USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 119/02, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-4442/01 od 14. marta 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odbija se kao neosnovana apelacija M. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-929/02 od 23. maja 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupaju E., A. i M. G., advokati iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-929/02 od 23. maja 2002. godine i broj U-4442/01 od 14. marta 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata - Federalnog ministarstva boraca i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), zatraženo je, 6. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. jula 2004. godine. Federalno ministarstvo dostavilo je odgovor 24. maja 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljeni odgovori učesnika u postupku su, 16. juna i 6. jula 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Općinska služba za boračka pitanja Općine Novi grad Sarajevo je rješenjem, broj 04-569-986/95 od 27. augusta 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva, broj UP-II-04/1-41-493/01 od 26. oktobra 2001. godine, utvrdila da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu vojnu invalidninu, zaključno sa 29. februarom 2000. godine. U upravnom postupku pred organima uprave je utvrđeno da je apelant bio vojno angažiran za potrebe namjenske proizvodnje, na mjestu VKV metalo-strugara u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, da nije ranjen u momentu vršenja vojne službe, već od gelera granate pri dolasku na posao, a dolazak na dužnost, odnosno na posao, ili odlazak sa posla, se ne smatra vršenjem vojne dužnosti.
- 7.Vrhovni sud je presudom, broj U-4442/01 od 14. marta 2002. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, izjavljenu protiv rješenja Federalnog ministarstva, UP-II-04/1-41-493/01 od 26. oktobra 2001. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da su organi uprave u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo.
- 8.Federalno ministarstvo je rješenjem, broj UP-I-04-41-3080/01 od 3. januara 2002. godine, u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti, poništila tačku 23. stav 1. privremenog rješenja tadašnje Federalne uprave za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, broj UP-I-02/1-589-3058/96 od 8. oktobra 1996. godine, te je riješeno da apelantu ne pripada pravo na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje. I u ovom upravnom postupku je utvrđeno da je apelant bio vojno angažiran za potrebe namjenske proizvodnje na mjestu VKV metalo-strugara u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, da nije ranjen u momentu vršenja vojne službe, već od gelera granate pri dolasku na posao, a dolazak na dužnost, odnosno na posao, ili odlazak sa posla, se ne smatra vršenjem vojne dužnosti.
- 9.Vrhovni sud je presudom, broj U-929/02 od 23. maja 2002. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, izjavljenu protiv rješenja Federalne uprave za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, broj UP-I-04-41-3080/01 od 3. januara 2002. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno kako je rješenje organa uprave, koje je poništeno osporenim aktom, doneseno kao privremeno, pa je organ uprave bio nadležan u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti donijeti trajno rješenje. Dalje je navedeno da je organ uprave u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
IV - Relevantni propisi
- 10.U Zakonu o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 33/95, 37/95 i 17/96) relevantna odredba glasi:
"Član 1.
Pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, počevši od prvih oružanih sukoba u Republici Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Republika) mogu ostvariti: vojna lica, pripadnici policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine vršeći vojne dužnosti (u daljnjem tekstu: policija MUP-a), pripadnici postrojbi Hrvatskog vijeća obrane u sastavu Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: HVO) kao i pripadnici drugih naoružanih formacija, koje su se samoorganizirale ili organizirale pod raznim nazivima u snage otpora protiv agresije na Republiku u vremenu od 30. aprila 1991. godine do 15. aprila 1992. godine, prema odluci koju će donijeti Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, koji su poginuli odnosno nestali ili kod kojih je utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje.
Izuzetno od odredbi stava 1. ovog člana, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje mogu ostvariti i lica koja su po naređenju ili nalogu nadležnih vojnih organa ili državnog organa uprave nadležnog za poslove odbrane ili unutrašnje poslove, vršeći vojnu dužnost, poginula odnosno nestala ili zadobila ranu, povredu, ozljedu ili bolest uslijed čega je nastupio gubitak radne sposobnosti za privređivanje."
V-Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant navodi kako su dokazi o okolnostima njegovog ranjavanja bili poznati organu uprave prilikom donošenja rješenja o priznavanju statusa, da organ uprave nije imao pravo da, na osnovu istog činjeničnog stanja, pokrene obnovu postupka i donese rješenje o nepriznavanju statusa. Smatra da i dolazak na posao predstavlja sastavni dio radne obaveze i da su i organ uprave i sud zauzeli neprihvatljivo usko tumačenje zakona u ovom pogledu, čime su mu uskratili stečena prava bez pravnog osnova, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Vrhovni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi kako smatra da nisu prekršena apelantova zaštićena ljudska prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.Federalno ministarstvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da ostaje kod pravnog stanovišta obrazloženog u rješenju, kojim je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, jer je ranjen za vrijeme dolaska na posao, a ne za vrijeme vršenja vojnih dužnosti.
VI - Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su dvije presude Vrhovnog suda i to presuda broj U-4442/01 od 14. marta 2002. godine i presuda broj U-929/02 od 23. maja 2002. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Međutim, presudu Vrhovnog suda, broj U-4442/01 od 14. marta 2002. godine, apelant je primio 20. aprila 2002. godine, a apelaciju je podnio 21. juna 2002. godine, pa proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant podnese nakon proteka roka za podnošenje, odbacuje se apelacija u dijelu u kojem se odnosi na presudu Vrhovnog suda broj U 4442/01 od 14. marta 2001. godine.
- 18.Osporena presuda Vrhovnog suda, broj U-929/02, donesena je 23. maja 2002., a apelacija je podnesena 21. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u dijelu koji se odnosi na presudu Vrhovnog suda, broj U 929/02 od 23. maja 2003. godine, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 20.Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje ima isto materijalno-pravno djelovanje kao i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć"
- 21.Ustavni sud primjećuje da se postupak pred sudom, u konkretnom slučaju, odnosi na apelantova građanska prava, te se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje u danom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.Ustavni sud, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 23.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 24.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 25.Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud odluku donio u nejavnoj sjednici, gdje je ispitao zakonitost osporenog akta, razmatrajući utvrđeno činjenično stanje, procesna i pravna pitanja. U smislu člana 1. stav 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje mogu ostvariti lica kod kojih su kumulativno ispunjena dva uvjeta, i to da je nastao gubitak radne sposobnosti za privređivanje i da je taj gubitak posljedica događaja nastalog za vrijeme vršenja vojne službe. U postupku su prikupljeni svi relevantni dokazi o ispunjavanju oba ova uvjeta, sud je protumačio i primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
- 26.Uzimajući u obzir u cjelini postupak pred organima uprave, odnosno pred redovnim sudovima, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 27.Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.