USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Predmet broj U 47/01
Apelacija
- 1.Dž. H. iz Sarajeva protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-11/00, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-60/99 i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci traži se donošenje privremene mjere
- 2.PPP "Domet" Glamočani protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-11/00
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika
Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika
Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Didier Maus, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Usvaja se apelacija Dž. H., iz Sarajeva, i apelacija PPP "Domet", Glamočani.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine.
Predmet se vraća Osnovnom sudu u Banjoj Luci, preko Vrhovnog suda Republike Srpske, na hitan ponovni postupak u skladu sa članom 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Privremena mjera Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-47/01 od 2. i 3. novembra 2001. godine, ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja ponovnog postupka
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Dž. H. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant I), po punomoćniku dr. M. M., advokatu iz Banje Luke, podnio je 19. jula 2001. godine apelaciju, a zatim i 27. augusta 2001. godine, dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine. Prijedlogom od 2. augusta 2001. godine zatražio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru u smislu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda.
- 2.Apelant I, kojeg sada zastupa punomoćnik Z. B., advokat iz Banje Luke, je, zatim, 17. augusta 2001. godine, podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, sa prijedlogom da se apelaciji, koju je podnio advokat dr. M. M., pripoji apelacija koju je podnio advokat Z. B.
- 3.Privatno prometno preduzeće "Domet" Glamočani (u daljnjem tekstu: apelant II), koje zastupa M. T., advokat iz Banje Luke, podnijela je, također, apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 4.Na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i ostalih učesnika u postupku (HIGAT iz Graca, koga zastupa R. D., advokat iz Banje Luke, apelanta I i apelanta II) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.
- 5.Odgovori svih učesnika u postupku dostavljeni su stranama u postupku.
- 6.Ustavni sud je, na osnovu člana 25. Poslovnika Ustavnog suda, zaključio da po navedenim apelacijama vodi jedan postupak i donese jednu odluku, jer se radi o istom pitanju.
- 7.Ustavni sud je, na prijedlog apelanta I, na sjednici održanoj 2. i 3. novembra 2001. godine, donio rješenje kojim se obustavlja izvršenje presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, koja je potvrđena na osnovu žalbe presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i po reviziji presudom Vrhovnog suda, broj Rev.11/00 od 18. maja 2001. godine. Ovo rješenje stupilo je na snagu odmah, s tim da obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o izjavljenoj apelaciji apelanta I i apelanta II protiv navedenih presuda.
III - Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 9.U sporu tužioca HIGAT-a Ges.m.b.H 48010 Grac - Austrija (u daljnjem tekstu: HIGAT) protiv apelanta II, Vanjsko-trgovinska arbitraža pri Privrednoj komori Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Arbitraža) u Beogradu donijela je 29. maja 1998. godine odluku broj T-43/92. Ovom odlukom apelant II je obavezan da isplati tužiocu HIGAT-u iznos od 10.755.759,46 ATS.
- 10.HIGAT je, kao povjerilac, radi naplate svog novčanog potraživanja pokrenuo postupak izvršenja pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci. Ovaj sud donio je 13. augusta 1998. godine rješenje o izvršenju broj IP-313/98 kojim se na osnovu izvršne odluke Arbitraže, broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine, radi naplate novčanog potraživanja povjerioca sa kamatom i troškovima postupka "određuje izvršenje na nepokretnost dužnika PPP "Domet", i to poslovna zgrada u privredi, sagrađena na parceli k.č. broj 897/1 upisana u Pl 255 k.o. Glamočani, zabilježbom ovog rješenja u posjedovnom listu broj Pl 255 k.o. Glamočani, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom opisane nepokretnosti i namirenjem povjerioca iz iznosa dobivenog prodajom."
Na ovo rješenje apelanti su izjavili žalbe.
- 11.Apelant II je 6. jula 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci radi poništenja odluke Arbitraže, broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine. Predmet se vodi pod brojem Ps-131/98.
- 12.U međuvremenu povjerilac, HIGAT, podnio je tužbu radi utvrđenja Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv tuženih - apelanta I i apelanta II.
Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, utvrđeno je da je apelant II vlasnik poslovne zgrade površine i zemljišta na kojem je zgrada sagrađena, kao i da je apelant I obavezan da trpi i da prizna da se apelant II, na osnovu ove presude, upiše kao vlasnik u odgovarajućem posjedovnom listu, te su apelanti obavezni da nadoknade troškove postupka.
Iz razloga ove presude proizilazi, kao nesporno, da je HIGAT imao izvršnu ispravu (navedenu odluku Arbitraže, broj T-43/92) za namirenje svoje tražbine iz imovine apelanta II, jer je sporna zgrada imovina dužnika, mada je apelant I, u namjeri da onemogući izvršenje, predmetnu poslovnu zgradu upisao na svoje ime. Iz daljnjih razloga navedene presude proizilazi da je ovaj sud, kao nepotrebne, odbio prijedloge apelanta I za izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka i građevinskim vještačenjem jer je, na osnovu pribavljene dokumentacije za gradnju objekta kao i kredita podignutog u Banjalučkoj banci d.d. Banja Luka za gradnju objekta, nesumnjivo zaključio da je apelant II objekt gradio u svoje ime i za svoj račun na zemljištu apelanta I, uz njegovu saglasnost, pa da je u smislu člana 24. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima vlasnik ovog objekta.
- 13.Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine odbijene su žalbe apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine.
Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine.
- 14.Protiv presude Vrhovnog suda apelanti su izjavili apelacije Ustavnom sudu.
IV - Relevantni propisi
- 15.a) Zakon o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih presuda ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94).
Član 187. u relevantnom dijelu glasi:
"Tužilac može u tužbi tražiti da sud utvrdi samo postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave. ...
Član 219.
"Svaka stranka dužna je da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika."
Član 220.
"Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud."
Član 227.
"Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.
Uviđaj se može vršiti i uz sudjelovanje vještaka."
Član 250.
"Sud će izvršiti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže."
Član 264.
"Sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušavanjem stranaka.
Sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad i pored izvedenih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica."
Član 354. u relevantnom dijelu glasi:
"Bitna povreda odredbi parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji:
- 1.. ....
- 2....
- 3....
- 4....
- 5....
- 6....
- 7.ako je kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom;
- 8....
- 9....
- 10....
- 11....
- 12....
- 13...."
Član 365.
"Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede parničnog postupka iz člana 354. stav 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava."
Član 375.
"U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud treba da ocijeni žalbene razloge koji su od odlučnog značaja i da označi razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti."
Član 386.
"Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava."
Član 393.
"Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti."
- b)Zakon o izvršnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih presuda ("Službeni list SFRJ", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 14/94).
Član 142. u relevantnom dijelu glasi:
"Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti potrebno je da povjerilac podnese izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina dužnika, odnosno da dužnik ima pravo raspolaganja na nepokretnost u društvenoj svojini.
....
...
Povjerilac koji ne raspolaže ni ispravom podobnom za upis dužnikovog prava može tužbom zahtijevati da se to pravo upiše na dužnika.
Po pravosnažnosti rješenja o upisu, postupak izvršenja će se nastaviti."
- c)Zakon o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 38/03)
Član 24.
"Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekt, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio."
V - Apelacija
Navodi iz apelacije
- 16.U apelaciji i dopuni apelacije apelant I pobija presude Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine. Tvrdi da su mu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i to pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima (član II/3.e), pravo na imovinu (član II/3.k) i nediskriminaciju (član II/4.). Navodi da su osporene presude donesene uz brojne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prema navodu apelanta I, tužba u predmetu P-1657/98 je podnesena kao brisovna tužba, odnosno smatra da je tužba neblagovremena. Također navodi da je Vrhovni sud bio dužan odbaciti tužbu, ali to nije učinio, već je dozvolio preinačenje tužbe, čime je povrijedio odredbu člana 190. tačka 6. Zakona o parničnom postupku. Pošto je Katastar Općine Laktaši nakon izlaganja nekretnina, imajući u vidu svu potrebnu dokumentaciju, izvršio upis predmetnih nekretnina u svojoj evidenciji, trebao je, po navodu apelanta, učestvovati u postupku pred sudom s tim da je za apelanta I kao potpunog vlasnika bilo svejedno da li su nekretnine uknjižene na njega kao fizičko lice ili na njegovu firmu kao pravno lice. Ukoliko u tom postupku nešto nije bilo ispravno, to je trebala da utvrdi Komisija za izlaganje nekretnina i katastar Općine Laktaši. S obzirom da je uknjižba nekretnina izvršena na uobičajeni način, postoji presumpcija tačnosti javnih evidencija. Posebno je važno da je takva uknjižba izvršena prije postojanja bilo kakvog izvršnog postupka protiv apelanta I pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci. Apelant smatra da Vrhovni sud pogrešno tumači član 142. Zakona o izvršnom postupku, jer ova odredba ima u vidu situaciju kada dužnik posjeduje nekretnine koje nisu na njega upisane u javnim evidencijama. U konkretnom slučaju, nekretnine su upisane na apelanta I i između njega i apelanta II nema nikakvog spora u tome. Dalje, ističe da navodi presude Vrhovnog suda koji govore o osnivanju preduzeća ne stoje, odnosno pokazuju "lošu namjeru" tog suda, jer da je općepoznato da imovinu preduzeća predstavlja ono što je uneseno u preduzeće i to se evidentira u registarskom ulošku nadležnog suda. Po takvom stavu Vrhovnog suda, iznosi apelant I, sve što posjeduje fizičko lice, koje je istovremeno vlasnik i pravnog lica, bilo bi automatski vlasništvo pravnog lica i fizičko lice ne bi bilo u poziciji da ima svoju imovinu.
- 17.U apelaciji od 17. augusta 2001. godine apelant I navodi da je vlasnik i posjednik (Pl-255 k.o. Glamočani) poslovne zgrade u privredi površine 1545 m2 izgrađene na k.č. 897/1 upisanoj u k.knj. ul. br. 1036 k.o. Glamočani, parcele površine 5000 m2. Gradnju ove poslovne zgrade apelant I je završio u decembru 1990. godine, a u maju 1992. godine u posjed zgrade ušla je vojska i milicija Republike Srpske. Apelant I je ujedno osnivač i vlasnik apelanta II. Kao dokaz za ovu tvrdnju apelant I prilaže k.knj. ul. br. 1036 k.o. Glamočani i Pl-255 k.o. Glamočani, te uvid u sudski registar kod Osnovnog suda u Banjoj Luci.
- 18.Apelant I dalje ističe da je presudom Osnovnog suda pogrešno utvrđeno da je apelant II postao vlasnik nekretnina po osnovu gradnje. Ovakav stav Osnovni sud je izveo na osnovu akta urbanističko-građevinske regulative koji glasi na apelanta II i zahtjeva za dodjelu kredita kod Banjalučke banke, koji je apelant II i dobio, a ne apelant I. Apelant I tvrdi da akti urbanističko-pravne regulative nisu valjani pravni dokumenti na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o vlasništvu, te da su oni potrebni da bi se moglo pristupiti legalnoj izgradnji objekta. Objekt se može graditi i bez tih akata, a kasnije se može izvršiti legalizacija gradnje pribavljanjem određene dokumentacije. Vlasnik objekta po osnovu gradnje je samo onaj ko je finansirao gradnju, a to u postupku nije utvrđeno, jer sud tu odlučnu činjenicu nije ni utvrdio. Isto tako sud nije izvršio uvid u registarski spis apelanta II kako bi utvrdio koliki je ukupan iznos uloga osnivača, kao i vrstu i obim odgovornosti za obaveze subjekta upisa, tako da je ostalo potpuno neutvrđeno koliki je upisani i uplaćeni osnovni kapital. Ovo je bila obaveza suda u smislu člana 7. stav 3. Zakona o parničnom postupku kako bi na osnovu ovog dokaza, kao i drugih dokaza, utvrdio ko je finansijer (graditelj) i u kojem obimu predmetnog poslovnog objekta. Zato je neutemeljena ocjena suda da na bazi akata građevinske regulative i beznačajnog iznosa kredita utvrdi da je predmetni poslovni objekt vlasništvo apelanta II.
- 19.Apelant I ukazuje i na druge manjkavosti presuda, pa ističe da je kod derivativnog načina stjecanja vlasništva za zemljišno-knjižni upis potrebna odgovarajuća tabularna isprava, čiju pravnu valjanost utvrđuje sud. Isto tako, i za derivativni način stjecanja vlasništva u konkretnom slučaju po osnovu gradnje na tuđem zemljištu nakon stvarnog utvrđenja činjenice gradnje potrebno je naložiti tuženom da izda tabularnu ispravu potrebnu za zemljišno-knjižni prijenos. Ako se tako ne postupi, onda će tek takvu ispravu zamijeniti sudska presuda.
- 20.Apelant I navodi da se nižestepeni sudovi nisu htjeli baviti pitanjem i utvrđivanjem činjenica ko je gradio predmetni poslovni objekt i čijim sredstvima, te koliko je uloženo sredstava u objekt i od koga. Reviziona odluka je nezakonita i zbog toga što u prvostepenoj odluci koju je drugostepeni sud prihvatio kao zakonitu nema činidbe, a bez činidbe nema zakonite odluke. Zato je i revizionom odlukom povrijeđeno ustavno pravo apelanta I na zaštitu njegove imovine.
- 21.U pogledu pitanja imovine, apelant I ističe da, prema Zakonu o preduzećima, imovinu čine samo prava, a stvari i novac su samo predmeti prava, tj. ulaze u imovinsku osnovu. Ono što je uloženo u preduzeće, ulazi u imovinu preduzeća - tako da je imovina ulagača apsolutno odvojena od imovine preduzeća. Rizik vlasnika preduzeća je ograničen samo na ono što je on uložio u preduzeće, ako ne preuzme odgovornost za obaveze preduzeća koje je ono preuzelo nekim pravnim poslom. Prema tome, preduzeće odgovara za svoje obaveze svojom imovinom, a vlasnik preduzeća - svojom imovinom samo za svoje obaveze. Međutim, sudovi se, kako dalje navodi apelant I, nisu bavili pitanjem što sve spada u imovinu apelanta II, a što u imovinu apelanta I.
- 22.Apelant I osporava navedene presude, a radi zaštite svoje imovine traži donošenje privremene mjere u smislu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.U podnesku apelanta I od 2. februara 2003. godine ponovo se ističe da je prvostepeni sud u svojoj presudi grubo povrijedio njegovo ustavno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da su "iza ovih povreda stali" Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud. Ove presude su, navodi apelant I, također u suprotnosti sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, jer su one uskratile apelantu I pravo na zaštitu njegove imovine iz razloga diskriminacije zbog određenih okolnosti koje su samo označenim sudovima poznate. Apelant I je, kako kaže, "žrtva nezakonitog i neustavnog postupanja sudova" kako je to već precizirano u apelaciji. On se osjeća diskriminiran kao građanin ove zemlje, jer mu sudovi u skladu sa ustavnim načelom o jednakosti i ravnopravnosti građana pred zakonom nisu dozvolili pristup sudu da u redovnom parničnom postupku dokaže i odbrani pravo na svoju imovinu. Apelant naročito ističe da se u apelaciji osvrnuo i na odluku Arbitraže, broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine, zato što se u obrazloženju osporene presude Okružnog suda u Banjoj Luci i Vrhovnog suda, ta odluka namjerno spominje kao izvršna isprava iako ti sudovi znaju da arbitražna odluka nije i ne može biti izvršna isprava. Naime, apelant II podnio je tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci u smislu člana 100. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 43/82) za poništenje odluke Arbitraže, broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine. Ova tužba zavedena je pod brojem P-131/98 ali sud ovaj predmet neće da uzme u rad i riješi. Iako ove apelacije kojima se pobijaju sve tri presude i predmet broj P-131/98 nisu ni u kakvoj vezi i ne mogu se zajedno rješavati, ipak "apsolutni nerad" u predmetu P-131/98 pokazuje da sudovi nisu objektivni kada su u pitanju apelanti.
- 24.Apelant II ističe da u cijelosti prihvata kao osnovanu apelaciju apelanta I, te ističe da nije vlasnik predmetne nekretnine, a što se vidi iz priloženog obrasca 2. Registarskog spisa Osnovnog suda u Banjoj Luci.
Odgovori na apelaciju
- 25.Vrhovni sud, u svom odgovoru od 29. oktobra 2001. godine, ističe da ostaje kod svih zaključaka i pravnog mišljenja iznijetog u odluci koja se pobija apelacijom.
- 26.U odgovoru HIGAT-a navodi se da sporni odnos između HIGAT-a i apelanta I traje još od 1990. godine, kada su ugovorili kako i na koji će način rješavati svoje eventualne međusobne sporove. Dogovorili su se da će sporove rješavati pred Arbitražom, pa je ta Arbitraža 29. maja 1998. godine donijela odluku broj T-43/92 koja je HIGAT-u poslužila kao izvršna isprava. Tek tada, u izvršnom postupku tužilac je saznao je da se apelant I u katastar upisao kao vlasnik i poslovne zgrade i to od izlaganja katastra nekretnina 1994. godine. Taj katastar je stupio na snagu 1. decembra 1999. godine i od tada počinju teći rokovi na koje se poziva apelant I. Od tada se tužitelj može pojaviti sa tužbom radi brisanja upisa. Međutim, HIGAT je zatražio utvrđenje vlasništva po osnovu građenja na tuđem zemljištu jer je apelant I počeo osporavati da je vlasnik nekretnine apelant II. Tačno je da je apelant I bio upisan kao posjednik parcele u katastru, ali je tačno i to da su od zemljišno-knjižnog ureda povučene zemljišne knjige u kojima poslije izlaganja nije moguće da se vrše promjene. Međutim, apelant je iskoristio priliku i da za vrijeme rata izdjejstvuje upis zgrade na svoje ime, a da pritom nije imao niti jedan valjan dokument koji se traži prema Zakonu o premjeru i katastru nekretnina. HIGAT, dalje, navodi da je Osnovni sud u Banjoj Luci na osnovu dokumentacije kojom je raspolagao zaključio da je poslovna zgrada imovina apelanta II, a ne apelanta I. Jasno je, stoga, da pravo apelanata na imovinu nije povrijeđeno. Naprotiv, povrijeđeno je pravo tužitelja na imovinu. Zbog toga i tužitelj ima pravo na apelaciju protiv presuda Okružnog i Osnovnog suda u Banjoj Luci. Imovinsko pravo tužitelja je, kako on tvrdi, ugroženo zbog neefikasnosti pravosudnih organa Republike Srpske koji su pod pritiskom apelanta I, izraženim preko raznih predstavki upućenih organima u Bosni i Hercegovini i preko poslaničkih pitanja, a sve u cilju da se onemogući tužitelju da naplati svoje potraživanje.
HIGAT predlaže da Ustavni sud zakaže javnu raspravu na kojoj će ponuditi još dokaza iz kojih će se vidjeti da je povrijeđeno pravo tužitelja, a ne pravo apelanata.
- 27.U izjašnjenju apelanta II, na navode iz odgovora HIGAT-a, ističe se, između ostalog, da je HIGAT 22. maja 1992. godine podnio tužbu Arbitraži protiv apelanta II radi naplate duga od 10.718.099,78 ATS i 1.476.068,00 din. HIGAT je 23. augusta 1994. godine podnio identičnu tužbu protiv apelanta II i Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Osnovni sud do sada nije odlučio, izuzev što je donio rješenje o privremenoj mjeri kojom se apelantu I zabranjuje otuđenje i opterećenje nekretnina koje su ukinute rješenjima Okružnog suda u Banjoj Luci. U pogledu izvršenja odluke Arbitraže apelant II ističe da je HIGAT bez prethodno provedenog priznanja odluke stranog suda, u ovom slučaju odluke Arbitraže, Osnovnom sudu u Banjoj Luci podnio prijedlog za njeno izvršenje, koje je riješeno u roku od samo tri dana (rješenjem o izvršenju broj IP-313/98 od 13. augusta 1998. godine). Ovim rješenjem je dozvoljeno izvršenje navedene odluke Arbitraže prodajom nekretnina. Dakle, apsurdno je, smatra apelant I, da je sud, prije nego što je donio presudu o utvrđenju vlasništva na nekretninama koje su predmet izvršenja (presuda broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine), donio rješenje o izvršenju.
- 28.Apelant I ističe da je netačna tvrdnja punomoćnika HIGAT-a da je u konkretnom slučaju izvršen prijenos imovine sa apelanta II na ime apelanta I, jer apelant II nikada nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, osim što mu je tu bilo posljednje sjedište.
Ostali navodi
- 29.HIGAT je svojim dopisom od 4. februara 2002. godine obavijestio Ustavni sud da je došlo do sporazumnog rješenja spornog odnosa pa je odustao od apelacije. To će učiniti i apelanti na osnovu dogovora koji je ranije postignut.
- 30.U odgovoru punomoćnika apelanta I, od 12. decembra 2002. godine, ističe se da ovaj apelant ostaje kod svoje apelacije od 17. maja 2001. godine, te navodi da je apelant I 12. decembra 2001. godine ponudio Republičkom javnom pravobranilaštvu Republike Srpske vansudsku nagodbu u vezi sa problemom oko korištenja poslovnog prostora u vlasništvu apelanta I od specijalne policije Republike Srpske. Zbog određenih okolnosti, a uključujući i navedenu ponudu radi razrješavanja i eventualnog rješenja cijelog ovog slučaja, apelant I je zatražio da se zastane sa rješavanjem njegove apelacije u trajanju od 90 dana, počevši od 5. februara 2002. godine. Po isteku ovog roka apelant se obavezao da će obavijestiti Ustavni sud o rezultatima pregovora koji su bili u toku s tim što nije prihvatio da povuče apelaciju, kako je to HIGAT sugerirao.
- 31.Ustavnom sudu je 14. februara 2002. godine dostavljen prijedlog apelanta I, u njegovo ime i u ime apelanta II, kao i prijedlog HIGAT-a, iz Graca, kojeg je zastupao M. M., kojim se predlaže Ustavnom sudu, Vrhovnom sudu, Okružnom sudu u Banjoj Luci i Osnovnom sudu u Banjoj Luci da zastanu sa rješavanjem predmeta u ovim sporovima. U ovom podnesku, ovjerenom pred notarom u Beču, navodi se da su se stranke vansudski sporazumjele kako će riješiti svoje međusobne odnose i saglasile su se da se obrate ovim sudovima da, u trajanju od tri mjeseca od prijema ovog pismena, sudovi ne postupaju po njihovim zahtjevima dok strane ne realiziraju dogovoreno.
- 32.Apelant II, u svom izjašnjenju od 13. februara 2002. godine, navodi da ostaje kod svoje apelacije izjavljene protiv presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00. Traži da Ustavni sud zastane sa rješavanjem apelacije u trajanju od 90 dana počevši od 5. februara 2002. godine.
- 33.Punomoćnik HIGAT-a je, 16. aprila 2002. godine, obavijestio Ustavni sud da do realizacije sporazuma nije došlo pa, stoga, traži da Ustavni sud o apelaciji hitno odluči.
- 34.Punomoćnik apelanta I je obavijestio Ustavni sud, dopisom od 2. maja 2002. godine, da podnesak HIGAT-a od 16. aprila 2002. godine, nije ni u kakvoj vezi sa podnesenom apelacijom, a zastoj u rješavanju apelacije uslijedio je na zahtjev HIGAT-a, a nikako apelanta I.
VI - Dopustivost
- 35.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
- 36.U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
- 37.U konkretnom slučaju, apelanti su iskoristili sve efektivne pravne lijekove, a posljednja odluka je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-11/00. Punomoćnik apelanta I primio je, 10. jula 2001. godine, osporenu presudu Vrhovnog suda. Apelacija Ustavnom sudu, protiv presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, izjavljena je 19. jula 2001. godine, odnosno 17. augusta 2001. godine, preko punomoćnika. Dakle, apelacija apelanta I je izjavljena u skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 38.Apelant II, odnosno njegov punomoćnik, osporenu presudu Vrhovnog suda primio je 20. jula 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu izjavljena je 17. augusta 2001. godine. Prema tome, i ova apelacija je izjavljena u roku od 60 dana od dana prijema presude Vrhovnog suda.
- 39.Slijedi da su izjavljene apelacije dopuštene i blagovremene.
VII - Meritum
- 40.U okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je presudom bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
- 41.Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6., članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članu 14. Evropske konvencije.
Prema članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz člana II ovog člana (katalog prava), što uključuje ... "e) pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Podnosioci apelacije se žale na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, tvrdeći da im nije osiguran pravičan postupak pred sudom, jer su sudovi odbili izvesti dokaze saslušanjem apelanta kao stranke u postupku i izvesti vještačenje, što je apelant tražio tokom cijelog postupka pred sudom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...)"
U ovom slučaju relevantan je prvi stav člana 6. Evropske konvencije koji se primjenjuje na sve postupke koji se tiču građanskih prava i obaveza (Presuda od 8. juna 1976. godine, u predmetu Engel, A.22). Ustavni sud zaključuje da se postupak pred sudovima tiče apelantovih građanskih prava i da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na ovaj slučaj.
- 42.Za pravilno tumačenje prvog stava člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je u svojoj presudi Deleourt, dao slijedeću smjernicu: "U demokratskom društvu, u okviru značenja Konvencije, pravo na pravično provođenje pravde ima tako značajno mjesto da bilo kakvo ograničavajuće tumačenje člana 6. stav 1. ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe" (presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Deleourt, od 12. januara 1970., A.11).
Važan element pravičnog suđenja u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud izrekao u predmetu Dambo Beheer B.V. u kontekstu građanskog postupka da "objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika."
- 43.Zato je važno ispitati kako su domaći sudovi, u ovom predmetu, tumačili i primjenjivali član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se svakoj strani u postupku mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je uložila druga strana.
- 44.Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Banjoj Luci i presude Okružnog suda u Banjoj Luci, a što je prihvatio i Vrhovni sud, rješavajući reviziju apelanta, proizilazi da je apelant II vlasnik poslovnog objekta - zgrade u Glamočanima a ne apelant I. Do ovakvog zaključka sudovi su došli na osnovu cjelokupne dokumentacije u vezi sa gradnjom objekta koja glasi na ime apelanta II i što je ovo preduzeće za izgradnju ovog objekta podiglo odgovarajući kredit kod Banjalučke banke.
- 45.Apelant I je u prvostepenom, drugostepenom postupku i revizionom postupku tražio da se sasluša u svojstvu parnične stranke i provede vještačenje (str. 4. Zapisnika sa ročišta održanog 29. decembra 1998. godine kod Osnovnog suda u Banjoj Luci), što je Osnovni sud odbio.
- 46.Ustavni sud zapaža da Okružni sud u Banjoj Luci, kao drugostepeni sud, nije interpretirao navode žalbe apelanata niti ih je cijenio u postupku pred tim sudom.
Apelant I je u reviziji posredno ukazivao na bitne povrede odredbi Zakona o parničnom postupku učinjene pred nižestepenim sudovima. Međutim, Vrhovni sud se nije upuštao u ocjenu ovih navoda.
Ustavni sud uočava da u osporenim presudama nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama po pitanju vlasništva spornog objekta.
- 47.Ustavni sud podsjeća da kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada je domaći sud uskratio pravo da se razmotre određeni dokazi (De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997) i Mantovanelli protiv Francuske (1997), uključujući i nalaze vještaka (Boniseh protiv Austrije (1985).
- 48.Ustavni sud smatra da učesnici u postupku imaju pravo da predlože dokaze i činjenice o kojima ovisi pravično okončanje postupka pred redovnim sudovima. Ukoliko sudovi ne ispitaju sve relevantne navode koje su iznijeli učesnici u postupku, postoji opasnost da redovni sudovi donesu arbitrarnu odluku koja može dovesti do kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine garantiranih prava.
- 49.Ustavni sud zapaža da nije utvrđeno ko je faktički vlasnik sporne nekretnine, te da nije cijenjeno poslovanje apelanta II, kao pravnog lica, i prava na uživanje imovine apelanta I, kao fizičkog lica. Osim toga, sudovi nisu utvrdili za čiji je račun građen objekt, tj. ko mu je faktički vlasnik.
- 50.Polazeći od stava Ustavnog suda iz tačke 48. ove Odluke, a imajući u vidu presude prvostepenog, drugostepenog pa i revizionog suda, Ustavni sud smatra da je osnovan zahtjev apelanta I da se ukinu sve tri presude i predmet vrati na ponovni postupak koji mora da ispuni sve kriterije kontradiktornog postupka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 51.Što se tiče navoda apelacije u pogledu valjanosti Arbitražne odluke u vezi sa raščišćavanjem poslovnih odnosa između HIGAT-a i apelanta II, Ustavni sud ih nije razmatrao jer se oni odnose na izvršni naslov, a ne na zahtjeve apelacija.
VII - Zaključak
- 52.Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.S obzirom na zaključak Ustavnog suda iz tačke 52. ove odluke, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra ostale navode apelanata koji se odnose na navodne povrede čl. II/4. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 54.S obzirom na to da će doći do ponovnog suđenja, privremena mjera koju je ovaj sud donio na sjednici održanoj 2. i 3. novembra 2001. godine ostaje na snazi do okončanja ponovnog postupka, a ne do okončanja postupka po ovoj apelaciji kako je ranije bilo odlučeno.
- 55.Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.