Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu -obrazloženje

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
-OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 378/04, rješavajući apelaciju V. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija V. S., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-526/03 od 28. januara 2004. godine i Presude Općinskog suda u Kladnju broj K-114/02 od 26. septembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I- Uvod

  • 1.
    V. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa T. Lj., advokat iz Tuzle, podnio je, 16. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-526/03 od 28. januara 2004. godine i Presude Općinskog suda u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-114/02 od 26. septembra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda broj K-114/02 od 26. septembra 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 378/04 od 23. jula 2004. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 19. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. decembra 2004. godine, dok je Općinski sud odgovor na apelaciju dostavio 9. decembra 2004. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 4. februara 2005. godine.

III- Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj K-114/02 od 26. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-526/03 od 28. januara 2004. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci zbog toga što je u vremenskom periodu od početka aprila 2001. godine do 9. juna 2001. godine, u svom ugostiteljskom objektu "Golden Heart" u Kovačićima, općina Kladanj, angažirao 11 djevojaka stranih državljanki da gostima u objektu pružaju seksualne usluge, čime je počinio krivično djelo posredovanja u vršenju prostitucije iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kad je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela posredovanja u vršenju prostitucije, iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, jer se u apelantovim radnjama i prema ocjeni drugostepenog suda stječu svi elementi tog djela, uključujući i element "ostvarenje koristi za počinioca djela".

IV- Relevantni propisi

  • 8.
    Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02)

"Član 229. stav 1.

(1) Ko vrbuje, navodi, potiče ili namamljuje ženske osobe na prostituciju ili ko na bilo koji način sudjeluje u predaji ženske osobe drugome radi vršenja prostitucije, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine."

Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03)

"Član 210.

(1) Ko radi ostvarenja koristi navodi, potiče ili namamljuje drugoga na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili bilo na koji način sudjeluje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina."

Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03)

"Član 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog."

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant ističe da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 13. Evropske konvencije i član 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
  • 10.
    Ove povrede apelant vidi u činjenici da je a) novi Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03), koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, u definiranju krivičnog djela posredovanja u vršenju prostitucije, za apelanta blaži od ranijeg zakona, s obzirom na obilježja krivičnog djela, jer novi zakon sadrži kao obilježje ovog krivičnog djela "ostvarivanje koristi za počinioca", koje se ne stiče u apelantovim radnjama, pa je trebalo primijeniti novi zakon i apelanta osloboditi od odgovornosti i b) da je, u toku krivičnog postupka, trebalo utvrditi je li on ostvarivao imovinsku korist čineći radnje koje mu se stavljaju na teret.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Kantonalni sud naglašava da je apelacija neosnovana, te predlaže da se ona odbije. Apelant je identične prigovore u pogledu kršenja navedenih ustavnih prava naveo u žalbi na prvostepenu presudu, te su u obrazloženju drugostepene presude dati razlozi iz kojih je žalba odbijena kao neosnovana.
  • 12.
    Općinski sud navodi da je apelacija neosnovana te predlaže da se odbije, uz naglasak na tome da se apelacija svodi na stav odbrane da se u radnjama apelanta nisu stekla obilježja elemenata krivičnog djela koja se apelantu stavljaju na teret, dok je naprotiv u opisu prvostepene presude naveden i ovaj bitni element krivičnog djela.

VI- Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-526/03 od 28. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantu je navedena presuda dostavljena 24. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII- Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije i član 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Ustavni sud naglašava da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv, s obzirom da se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, nema nikakve sumnje da je ishod predmetnog postupka bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega", kako je to naglašeno u prvoj rečenici člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    S obzirom da povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ponovo navodi svoj raniji stav prema kome "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 21.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Redovni sudovi su jasno obrazložili razloge iz kojih su, na utvrđeno činjenično stanje, primijenili odgovarajuće materijalne propise. Kantonalni sud je ocijenio da je, s obzirom na sadržaj pojma prostitucije, element obilježja krivičnog djela "ostvarenje koristi za počinioca djela" sadržan i u članu 229. stav 1. ranijeg krivičnog zakona, a ne samo u članu 210. stav 1. novog krivičnog zakona. U postupku je utvrđeno da se to obilježje stiče u radnjama apelanta, s obzirom na to da je u opisu djela, prema izreci prvostepene presude, naveden i ovaj bitni element krivičnog djela, a koji se sastoji u tome da je zadužena osoba u apelantovom objektu nakon naplaćivanja seksualnih usluga koje su pružale djevojke, ostvarenu zaradu po završetku radnog vremena predavala na ruke apelantu.
  • 22.
    Pored navedenog, imajući u vidu činjenicu da je za krivično djelo posredovanja u vršenju prostitucije iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, a za koje je apelant proglašen krivim i osuđen, propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, dok je za krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. novog Krivičnog zakona Federacije BiH propisana kazna zatvora od jedne do pet godina, slijedi da je raniji zakon, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, povoljniji za apelanta i u pogledu zaprijećene sankcije.
  • 23.
    Ustavni sud zaključuje, s obzirom na navedeno, da u konkretnom slučaju nije primijenjen nepovoljniji zakon po apelanta, odnosno da nije prekršen princip "in dubio pro reo".
  • 24.
    Prema tome, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te ranije zauzet stav Ustavnog suda da se "pravičnost postupka može sagledati samo kad se on završi" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tač. 18. i 19, "Službeni glasnik BiH", broj 38/03), Ustavni sud smatra da je predmetni krivični postupak bio pravičan, te da zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 26.
    U svjetlu zaključka Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII- Zaključak

  • 27.
    Nema povrede prava na pravičan postupak, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.