USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 219/03, rješavajući apelaciju Č. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Č. D.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -rješenje Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Gž-16/03 od 20. marta 2003. godine;
- -rješenje Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu, broj P-124/02 od 23. oktobra 2002. godine.
Predmet se vraća Osnovnom sudu u Srpskom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Srpskom Sarajevu da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Č. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpskog Sarajeva, kojeg zastupa punomoćnik B. J., advokat iz Srpskog Sarajeva, podnio je, 28. jula 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-16/03 od 20. marta 2003. godine, i rješenja Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-124/02 od 23. oktobra 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i ZDP "Elektro-Sarajevo" p.o., kao učesnika u postupku, zatraženo je, 21. i 26. januara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 4. marta 2004. godine, dok ZDP "Elektro-Sarajevo" p.o. nije dostavio svoj odgovor.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je, 6. maja 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelant je protiv ZDP "Elektro-Sarajevo" p.o. iz Srpskog Sarajeva, kao tuženog, podnio tužbu Osnovnom sudu, kojom je tražio da Sud utvrdi da je tuženom prestalo pravo da zahtijeva od apelanta, prinudnim putem, naplatu potraživanja u iznosu od 536,89 KM sa pripadajućom kamatom za isporučenu električnu energiju, jer je nastupila zastarjelost potraživanja. Ujedno, apelant je istom tužbom tražio da se tuženi obaveže da ne smije isključiti isporuku električne energije i da se uzdrži od takvih radnji radi naplate tog zastarjelog potraživanja.
- 7.Postupajući prema navedenoj tužbi, Osnovni sud je donio presudu, broj P-186/01 od 26. decembra 2001. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio rješenje, broj Gž-180/02 od 7. juna 2002. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.
- 8.U ponovnom postupku Osnovni sud je donio rješenje, broj P-124/02 od 23. oktobra 2002. godine, i njime je tužbu apelanta odbacio kao nedozvoljenu. Obrazlažući ovu odluku, Osnovni sud je naveo da apelant navedenim tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđivanje postojećeg odnosa, nego konstituiranje novog. Naime, prema stanovištu tog suda, u konkretnoj stvari se ne radi o tužbi za utvrđenje, s obzirom da je apelant tražio utvrđivanje prestanka prava, odnosno zastare potraživanja, radi čega takav tužbeni zahtjev, kako navodi Osnovni sud, ne ispunjava uvjete za podnošenje tužbe za utvrđenje iz člana 187. tadašnjeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
- 9.Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, na koju je Okružni sud donio rješenje broj Gž-16/03 od 20. marta 2003. godine. Ovim rješenjem drugostepeni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U razlozima za ovakvu odluku, Okružni sud navodi da je apelant tužbom tražio utvrđivanje postojanja činjenice da je njegov dug zastario i da se ne radi o utvrđenju postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa. Radi toga, prema shvatanju tog suda, kako nije dopušteno utvrđivanje postojanja ili nepostojanja činjenice nastupanja zastare potraživanja, nije dopušteno podnošenje ovakve tužbe.
IV - Relevantni propisi
- 10.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94).
Član 187. st. 1. i 2., u relevantnom dijelu, glasi:
"Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Ovakva tužba može se podići kad Š..Ć tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, Š..Ć ili kad tužilac ima neki drugi pravni interes za podizanje ovakve tužbe".
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.U svojoj apelaciji Ustavnom sudu apelant pobija rješenja Okružnog i Osnovnog suda, navodeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, naime, smatra da je postavljeni tužbeni zahtjev u skladu sa uvjetima iz člana 187. ZPP-a, jer je apelant tražio da se utvrdi nepostojanje prava tuženog da zahtijeva prinudnim putem naplatu zastarjelog potraživanja. Da bi se utvrdio prestanak tog prava nužno je utvrditi da je istekao rok zastare, što ne znači da je traženo utvrđivanje postojanja činjenice zastarjelosti potraživanja. Prema apelantovom mišljenju, odlukom sudova da se odbaci tužba apelantu je uskraćeno "pravo na sud" i pravo na "pristup sudu" kod odlučivanja o njegovom građanskom pravu. "Pravo na pravično suđenje", navodi apelant, nije ispoštovano jer sud uopće nije dao apelantu priliku da se pred sudom raspravlja o meritumu spora. Na kraju, apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Okružni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi da je apelant u konkretnom slučaju tražio utvrđivanje činjenice zastarjelosti potraživanja tuženog, što kod tužbe za utvrđenje nije dopušteno. U suštini, odgovor na apelaciju sadrži razloge koji su dati u obrazloženju njegove osporene odluke.
VI - Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda, broj Gž-16/03 od 20. marta 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 12. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 17.Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja u materijalno-pravnom smislu odgovaraju članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 18.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 18.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š..Ć"
- 19.U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da je predmet postupka pred Okružnim i Osnovnim sudom zahtjev apelanta da se utvrdi nepostojanje prava tužene da izvrši naplatu njegovog duga na prinudan način, zbog nastupanja zastarjelosti tog potraživanja. Dakle, apelantov zahtjev je usmjeren na to da navedeni sudovi na meritoran način, razmatrajući činjenična i pravna pitanja ovog slučaja, odluče o njegovom građanskom pravu, odnosno obavezi. Navedeni sudovi su, ipak, smatrajući da ne postoje uvjeti propisani članom 187. ZPP-a, odlučili da meritorno ne razmotre i ne odluče o apelantovom zahtjevu, pa su njegovu tužbu odbacili, smatrajući da takav zahtjev, de facto i de iure, ne može uživati sudsku zaštitu.
- 20.Iz svega navedenog postavlja se pitanje da li ima opravdanja u predmetnom slučaju, imajući u vidu posebne okolnosti u pogledu ograničenja iz člana 187. ZPP-a, da navedeni sudovi odustanu od meritornog odlučivanja o apelantovom zahtjevu odbacujući njegovu tužbu.
- 21.Pravo pristupa sudu, zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije nije, naravno, apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998., 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995., serija A, tom 333). Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud konstatira da su nižestepeni sudovi suviše restriktivno prišli tumačenju člana 187. ZPP-a i u njemu datim ograničenjima. Takav formalan pristup ograničenjima iz navedene zakonske odredbe u ovom slučaju nema svoj, ne samo legitiman, nego bilo kakav cilj, a rezultirao je apelantovom nemogućnošću da se odluči o njegovom građanskom pravu, odnosno obavezi. Iako je nesporno da je apelant imao pravni interes da sud utvrdi nepostojanje prava tuženog i, napokon, svega što iz takve odluke proističe, sudovi su u konkretnoj stvari, prenebregavajući ove činjenice, donošenjem osporenih odluka eliminirali suštinu apelantovog prava da traži sudsku zaštitu.
- 22.Nadalje, u situacijama gdje postoji bar i sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni u odnosu na svaki drugi domaći zakon, jer je inkorporirana u Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, nižestepeni sudovi su bili u obavezi da primjenom standarda sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije razmotre apelantov zahtjev u meritumu, čak i da postoje "čvršća" ograničenja od onih postojećih iz člana 187. ZPP-a. Naposljetku, mogućnost da se podnese zahtjev i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude odlučeno ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 7. septembra 2001. godine, tačka 146).
- 23.Prema tome, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatira da apelant nije imao praktično, efikasno pravo pristupa sudu čime su osporenim odlukama Okružnog i Osnovnog suda prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 24.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 25.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.