Aktio

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Izdvojeno mišljenje Valerije Galić, sudije Ustavnog suda BiH u odlukama Ustavnog suda BiH u predmetima br. AP 72/04; AP 58/03; AP 412/04; AP 527/04; AP 548/03 i AP 591/03 donesenim na plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 29. oktobra 2004. godine i odluci Ustavnog suda BiH u predmetu AP 322/04 donesenoj na plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 19. NOVEMBRA 2004. godine

IZDVOJENO MIŠLJENJE
VALERIJE GALIĆ, SUDIJE USTAVNOG SUDA BIH U ODLUKAMA USTAVNOG SUDA BIH U PREDMETIMA BR. AP 72/04; AP 58/03; AP 412/04; AP 527/04; AP 548/03 I AP 591/03 DONESENIM NA PLENARNOJ SJEDNICI USTAVNOG SUDA BIH ODRŽANOJ 29. OKTOBRA 2004. GODINE I ODLUCI USTAVNOG SUDA BIH U PREDMETU AP 322/04 DONESENOJ NA PLENARNOJ SJEDNICI USTAVNOG SUDA BIH ODRŽANOJ 19. NOVEMBRA 2004. GODINE

Na osnovu člana 41. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04) izdvajam svoje mišljenje, suprotno odlukama Ustavnog suda BiH u navedenim predmetima u dijelu koji se odnosi na povredu prava apelanata na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom da se u navedenim apelacijama pobijaju odluke redovnih sudova i Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o pitanju prava na imunitet, u principu, iz istih razloga, dajem jedinstveno izdvojeno mišljenje iz sljedećih razloga:

  • 1.
    Ustavni sud Federacije BiH je, odlučujući o žalbama apelanata na rješenja nadležnih redovnih sudova o pitanju njihovog prava na imunitet od krivične odgovornosti, donio rješenja kojima je odbio žalbe i potvrdio rješenja redovnih sudova, prema kojima je utvrđeno da apelanti nemaju pravo na imunitet od krivične odgovornosti. Suštinski razlozi za ovakve odluke redovnih sudova i Ustavnog suda FBiH su da je imunitet privilegija javno-pravnog karaktera, koja traje dok traje funkcija nosilaca imuniteta, te da prema Zakonu o imunitetu FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/03) koji je stupio na snagu 6. oktobra 2002. godine, nosiocima izvršne vlasti u Federaciji BiH i kantonima, je priznat samo imunitet od građanske odgovornosti.

Pored toga, Ustavni sud FBiH svoja rješenja zasniva i na činjenici da je Amandmanom LXV na Ustav FBiH (stupio na snagu također 6. oktobra 2002 godine), brisan član IV.B.4.10. Ustava FBiH kojim je bio utvrđen imunitet za predsjednika Federacije, potpredsjednika Federacije, premijera, zamjenika premijera i ostale članove Vlade FBiH.

  • 2.
    Većinskim odlukama Ustavnog suda BiH, kojima je odlučeno o pojedinačnim navedenim apelacijama, podržan je ovakav pravni stav Ustavnog suda FBiH. Ustavni sud BiH smatra da rješenja Ustavnog suda FBiH sadrže sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da su prigovori apelanata u pogledu imuniteta neosnovani, te smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud BiH se poziva i na svoju odluku broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da su odredbe Zakona o imunitetu BiH i Zakona o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH, a navedeni zakoni su bili osnova Ustavnom sudu FBiH za donošenje rješenja koja se pobijaju navedenim apelacijama.
  • 3.
    Moje mišljenje je da su pobijana rješenja Ustavnog suda FBiH, podržana većinskim odlukama Ustavnog suda BiH, pogrešna iz sljedećih razloga:

3.1. Nesporno je, kako se to ističe u rješenjima Ustavnog suda FBiH, da je imunitet privilegija javnopravnog karaktera data nosiocu javne funkcije u njegovom svojstvu nosioca javnopravne funkcije, a ne kao privatnog lica - ne radi zaštite njegovih ličnih interesa, nego radi interesa institucije, kako se nosioci tih funkcija ne bi tendencioznim optužbama sprječavali u vršenju svoje funkcije. To znači da se nosilac javne funkcije ne može odreći te privilegije. Imunitet je vezan za vršenje funkcije u strogom smislu.

3.2. Imunitet, kao pravo javnopravnog značaja, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava je izdvojen iz obima zaštite građanskih prava koje garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kada je u pitanju krivična optužba, odnosno u krivičnim slučajevima garancije člana 6. Evropske konvencije, prema praksi Evropskog suda, mogu uključiti i pitanje imuniteta od krivičnog gonjenja ako ono može biti relevantno da se o njemu odluči prije nego se slučaj uputi na suđenje, odnosno ako će pravičnost suđenja biti dovedena ozbiljno u pitanje zbog inicijalnog propusta da se ti zahtjevi poštuju. Evropski sud je jasno stavio do znanja da postojanje optužbe ne ovisi uvijek o službenom činu, u nekim situacijama to može imati oblik drugih mjera koje sadrže implikaciju takvog navoda ili koje na sličan način suštinski utječu na situaciju osumnjičenog, npr. zahtjev za ukidanje imuniteta licu (vidjeti presudu od 19. februara 1991. godine, Frau, A 195-E, str. 73).

3.3. Ustavni sud BiH, u odlukama koje su predmet ovog izdvojenog mišljenja, u dijelu koji se odnosi na dopustivost apelacija, također, ističe da je imunitet od krivične odgovornosti važno prethodno pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog krivičnog postupka, pa se standardi prava na pravičan postupak odnose i na postupak u kojem se odlučuje o pravu na imunitet.

3.4. Pravo na pravičan postupak sa svim elementima, sadržanim u članu 6. Evropske konvencije, prema mom mišljenju, predstavlja možda najznačajnije i najdalekosežnije jamstvo iz Evropske konvencije. To pravo epitomizira gotovo sva tzv. procesna ljudska prava i logički prethodi svim ostalim materijalnim (supstancijalnim) ljudskim pravima koja bez odgovarajućeg mehanizma njihove zaštite ne bi bila ni moguća. Zbog toga je Evropski sud za ljudska prava često upozoravao na "prominentno mjesto koje pravo na pravičan postupak zauzima u demokratskom društvu".

3.5. Zato, smatram da je bilo veoma bitno da redovni sudovi u proceduri odlučivanja o prigovoru imuniteta apelanata da bi pravilno odlučili primijene relevantne materijalno-pravne propise. Međutim, redovni sudovi, što je podržao i Ustavni sud FBiH, u postupku odlučivanja su retroaktivno primijenili Zakon o imunitetu, onako kako je to navedeno u tački 1. ovog izdvojenog mišljenja, iako u tekst Zakona nije izričito unesena klauzula retroaktivnosti.

3.6. S obzirom da je pitanje retroaktivnosti Zakona o imunitetu FBiH bilo predmet ustavnopravnog spora pred Ustavnim sudom BiH istovremeno kada i apelacije, Ustavni sud je u predmetima AP 58/03 i AP 72/04 donio privremene mjere, kojima je privremeno obustavio postupanje u krivičnim postupcima koji se vode protiv apelanata pred nadležnim sudom do donošenja odluke Ustavnog suda o ocjeni ustavnosti člana 8. Zakona o imunitetu FBiH.

3.7. Ustavni sud BiH je, na plenarnoj sjednici održanoj 22. septembra 2004. godine donio Odluku U 24/03, kojom je utvrđeno da su Zakon o imunitetu BiH i Zakon o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH. U obrazloženjima spornih odluka, Ustavni sud BiH se poziva na Odluku U 24/03. Polazeći od izreke Odluke, Ustavni sud BiH zaključuje da je Ustavni sud FBiH pravilno primijenio Zakon o imunitetu kada je odbio žalbe apelanata. Međutim, osim uopćenog zaključka da je pravilno primijenjen Zakon o imunitetu FBiH, uopće se ne daje odgovor na navode apelanata o retroaktivnoj primjeni Zakona o imunitetu FBiH.

3.8. Smatram da je ovakav zaključak Ustavnog suda BiH suprotan i samoj Odluci U 24/03. Nesporno je da je u izreci Odluke U 24/03 sadržano odlučenje Ustavnog suda o suglasnosti pobijanih odredbi zakona o imunitetu sa Ustavom BiH. Međutim, u obrazloženju odluke je sadržana interpretacija pobijanih odredbi Zakona o imunitetu, pored ostalog, i člana 8. sa aspekta retroaktivnosti. U konkretnom slučaju, smatram da pored izreke posebnu pravnu snagu imaju i dijelovi obrazloženja Odluke U 24/03. Tako se u tački 37. pored ostalog navodi: "... Nakon prestanka obavljanja funkcije, imunitet djeluje ratione materiae u pogledu akata koji su učinjeni ranije u okviru vršenja službene funkcije da bi se spriječilo da institucija ili funkcija koju je osoba obavljala bude indirektno napadnuta pravnim djelovanjem protiv prethodnog nosioca funkcije kada nosilac tekuće funkcije uživa imunitet..."

Posebno smatram značajnu tačku 68. koja glasi: "Međutim, zbog razloga koji su ranije objašnjeni, osporeni zakoni ne lišavaju lica retroaktivno bilo kojeg prava. U kontekstu krivičnog postupka, oni jednostavno propisuju proceduru u kojoj sud odlučuje da li je lice koje traži imunitet djelovalo u okviru tog imuniteta kada je počinilo djela za koja je optuženo, a nadležno lice ili tijelo imunitet nije oduzelo ili skinulo. Ako se nekom licu stavlja na teret neko krivično djelo, normalno je da se primjenjuju materijalni i krivični zakoni koji su na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, a što se tiče proceduralnih pravila, primjenjuju su ona koja su na snazi u vrijeme samog procesa. Prema stanovištu Ustavnog suda, osporeni zakoni jednostavno propisuju novu proceduru vezanu za odlučivanje da li je neko lice djelovalo u okviru svog pravnog imuniteta u vrijeme navedenog krivičnog djela. Sve dok je procedura pravična (a Ustavni sud je upravo naznačio da je procedura u principu pravična), osporeni zakoni ne pokreću pitanje ničega što bi moglo biti okarakterizirano kao zakoni sa retroaktivnim djelovanjem ili što bi bilo nesaglasno sa principima Ustava Bosne i Hercegovine".

3.9. Polazeći od citiranih dijelova obrazloženja, smatram da je obrazloženje spornih odluka kontradiktorno obrazloženju Odluke U 24/03. Ako Ustavni sud BiH u navedenoj odluci smatra da Zakon o imunitetu nije retroaktivan, pri tome polazeći od nespornog principa u međunarodnom pravu zabrane retroaktivnosti pravnih normi (tačka 67. Odluke U 24/03) nije jasno zašto podržava retroaktivnu primjenu Zakona o imunitetu FBiH koju zastupaju redovni sudovi i Ustavni sud FBiH u odnosu na pravo na imunitet apelanata. Smatram da se na takav način krši općenita zabrana retroaktivnog učinka pravnih normi, ili njihovih odredbi iz člana I/2. Ustava BiH, prema kojem je Bosna i Hercegovina država vladavine prava, čije je jedno od osnovnih obilježja zahtjev stroge pravne kontrole i uspostava povjerenja u pravni poredak, u što spada i zabrana retroaktivnog djelovanja pravnih normi ili njihovih odredbi. Zabrana retroaktivnosti počiva na načelu pravne sigurnosti.

3.10. Zbog navedenog, smatram da su osnovani navodi apelanata da im je pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno retroaktivnom primjenom zakona, povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema mom mišljenju, redovni sudovi su utvrdili pogrešno pravno stajalište, koje su potvrdili Ustavni sud FBiH i Ustavni sud BiH, sa aspekta primjene materijalnog prava o pitanju imuniteta od krivične odgovornosti apelanata - ranijih nosilaca izvršne vlasti. U konkretnim slučajevima smatram da je o pravu na imunitet apelanata trebalo odlučiti primjenom ustavnih odredbi koje su bile na snazi u vrijeme kada su apelanti obavljali dužnost u tijelima izvršne vlasti i, navodno, počinili inkriminirane radnje zbog kojih se vodi krivični postupak prema proceduri propisanoj Zakonom o imunitetu. Svako drukčije tumačenje i način na koji su primijenili navedeni zakon niži sudovi, prema mom mišljenju, su pogrešni i proizvoljni pa mogu dovesti do arbitrarnosti, a u konkretnim slučajevima retroaktivna primjena Zakona o imunitetu FBiH je dovela do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

3.11. Iz navedenih razloga smatram da je trebalo usvojiti apelacije u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuti rješenja Ustavnog suda FBiH i redovnih sudova i predmete vratiti redovnim sudovima na ponovni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravnim stajalištima Ustavnog suda izraženim u Odluci U 24/03. Međutim, zbog suprotnih mišljenja nisam se mogla složiti sa odlukama u navedenim predmetima, koje su donesene većinom glasova mojih uvaženih kolega sudija Ustavnog suda BiH.