Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 108/03, rješavajući apelaciju H. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i član 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
na sjednici, održanoj 27. februara 2004. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. A., iz Pribave, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1403/01 od 23. aprila 2002. godine i presude Općinskog suda u Gračanici broj P-262/01 od 17. oktobra 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    H. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Pribave, podnijela je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1403/01 od 23. aprila 2002. godine i presude Općinskog suda u Gračanici broj P-262/01 od 17. oktobra 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    U skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 23. septembra 2003. godine zatražio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda u Tuzli i učesnika u postupku - A. K.

Ustavni sud je, 20. oktobra 2003. godine, primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda u Tuzli, a od A. K. 23. oktobra 2003. godine.

Odgovori na apelaciju dostavljeni su 27. novembra 2003. godine apelantu u skladu sa članom 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

  • 3.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 4.
    Kod Općinskog suda u Gračanici vođena je parnica u pravnoj stvari tužitelja protiv apelantice i njenog supruga, radi duga koji potiče iz poslovnog odnosa tužitelja sa apelanticom koja je za tužitelja prodavala robu na pijacama po različitim mjestima u periodu od 1997. do 1999. godine. Od dnevnog pazara, koji je dobijala prodajom robe, apelantica je kao naknadu za rad dobijala iznos od 10% od dobiti koja je taj dan ostvarena prodajom robe. Tokom dvogodišnjeg rada nije vršeno sravnjenje robe, a kad je to učinjeno 1999. godine utvrđeno je da tužitelju nedostaje robe u vrijednosti od 35.000 KM.
  • 5.
    Apelantica je, nakon što je priznala dug za spornu količinu robe sa kojom je bila zadužena, postigla sporazum sa tužiteljem da se, s obzirom na nedostatke kod zaduživanja robe, umanji utvrđeni iznos manjka za 10.000 KM. Strane su se usaglasile da nedostaje tužitelju robe u vrijednosti od 25.000 KM u periodu od dvije godine za koji je apelantica zaduživala robu od tužitelja radi prodaje. Nakon toga, strane su kod stručnog lica, advokata, sačinile vansudsko poravnanje u maju 1999. godine.
  • 6.
    U vansudskom poravnanju koje je obostrano potpisano, apelantica i tužitelj su se usaglasili da apelantica duguje tužitelju iznos od 25.000 KM, koji treba vratiti u 50 jednakih rata, mjesečno po 500 KM bez kamata.
  • 7.
    Također su se usaglasili da će apelantica, ukoliko ne bude vraćala dug kako je dogovoreno, tužitelju platiti mjesečnu kamatu od 5% počevši od 1. juna 1999. god. U protivnom, stranke su postigle sporazum da tužitelj svoje pravo može ostvariti preko suda, pljenidbom pokretne i nepokretne apelantičine imovine.
  • 8.
    Protiv apelantice i njenog muža tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Gračanici, radi naplate duga u iznosu od 25.000 KM.
  • 9.
    Tokom postupka pred Općinskim sudom u Gračanici, punomoćnik tužitelja smanjio je visinu tužbenog zahtjeva sa 25.000 KM na iznos od 14.500 KM i isplatu kamate, počevši od dana presuđivanja.
  • 10.
    Općinski sud u Gračanici, presudom broj P-262/01 od 17. oktobra 2001. godine, usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao tužene da tužitelju na ime duga isplate iznos od 14.500 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 17. oktobra 2001. godine pa do dana isplate, kao i da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 1.520 KM.
  • 11.
    Protiv presude Općinskog suda u Gračanici, broj P-262/01 od 17. oktobra 2001. godine, apelantica je uložila žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se žalba uvaži, prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
  • 12.
    Kantonalni sud u Tuzli, postupajući po žalbi tuženih, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Gračanici, broj P-262/01 od 17. oktobra 2001. godine, donio je presudu broj GŽ-1403/01 od 23. aprila 2002. godine, kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima tako da su troškovi postupka, sa iznosa od 1.520 KM, sniženi na iznos od 1.395 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
  • 13.
    Apelantica je, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli od 23. aprila 2002. godine i Općinskog suda u Gračanici od 17. oktobra 2001. godine, podnijela prijedlog za ponavljanje postupka Općinskom sudu u Gračanici i prijedlog Federalnom tužilaštvu za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
  • 14.
    Prema obavještenju Općinskog suda u Gračanici, broj Su-344/02 od 15. jula 2002. godine, prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti dostavljen je sa spisom Federalnom tužilaštvu, koje nije našlo zakonskog osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti pa je, 4. jula 2002. godine, spis dostavilo Općinskom sudu u Gračanici, koji je nastavio sa radom po prijedlogu za ponavljanje postupka.
  • 15.
    Rješenjem broj P-262/01 od 20. septembra 2002. godine Općinski sud u Gračanici je utvrdio da je apelantica, 19. septembra 2002. godine, izjavila na zapisnik kod tog suda da povlači prijedlog za ponavljanje postupka i predložila sudu da donese rješenje kojim se prijedlog za ponavljanje postupka smatra povučenim.

IV. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94, koji se, u skladu sa članom 9/5.I Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, primjenjuje kao federalni zakon)

Član 117. u relevantnom dijelu glasi:

"Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora."

Član 1096. u relevantnom dijelu glasi:

"Punovažno je poravnanje o pravnom poslu čije je poništenje mogla tražiti jedna strana, ako je ona u času zaključenja poravnanja znala za tu mogućnost."Š...Ć"

V. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 17.
      Apelantica tvrdi da su sudovi koji su rješavali u ovoj pravnoj stvari radi duga koji potiče iz poslovnog odnosa apelantice i tužitelja postupali suprotno odredbama čl. 5. i 7. Zakona o parničnom postupku, te prekršili osnovna načela navedenih članova ovog zakona kojima je propisano da će se svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke, te da će sud potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.
    • 18.
      Apelantica ističe da su sudovi povrijedili njeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu (član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine), pa stoga predlaže da Ustavni sud Bosne i Hercegovine provede postupak i odluči o njenoj apelaciji.
  • b)
    Odgovor na apelaciju

Kantonalni sud u Tuzli, u svom odgovoru od 15. oktobra 2003. godine, istakao je da ostaje kod svog stava i pravnog mišljenja iznesenog u odluci koja se pobija apelacijom.

Učesnik u postupku, A. K., u svom odgovoru na apelaciju obrazložio je prirodu spora, istakao da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

  • 19.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz ovog Ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda:

"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."

  • 20.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome pravni lijek mora zavisiti od apelanta, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.
  • 21.
    S obzirom da u predmetnom slučaju revizija nije dopuštena jer vrijednost spora ne prelazi 15.000 KM (član 364. Zakona o parničnom postupku), da je apelantica povukla prijedlog za ponavljanje postupka, što je utvrđeno rješenjem Općinskog suda u Gračanici broj P-262/01 od 20. septembra 2002. godine, te da apelantičin prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije prihvatilo Federalno tužilaštvo i da je spis vraćen Općinskom sudu u Gračanici 4. jula 2002. godine, u konkretnom slučaju presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1403/01 od 23. aprila 2002. godine, je konačna.
  • 22.
    Protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1403/01 od 23. aprila 2002. godine, apelantica je apelaciju podnijela Ustavnom sudu (preporučeno poštom) 22. juna 2002. godine. Iz kopije osporene presude vidljivo je da je presuda primljena u Općinskom sudu u Gračanici 16. maja 2002. godine. Računajući na vrijeme koje je bilo potrebno da prvostepeni sud presudu Kantonalnog suda u Tuzli dostavi apelantici, može se zaključiti da je apelacija protiv osporene presude podnesena u propisanom roku od 60 dana. Prema tome, iscrpljen je uvjet blagovremenosti apelacije.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelantica navodi da je pobijanim presudama povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu (član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine).
  • 24.
    Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode koje garantira Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njeni protokoli primjenjuju se direktno u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita je li došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu (član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine).

Pravo na pravično suđenje

25.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

()

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, predviđa da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

U ovom slučaju relevantan je 1. stav člana 6. Evropske konvencije koji se primjenjuje na sve postupke koji se tiču građanskih prava i obaveza. Ustavni sud zaključuje da se postupak pred sudovima tiče apelantičinih građanskih prava i da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na ovaj slučaj.

  • 26.
    Važan element pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti stranaka. Taj princip podrazumijeva, kako je to Evropski sud za ljudska prava ustanovio, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na drugog učesnika u postupku (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. A. 274).
  • 27.
    Apelantica tvrdi da sudovi nisu proveli dokaze na okolnosti osporavanja vansudskog poravnanja koje je zaključila sa povjeriocem A. K. Ustavni sud uočava da su Općinski sud u Gračanici i Kantonalni sud u Tuzli, u konkretnom slučaju, ispoštovali procesne norme, proveli neophodne dokaze i primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
  • 28.
    Ustavni sud ističe da se apelantica nije pozvala ni na jedan konkretan element koji ukazuje na nepravičnost suđenja pred Općinskim sudom u Gračanici i Kantonalnim sudom u Tuzli. Apelantičina tvrdnja da sudovi, prema članu 7. Zakona o parničnom postupku, nisu potpuno i istinito utvrdili sve sporne činjenice - nije argumentirana. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje reguliraju domaći zakoni i da je opće pravilo da redovni sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li iskazi pravilno prihvaćeni kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, od 26. marta 1996. godine. Izvještaji presuda i odluka 1966 - II, stav 67).
  • 29.
    U ovom pogledu, Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 39/01 - "Službeni glasnik BiH", broj 25/02).
  • 30.
    Suprotno navodima apelacije i prema stanju iz spisa, Ustavni sud smatra da je apelantici data mogućnost da zastupa svoje interese u svim postupcima, na svim nivoima, a iz potpunih i jasnih razloga pobijanih odluka, donesenih na osnovu zakonskih odredbi, što je učinjeno u skladu sa odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Ustavni sud, stoga, zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

  • 32.
    Ustavni sud će ispitati je li povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, koji odgovara članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

......

  • k)
    Pravo na imovinu.

....."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, inter alia, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu.

  • 33.
    Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiče određenog ometanja prava na uživanje imovine, te se moraju tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu.
  • 34.
    Pojam imovina uključuje širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi presudu Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Ipak, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štiti ništa više nego "stečenu imovinu" što konzekventno znači da se odnosi samo na postojeća imovinska prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Marckx protiv Velike Britanije, presuda od 13. juna 1979. serija A broj 31, stav 50). Prema tome, pravo na imovinu, na koje se poziva apelantica, bi se moglo smatrati imovinom u smislu ove odredbe da ta imovina nije stečena na protupravan način.
  • 35.
    Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da je iznos duga od 14.500 KM, koji je apelantica trebala vratiti povjeriocu, utvrđen pismenim vansudskim poravnanjem, na koji je apelantica pristala dobrovoljno i potpisala ga, zbog čega je vansudsko poravnanje punovažno.
  • 36.
    Ustavni sud prihvata obrazloženje Kantonalnog suda u Tuzli o neutemeljenosti apelantičinih žalbenih navoda da je konkretno poravnanje zaključeno pod prinudom, jer to ne proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
  • 37.
    Ustavni sud ističe da je apelantica, suprotno tvrdnji da je vansudsko poravnanje potpisala pod prinudom propustila zakonsku mogućnost da nedostatak volje kao razlog za poništenje vansudskog poravnanja istakne u roku od jedne godine od saznanja za nedostatak, odnosno u objektivnom roku od tri godine od dana zaključenja vansudskog poravnanja, kako je to predviđeno članom 117. Zakona o obligacijskim odnosima. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u Tuzli primijenio navedenu odredbu Zakona o obligacijskim odnosima i dao obrazloženje zašto je ta odredba bila pravna osnova za osporenu sudsku odluku.

Prema tome, Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantičino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

U 108/03

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.