USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 39/03, rješavajući apelaciju Hercegovačko- neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
na sjednici, održanoj 27. februara 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hercegovačko- neretvanskog kantona, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-77/02 od 12. decembra 2002. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-216/00 od 6. septembra 2001. godine i Općinskog suda I u Mostaru broj P-199/98 od 14. februara 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa kantonalni javni pravobranilac, podnio je 7. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-77/02 od 12. decembra 2002. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-216/00 od 6. septembra 2001. godine i Općinskog suda I u Mostaru broj P-199/98 od 14. februara 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je, 5. marta 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od advokata O. N. R., punomoćnika tuženih u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a koja se pobija apelacijom, zatraženo je 5. marta 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovori nisu dostavljeni.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.S. P., I. K. i Z. Ć. (u daljnjem tekstu: tužiteljice), koje je zastupao punomoćnik O. N. R., advokat iz Mostara, podnijele su 23. januara 1998. godine tužbu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona - Policijska stanica Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo). U tužbi je navedeno da su tužiteljice bile zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova bivše Hrvatske Republike Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: MUP HR HB), te da im je počevši od 1. februara 1997. godine, bez ikakvog obrazloženja i pismenog rješenja, onemogućeno da rade, a počevši od 1. augusta 1997. godine prestali su im isplaćivati plaće. Navedenom tužbom je zahtijevano da se tužiteljice vrate na posao, kao i da im se isplate zaostale plaće uz pripadajuće kamate.
- 6.Povodom navedene tužbe, Općinski sud I u Mostaru donio je presudu broj P-199/98 od 14. februara 2001. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica. Ovom presudom naloženo je Kantonalnom ministarstvu da tužiteljice rasporedi na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, te da im, počevši od 1. augusta 1997. godine, isplati plaće, sa pripadajućim kamatama, počevši od svake dospjele plaće pa do isplate, kako slijedi: S. P. iznos od 11.636,90 KM, I. K. iznos od 11.036,60 i Z. Ć. iznos od 13.095,00 KM.
- 7.Nakon što je apelant uložio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru, taj sud je donio presudu broj Gž-216/00 od 6. augusta 2001. godine, kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, te potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda I u Mostaru.
- 8.Apelant je, nakon toga, izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je svojom presudom broj Rev-77/02 od 12. decembra 2002. godine odbio reviziju i potvrdio presude nižestepenih sudova.
IV. Relevantni propisi
- 9.Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/94 i 20/95):
"Član 78.
Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor.
Član 83. stav 2.
Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje".
- 10.Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96):
"Član 77.
U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestat će sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane.
Član 81. stav 1.
Kantonalno Ministarstvo preuzet će sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog zakona, koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupanja na snagu ovog zakona".
V. Apelacija
- 11.Apelant se žali da je presudama redovnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u pogrešnom tumačenju i primjeni pojedinih odredbi materijalnih zakona, i to Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine. Također, apelant smatra da je pravo na pravično suđenje narušeno zato što je u sastavu revizijskog vijeća Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine bio sudija koji je ranije imenovan za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je presudama redovnih sudova proglašen pravnim slijednikom Hrvatske Republike Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: HR HB), te što mu je po tom osnovu naloženo da tužiteljice primi u radni odnos i isplati im zaostale plaće od ukidanja MUP HR HB.
VI. Dopustivost
- 12.Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je dosadašnja praksa Ustavnog suda bila da se apelacije koje su podnosili državni organi proglašavaju nedopustivim po osnovu člana 16. stav 2. tačka 10. Poslovnika Ustavnog suda, koji propisuje da je apelacija "nedopustiva ako je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom". Za ovakav stav Ustavni sud se opredijelio slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je apelacije državnih organa proglašavao nedopustivim kao "ratione personae", uz obrazloženje da član 34. Evropske konvencije štiti, u principu, pojedince, nevladine organizacije i udruženja građana (vidi rješenje Ustavnog suda AP 96/01 od 22. decembra 2002. godine). Prema tome, proizlazilo je da državni organi nemaju aktivnu legitimaciju, odnosno da nisu ovlašteni da podnesu apelaciju Ustavnom sudu.
- 13.Međutim, Ustavni sud smatra da ne bi bilo u skladu sa ustavnim određenjima ukoliko bi, u ovom pitanju, i dalje nastavio da slijedi praksu Evropskog suda za ljudska prava. Naime, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu.
- 14.Državni organi su stranke u mnogim sudskim postupcima i član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine daje im pravo da mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu, s obzirom da spomenuti član Ustava Bosne i Hercegovine ni u kom slučaju ne dijeli ustavna prava prema prirodi stranaka u postupku. Ukoliko bi Ustavni sud isključio mogućnost državnim organima da podnesu apelaciju, to bi, ustvari, predstavljalo reduciranje njegove apelacione jurisdikcije, koja je data članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 15.Ustavni sud zaključuje da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu. U skladu s navedenim, a imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa, Ustavni sud smatra da je potrebno da izmijeni svoju dosadašnju praksu i da dozvoli državnim organima podnošenje apelacija, u skladu sa Poslovnikom Ustavnog suda.
- 16.U toku daljnjeg razmatranja dopustivosti apelacije u ovom slučaju, naglašava se da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-77/02 od 12. decembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio je 12. decembra 2002. godine, a apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 7. februara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Ustavni sud će, prije svega, razmotriti pitanje navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koristeći se kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda za ljudska prava i praksom Ustavnog suda. Prilikom razmatranja eventualne povrede navedenih prava, Ustavni sud slijedi praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj su uspostavljeni kriteriji za opseg zaštite koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
()
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 22.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, odbili primijeniti član 83. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Također, apelant naglašava da su redovni sudovi primijenili odredbe člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine, ne uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-13/97 od 25. marta 1998. godine, kojom je navedeni član proglašen neustavnim. Apelant smatra da i revizijski sud, u obrazloženju presude, nije posvetio dovoljno pažnje navodima vezanim za povrede parničnog postupka od nižih sudova. Osim toga, apelant kao razlog da je postupak bio nepravičan ističe da je u sastavu revizijskog vijeća bio sudija koji je ranije imenovan za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
- 23.U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu ustavnih prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način primjene važećeg zakona od nižih sudova, osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 2/02). Osim toga, naglašava se da redovni sudovi moraju da uzmu u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi efikasnosti vođenja postupka.
- 24.U konkretnom slučaju, član 83. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije mogao biti primijenjen. Naime, spomenuti član određuje da radnik ne može tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, ukoliko prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji gdje je radio. Primjenom ovog člana, tužiteljicama bi bilo narušeno pravo na pristup sudu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da je i smisao i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom. U vrijeme donošenja spomenutih presuda na snazi je bio Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. određuje da se Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema tome, redovni sudovi su sasvim ispravno odlučili kad su u konkretnom slučaju prihvatili nadležnost, te u meritumu donijeli odluku o pravima i obavezama tužiteljica.
- 25.Osim toga, ukoliko se ovaj slučaj posmatra uže nego što je navedeno u tački 24 ove odluke, može se ponovo zaključiti da član 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije mogao biti primijenjen. Naime, da bi se ovaj član mogao primijeniti, pretpostavlja se da je radnik dobio otkaz. Član 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa određuje da otkaz, odnosno odluka o prestanku radnog odnosa, kao i razlozi za njihovo donošenje, moraju biti dostavljeni radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor. Apelant, tokom cijelog postupka, nije mogao dokazati da postoji odluka kojom je tužiteljicama prestao radni odnos, kao i da im je ta odluka ikad uručena. Na osnovu te činjenice, redovni sudovi su zaključili da je tužiteljicama uskraćena spoznaja o prestanku radnog odnosa, kao i pravo na žalbu, te da se zbog toga treba smatrati kao da radni odnos nije ni prestao, jer to tužiteljicama nije stavljeno na znanje.
- 26.Što se tiče navoda apelanta da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine povrijeđen i zato što je u sastavu revizijskog vijeća bio sudija koji je ranije izabran za sudiju Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da ne vidi ni jedan razlog zašto bi se to smatralo povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da u vrijeme donošenja odluke navedeni sudija nije vršio funkciju sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Uz to, taj sudija, u skladu sa članom 94. Poslovnika Ustavnog suda, nije sudjelovao u razmatranju i odlučivanju u ovom predmetu pred Ustavnim sudom.
- 27.Ustavni sud uočava da je apelant imao pristup sudovima na sve tri instance, te da su sudovi ispitali njegove argumente na osnovu važećih propisa. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 22.
Ostali navodi
- 28.Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključka donesenog u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nije neophodno razmatrati ostale navode apelanta.
VIII. Zaključak
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 39/03
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.