Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 139/03, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. Z. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-248/01 od 25. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa S. J., advokat iz Banje Luke, podnijela je, 26. februara 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-248/01 od 25. oktobra 2002. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 23. oktobra 2003. godine, od Vrhovnog suda Republike Srpske i Razvojne banke jugoistočne Evrope, zatraženi su odgovori na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavio 18. novembra 2002. godine, a Razvojna banka jugoistočne Evrope 20. novembra 2003. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantici 5. marta 2004. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelantica je bila u radnom odnosu u Službi za platni promet i finansijsku kontrolu Republike Srpske - Filijala u Banjoj Luci, čiji je pravni slijednik Srpska državna banka AD Srpsko Sarajevo, Filijala Banja Luka, sve do 10. augusta 1988. godine, kada joj je prestao radni odnos na osnovu Rješenja disciplinske komisije broj 01/II-4105/88 od 10. augusta 1988. godine, nakon čega je apelantica pokrenula radni spor kod nadležnog suda zbog odluke o prestanku radnog odnosa. Spor u predmetnom postupku je okončan 6. juna 1990. godine.
  • 7.
    Apelantica je, 5. novembra 1988. godine, podnijela zahtjev SIZ-u PIO, Filijala Banja Luka, za određivanje starosne penzije. Rješenjem SIZ-a PIO Filijala Banja Luka, broj 1025428914 od 19. juna 1990. godine, koje je potvrđeno Rješenjem broj 02/1-1025428914 od 11. oktobra 1990. godine, apelantica je postala korisnik starosne penzije, počevši od 12. augusta 1988. godine.
  • 8.
    Apelantica je, 8. marta 1993. godine, pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pokrenula spor protiv Službe za platni promet i finansijske kontrole Republike Srpske - Filijala u Banjoj Luci, radi naknade štete koju je pretrpjela uskraćivanjem isplate otpremnine pri odlasku u starosnu penziju, kao i novčanih i naturalnih davanja u vidu pomoći nakon odlaska u starosnu penziju, koja je inače tužena davala svojim penzionisanim radnicima.
  • 9.
    Osnovni sud u Banjoj Luci je donio presudu, broj P-3029/99 od 1. marta 2000. godine, kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan, a koji se odnosio na isplatu naknade na ime materijalne štete zbog neisplaćene otpremnine u iznosu od 19.366,36 KM, na isplatu novčanih davanja penzionisanim radnicima u iznosu 2.523,96 KM, na isplatu materijalnih davanja penzionisanim radnicima u iznosu od 1.655,35 KM, sa zakonskom kamatom počevši od 1. oktobra 1999. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Apelantica je ovom presudom obavezana platiti tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 3.180 KM. Sud je svoju odluku obrazložio time da je utvrdio da apelantica nije imala status penzionera tužene, jer joj je radni odnos prestao rješenjem disciplinske komisije zbog teže povrede radne dužnosti, zbog čega nije imala pravo na isplatu otpremnine prema odredbama Pravilnika o stjecanju i raspodjeli dohotka, te samim tim nije stekla pravo ni na druga davanja, kako novčana tako i naturalna, koje je tužena povremeno davala u vidu pomoći svojim penzionisanim radnicima.
  • 10.
    Protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, apelantica je uložila žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci iz svih žalbenih razloga propisanih članom 353. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
  • 11.
    Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-76/01 od 2. maja 2001. godine, apelantičina žalba je djelimično uvažena, osporena presuda je preinačena u dijelu odluke o naknadi troškova parničnog postupka, pa je naknada troškova u iznosu od 3.180 KM smanjena na iznos od 2.652 KM. Prvostepena presuda je u preostalom dijelu potvrđena.
  • 12.
    Apelantica je, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-76/01 od 2. maja 2001. godine, izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je presudom broj Rev-248/01 od 25. oktobra 2002. godine, odbio reviziju kao neosnovanu.

IV - Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o udruženom radu ("Službeni list SFRJ", br. 53/76, 57/83 i 85/87)

"Član 235. stav 1. u relevantnom dijelu glasi:

Sredstvima za zajedničku potrošnju upravljaju radnici u udruženom radu koji su ta sredstva udružili iz čistog dohotka svoje osnovne organizacije, odnosno radne zajednice u kojoj rade i iz svojih ličnih dohodaka, na način utvrđen samoupravnim općim aktom (...)"

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) koji je u Republici Srpskoj primjenjivan na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske

"Član 155. u relevantnom dijelu glasi:

Pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući pažljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagradu advokata ili za druge troškove, svi troškovi odredit će se po toj tarifi."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelantica u svojoj apelaciji pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-248/01 od 25. oktobra 2002. godine, navodeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa predlaže da se ona ukine.
  • 16.
    Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom bi se obustavilo izvršenje presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-248/01 od 25. oktobra 2002. godine do donošenja odluke o apelaciji. Kao razlog za donošenje privremene mjere navodi samo mogućnost nastupanja štetnih posljedica za nju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Vrhovni sud Republike Srpske, u svom odgovoru na apelaciju, u svemu ostaje kod razloga datih u presudi Rev-248/01 od 25. oktobra 2002. godine.
  • 18.
    Razvojna banka jugoistočne Evrope AD Banja Luka, u odgovoru na apelaciju, je istakla da apelantica nije imala status penzionisanog radnika njezinog prednika, pa samim tim nije mogla ostvariti prava na novčana i naturalna davanja prilikom odlaska u penziju, na što su imali pravo zaposleni kojima je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa zbog ispunjenja zakonskih uvjeta za odlazak u penziju. Navode da se u cijelosti slažu sa pravnom ocjenom datom u presudi Vrhovnog suda Republike Srpske, koja se osporava apelacijom.

VI - Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-248/01 od 25. oktobra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 20. januara 2003. godine, a apelaciju je podnijela 26. februara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

Nadležnost suda ratione temporis

  • 22.
    Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu poslije potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum) kao ustavnog akta kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
  • 23.
    Opći okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. Stoga se postavlja pitanje da li je Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis da razmatra predmetnu apelaciju imajući u vidu da se potraživanje apelanta odnosi na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 24.
    Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali ima nadležnost da odlučuje o ustavnim pitanjima u presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 2/98 od 5. juna 1998. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 22/98). U tom slučaju Ustavni sud može da razmatra činjenice u vezi sa događajima koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 25.
    U predmetnom slučaju apelantica tvrdi da joj nisu isplaćene odgovarajuće naknade. Iako se sporno potraživanje u navedenom slučaju odnosi na potraživanja nastala prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravima apelantice odlučeno je osporenim presudama sudova koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 27.
    Apelantica se žali na povrede ljudskih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje
  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 29.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š..Ć"

  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da je spor oko isplate otpremnine i ostalih naturalnih i novčanih davanja u predmetnom slučaju građansko-pravne prirode, pa prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak proveden u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Apelantica osporenu presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno člana 103. Pravilnika o osnovama i mjerilima za stjecanje i raspodjelu dohotka i čistog dohotka, ličnih dohodaka i zajedničke potrošnje Radne zajednice SDK BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o stjecanju i raspodjeli dohotka) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo "na pitanja sadržana u Ustavu", a Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa parničnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 33.
    Ustavni sud primjećuje da apelantici radni odnos nije prestao po sili zakona ispunjavanjem uvjeta za ličnu penziju, nego na osnovu konačnog rješenja disciplinske komisije tužene zbog teže povrede radne dužnosti.
  • 34.
    Apelantica tvrdi da ima svojstvo penzionisane radnice prednika tužene, te joj po tom osnovu pripada pravo na otpremninu zbog odlaska u starosnu penziju.
  • 35.
    Ustavni sud primjećuje da su sudovi koji su odlučili u ovom slučaju zaključili da apelantica nema pravo na naknadu štete na ime otpremnine, materijalnih i novčanih davanja od tužene, jer joj radni odnos nije prestao po sili zakona zbog penzionisanja, nego zbog učinjene teže povrede radne dužnosti. Stoga nema svojstvo penzionisanog radnika tužene.
  • 36.
    Prema članu 235. Zakona o udruženom radu, sredstvima za zajedničku potrošnju upravljaju radnici na način utvrđen samoupravnim općim aktom. Članom 103. Pravilnika o stjecanju i raspodjeli dohotka Radne zajednice SDK-a u SRBiH, iz juna 1997. godine, kojim se utvrđuje ovo pravo, "radniku prilikom odlaska u penziju pripada otpremnina u visini trostrukog iznosa prosječnog mjesečnog isplaćenog čistog ličnog dohotka po radniku ostvarenog u privredi Republike u prethodnom obračunskom periodu". Iz ove odredbe jasno proizlazi da pravo na otpremninu pripada radniku kada mu je radni odnos prestao zbog njegovog odlaska u penziju i ne može se tumačiti drukčije, jer drukčije tumačenje ne bi vodilo zakonitom cilju.
  • 37.
    Ustavni sud primjećuje da su sudovi koji su odlučivali u postupku o apelantovoj tužbi proveli temeljit dokazni postupak, te utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe zakona i samoupravnog općeg akta, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge prema kojima je zasnovana. Ustavni sud ne smatra da su u konkretnom slučaju sudovi očigledno proizvoljno primijenili zakon.
  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 39.
    Apelantica navodi da su redovni sudovi, pogrešnom primjenom zakona, pobijanim presudama povrijedili njezino pravo na imovinu, te da je šteta uvećana još i za troškove postupka koje je obavezna da plati tuženoj strani.
  • 40.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu".
    • 41.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 42.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 43.
    Ustavni sud zapaža da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se poziva na to da joj je nepravičnim sudskim postupkom odbijen tužbeni zahtjev i time povrijeđeno pravo na imovinu.
  • 44.
    U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog pojedinca na "njegovu" imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu i ne garantira stjecanje imovine u budućnosti.
  • 45.
    Evropski sud za ljudska prava je u nekim predmetima zauzeo drukčije stanovište. Na primjer, ako lice koje je podnijelo zahtjev ima opravdana očekivanja da će potraživanje biti utvrđeno u skladu sa zakonom, takvo potraživanje bi predstavljalo imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Presos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 232. stav 31). U takvim slučajevima pravo na imovinu se javlja u trenutku kad činjenične okolnosti daju osnove za nastanak potraživanja. Ustavni sud je zauzeo stav da pravo na otpremninu usljed završetka radnog odnosa odgovara imovini (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 26/00, stav 22., objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/02).
  • 46.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da otpremnina, materijalna i novčana davanja, koja je apelantica očekivala u okolnostima ovog slučaja, ne mogu predstavljati njezinu imovinu, jer za njezino stjecanje apelantica nije ispunila uvjete propisane Zakonom i samoupravnim općim aktom, što su sudovi pravilno utvrdili. S druge strane, Ustavni sud je već zaključio da je apelantica imala pravičan sudski postupak, i u vezi s tim Ustavni sud nema razloga da sumnja u pravilnost sudskih odluka, te zaključka da apelantica nema zakonskog osnova da se očekivana otpremnina, materijalna i novčana davanja imaju smatrati njezinom imovinom, kao i u pogledu odluke o apelantičinoj obavezi da tuženoj isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.652 KM.
  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 48.
    Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    O prijedlogu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odlučio rješenjem broj AP 70/03 od 26. i 27. septembra 2003. godine.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.