na čijem je području štetna posljedica nastupila.
Ako je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz stava 1. ovog člana i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište.
Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana primjenjivat će se i u sporovima protiv društava za osiguranje, radi naknade štete trećim osobama na osnovu propisa o neposrednoj odgovornosti društava osiguranja, a odredba stava 1. ovog člana i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika."
- 2)Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija o statusu UNPROFOR-a
"Član 48.
Ukoliko nije riješeno odredbama paragrafa 50. svaki spor ili zahtjev koji ima privatno pravni karakter, po kojem je UNPROFOR ili svaki njegov pripadnik jedna strana i u kojima sudovi Bosne i Hercegovine nisu nadležni zbog bilo koje odredbe u ovom sporazumu, riješit će Stalna komisija za pritužbe i žalbe koja će se uspostaviti u ovu svrhu.
Član 50.
Svaki drugi spor između UNPROFOR-a i Vlade i svaka odobrena žalba na odluke Komisije za žalbe i pritužbe uspostavljene u skladu sa paragrafom 48. za koju se obje strane slože bit će ukoliko strane ne odluče drugačije, podnesena tribunalu od tri izabrana suca."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 16.Apelantica ne osporava odluke Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda u odnosu na njen zahtjev protiv UN-a nego odbijanje njenog zahtjeva protiv Republike Bosne i Hercegovine. Prema apelantici, nižestepeni sudovi su, odbijajući da odluče po zahtjevu, povrijedili njeno pravo na pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 17.Apelantica tvrdi da je, s obzirom da Stalna komisija za pritužbe i žalbe predviđena Sporazumom nikad nije ustanovljena, bila prinuđena da podnese tužbu sudovima. S obzirom na imunitet kojeg UN-a uživa prema Konvenciji, apelantica smatra da ima potraživanje prema Bosni i Hercegovini koja je pravni sljedbenik Republike Bosne i Hercegovine. Ona tvrdi da su vlasti Republike Bosne i Hercegovine, time što su bez njenog odobrenja dali njene nekretnine na korištenje UNPROFOR-u, odgovorne za štetu nanesenu njenoj imovini.
- 16.
- b)Odgovor na apelaciju
- 18.Vrhovni sud je, u svom dopisu od 20. oktobra 2003. godine, informirao Ustavni sud da je, s obzirom da je ustanovljena Stalna komisija za pritužbe i žalbe, netačan apelantičin navod da ovaj dio gore navedenog sporazuma nije proveden. U odnosu na ostali dio apelacije, Vrhovni sud je ponovio da stoji iza stava kojeg je zauzeo u svom rješenju broj Rev-13/00 od 24. februara 2000. godine.
- 18.
VI - Dopustivost
- 19.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
- 20.U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
- 21.Apelantica je primila rješenje Vrhovnog suda 15. juna 2000. godine i podnijela apelaciju Ustavnom sudu 14. jula 2000. godine. Dakle, apelacija je podnesena u predviđenom roku od 60 dana.
- 22.Apelantica nema više dostupnih pravnih lijekova, te je stoga iscrpila sve pravne lijekove kao što je to predviđeno članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.Ustavni sud, stoga, zaključuje da je apelacija dopustiva.
VII - Meritum
- a)Pravo na pravično suđenje (član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije)
- 24.Apelantica tvrdi da su sudovi, time što su odbili da odluče o meritumu njenog zahtjeva, povrijedili član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi:
- 24.
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
(...)"
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...)."
- 26.Da bi član 6. stav 1. Evropske konvencije bio primjenjiv u datim okolnostima, neophodno je utvrditi da je pravo, na koje se poziva apelantica, građanske prirode. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, opće pravilo je da su prava i obaveze između fizičkih lica uvijek građanske prirode. U pogledu odnosa između pojedinca i države, Evropski sud za ljudska prava stoji na stanovištu da sporovi o pitanju imovine predstavljaju jednu cjelinu na koju je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A 52, stav 83. i Poiss protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1987. godine, serija A 117, stav 48). Slijedom toga, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju, a i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 27.Apelantica se "ali da su nižestepeni sudovi odbili da odluče o njenom zahtjevu za naknadu štete kojeg je podnijela protiv Republike Bosne i Hercegovine. Iako nije izričito naznačeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava nalazi da je pravo na pristup sudu inherentni element navedenog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstava, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A 18, stav 36). U navedenom predmetu, Evropski sud za ljudska prava navodi da "član 6. stav 1. osigurava svakom pravo da podnese zahtjev koji se odnosi na građanska prava i obaveze pred sudom ili tribunalom."
- 28.U predmetu pred Ustavnim sudom i Općinski i Kantonalni sud su odbili žalbu na temelju povlastica i imuniteta predviđenih Konvencijom i Sporazumom. Međutim, ni Općinski a niti Kantonalni sud nisu istakli bilo kakve osnove zbog kojih žalba protiv Republike Bosne i Hercegovine nije dopustiva. Kantonalni sud priznaje da bi sud bio nadležan da Sporazumom nije drugačije određeno. Međutim, Ustavni sud nije našao odredbu u tom sporazumu koji bi dodijelio imunitet Republici Bosni i Hercegovini, a niti jedan nižestepeni sud nije dao druge razloge zbog kojih žalba protiv Republike Bosne i Hercegovine nije dopustiva. Stoga, Ustavni sud ne može naći bilo kakve osnove zbog kojih bi Bosna i Hercegovina bila izuzeta od tužbe.
- 29.U odnosu na pitanje da li neko pravo ili obaveza treba da budu u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redovni sudovi moraju biti u saglasnosti sa Evropskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sistemu.
- 30.Ustavni sud zapaža da je, time što nije riješeno o meritumu apelantičine tužbe, Općinski sud uskratio apelantici pravo na pristup sudu i time povrijedio član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, ova povreda nije ispravljena ni nakon podnošenja žalbe Kantonalnom sudu i izjavljene revizije Vrhovnom sudu.
- 31.Ustavni sud smatra da, u ovakvim okolnostima, najveća obaveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obavezu da osiguraju puno poštivanje zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 32.Nadalje, Ustavni sud podsjeća da sudovi, koji su vodili postupak po apelantičinoj tužbi, nisu posvetili nikakvu pažnju apelantičinom zahtjevu pa su rezultat takvog djelovanja sudova odluke koje nisu odlučile o apelantičinim "građanskim pravima i obavezama", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu može imati za posljedicu direktnu primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Evropske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države.
Iz navedenog slijedi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju povrijeđeni.
VIII - Zaključak
- 33.Imajući u vidu izneseno, a polazeći od člana 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.