USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 18. marta 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 344/04, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačke 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, prof. dr., sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija M. Z., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-352/03 od 13. februara 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i"Službenom glasniku Republike Srpske".
I- Uvod
- 1.M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 5. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-352/03 od 13. februara 2004. godine.
II- Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda zatraženo je, 19. novembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju, a od učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju 17. februara 2005. godine.
- 3.Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. decembra 2004. godine, a tužena 25. februara 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu.
III- Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-659/02-I od 8. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-352/03 od 13. februara 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi sudsko poravnanje zaključeno između apelanta i tužene na glavnoj raspravi u predmetu Osnovnog suda, broj P-216/99-I održanoj 20. novembra 2002. godine, po tužbi tužene zbog povrede nužnog nasljednog dijela.
- 7.U obrazloženju presude Osnovnog suda navedeno je da nisu prihvaćeni apelantovi navodi da sudsko poravnanje, koje je zaključio sa tuženom, ne proizvodi pravno dejstvo niti predstavlja izvršnu ispravu zbog toga što je Zakonom o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine predviđeno da stranke mogu zaključiti samo sudsku nagodbu, a ne i sudsko poravnanje. Osnovni sud navodi da je sudsko poravnanje u konkretnom predmetu zaključeno u skladu sa zakonom i po zakonom propisanom postupku, te da se, kada su u pitanju sudska nagodba i sudsko poravnanje, radi o pojmovima istog značenja i iste pravne snage, koji predstavljaju izraze za istu pravnu stvar, a razlika potiče samo usljed različitih jezičkih varijanti ovih prostora. Također, nisu prihvaćeni ni apelantovi navodi da je, zbog toga što nije imao slušni aparat, pa zbog slabijeg sluha nije mogao dobro da čuje i shvati sadržaj razgovora na ročištu prilikom zaključenja predmetnog sudskog poravnanja, bio u zabludi u pogledu veličine parcele koju poravnanjem ustupa tuženoj. Osnovni sud smatra da je apelant mogao tražiti da se zbog navedenog razloga ročište odloži, a mogao je i intervenirati preko svog kvalificiranog i stručnog punomoćnika- advokata koji ga je zastupao na tom ročištu. Osim toga iz podataka u spisu predmeta, kao i iz iskaza sudije pred kojim je zaključeno poravnanje, a koji je u ovom postupku saslušan kao svjedok, proizlazi da apelant, ne samo da nije spominjao teškoće sa sluhom, nego je, naprotiv, iskazivao ponašanje i pristup ročištu kao lice koje zna i želi sadržaj poravnanja, kojeg je, uostalom, i sam ponudio. Također apelant, izuzev usmenih navoda, nije dokazao da je na predmetnom ročištu imao teškoća sa sluhom.
- 8.U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se nisu mogli prihvatiti navodi iz žalbe jer apelant nije dokazao da je bio u zabludi prilikom zaključenja poravnanja. U pogledu žalbenih navoda zbog pogrešne primjene materijalnog prava u vezi sa terminom sudsko poravnanje, Apelacioni sud je naveo da je mogućnost zaključenja sudskog poravnanja, odnosno sudske nagodbe, regulirana odredbama procesnog zakona, pa se ne radi o primjeni materijalnog nego procesnog prava. Osim toga radi se o terminima koji se odnose na isti pravni institut.
IV- Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", br. 5/00, 1/01 i 6/02) relevantne odredbe glase:
"Član 250.
(2) Stranke mogu u toku cijelog postupka zaključiti nagodbu o predmetu spora (sudska nagodba).
Član 292.
(1) Apelacioni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, Apelacioni sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojem stranka nije uspjela u sporu.
(2) Apelacioni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi."
- 10.U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 5/08 i 15/80) relevantne odredbe glase:
"Član 44.
Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno."
V- Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da je presudom Apelacionog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u pogrešnom tumačenju i primjeni pojedinih odredbi Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) smatrajući, između ostalog, da sudsko poravnanje koje je on zaključio ne može imati snagu izvršne isprave, jer kao izvršna isprava nije predviđeno sudsko poravnanje nego sudska nagodba. Apelant također navodi da je tužba u predmetu u kojem je zaključeno poravnanje podnijeta poslije isteka roka od tri godine od smrti ostavioca, predviđenog članom 44. Zakona o nasljeđivanju, o čemu je sud bio dužan voditi računa po službenoj dužnosti, a ne da uvaži raspolaganja stranaka mimo ove zakonske odredbe.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Apelacioni sud, u svom odgovoru na apelaciju, navodi da je svoju presudu donio utvrdivši da Osnovni sud nije načinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je apelant ukazao u žalbi, te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U pogledu navoda iz apelacije da sud po službenoj dužnosti nije pazio na rok zastarjelosti podnošenja tužbe zbog umanjenja raspolaganja testamentom, Apelacioni sud ističe da je ispitao prvostepenu presudu samo u granicama odredbe člana 292. ZPP, odnosno samo u granicama žalbenih prigovora, a apelant se u postupku nije pozivao na rok zastare.
- 13.Tužena, u svom odgovoru na apelaciju, ističe da je apelant htio zaključiti sporno poravnanje, koje je sam i ponudio, ali da se kasnije predomislio i tražio njegovo poništenje. Ona smatra da su sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI- Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-352/03 od 13. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 6. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII- Meritum
- 18.Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 19.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na zahtjev za poništenje zaključenog sudskog poravnanja o ustupanju nepokretne imovine, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Apelantova žalba se, uglavnom, odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant se žali da su redovni sudovi pogriješili kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za poništenje sudskog poravnanja, jer "u procesnom zakonu ne postoji oblik sudske odluke sudsko poravnanje, nego sudska nagodba". Također, smatra da su sudovi po službenoj dužnosti morali paziti na prekluzivni rok za podnošenje tužbe za smanjenje raspolaganja testamentom.
- 22.U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Također, Ustavni sud nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su primijenili važeće zakone redovni sudovi, osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 2/02).
- 23.Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su navedenim presudama povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su, prilikom donošenja presuda u postupku po apelantovoj tužbi, primijenili važeće procesno-pravne i materijalno-pravne propise. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska, niti se za propise na kojim se zasnivaju osporavane sudske odluke može reći da su neustavni, niti da se njihovom primjenom krše ustavna prava. Također, ne može se ni zaključiti da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, niti da je tokom postupka došlo do povrede apelantovih osnovnih procesnih prava, jer se iz osporenih presuda vidi da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, da je učestvovao u postupku, te da je imao priliku da se izjasni o navodima suprotne strane i predloži dokaze, a u postupku ga je zastupao advokat, kao kvalificiran i stručan punomoćnik.
- 24.Pri tome, apelantovi navodi da su sudovi pogriješili kada nisu poništili zaključeno sudsko poravnanje, iako ono ne proizvodi pravno dejstvo zbog toga što takav naziv nije predviđen relevantnim procesnim zakonom, ne ukazuje na povredu apelantovih prava na pravičan postupak, posebno kod činjenice da su redovni sudovi zaključili da je poravnanje zaključeno na način i po postupku koji je predviđen zakonom za taj pravni institut, kao i zbog toga što se kod termina sudsko poravnanje i sudska nagodba zaista radi o sinonimima, tj. terminima istog pravnog značenja.
- 25.Apelant se, također, žali da je sud po službenoj dužnosti morao paziti na prekluzivni rok za podnošenje tužbe zbog povrede nužnog nasljednog dijela, te nije mogao uvažiti raspolaganje stranaka i pored toga što je tužba bila zastarjela. Međutim, Ustavni sud smatra da je ovaj prigovor bio relevantan u postupku u kojem je i zaključeno predmetno sudsko poravnanje, te da je sud u tom postupku morao po službenoj dužnosti paziti na rok zastare podnošenja tužbe. Međutim, apelacija se odnosi na presudu u drugom parničnom postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj tužbi za poništenje navedenog sudskog poravnanja, a u kojoj je apelant naveo da su razlozi za poništenje poravnanja činjenice da naziv sudsko poravnanje ne postoji u zakonu, kao i da je prilikom zaključenja poravnanja bio u zabludi u pogledu veličine parcele koju tim poravnanjem ustupa tuženoj. Apelant činjenicu da je u postupku, u kojem je zaključeno sudsko poravnanje, tužba bila zastarjela zbog proteka zakonskog roka za podnošenje, uopće nije isticao u toku prvostepenog postupka, a ni u žalbi protiv prvostepene presude. Ovu činjenicu apelant prvi put ističe u svojoj apelaciji Ustavnom sudu. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Kao što je navedeno, apelant pred redovnim sudovima nije iskoristio svoje pravo da iznese sve činjenice i dokaze u prilog svojoj tužbi, pa taj svoj propust ne može stavljati na teret drugostepenom sudu, koji je, u tom pravcu, prema odredbi člana 292. ZPP, bio dužan da ispita prvostepenu presudu samo u okviru žalbenih prigovora. Zaključku da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava ide u prilog i činjenica da je pozivanje na zastarjelost podnošenja tužbe moglo biti od značaja samo u postupku u kojem je zaključeno poravnanje, a ne u postupku u kojem se traži poništenje tog poravnanja zbog navodne zablude u pogledu sadržaja tog poravnanja. Također, u konkretnom slučaju radi se o činjeničnom pitanju za čije utvrđivanje i provjeru Ustavni sud nije nadležan. Osim toga, ništa ne ukazuje da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise, jer prema ZPP, drugostepeni sud je dužan da prvostepenu presudu ispita samo u okviru razloga iznesenih u žalbi.
- 26.Imajući u vidu navedeno, te ranije zauzeti stav Ustavnog suda da se "pravičnost postupka može sagledati samo kad se on završi" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godina, tač. 18. i 19. "Službeni glasnik BiH", broj 38/03), Ustavni sud smatra da je, u cjelini gledajući, predmetni parnični postupak bio pravičan, te da zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.Imajući u vidu izloženo Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 28.Imajući u vidu odluku u pogledu navodne povrede prava na pravičan postupak Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nema potrebe da posebno ispituje navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 29.Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje i imovinu, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.