USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 49/03, rješavajući apelaciju D. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija D. T., iz Banje Luke, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.D. T. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa M. R., advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine, sa prijedlogom za donošenje privremene mjere.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. septembra 2003. godine od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je bilo druga stranka u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, zatraženo je da odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 6. oktobra 2003. godine odgovorio na apelaciju, a ovaj odgovor dostavljen je apelantici u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. Ministarstvo nije dostavilo traženi odgovor.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelantica živi u stanu u ul. Talijanski bataljon Mateoti broj 7/pr., u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je njezin djed S. Č. bio nosilac stanarskog prava sve do smrti 7. juna 1999. godine.
- 6.S. Č., na osnovu Ugovora o zamjeni stanova, broj 04-372-285/91 od 10. aprila 1991. godine, zaključio je, 17. juna 1991. godine, ugovor o korištenju predmetnog stana, na kojem je nosilac prava raspolaganja bio Općinski odbor SUBNOR-a Banja Luka (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje).
- 7.Apelantica je, nakon smrti svoga djeda, podnijela davaocu stana na korištenje zahtjev da na nju prenese stanarsko pravo na predmetnom stanu. Međutim, davalac stana na korištenje, Rješenjem broj 42-1/99 od 15. jula 1999. godine, odbio je ovaj apelantičinih zahtjev, a stan je dodijelio na korištenje M. R.
- 8.Nakon toga, 9. augusta 1999. godine, apelantica je podnijela Sekretarijatu za stambene poslove Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Ovom sekretarijatu, 30. augusta 1999. godine, obratio se i davalac stana na korištenje sa zahtjevom za iseljenje apelantice, kao bespravnog korisnika predmetnog stana. Zaključkom Sekretarijata, broj 02-372-515/99 od 9. septembra 1999. godine, izvršeno je spajanje predmeta oba zahtjeva radi vođenja jedinstvenog postupka.
- 9.Apelantica je u svom zahtjevu istakla da je sa djedom i bakom živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1978. godine pa sve do njihove smrti; da su ranije stanovali u stanu u ul. Tarasa Ševčenka br. 16/4 sve do 1991. godine, kada je izvršena zamjena navedenog stana za predmetni stan zato što su djed i baka bili bolesni pa im je bio potreban stan u prizemlju i njega i pomoć, a da je ona nastavila živjeti sa njima; da je baka umrla prije djeda, a ona je nastavila živjeti s njim i voditi brigu o zajedničkom domaćinstvu, te da je djed posljednju godinu bio potpuno nepokretan pa su, zajedno sa njom, brigu o njemu obavljali svi u porodici. U posebnom pismenom podnesku, apelantica je navela da je sa djedom i bakom, zajedno sa svojim bratom, od malena živjela (od 1978. godine), iz više razloga: što su njezini roditelji bili u teškoj materijalnoj situaciji i stanovali u početku kao podstanari, a od 1982. godine u privremenom smještaju koji je bio neuvjetan. Kada su dobili stan 1986. godine, sa njima se preselio i njezin brat, a ona je nastavila živjeti sa djedom i bakom, kući je rijetko odlazila, a njezini roditelji su više dolazili kod njih, posebno što je baka bila bolesna, a i kada je djed teško obolio, njezini roditelji i drugi u porodici svakodnevno su dolazili radi pomoći apelantici i brige o djedu.
- 10.Rješenjem Sekretarijata, broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine, zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana odbijen je kao neosnovan. Istim rješenjem apelantici je naloženo da u roku od 15 dana po konačnosti rješenja isprazni predmetni stan i preda ga u posjed i slobodno raspolaganje davaocu stana na korištenje.
Ovaj prvostepeni organ je zaključio da apelantica nema pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana jer nije član porodičnog domaćinstva svoga djeda - nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, po članu 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, iz 1993. godine, (u daljnjem tekstu: Zakon iz 1993. godine), koji nije predvidio unuke kao članove porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. U svom rješenju je dalje obrazložio da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu ni po zakonskoj odredbi koja je bila na snazi do stupanja na snagu Zakona iz 1993. godine, jer ima žive roditelje koji su se brinuli o tada maloljetnoj apelantici, kao i o njezinom djedu i baki, te se može govoriti, eventualno, o zajedničkom domaćinstvu u odnosu na cjelokupnu porodicu sastavljenu od roditelja, djece i unuka, a ne o porodičnom domaćinstvu djeda, bake i unuke. Osim toga, nije postojala ni obaveza zakonskog izdržavanja između nosioca stanarskog prava i unuke u jednom ili drugom pravcu.
- 11.Rješenjem Ministarstva, broj 01-372-684/99 od 24. januara 2000. godine, apelantičina žalba izjavljena protiv Rješenja Sekretarijata, broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine, odbijena je kao neosnovana.
Ministarstvo je zaključilo, kao i prethodno Sekretarijat, da se u konkretnom slučaju uvjeti za stjecanje stanarskog prava, odnosno svojstva člana porodičnog domaćinstva apelantice u odnosu na njezinog djeda, imaju cijeniti prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme djedove smrti, dakle, prema Zakonu iz 1993. godine, te da okolnost da je apelantica do 10. oktobra 1993. godine, kada je stupio na snagu Zakon iz 1993. godine, živjela u porodičnoj zajednici najmanje 10 godina, i pod pretpostavkom da je tačna, nije bitna sa stanovišta primjene materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari.
- 12.Blagovremenom tužbom apelantica je pokrenula upravni spor u kojem je osporila zakonitost drugostepenog Rješenja Ministarstva, broj 01-372-684/99 od 24. januara 2000. godine. Apelantica je u tužbi navela da je postala član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prije 1993. godine, kada je stupio na snagu Zakon koji je isključio unuke iz kruga porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i da je prvostepeno rješenje u ovoj upravnoj stvari doneseno nakon ukidanja navedene zakonske odredbe.
- 13.Presudom Vrhovnog suda, broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine, apelantičina tužba je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da se na konkretni slučaj ne može primijeniti Zakon o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/99), koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine, kojim je prestala da važi odredba Zakona iz 1993. godine, koja je iz kruga porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava isključila unučad bez roditelja, jer taj zakon nema odredbe o njegovom povratnom dejstvu. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da je irelevantno što je prvostepeno rješenje u ovoj upravnoj stvari uslijedilo nakon stupanja na snagu ovog zakona.
IV - Relevantni propisi
- 14.Prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89), korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu (član 6. stav 1); članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se, između ostalih, i unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno sa njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina (član 6. stav 2); korisnici stana, zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i neprestano koriste taj stan, pod uvjetima propisanim zakonom, a članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju to pravo i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga prestane koristiti taj stan (član 21. st. 1. i 2); kad nosilac stanarskog prav umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana (član 22. stav 1); ako članovi porodičnog domaćinstva u određenom roku ne postignu sporazum, a ni nadležni sud u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje ne odredi nosioca stanarskog prava, a davalac stana smatra da ni jedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava ili je nosilac iz određenog razloga trajno prestao koristiti stan, može tražiti od stambenog organa iseljenje lica koja su ostala u stanu, a prilikom prinudnog iseljenja u ovakvom slučaju ne obezbjeđuje se nužni smještaj (član 22. st. 2., 3. i 4).
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93) - članom 2., kojim je izmijenjen član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, iz kruga lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva izostavljeni su unuci nosioca stanarskog prava, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/99), a stupio je na snagu 28. oktobra 1999. godine, u članu 1. brisani su čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona iz 1993. godine, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine.
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelantica se u svojoj apelaciji žali da su presudom Vrhovnog suda, broj U-198/02 od 19. marta 2002. godine, povrijeđena njezina ljudska prava koja garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to: pravo na pravično suđenje, jer je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na članove porodičnog domaćinstva nosilaca stanarskog prava koji su to pravo stekli nakon 28. oktobra 1999. godine, kada je stupio na snagu zakon koji je ukinuo restriktivne odredbe Zakona iz 1993. godine; pravo na dom, jer u predmetnom stanu živi od ranog djetinjstva i smatra ga svojim domom; pravo na imovinu, jer se apelantici, koja ima ispunjen uvjet za stjecanje prava koje predstavlja imovinu, onemogućava mirno uživanje imovine.
Apelantica ističe da je, imajući prema Zakonu o stambenim odnosima iz 1984. godine ispunjen uvjet ekonomske zajednice sa djedom u trajanju dužem od 10 godina, stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prije stupanja na snagu Zakona iz 1993. godine. Stoga smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primjenjivati zakon o ukidanju čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona iz 1993. godine, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine, te da je neprihvatljivo pravno shvatanje Vrhovnog suda da se na konkretni pravni odnos ne može primjenjivati ovaj zakon jer nema odredbi o njegovom povratnom dejstvu, kao i stav da je irelevantno što je prvostepeno rješenje uslijedilo nakon stupanja na snagu tog zakona.
Apelantica istovremeno predlaže donošenje privremene mjere kojom bi se, do donošenja odluke o apelaciji, odložilo izvršenje prvostepenog upravnog akta te zabranilo davaocu stana na korištenje da sa M. R. zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, jer bi zaključenjem tog ugovora za nju nastupile neotklonjive štetne posljedice.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je razlog apelacije, označen kao povreda prava na pravičan postupak, obrazložen tako da se njime, u stvari, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bilo kakvu povredu pravila postupka, koja bi se mogla kvalificirati kao povreda prava na pravičan postupak; nema osnova za apelantičinu tvrdnju da je povrijeđeno njezino pravo na poštovanje doma jer je u zakonito provedenom postupku utvrđeno da apelantici ne pripada pravo da nastavi korištenje predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava i da je u tom postupku, a na zahtjev davaoca stana, pravilnom primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odlučeno da ona iseli iz stana; predmetni stan je u državnom vlasništvu, a apelantica nikada nije bila nosilac stanarskog prava na tom stanu i na njemu nije imala nikakvo pravno priznato imovinsko pravo, pa se tako ne može osnovano govoriti o povredi njezinog prava na imovinu; u svemu ostalom ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude.
Vrhovni sud dalje navodi da, prema raspoloživim podacima, apelantica protiv predmetne presude nije koristila mogući pravni lijek - zahtjev za vanredno preispitivanje, prema odredbama člana 20. Zakona o upravnim sporovima, pa preostaje da se prije meritornog odlučivanja odluči o dozvoljenosti apelacije. Konačno, ukazuje i na Odluku Ustavnog suda, broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, kojom je, u bitno istovjetnom činjeničnom stanju, odbijena apelacija protiv presude Vrhovnog suda, od 9. maja 2000. godine.
VI - Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz ovog Ustava kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
- 18.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
- 19.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
- 20.Apelantica nije iskoristila mogućnost iz Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da ovaj vanredni pravni lijek u konkretnom slučaju ne bi bio djelotvoran. Slijedi da je osporena presuda Vrhovnog suda konačna i da su protiv nje iscrpljeni svi pravni lijekovi u značenju člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 2. aprila 2002. godine, a apelaciju je podnijela 29. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 22.Iz apelantičinih navoda proizlazi da su osporenom presudom povrijeđena njezina prava na imovinu i mirno uživanje doma, jer joj je onemogućeno stjecanje stanarskog prava na stanu na kojem je njezin djed do smrti bio nosilac stanarskog prava i sa kojim je živjela i stanovala u trajnoj ekonomskoj zajednici duže od deset godina te time stekla svojstvo člana njegovog porodičnog domaćinstva. Osim toga, apelantica ukazuje i na povredu prava na nediskriminacijsko uživanje prava na pravično suđenje. Ova prava su zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom i njezinim protokolima.
- 23.Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom II stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II stav 2. Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- a)Pravo na imovinu - član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
- a)
- 24.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu".
- 25.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 25.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 26.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje te se, stoga, trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa, iskazanog u prvom stavu.
- 27.Pojam "imovina" koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumači na restriktivan način, nego treba da se shvati tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću imovinu, ali općenito shvaćeno tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, 1979., tom 31, stav 50).
- 28.Ustavni sud je ranije, u više svojih odluka, zauzeo stav da je stanarsko pravo, nesumnjivo, pravo ekonomske prirode koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 29.Međutim, apelantica nije imala konstituiran status nosioca stanarskog prava, ali tvrdi da je, u vrijeme smrti svoga djeda - nosioca stanarskog prava (7. juna 1999. godine), bila korisnik predmetnog stana i imala status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koji je stekla prije 1993. godine, kada je donesen zakon koji je unuke nosioca stanarskog prava, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina, izostavio iz kruga lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koji se, uz nosioca stanarskog prava, smatraju korisnikom stana.
Prema tome, u konkretnom slučaju apelantica nije imala konstituiran status nosioca stanarskog prava, niti je u vrijeme smrti svoga djeda - nosioca stanarskog prava imala pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koja bi, eventualno, mogla predstavljati dio prava na korištenje nekretnina (stana).
Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituirano pravo na određenu imovinu. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na stjecanje imovine. Tako je u predmetu Marcks protiv Belgije (1979) Evropski sud za ljudska prava zaključio da su povrijeđena prava majke iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada joj je onemogućeno zavještati imovinu kćeri, ali da kćerka ne uživa zaštitu ovog člana u pogledu svog očekivanja da stekne imovinu. Ustavni sud smatra da apelantica, s obzirom da nije imala status nosioca stanarskog prava, niti je u vrijeme smrti svoga djeda - nosioca stanarskog prava imala pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koje bi, eventualno, moglo predstavljati dio prava na korištenje nekretnine (stana) - ne uživa zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a samim tim ni člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u pogledu svog očekivanja da stekne imovinu. S tim u vezi, odbijanje apelantičinog zahtjeva da joj se prizna status nosioca stanarskog prava iza smrti njezinog djeda -nosioca stanarskog prava ne predstavlja niti lišavanje apelantice postojeće imovine niti kontrolu korištenja te imovine.
Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a samim tim ni člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- b)Pravo na poštivanje doma - član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije
- 30.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
- 30.
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 31.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 31.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 32.Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitražnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 33.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je predmetni stan predstavljao apelantičin "dom" u značenju stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1997. godine, serija A, br. 30, stav 49).
U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti npr. Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemictz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 34.U pogledu apelantičinog navoda da je do stupanja na snagu Zakona iz 1993. godine bila legalni korisnik predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva njezinog djeda i da je u tom stanu živjela do djedove smrti, nakon čega je i podnijela zahtjev za stjecanje stanarskog prava, Ustavni sud zapaža da je apelantica bila u faktičkom posjedu tog stana, ali da su osnov za inicijalno useljenje osporili nadležni organi. U tom kontekstu potrebno je utvrditi da li isključivo faktičko korištenje, bez zakonom propisanog osnova, može predstavljati "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i prethodno organi uprave, primjenjujući relevantne zakonske propise, odlučujući o apelantičinom zahtjevu za prijenos stanarskog prava, odbili njezin zahtjev kao neosnovan, jer su utvrdili da apelantica u vrijeme smrti njezinog djeda - nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva, prema zakonskim odredbama koje su tada bile na snazi. Osim toga, apelantica nije imala pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva njezinog djeda ni ranije, prema zakonskim odredbama koje su bile na snazi do donošenja zakona iz 1993. godine, jer, tada maloljetna, apelantica ima žive roditelje, koji su vodili brigu i o njoj i o njezinom djedu i baki, a nije postojala ni obaveza zakonskog izdržavanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i apelantice u jednom ili drugom pravcu. Apelantica u zakonom predviđenom postupku nije pravno validnim dokazima osporila ove činjenice.
- 36.Ustavni sud smatra da, i pored toga što je apelantica dostavila određeni broj dokumenata da je faktički koristila predmetni stan, u konkretnom slučaju se ovaj stan ne može smatrati njezinim "domom" u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. U suprotnom, ako bi se usvojio drukčiji stav o pitanju poštivanja "doma", u konkretnom slučaju isključivo na osnovu faktičkog stanja, koje je i samo po sebi diskutabilno, došlo bi do nepoštivanja zakona i zakonom predviđenih uvjeta o tome ko se može smatrati licem koje ima pravo nastaviti koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava. To bi moglo dovesti do stavljanja davaoca stana na korištenje u neravnopravan položaj u odnosu na apelanticu i ne bi služilo zakonitom cilju koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka U 1/02, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04 od 24. marta 2004. godine).
- 37.Pod ovakvim okolnostima, Ustavni sud smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda u skladu sa zahtjevima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Slijedi da apelantici nije povrijeđeno njezino pravo na dom, zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
- c)Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije - član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije
- 38.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
- 38.
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 39.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 40.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6. strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978., serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
- 41.Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije pojavljuje samo kada su osobe, koje se nalaze u istoj situaciji, tretirane na različit način. U konkretnom slučaju, apelantica ne daje nikakav valjan razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je bila tretirana drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Činjenica da je apelantica postala pretendent za stjecanje stanarskog prava iza smrti njezinog djeda (7. juna 1999. godine), u vrijeme kada su važili zakonski propisi prema kojima se nije mogla smatrati članom njegovog porodičnog domaćinstva, ne daju osnova za zaključak da je apelantica u vezi sa zahtjevom za prijenos stanarskog prava tretirana drukčije od ostalih u istoj situaciji.
- 42.Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantičina prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Kako je ovom odlukom odlučeno o meritumu apelacije, nema osnova za posebno razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.