Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 21/02, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. T., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-85/99 od 16. marta 1999. godine, Općinskog suda Sanski Most broj P-248/98 od 15. decembra 1998. godine, rješenja Kantonalnog suda Bihać, broj Gž-5/01 od 26. februara 2001. godine, rješenja Općinskog suda Sanski Most broj I-45/99 od 24. juna 1999. godine i rješenja Općinskog suda Sanski Most, broj I-59/99 od 7. decembra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. T., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-126/02 od 25. septembra 2002. godine i presude Općinskog suda Sanski Most broj P-255/99 od 28. januara 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. aprila 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-85/99 od 16. marta 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda broj Gž-5/01 od 26. februara 2001. godine, presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-248/98 od 15. decembra 1998. godine, rješenja Općinskog suda broj I-45/99 od 24. juna 1999. godine i rješenja Općinskog suda broj I-59/99 od 7. decembra 2000. godine. Apelant je, 8. novembra 2002. godine, podnio apelaciju u istom predmetu koja je zavedena pod brojem AP 205/02 i kojom se pobijaju presuda Kantonalnog suda broj RSŽ-126/02 od 25. septembra 2002. godine i presuda Općinskog suda broj P-255/00 od 28. januara 2002. godine.
  • 2.
    Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije U 21/02 i AP 205/02 odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem U 21/02.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, u predmetu broj U 21/02 od Kantonalnog i od Općinskog suda zatraženo je, 18. septembra 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, u predmetu broj U 21/02 i AP 205/02 od JP PTT Saobraćaj BiH Sarajevo, Direkcija PTT Bihać, zatraženo je 16. marta 2004. godine da dostavi odgovor na apelacije.
  • 5.
    Kantonalni sud je, 8. oktobra 2003. godine, dostavio odgovor na apelaciju u predmetu U 21/02. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se osvrnuo i na svoju odluku, broj RSŽ-126/02 od 25. septembra 2002. godine, koja se pobija apelacijom AP 205/02.
  • 6.
    Općinski sud je dostavio svoj odgovor na apelaciju 9. oktobra 2003. godine. Općinski sud je svojim odgovorom obuhvatio i presudu broj P-255/99 od 28. januara 2002. godine, koja se pobija apelacijom broj AP-205/02.
  • 7.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i Općinskog suda je dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 9.
    Apelant je u periodu od 23. februara 1996. godine do 15. juna 1999. godine bio u radnom odnosu na određeno vrijeme u JP PTT Saobraćaj BiH Sarajevo, Direkcija PTT Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi).
  • 10.
    Tuženi je 1997. godine raspisao oglas za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme u kojem je pod rednim brojem 26. bilo navedeno radno mjesto montera kablovske TT linije. Apelant se prijavio na oglas i Komisija za prijem u radni odnos ga je svojom odlukom, broj 01-129-5/98 od 29. maja 1998. godine, predložila direktoru tuženog kao kandidata za navedeno radno mjesto. Direktor tuženog je, 25. juna 1998. godine, donio odluku broj 01-380-23 o prijemu drugog kandidata na navedeno radno mjesto
  • 11.
    Protiv odluke od 25. juna 1998. godine apelant je uložio prigovor, koji je odbijen odlukom tuženog, broj 01-6158/98 od 20. augusta 1998. godine.

a) Činjenice vezane za parnični postupak pod brojem P-248/98

  • 12.
    Apelant je Općinskom sudu uložio tužbu radi poništenja odluke o izboru kandidata od 25. juna 1998. godine i odluke donesene po njegovom prigovoru od 20. augusta 1998. godine. U tužbi je apelant tražio i to da sud naloži tuženom da apelanta primi u radni odnos u skladu sa odlukom Komisije za prijem u radni odnos od 29. maja 1998. godine.
  • 13.
    Općinski sud je, 15. decembra 1998. godine, donio presudu broj P-248/98 kojom je poništio navedene odluke tuženog od 25. juna 1998. i 20. augusta 1998. godine. U obrazloženju presude je, inter alia, navedeno da je bila nezakonita odluka tuženog o izboru drugog kandidata, jer on nije ispunjavao zakonske uvjete. Tuženi je na ovu presudu uložio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant se nije žalio na presudu.
  • 14.
    Kantonalni sud je, 16. marta 1999. godine, donio presudu broj Gž-85/99 kojom je žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
  • 15.
    Apelant je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje presude tog suda od 15. decembra 1998. godine, u kojem je tražio da se tuženom naloži da ga po navedenoj presudi primi u radni odnos u roku od 15 dana i isplati mu izgubljenu zaradu počevši od 16. marta 1999. godine.
  • 16.
    Općinski sud je, rješenjem broj I-45/99, od 24. juna 1999. godine, odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje. U obrazloženju rješenja se navodi da presudom nije određena nikakva činidba pa ni izvršenje ne može ići u tom pravcu. Dalje se navodi da apelant postavlja zahtjev za izvršenje koji ide van okvira presude, odnosno van onoga što je sud odlučio, što je protivno pravilima izvršnog postupka.
  • 17.
    Apelant je, 23. jula 1999. godine, ponovo podnio prijedlog za izvršenje presude Općinskog suda od 15. decembra 1998. godine. Općinski sud je, 7. decembra 2000. godine, donio rješenje broj I-59/99 kojim je apelantov prijedlog za izvršenje odbijen. U obrazloženju tog rješenja navode se isti razlozi za odbijanje rješenja koji su bili navedeni u rješenju Općinskog suda broj I-45/99 od 24. juna 1999. godine. Apelant je uložio žalbu na to rješenje.
  • 18.
    Kantonalni sud je, 26. februara 2001. godine, donio rješenje broj Gž-5/01 kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je odbio izvršenje, jer presuda nije podobna za izvršenje u smislu člana 20. Zakona o izvršnom postupku.
  • 19.
    Tuženi je, 26. maja 1999. godine, donio odluku o poništenju dijela oglasa koji se odnosio na prijem dva izvršioca na poslove montera, koja je objavljena u sredstvima javnog informiranja 4. juna 1999. godine.

b) Činjenice vezane za parnični postupak pod brojem P-255/99

  • 20.
    Apelant je pred Općinskim sudom, 20. jula 1999. godine, pokrenuo tužbom novi parnični postupak u kojem je zatražio od suda da, u skladu sa presudom broj P-248/98 od 15. decembra 1998. godine, naloži tuženom da primi apelanta na sporno radno mjesto.
  • 21.
    Općinski sud je, 28. januara 2002. godine, donio presudu broj P-255/99 kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude taj sud, između ostalog, navodi da apelant nije u zakonskom roku, u smislu odredbe člana 321. Zakona o parničnom postupku, iskoristio mogućnost podnošenja prijedloga za donošenje dopunske presude u predmetu broj P-248/98 jer je taj sud propustio da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva, a o tužbenom zahtjevu je već raspravljeno u ranijem postupku. Također se navodi da je apelant propustio da uloži žalbu na presudu tako da je ta presuda postala pravosnažna. Sud je zaključio da je zahtjev neosnovan i zato što je odlukom direktora tuženog poništen dio oglasa koji se odnosio na sporno radno mjesto. Apelant je protiv presude uložio žalbu Kantonalnom sudu 19. februara 2002. godine.
  • 22.
    Kantonalni sud je, 25. septembra 2002. godine, donio presudu broj RSŽ-126/02 kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je, u suštini, zaključio da nije bilo pravnog osnova za raspravljanje o tužbenom zahtjevu o kojem je već ranije raspravljano, a da je apelant propustio da u ranijem postupku, u predmetu broj P-248/98, iskoristi mogućnost predviđenu odredbom 231. Zakona o parničnom postupku i traži donošenje dopunske presude.

IV - Relevantni propisi

  • 23.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list RBiH", br. 16/92 i 13/94), koji je u skladu sa članom IX/5. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine primjenjivan kao federalni zakon do donošenja Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03):

"Član 1. stav 1.

Ovim zakonom određuju se pravila po kojima sud postupa radi prinudnog izvršenja sudske odluke koja glasi na ispunjenje obaveze, kao i radi obezbjeđenja potraživanja.

Član 20.

Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni povjerilac i dužnik, kao i predmet, vrsta obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Š...Ć

Član 38.

U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni povjerilac i dužnik, izvršna, odnosno vjerodostojna isprava, obaveza dužnika, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja.

Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbija mora biti obrazloženo.

Član 50.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

Š...Ć"

  • 24.
    Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99):

"Član 321.

Ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni.

Nepravovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti predsjednik vijeća bez održavanja ročišta. Š...Ć"

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 25.
      U apelaciji broj U 21/02 apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe povredu prava u odnosu na parnični i izvršni postupak. U odnosu na parnični postupak, apelant se u suštini žali zbog propusta prvostepenog i drugostepenog suda da odluče o dijelu njegovog tužbenog zahtjeva. Što se tiče izvršnog postupka, apelant navodi da je povreda u tome što sud nije postupio po Zakonu o izvršnom postupku, jer nije usvojio prijedlog za izvršenje. Sud se, po mišljenju apelanta, protivno odredbi člana 50. Zakona o izvršnom postupku, upustio u pobijanje osnovanosti prijedloga za izvršenje, a što je, ustvari, pravo dužnika.
    • 26.
      U apelaciji koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP 205/02, a koja je podnesena nakon okončanja parničnog postupka pokrenutog pod brojem P-255/99, apelant navodi povredu prava na pravično suđenje jer Općinski sud nije donio presudu propisanu zakonom s obzirom da nije utvrdio na pravi način da li se radi o presuđenoj stvari. Po apelantovom mišljenju, ne radi se o presuđenoj stvari jer sud nije prethodno riješio cjelokupnu tužbu, pa se apelantu uskraćuje pravo da se o njegovoj tužbi odluči.
    • 27.
      Apelant se žali na povredu prava na rad, ističući da, iako je u sudskom postupku dokazano da je tuženi postupao nezakonito u izboru kandidata, apelant nije uspio ostvariti pravo da bude izabran na radno mjesto za koje je ispunjavao zakonske uvjete.
    • 28.
      Apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu koje je garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je prestao radni odnos samo iz razloga tužbe, odnosno nije mu omogućeno da radi, izložen je troškovima i umanjenju svoje imovine.
    • 29.
      Apelant, također, navodi da je povrijeđen član 14. Evropske konvencije, jer je tuženi u povoljnijem položaju od apelanta s obzirom na položaj tuženog u društvu, te vrstu usluga koju tuženi pruža i njihov utjecaj na političke strukture.
    • 30.
      Apelant još ističe i povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu člana 17. Evropske konvencije.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 31.
      U svom odgovoru na apelaciju U 21/02, od 2. augusta 2002. godine, Kantonalni sud navodi da je pred tim sudom rješavan predmet povodom apelantove žalbe na rješenje o izvršenju Općinskog suda broj I-59/99 od 7. decembra 2000. godine. Po mišljenju tog suda i prvostepena i drugostepena odluka su donesene na zakonit način i nisu povrijeđena apelantova prava. Kantonalni sud ponavlja obrazloženje koje je dao u svojoj odluci broj GŽ-5/01 od 26. februara 2001. godine. U svom dopisu od 30. septembra 2003. godine Kantonalni sud se osvrnuo i na svoju odluku broj RSŽ-126/02 od 25. septembra 2002. godine, koja je predmet pobijanja apelacije AP 205/02, ističući da su i u ovoj odluci prvostepeni i drugostepeni sudovi pravilno odlučili i da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava.
    • 32.
      Općinski sud, u svom odgovoru na apelaciju broj U 21/02, navodi hronološki činjenice u parničnim predmetima koji su vođeni pred tim sudom, br. P-248/98 i P-255/99, kao i činjenice vezane za izvršni postupak koji je vođen pod brojem I-45/99 i I-59/99. Općinski sud se nije izjasnio o apelantovim navodima u vezi sa povredom ljudskih prava.
    • 33.
      Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

VI - Dopustivost

  • 34.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 35.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 36.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

a) Dopustivost apelacije broj U 21/02

  • 37.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacije koja je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem U 21/02 su presuda Kantonalnog suda, broj Gž-85/99 od 16. marta 1999. godine, i presuda Općinskog suda, broj P-248/98 od 15. decembra 1998. godine.
  • 38.
    Ustavni sud treba, u smislu principa izraženog u tački 36. ove odluke, ustanoviti koji je posljednji pravni lijek u apelantovom slučaju bio efektivan i adekvatan, odnosno koja je odluka u konkretnom slučaju konačna. Ustavni sud primjećuje da je posljednji redovni pravni lijek u ovom parničnom postupku bila žalba na presudu Općinskog suda od 15. decembra 1998. godine. Apelant nije iskoristio ovaj pravni lijek, odnosno nije podnio žalbu na tu presudu, a žalbu je podnio samo tuženi. Proizlazi da je apelacija u ovom dijelu nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova u skladu sa članom 16. stav 1. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
  • 39.
    Ustavni sud primjećuje da se, apelacijom broj U 21/02, dalje pobija rješenje Kantonalnog suda broj Gž-5/01 od 26. februara 2001. godine, kojim je odbijena žalba na rješenje Općinskog suda broj I-59/99 od 7. decembra 2000. godine. Tim rješenjem Općinskog suda je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje presude Općinskog suda od 15. decembra 1998. godine. S obzirom da je apelacija podnesena 18. aprila 2001. godine, može se zaključiti da je ovaj dio apelacije blagovremen u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno pojasniti status izvršnog postupka u smislu prava na pristup sudu koji garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije, a u vezi sa parničnim postupkom, kako bi se došlo do pravilnog zaključka o dopustivosti ovog dijela apelacije.
  • 40.
    Naime, Ustavni sud podsjeća na već izražen stav Evropskog suda za ljudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16-24). Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća na jurisprudenciju bivše Komisije za ljudska prava, kojom je ustanovljeno da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, osim ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (mutatis mutandis, vidi odluku bivše Komisije za ljudska prava, od 1. jula 1991. godine, K. protiv Švedske, broj 13800/88, OI 94).
  • 41.
    Ustavni sud primjećuje da je apelantov prijedlog za izvršenje presude Općinskog suda broj P-248/98 od 15. decembra 1998. godine odbijen jer je izlazio van okvira same presude. Naime, svojom presudom Općinski sud je poništio sporne odluke koje je donio tuženi u postupku prijema na radno mjesto, a apelant je tražio da se presuda izvrši tako da ga tuženi ponovo primi na posao i isplati mu naknadu štete. Općinski sud nije mogao u ovom smislu provesti izvršenje, jer taj sud nije u parničnom postupku o tom dijelu tužbenog zahtjeva niti rješavao. Kako apelant nije podnio žalbu na tu presudu Općinskog suda, iako je takva mogućnost postojala, on je propustio da na taj način ishodi odluku koja bi bila izvršna u onom smislu u kojem je to apelant tražio u svom prijedlogu.
  • 42.
    S obzirom na princip izražen u tački 40. ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu izvršni postupak, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno postupka. Međutim, predmet izvršenja je bila presuda koja nije bila izvršna, kako je to već istaknuto u tački 41. ove odluke. U ovom izvršnom postupku, dakle, nije se odlučivalo o građanskim pravima apelanta, već o njegovim pravima u parničnom postupku koji je za apelanta okončan presudom Općinskog suda od 15. decembra 1998. godine, jer na tu presudu on nije podnio žalbu. S obzirom da je apelacija u odnosu na taj parnični postupak nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, posljedica tog propusta je neosnovanost zahtjeva za vođenje izvršnog postupka, pa je i ovaj dio apelacije nedopustiv iz istog razloga.

b) Dopustivost apelacije broj AP 205/02

  • 43.
    Predmet osporavanja apelacije AP 205/02 su odluka Kantonalnog suda, broj RSŽ-126/02 od 25. septembra 2002. godine, i odluka Općinskog suda, broj P-255/99 od 28. januara 2002. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena Ustavnom sudu 8. novembra 2002. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 44.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija broj AP 205/02 ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 45.
    Apelant pobija navedene sudske odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, ističe povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13., kao i člana 17. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 46.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primjeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 47.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je Općinski sud pogrešno primijenio zakon u postupku P-255/99, koji je u vezi sa postupkom koji je vođen pred tim sudom pod brojem P-248/98, kao i žalbenom postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom. Apelant, naime, navodi da su Općinski i Kantonalni sud trebali odlučiti o njegovom tužbenom zahtjevu jer se nije radilo o presuđenoj stvari. Naime, sud je u postupku broj P-255/99 odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je o tom zahtjevu već raspravljano u ranijem postupku u predmetu P-248/99, a apelant je propustio da uloži žalbu na tu presudu. Ustavni sud podsjeća da je apelant u ranijem parničnom postupku, broj P-248/98, propustio da iscrpi pravne lijekove jer nije uložio žalbu na prvostepenu presudu Općinskog suda. Ustavni sud, također, primjećuje i to da je apelant propustio iskoristiti zakonsku mogućnost podnošenja prijedloga za donošenje dopunske presude kojom bi sud obavezao tuženog da ga primi na posao. Dakle, u vezi sa navodima apelanta da su Općinski sud i Kantonalni sud trebali odlučiti o njegovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje da je apelant propustio iskoristiti sve zakonske mogućnosti kojima je takvu situaciju mogao ispraviti, zbog čega je postupak rezultirao presudama kojima apelant nije zadovoljan.
  • 48.
    Dalje se apelant žali na to da je Općinski sud zaključio da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan i zato što je tuženi u međuvremenu poništio oglas za prijem na sporno radno mjesto koje je bilo predmet njegovog tužbenog zahtjeva. Apelant smatra da sud nije pravilno utvrdio činjenice i nije se upustio u ispitivanje zakonitosti poništenja tog oglasa. Ustavni sud se, u smislu tačke 46. ove odluke, neće upuštati u pitanje na koji je način sud utvrdio činjenice u predmetu, a ne proizlazi da je Općinski sud očigledno proizvoljno primijenio zakon, niti da je povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da, u ovom postupku, Kantonalni i Općinski sud nisu povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje predviđeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu član II/3.k) Ustava i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu

...".

Član 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

..."

  • 50.
    Apelant navodi i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mu omogućeno da radi, izložen je troškovima i umanjenju svoje imovine.
  • 51.
    Ustavni sud podsjeća da pojam "imovina", koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego taj pojam treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marcks protiv Belgije, tom 31. stav 50).
  • 52.
    S obzirom da se apelant u suštini žali zbog nemogućnosti da stiče imovinu u budućnosti, jer mu je onemogućeno da radi, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

c) Pravo na rad

  • 53.
    Apelant navodi u svojoj apelaciji da je ostao bez posla i da je odlukama suda povrijeđeno njegovo pravo na rad.
  • 54.
    Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija ne garantira pravo na rad kao takvo (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, presuda u predmetu Glasenapp, od 28. septembra 1984. godine, serija A. broj 104, tačka 48). Žalbeni navodi apelanta bi mogli, eventualno, spadati u okvir člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji glasi:

"Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava."

  • 55.
    Ustavni sud podsjeća na svoj već izražen stav da obaveze države iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nisu takve da bi u konkretnom slučaju, samim pozivanjem na eventualnu povredu te odredbe, dovele do pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da odredba člana 6. stav 1. ovog Pakta podrazumijeva obavezu države da do najviše mogućnosti svojih raspoloživih sredstava poradi na tome da se postepeno postigne puno ostvarenje prava na rad svim pogodnim sredstvima, uključujući napose zakonodavne mjere, kao i obavezu da će se zajamčiti da se to pravo vrši bez diskriminacije po bilo kom osnovu (vidi odluku Ustavnog suda, U 23/03 od 24. oktobra 2003. godine). Proizlazi da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

d) Članovi 13., 14. i 17. Evropske konvencije

  • 56.
    U svjetlu zaključaka Ustavnog suda u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da apelantove žalbe zbog navodnih povreda čl. 13., 14. i 17. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati.

VIII - Zaključak

  • 57.
    Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 58.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.