USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 12/03, rješavajući apelaciju D. M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof. sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija D. M. i drugih, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-60/00 od 21. septembra 2000. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-291/99 od 21. decembra 1999. godine i presude Osnovnog suda u Modriči broj P-120/98 od 30. jula 1999. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.D. M., N. M., Z. T., A. V., R. M., svi iz Koprivice (Doboj), M. G. iz Prnjakovaca (Doboj) i R. C. iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa D. M., podnijeli su 8. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-60/00 od 21. septembra 2000. godine, Okružnog suda u Doboju, broj Gž-291/99 od 21. decembra 1999. godine i Osnovnog suda u Modriči broj P-120/98 od 30. jula 1999. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske zatraženo je 14. oktobra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od I - M., punomoćnika tuženih u postupku koji je završen presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, a koja se pobija apelacijom, zatraženo je 30. septembra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavio 4. novembra 2003. godine. I - M. nije dostavio odgovor na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.D. M. je, 12. augusta 1985. godine, u vanparničnom postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Modriči, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, broj R-142/85, sa djecom svoga brata B. (K. V., rođenom M. i I. M.). Prema članu II ovog ugovora, ugovorne strane su se obavezale da će D. M. hraniti, oblačiti i održavati mu čistoću, te da će na sebe preuzeti sve eventualne medicinske troškove, kao i pogrebne troškove u slučaju njegove smrti. Tim ugovorom nije dogovoreno da će K. V. i I. M. živjeti u zajedničkom domaćinstvu sa D. M.. D. M. se obavezao, sa druge strane, da će im ostaviti u nasljedstvo svu svoju nepokretnu imovinu, koja je navedena u članu I. ugovora o doživotnom izdržavanju, s tim što je predaja te imovine odložena do njegove smrti.
- 6.Apelanti su bliska rodbina umrlog D. M.. Nakon njegove smrti pokrenuta je ostavinska rasprava, prilikom koje su apelanti saznali da je njihov brat (D. M.) zaključio navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju.
- 7.Saznavši za navedenu činjenicu, apelanti su pokrenuli sudski postupak, tražeći poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju, broj R-142/85 od 12. avgusta 1985. godine. U tužbi je navedeno da rođaci, koji su ugovorom o doživotnom izdržavanju bili obavezni da se staraju o D. M., nisu ispunili svoje ugovorom preuzete obaveze.
- 8.Presudom broj P-120/98 od 30. jula 1999. godine, Općinski sud u Modriči je odbio tužbu apelanata.
- 9.Apelanti su potom uložili žalbu Okružnom sudu u Doboju, koji je presudom broj Gž-291/99 od 21. decembra 1999. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda u Modriči.
- 10.Apelanti su, zatim, izjavili reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je presudom broj Rev-60/00 od 21. septembra 2000. godine odbio reviziju kao neosnovanu i potvrdio presude sudova niže instance.
IV - Relevantni propisi
- 11.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94).
"Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 267. stav 3.
Ako kao stranka u sporu učestvuju na jednoj strani više lica, sud će odlučiti da li će se saslušati sva ova lica ili samo neka od njih."
- 12.Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", broj 7/80) koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92).
"Član 123.
Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.
Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete, da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.
Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.
U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 13.Apelanti navode da su redovni sudovi, bez posebnog obrazloženja, odbijali da saslušaju svjedoke koje su oni predlagali. Apelanti, također, ističu da se pravosnažna presuda Općinskog suda u Modriči zasniva na iskazima dva svjedoka koji nisu pouzdani. Osim toga, apelanti se žale da su redovni sudovi odbili da saslušaju sve stranke u postupku, koje su se nalazile na strani tužioca, te da je saslušan samo njihov punomoćnik.
- 14.Iako apelanti u svojoj apelaciji nisu naveli nijedno posebno ustavno pravo za koje smatraju da im je povrijeđeno, iz navoda apelacije se može zaključiti da se žale da su navedenim presudama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 13.
- b)Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju, koji je dostavio Vrhovni sud Republike Srpske, navodi se da taj sud ostaje kod navoda i razloga datih u presudi, te da navode apelanata smatra neosnovanim.
- 15.
VI - Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 17.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-60/00 od 21. septembra 2000. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 21. aprila 2001. godine, a 8. maja 2001. godine podnio je apelaciju Ustavnom sudu, dakle, u roku od 60 dana od momenta prijema osporene presude, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
Pravo na pravično suđenje
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine :
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.".
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
...".
- 21.Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale da su redovni sudovi odbijali da saslušaju svjedoke koje su oni predlagali, kao i da u postupku nisu saslušani svi apelanti, već samo njihov punomoćnik, te da se presuda Općinskog suda u Modriči zasniva na iskazima dva svjedoka za koje apelanti smatraju da su nepouzdani.
- 22.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). U pogledu svjedoka i drugih dokaza, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim za zakonsko odlučivanje. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Ova diskrecija, koju ima svaki sud u jednom kontradiktornom postupku, postoji radi efikasnosti vođenja postupka.
- 23.U konkretnom slučaju redovni sudovi su poklonili dobru vjeru (bona fides) iskazima svjedoka i to u skladu sa ovlaštenjima iz člana 8. Zakona o parničnom postupku. Taj član daje ovlaštenje sudovima da odluče koji dokazi će se izvesti, a koji ne. Prema tome, sudovi su slobodni da odluče koji će se svjedoci saslušati u postupku. U pogledu navoda apelanata da su sudovi odbili da saslušaju sve apelante koji su bili na strani tužitelja, te da je saslušan samo njihov punomoćnik, Ustavni sud ističe da redovni sudovi mogu, u ovakvoj situaciji, a na osnovu člana 267. stav 3. Zakona o parničnom postupku, da odluče koje će stranke saslušati, a koje ne. Nesporno je da je punomoćnik svih apelanata u postupku dao svoju izjavu na sudu u ime svih njih, te da niko od apelanata nije prigovorio u toku postupka da je imao još nešto posebno da izjavi.
- 24.Ustavni sud uočava da su apelanti imali pristup sudovima na sve tri instance, odnosno da su mogli predlagati svoje dokaze, kako usmeno na zapisnik, tako i pismeno preko podnesaka, te da su sudovi ispitali njihove zahtjeve u skladu sa zakonom. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud stoga zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
......
- 4)Pravo na imovinu.
....."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 25.U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na "njegovu" imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine, inter alia, naslijeđem ili dobrovoljnim raspolaganjem (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marcxk protiv Belgije, presuda, od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).
- 26.U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da imovina koju je ugovorom o doživotnom izdržavanju D. M. ostavio K. V. i I. M., nikada nije predstavljala imovinu apelanata. Apelanti bi, kao bliža rodbina D. M., mogli isticati pravo na stjecanje njegove imovine naslijeđem, pod uvjetom da nije tog ugovora. Međutim, u okolnostima danog slučaja proizlazi da stjecanje imovine naslijeđem nije zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, Ustavni sud je već zaključio da su apelanti imali pravičan postupak. U vezi s tim, Ustavni sud nema razloga da sumnja u korektnost konačne odluke nižestepenih sudova, te njihovog zaključka da apelanti nemaju zakonsku osnovu da se ostaviteljeva imovina može smatrati njihovim zakonskim naslijeđem. U protivnom, njihovo pravo bi bilo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 27.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu garantiranog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 28.Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 29.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.