USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Odbija se kao neosnovana apelacija V. Z., iz Banje Luke, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I . Uvod
- 1.V. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupaju G. B. i Z. B., advokati iz Banje Luke, podnio je 25. augusta 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.V. Z. podnio je, 25. augusta 2000. godine, apelaciju Ustavnom sudu koju je dopunio podneskom od 25. septembra 2000. godine.
- 3.U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 4. oktobra 2000. godine, traženo je od Vrhovnog suda i Javnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Javni fond) da dostave odgovore na apelaciju apelanta.
- 4.U skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda dostavljen je apelantu.
- 5.Odgovori na apelaciju zatraženi su 18. januara 2002. godine i od Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske i Sekretarijata za stambene poslove Grada Banja Luka. Odgovori ovih organa nisu dostavljeni.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelant živi u jednosobnom stanu površine 34 m", u Ulici Ejuba Kobašlića broj 20, u Banjoj Luci, na kome je njegova baka M. R. bila nosilac stanarskog prava sve do smrti 15. jula 1998. godine.
- 8.M. R., penzioner iz Banje Luke, na osnovu odluke Komisije za stambene odnose penzionera broj 02-794/87 od 26. aprila 1989.godine dobila je sporni stan i zaključila ugovor o korištenju stana, a kao dokaz prilikom dobijanja stana priložila je kućnu listu u kojoj je navela da živi sama i da stan dobija kao samac.
- 9.Apelant je 3. augusta 1998. godine Javnom fondu-Stručnoj službi, Filijala Banja Luka, podnio zahtjev za prenos stanarskog prava na njega sa umrle bake. Uz zahtjev za prenos stanarskog prava apelant je priložio ugovor o doživotnom izdržavanju, broj OV-I-1597/90 od 13. juna 1990. godine, kao i ostalu prateću dokumentaciju.
- 10.Vlasnik stana, upotpunjujući svoj zahtjev za povrat stana, zatražio je od Službe javne bezbjednosti Banja Luka podatke o prebivalištu (adresi) apelanta, koja je svojim uvjerenjem SJB, broj 10-06/1207-3052 od 1. oktobra 1998. godine, odgovorila da se apelant prijavio na adresu spornog stana 4. augusta 1998. godine, tj. poslije smrti nosioca stanarskog prava.
- 11.Na temelju navedenog, kao i činjenice da apelant nije činio zajedničko domaćinstvo sa bakom, Komisija za stambene odnose penzionera je, svojom odlukom broj 01-226/98 od 7. augusta 1998. godine, odbila apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava sa pokojne M. R. na unuka V. Z.
- 12.Apelant je podnio prigovor na odluku Komisije za stambene odnose penzionera 4. septembra 1998. godine. Drugostepena komisija je svojom odlukom, broj 01-336/99 od 25. februara 1999. godine, prigovor odbila kao neosnovan i potvrdila odluku prvostepene stambene komisije broj 01-336/98 od 7. augusta 1998. godine.
- 13.Nakon toga, Javni fond podnio je zahtjev za deložaciju apelanta zahtijevajući da Sekretarijat za stambene poslove Grada Banja Luka utvrdi da apelant nema pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana poslije smrti nosioca stanarskog prava, te da mu se naredi da u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja isprazni sporni stan.
- 14.Sekretarijat za stambene poslove Grada Banja Luka je, rješenjem broj 02-372-736/98 od 2. marta 1999. godine, navedeni zahtjev vlasnika stana u cijelosti usvojio i utvrdio da apelantu, nakon smrti njegove bake, ne pripada pravo da nastavi korištenje spornog stana. Zaključkom broj 02-372-1180/98 od 22. marta 1999. godine ovaj organ je odredio izvršenje navedenog rješenja.
- 15.Apelant i njegova podstanarka B. P. izjavili su žalbu Ministarstvu za urbanizam i stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, koje je, svojim rješenjem broj 01-372-120/99 od 19. maja 1999. godine, žalbu odbilo i potvrdilo rješenje Sekretarijata za stambene poslove Grada Banja Luka, broj 02-372-1180/98 od 2. marta 1999. godine.
- 16.Apelant je, zatim, obavijestio Općinski sekretarijat za stambene poslove Grada Banja Luka da je u konkretnoj pravnoj stvari pred nadležnim sudom pokrenut upravni spor, čime je zaustavljen postupak deložacije apelanta do okončanja postupka u upravnom sporu.
- 17.Sporni stan je vlasnik stana u međuvremenu dodijelio drugom licu - radniku Javnog fonda.
- 18.Blagovremenom tužbom apelant je pokrenuo upravni spor u kojem je osporio zakonitost drugostepenog rješenja Ministarstva za urbanizam i stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-372-120/99 od 19. maja 1999. godine.
Apelant je u tužbi naveo da on ima pravo da poslije smrti svoje bake, nosioca stanarskog prava na spornom stanu, nastavi koristiti taj stan kao preostali član njenog domaćinstva u smislu odredbi člana 6. i člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake po tri osnova (prvo, da je on njen unuk i da je s njom trajno živio i stanovao; drugo, da je zajedno s njom, kao nosiocem stanarskog prava, stanovao u spornom stanu više od 10 godina u ekonomskoj zajednici i to od njegovog rođenja sve do smrti nosioca stanarskog prava, i treće, da je sa njom zaključio pravovaljani ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci 13. juna 1990. godine i koji je u cjelini realiziran). "Opreza radi" istakao je da je za rješenje spornog pitanja nadležan sud, a ne upravni organ. Apelant je u tužbi predložio da se osporeni drugostepeni upravni akt poništi i ova upravna stvar riješi u punoj jurisdikciji, tako da se utvrdi da mu pripada pravo da nastavi trajno korištenje spornog stana.
Naposljetku, apelant tvrdi da na njegov stečeni status korisnika stana nema uticaja Zakon o stambenim odnosima iz 1993. godine, koji je unuke isključio iz kruga lica koji se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, tim više što je ta zakonska odredba brisana odgovarajućim zakonom koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine i objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99.
- 19.Presudom broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine Vrhovni sud je tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je odlučio odbiti tužbu apelanta, jer je u vrijeme smrti njegove bake bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 12/93 i 22/93) koji unucima nije omogućavao sticanje stanarskog prava iza smrti nosioca stanarskog prava. Po shvatanju Vrhovnog suda, nadležnost upravnog (stambenog) organa za razjašnjenje spornog pravnog odnosa zasnovana je na izričitim odredbama člana 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, pa se iz ovog razloga i prigovor tužioca da je ova pravna stvar u sudskoj nadležnosti - pokazuje neosnovanim.
Utvrdivši da osporenim aktom nije ostvaren nijedan od razloga iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), Vrhovni sud je na temelju člana 41. st. 1. i 2. ovog zakona apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
- 20.Na zahtjev Ustavnog suda, apelantovi punomoćnici dostavili su 21. augusta 2003. godine sljedeće dokumente: izjave osam svjedoka, odluku Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja - Osnovna zajednica PIO Banja Luka, od 26. aprila 1989. godine, potvrdu Osnovne škole "Jovan Cvijić" Banja Luka, dopis Odjeljenja za opću upravu Grada Banja Luka od 12. augusta 2003. godine, uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova - Centar javne bezbjednosti Banja Luka od 11. augusta 2003. godine, kopiju apelantove zdravstvene knjižice i kopiju zahtjeva za registraciju motornog-priključnog vozila.
IV - Relevantni propisi
- 21.Prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89), korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu (član 6. stav 1); članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se, između ostalih, i unuci nosioca stanarskog prava (član 6. stav 2); korisnici stana, zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima propisanim zakonom, a članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju to pravo i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga prestane koristiti taj stan (član 21. st. 1. i 2); kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana (član 22. stav 1); ako članovi porodičnog domaćinstva u određenom roku ne postignu sporazum, a ni nadležni sud u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana ne odredi nosioca stanarskog prava, a davalac stana smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava ili je nosilac iz određenih razloga trajno prestao koristiti stan, može tražiti od stambenog organa iseljenje lica koja su ostala u stanu, a prilikom prinudnog iseljenja u ovakvom slučaju ne obezbjeđuje se nužni smještaj (član 20. st. 2, 3. i 4).
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93) - članom 2. kojim je izmijenjen član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, iz kruga osoba koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva izostavljeni su unuci nositelja stanarskog prava.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik u članu 1. brisani su čl. 2, 3, 6, 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93).
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 22.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine i "ali se da su tom presudom povrijeđeni važeći materijalno-pravni propisi čime je presuda pogrešna i pravno neprihvatljiva. Navodi da je Vrhovni sud svoju presudu zasnovao na članu 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1993. godine, kojim su unuci isključeni kao članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu te zakonske odredbe, a isključena je i mogućnost sticanja statusa člana porodičnog domaćinstva po osnovu trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina pod uvjetom useljenja u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
- 23.Apelant smatra odlučnom činjenicom da je na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju od 28. aprila 1990. godine izdržavao nosioca stanarskog prava duže od pet godina poslije potpisivanja ugovora (sve do 1998. godine) i stanovao s njim u istom stanu duže od pet godina, što zadovoljava zakonske propise važeće u vrijeme zaključenja ugovora. Naknadne izmjene zakonskih propisa nemaju, po mišljenju apelanta, retroaktivno djejstvo i nisu od značaja za konkretnu upravnu stvar jer ne mijenjaju već zaključene pravne poslove. Pored toga, članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koji je proglasio Visoki predstavnik brisane su izmjene člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koje su izvršene 1993. godine i kojima je omogućeno unucima da ponovo uživaju pogodnosti statusa člana porodičnog domaćinstva. Iako zakon koji je progasio Visoki predstavnik ne sadrži odredbe o njegovoj retroaktivnoj primjeni, apelant smatra da se taj zakon mora primijeniti retroaktivno od 30. aprila 1991. godine. Razloge za to nalazi u činjenici što je odluka Visokog predstavnika donesena u okviru paketa više imovinskih zakona koji regulišu stambenu oblast, tako da se svaki propis mora tumačiti u skladu sa svim propisima i to u okviru te grupe zakonskih propisa.
- 24.Apelant također ističe da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 38/98 i 12/99) izričito određeno da se taj zakon primjenjuje na sve odnose nastale u periodu poslije 30. aprila 1991. godine, a prema članu 1. tog zakona prestaju važiti svi propisi koji regulišu pitanje stanova, a koji su doneseni u periodu poslije 30. aprila 1991. godine. Izmjene i dopune Zakona o stambenim odnosima, smatra apelant, prestale su važiti, a pored toga ih je naknadno brisao Visoki predstavnik. Kod takvog stanja stvari, navodi apelant, Vrhovni sud nije mogao zauzeti stav kakav je zauzeo u svojoj presudi broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine.
- 22.
Ističući da je po više osnova stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, apelant smatra da mu pripada pravo da poslije smrti njegove bake trajno koristi sporni stan, kao nosilac stanarskog prava.
- 25.Apelant, također, smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kao i osporeni upravni akti, povređuju njegovo pravo na mirno uživanje imovine i pravo na poštivanje njegovog doma koja su zagarantirana svakom licu prema članu II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 8. Evropske konvencije.
Apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i poništi upravne akte koji se odnose na konkretnu upravnu stvar, te da se u cijelosti odbije zahtjev Javnog fonda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
- 26.Naknadnim podneskom, dostavljenim Ustavnom sudu 25. septembra 2000. godine, apelant je zatražio da Ustavni sud, na osnovu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda, u cijelosti obustavi izvršenje osporenih upravnih rješenja zato što mu prijeti iseljenje iz spornog stana i što nema drugog smještaja te bi mogle nastupiti po njega neotklonjive štetne posljedice.
b) Odgovor na apelaciju
- 27.Vrhovni sud je, u svom odgovoru od 23. oktobra 2000. godine, ostao u cijelosti kod razloga navedenih u presudi broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine, i smatra da navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava.
VI - Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da su to Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode. Stoga Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.
- 29.Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 30.Apelant nije iskoristio mogućnost iz Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da ovaj vanredni pravni lijek u konkretnom slučaju ne bi bio djelotvoran. Slijedi da je osporena presuda Vrhovnog suda konačna i da su protiv nje iscrpljeni svi pravni lijekovi u smislu značenja člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.
VII - Meritum
- 31.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona nadležnost ograničena je na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan da preispituje da li su redovni sudovi pravilno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
- 32.Apelant se "ali da je Vrhovni sud, osporenom presudom, povrijedio njegova prava, i to pravo na mirno uživanje imovine i pravo na mirno uživanje doma, koja garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.
- 33.Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II stav 2. Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima.
- 34.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 35.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da lišavanje imovine može da se desi pod specifičnim uvjetima koji su definisani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavu.
Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti da uključuju "stečena" prava pojedinca, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, treba primijetiti da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali općenito shvaćen tako da ne uključuje pravo sticanja imovine (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, 1979, tom 31, stav 50).
- 36.Ustavni sud je ranije, u više svojih odluka, izrazio stav da je stanarsko pravo, nesumnjivo, pravo ekonomske prirode koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 37.Međutim, apelant nije imao konstituisan status nosioca stanarskog prava, ali tvrdi da je, u vrijeme smrti svoje bake - nosioca stanarskog prava (1998. godine), bio korisnik spornog stana i imao status člana njenog porodičnog domaćinstva, koje je stekao prije 1993. godine, kada je donesen zakon koji je unuke izostavio iz kruga članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koji se, uz nosioca stanarskog prava, smatraju korisnikom stana.
Prema tome, apelant nije imao, u konkretnom slučaju, konstituisan status nosioca stanarskog prava, niti je u vrijeme smrti svoje bake - nosioca stanarskog prava imao pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koja bi, eventualno, mogla predstavljati dio prava na korištenje nekretnine (stana).
Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituisano pravo na određenu imovinu. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na sticanje imovine. Tako je u predmetu Marckx protiv Belgije (1979) Evropski sud za ljudska prava zaključio da su povrijeđena prava majke iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada joj je onemogućeno zavještati imovinu kćerki, ali da kćerka ne uživa zaštitu ovoga člana u pogledu svog očekivanja da stekne imovinu. Ustavni sud smatra da apelant, s obzirom da nije imao status nosioca stanarskog prava, niti je u vrijeme smrti svoje bake (nosioca stanarskog prava) imao poziciju člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koja bi, eventualno, mogla predstavljati dio prava na korištenje nekretnine (stana) - ne uživa zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a samim tim člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu svog očekivanja da stekne imovinu. S tim u vezi, odbijanje apelantovog zahtjeva da mu se prizna status nosioca stanarskog prava iza smrti njegove bake (nosioca stanarskog prava) ne predstavlja lišavanje apelanta postojeće imovine.
Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 38.Član 8. Evropske konvencije:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 39.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 40.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelant poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 41.U pogledu apelantovog navoda da je do stupanja na snagu Zakona iz 1993. godine bio legalni korisnik spornog stana kao član porodičnog domaćinstva njegove bake i da je u tom stanu živio sve do bakine smrti, nakon čega je i podnio zahtjev za sticanje stanarskog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant bio u faktičkom posjedu tog stana, ali da su pravni osnov za inicijalno useljenje osporili nadležni sudovi.
- 42.Ustavni sud primjećuje da je vlasnik stana u postupku dokazivanja pred sudovima Republike Srpske dostavio dokaze za svoje tvrdnje da se apelant prijavio na adresu spornog stana 4. augusta 1998. godine, odnosno nakon smrti njegove bake. U tom kontekstu, potrebno je utvrditi i faktičko stanje u ovom slučaju, odnosno da li je apelant zaista koristio sporni stan i da li isključivo faktičko korištenje, bez zakonom propisanog pravnog osnova, može predstavljati "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 43.Ustavni sud podsjeća da, na temelju tvrdnji vlasnika stana, apelant nije činio zajedničko domaćinstvo sa svojom bakom i da su nadležni organi uprave i sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za prenos stanarskog prava, odbili njegov zahtjev kao neosnovan. Također, apelant u zakonom predviđenom postupku nije pravno validnim dokazima osporio ovu činjenicu.
- 44.Ustavni sud smatra da, i pored toga što je apelant dostavio određeni broj dokumenata u kojima navodi da je faktički koristio sporni stan i da je u nekim slučajevima čak i prijavio adresu tog stana, u konkretnom slučaju se ovaj stan ne može smatrati apelantovim "domom" u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. U suprotnom, ako bi se usvojio drukčiji stav o pitanju poštivanja "doma", u konkretnom slučaju isključivo na osnovu faktičkog stanja, koje je i samo po sebi diskutabilno i nedovoljno potkrijepljeno odgovarajućim dokazima, došlo bi do nepoštivanja zakona i zakonom predviđenih uvjeta o tome ko se može smatrati licem koje ima pravo nastaviti koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava. To bi moglo dovesti do stavljanja vlasnika stana u neravnopravan položaj u odnosu na apelanta i ne bi služilo zakonitom cilju koji se želi postići.
- 45.Pod ovakvim okolnostima, Ustavni sud smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda u skladu sa zahtjevima iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
Stoga slijedi da apelantu nije povrijeđeno njegovo pravo na dom zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII - Zaključak
- 46.Iz navedenih razloga, a polazeći od člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Kako je ovom odlukom odlučeno o meritumu apelacije, nije potrebno da se posebno odlučuje o apelantovom zahtjevu za izdavanje privremene mjere.
- 48.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović
U 1/02
26. septembra 2003. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.