Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 113/04, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. M., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-987/00 od 12. novembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i"Službenom glasniku Republike Srpske".

I- Uvod

  • 1.
    S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice podnijela je, 28. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-987/00 od 12. novembra 2003. godine. Apelantica je, 23. novembra 2004. godine, dostavila dopunu apelacije.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 12. novembra 2004. godine, a od Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) 23. decembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. februara 2005. godine, a Republička uprava 16. februara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelantici su dostavljen odgovori Vrhovnog suda 16. februara 2005. godine, a Republičke uprave 21. februara 2005. godine.

III- Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelantici je Rješenjem Skupštine općine Šekovići (u daljnjem tekstu: Općina) broj 03/7-111/1-67 od 21. augusta 1967. godine, dodijeljeno bez naknade gradsko građevinsko zemljište i to parcela označena kao k.č. broj 1486/11 oranica "Luka" u površini od 800 m", radi izgradnje stambenog objekta.
  • 7.
    Republička uprava- područna jedinica Šekovići donijela je Rješenje broj 53-475-9/2000 od 25. jula 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Republičke uprave broj 04-475-66/2000 od 13. septembra 2000. godine, kojim apelantica gubi pravo korištenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja, uz brisanje upisanog prava korištenja u korist apelantice u zemljišnim knjigama kod Osnovnog suda u Vlasenici i uspostavu ranijeg stanja. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da apelantica nije nikada na dodijeljenom zemljištu izgradila ili započela gradnju stambenog objekta, niti je podnijela zahtjev radi izdavanja odobrenja za građenje, a što je bila obavezna u smislu člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/84, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 29/94, 23/98 i 5/99), pa je zbog toga izgubila stečeno pravo.
  • 8.
    Vrhovni sud je Presudom broj U-987/00 od 12. novembra 2003. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu, podnesenu protiv navedenog konačnog rješenja donesenog u upravnom postupku. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je pravilno doneseno rješenje u upravnom postupku, kojim je apelantica izgubila pravo korištenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta, zbog toga što nije u roku od jedne godine po pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta podnijela zahtjev da se izda odobrenje za građenje.

IV- Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/84, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 29/94, 23/98 i 5/99)

"Član 47.

(1) Skupština općine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište pravnim licima radi izgradnje građevine za njihove potrebe i građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade na koju po zakonu mogu steći pravo vlasništva.

>Š...Ć>

Član 53.

(1) Građanin, odnosno udruženje građana i drugo građansko pravno lice, gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini ili ako u roku od šest godina ne dovrši izgradnju zgrade i ne podnese zahtjev radi izdavanja odobrenja za upotrebu zgrade.

>Š...Ć>"

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica smatra da Vrhovni sud nije pravilno utvrdio činjenice, s obzirom da je ona dobila sporno gradsko građevinsko zemljište kao zamjenu- garanciju da će joj Općina isplatiti naknadu za drugo zemljište u njezinom vlasništvu, za koje je Općina bila zainteresirana jer je urbanističkim planom tu bila predviđena gradnja objekta od općeg interesa. Kako joj Općina nikada nije isplatila naknadu za navedeno zemljište, a oduzeto joj je pravo korištenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta, to smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim navedenog, apelantica smatra da je osporenom presudom došlo do povrede njezinog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i da su apelanticini navodi u vezi sa povredom prava na imovinu neosnovani.
  • 12.
    Republička uprava u odgovoru na apelaciju ističe da su apelanticini navodi neosnovani, s obzirom da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom i pravilima upravnog postupka, te da nije došlo do povrede prava na imovinu.

VI- Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-987/00 od 12. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 5. decembra 2003. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII- Meritum

  • 17.
    Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 18.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 19.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 20.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 21.
    Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; odluke Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet apelacije je pravo korištenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja, koje predstavlja pravo sa ekonomskom vrijednošću i može se smatrati apelanticinom "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te Ustavni sud smatra da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
  • 23.
    Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine, kojim je apelantica lišena ranije stečenog prava.
  • 24.
    Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
  • 25.
    Osporene odluke se zasnivaju na odredbama člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je javno objavljen u službenom glasilu, koje su jasne i nedvosmislene i kojim je propisano pod kojim uvjetima građani gube pravo korištenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja. U smislu ove odredbe građanin, odnosno udruženje građana i drugo građansko pravno lice, gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini ili ako u roku od šest godina ne dovrši izgradnju zgrade i ne podnese zahtjev radi izdavanja odobrenja za upotrebu zgrade.
  • 26.
    Dakle, s jedne strane, apelantica je imala jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane rješenja upravnih organa, te pobijana sudska presuda, ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovani.
  • 27.
    Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavno-pravnim sporom jeste predstavlja li citirana zakonska odredba, kao takva, izraz javnog interesa. Ustavni sud smatra da je odluka, kojom se apelantica u konkretnom slučaju lišava ranije stečenog prava, u skladu sa javnim interesom i donesena pod uvjetima koji su propisani zakonom, kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, javni interes u konkretnom slučaju je dodjela gradskog građevinskog zemljišta građanima radi privođenja krajnjoj namjeni, a to je izgradnja stambenog objekta. Ukoliko lice kojem je to pravo dodijeljeno taj interes ne ostvari u određenom razumnom vremenu, javni interes nalaže da se to lice liši dodijeljenog prava kako bi se zemljištem moglo dalje raspolagati u javnom interesu.
  • 28.
    Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
  • 29.
    Kako je već navedeno u ovoj odluci, apelantica je na osnovu navedenog zakona mogla znati koji su načini i uvjeti za ostvarenje njezinih prava. Međutim, apelantica nije ispunila zakonom predviđene uvjete da bi zadržala pravo koje joj je dodijeljeno, jer u zakonskom roku nije podnijela zahtjev za izdavanje odgovarajućeg odobrenja za građenje i nije pristupila izgradnji stambenog objekta. Apelantica nije dokazala da postoje opravdani razlozi za njezino nepostupanje u smislu člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu. S druge strane, javni interes nalaže da se gradsko zemljište dodijeli licu koje će, u okviru zakonom utvrđenih rokova, na tom zemljištu izgraditi stambeni objekt. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelanticinog prava.

Ostali navodi

  • 30.
    Apelantica je u apelaciji navela i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelantica nije navela nikakve činjenice niti dokaze u prilog ovih navoda, a iz apelacije kao i priložene dokumentacije se ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede navedenih prava, te se ovi apelanticini navodi, kao paušalni, moraju odbiti.

VIII- Zaključak

  • 31.
    Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je lišavanje apelantice prava na imovinu zasnovano na zakonu, koji je javno objavljen i jasan, izvršeno u zakonitom javnom interesu i nije narušen princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i javnog interesa.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.